КОРАЦИ

RAKI, KONOPAC*

Duši moje majke

 PREDGOVOR

 Noć pre nego su me odveli u zatvor, moja seoska mati je došla da nas vidi. Niko nije primetio da je ušla u kolibu, ali kad je sela pored kreveta čulo se kako njeno vreteno lupka po podu. Činilo se da prede kudelju, što je često činila u dugim zimskim noćima u Milinkovu. To je bilo davno, gotovo ceo život ranije. Uvek je imala uza se parče stenjka umočeno u mast koje je bacalo bledo svetlo – ne toliko da bi videla predivo, koliko da može da se kreće ne bez udaranja u zidove. „Opet je prokleti rat – sigurniji si bez svetla“ prošaptala je dovoljno glasno da je čujem.

Utihnuvši šapat, objasnila mi je da će u zatvoru biti hladno; nadala se da će uspeti da mi spremi nešto da obučem, pre nego što dođu po mene.

Mesec se uzdigao, bacajući senku starog avet-drveta1 na naš prozor. Uneo je nešto svetla, otkrivajući majčinu preslicu na koju je pričvrstila povesmo kudelje. Mogao sam da joj vidim prste kako izvlače predivo i hitro ga upliću u nit. „Trebalo bi da ti napravim novu lanenu košulju“. Pitala me hoću li da bude ofarbana korom crne breze ili ljuskama od luka. A onda je dodala da boja i nije važna – u zatvoru je najčešće mrak, pa čovek i ne vidi šta ima na sebi.

Neko na krevetu iza mene je zakevtao. Pomislio sam da je možda Angelina; imala je tek dve godine i često je sanjala da u čestaru juri valabije2 ili posume3. Objasnio sam majci da je mlada dingo keruša moja starija sestra, ponovo rođena sa četiri noge i krznom. Uvek je spavala iza mene i često me šutirala u snu. „Tako je i rasla.“Majci kao da je bilo milo što je Angelina ponovo rođena.

Poćutala je malo i pošto je namotala upredenu žicu na vreteno, uzdahnula je, a onda počela da priča o ratu koji je nanovo buknuo u našoj domovini. Selo do našeg je spaljeno: „Ostali su samo garavi dimnjaci“. Mora da je predosetila da ću pitati gde će se seljaci skloniti dok ne prođe zima, jer mi je rekla da zaklanima sklonište ne treba: „Svi se zbijaju u velikoj jami“. Mati presta načas da prede, vadila je treščicu iz prediva. Nadala se da će biti dovoljno pređe da osim košulje izatka i torbu kako bi mogla da mi spakuje toplu pogaču i kotur tvrdog sira; „Trajaće ti danima u zatvoru“.

Neki od dingoa je zahrkao; mora da je Otac. Objasnio sam Majci da je Otac osedeo – brada i obrve su mu pobeleli, ali je još bio vođa čopora, oprezan prema ljudima:

„Treba samo da uperiš prst u njega i on će ga zgrabiti, a da i ne zareži“. Majka me je podsetila da je Otac preživeo dva duga rata, i da se iz jednog vratio sa osamnaest rupa od metaka na uniformi, no sreća ne prati čoveka zauvek.

Odgovorih joj da Oca, otkako se ponovo rodio kao dingo, svakoga dana četkam jer se dosta linja. Ona reče da mu je dlaka lepa i da će je pomešati sa konopljom: „Biće finija pređa“. Našla je celu vreću dlaka – kadgod sam četkao Oca, sakupljao sam je – za jastuče. Majka mi reče da ljudi u zatvoru ne koriste jastuk: „Bar ne u našoj domovini“.

Prišla je bliže i pogledala po krevetu. U njegovom donjem uglu ležala su moja dva brata, skoro odrasli dingoi, no zagrljeni poput štenaca. Majka ih je obojicu nežno pomilovala, a onda im prošla prstima kroz dlaku iza ušiju. Jedan od mladih dingoa imao je epileptične napade – retko su nailazili, ali pre njih bi se moj krzneni brat priljubio uz mene i cvileo. Tu nisi mogao da mu pomogneš, osim da ga miluješ i držiš u naručju dok mu ponovo ne bude bolje. Rekoh joj da je nekoliko meseci pre toga bio uhvaćen u kljuse i da je morao da odgrize prednju šapu da bi se oslobodio iz metalnih čeljusti. Majka je smatrala da se tu dingoi malo razlikuju od ljudi. Sećala se deteta iz našeg sela koje je tokom rata izgubilo ruku i potom do kraja života imalo epileptične napade. Opet je

uzdahnula i rekla da je ovaj novi rat još gori od prethodnog. U našem selu su našli celu grupu mladića, obezglavljenih i unakaženih tako da ih niko nije mogao prepoznati, čak ni rođene majke. Mora da je predosetila da ću pitati ko im je odsekao glave, te mi reče da je čovek koji je napao naše selo tokom Drugog svetskog rata opet u blizini: „Samo sad nosi drugačiju uniformu i beli šlem“.

Htedoh da je podsetim da je od napada na naše selo protekao skoro ceo ljudski vek i da je SS oficir koji je taj napad predvodio sad verovatno prestar da bi nosio uniformu, no ona reče: „Takvi kao on večito se ovuda muvaju.“

Objasni da je u našem selu samo šačica ljudi preživela prethodni rat: „Sreća te si bio među njima“.

Majka se vrati svojoj pređi – neko vreme čuo se samo zvuk vretena koje udara o zemlju. Na krevetu iza mene odmarala se, čvrsto usnula, stara keruša. Htedoh da kažem Majci da je ta stara dingo zapravo ona, ponovo rođena.

Kuja je pogubila skoro sve zube od starosti, no samo pre par godina, kao svaka dobra majka, ona beše oštenila veliko leglo da omogući životu da se nastavi i u ratu.

Majka pogleda staru kuju na krevetu i poče da priča o našem selu, kako je nedavno tamo neka žena umrla od kuge.

Pokušao sam da joj kažem kako je verovatnije da je ta žena umrla od side, jer sam se prisetio da sam ranije čuo kako su vojnici Ujedinjenih nacija preplavili našu zemlju, da švercuju oružje i inficiraju žene sidom. Majka se složi da zemlja vrvi od vojnika u plavim šlemovima koji se vozikaju naokolo u kombijima Crvenog krsta, natovarenim oružjem umesto bolesnicima i ranjenicima i huškaju seljake jedne protiv drugih. Majka ponovi da je žena ipak umrla od kuge. „Mogla bi da nas sve zbriše“, uzdahnula je opet, objasnivši mi da oficir koji sada napada naše selo ubeđuje ljude da im je mnogo sigurnije da odu u logore, nego da ostanu tu gde su i umru od kuge. Pomislio sam da je „oficir pod plavim šlemom“ koga pominje – sigurno Kurt Valdhajm i rekao joj da je nekoliko godina pre toga taj isti čovek postao generalni sekretar UN. I on je, kao i ljudi koji su ga doveli na taj položaj, često pričao o „miru“ i o „ljudskim stremljenjima“; bilo mi je milo što moji dingoi nisu više ljudi, te tako ne spadaju pod njegovu nadležnost.

Majka me je upitala da li i dingoe u Australiji sateruju i hvataju kao ljude u našoj domovini. Odvratih joj da su dingoi prokaženi od trenutka kada je beo čovek stigao u Australiju, jer belci nikada nisu verovali da dingoi mogu biti naši umrli rođaci, ponovo rođeni. Dingoe love i hvataju u kljusa već vekovima. Neki su dovoljno hrabri da odgrizu sebi šapu i tako se oslobađaju; drugi danima zavijaju, dok ne umru.

Svi smo jedno vreme ćutali. Majka je ponovo uzdahnula, ali nije rekla ni reč. Osećao sam da će pitati šta će biti sa mojim dingoima kad me odvedu u zatvor. „Dingoi će živeti u divljini“. Htedoh da joj kažem da su postali dovoljno mudri da žive u čoporu i drže se dalje od ljudi.

Posum je zatandrkao po limenom krovu kolibe, ali dingoi kao da ga nisu čuli. Majka je nategla parče upredene žice i rekla da je veoma jaka. Smatrala je da mešanjem konoplje i dlake nit dobija posebnu jačinu i da će je biti dovoljno da mi napravi i kanap kojim ću vezivati pantalone. Reče mi da je čula kako su neki zatvorenici vezivali kanap s pantalona za rešetke zatvorskih prozora i tako bežali. Samo mi nije rekla kako se prolazi kroz rešetke.

 Dingoes den, 1993.


DEO 1

Sirota koja nije kadra parničiti se ili odgovarati,

da dade zastupnika, koji će za nju odgovarati.
Sirota kudeljnica da je slobodna kao i pop.
                                                 Stefan Dušan, ZAKONIK iz 1346. godine

 GLAVA 1

Mora da je napolju proleće; miris polena lebdi u vazduhu, praćen zujanjem pčela. Možete čvrsto spavati u svojoj jazbini, ili se uvući u mrak pećine, ali ni jedan zid nije dovoljno debeo da priguši buđenje spoljašnjeg sveta. Moja seoska Majka mi je rekla da se, baš kao što miris polena podstiče leptirove da izađu iz svojih čaura i guštere u pukotinama stena da izmile i rašire se na Suncu, i drveće s dolaskom proleća raspucava u novi život. „Ni ljudi nisu drugačiji“, rekla mi je, ili... možda sam to sanjao.

Seoska Majka je sinoć pokušala da me vidi. Nosila je korpu ispletenu od loze paviti napunjenu hranom, ali joj je rečeno: „Ovde ne pravimo piknike, zvanično, ne. “ Ipak, policajcu se dopala njena korpa. Dobro je pogledao kako je stabljika loze čvrsto upletena blizu ruba gde je pričvršćena drška. Drška je bila izrezana od leskovog pruta na kome je još uvek bila kora, sada potamnela od mnogih godina stezanja u majčinom znojavom dlanu. „Mmm ... veoma umešno. “ Policajac joj je rekao da mu je veoma drago da zna da se ljudi u bušu4 još uvek drže svog starog načina života, dok je najveći deo sveta već pojela plastika. „Odvratna plastika“, ljutito je rekao. Jadna Majka nije znala šta da radi. Došla je u zatvor u posetu, očekujući ne pohvale, nego čizmu u leđa, kao u selu, udaljenom pola sveta i skoro čitav ljudski vek. Pitala je policajca da li bi mi mogla dati ćup sa mlekom: „Kozje kiselo mleko.“ Objasnila je da kiselo mleko gasi žeđ; kada ga ljudi piju u vrelim letnjim danima, dok kose seno ili žanju lan, mnogo se manje znoje.

Policajac je pokušao da je ubedi kako se u ćeliji ne žanje: „U mom zatvoru, ljudi uče zanate. Ovde je jedan stariji, Starešina, koji uči zatvorenike da tkaju, pletu ili šta god izaberu. Ovde nema dosade, da izjeda čoveka kao šugavog psa – šugavog dinga u ovom slučaju.“ Policajac je ponosno pričao o plemenskom Starešini. „Ohrabrio je ljude da se prihvate svojih starih zanata i tako sami sebi pomognu da se vrate u slobodu.“ Objasnio je mojoj seoskoj Majci da zatvor nije kraj sveta – bar ne za čoveka sa znanjem. Hvalio je Starčeve spretne ruke i veštinu kojom je obično parče kore drveta pretvarao u umetničko delo. „Svaki zatvor u ovoj zemlji trebalo bi da ima po jednog takvog čoveka“; policajac je govorio engleski lagano, kao što bi nastavnik pričao odraslom učeniku. U gornjoj vilici imao je dva isturena zuba koja su naglašavala svaku izgovorenu reč. Mora da je u selu u kom sam odrastao postojao sličan čovek – podsećao me je na nekoga. I Majka je sigurno osećala isto, jer je pričala sa njim kao da su se već sreli – čekala je da čuje šta će biti sa mnom i opet ga zamolila da joj dozvoli da mi da vrč mleka: „Čak i čovek koji čeka na streljanje sme da pije.“ Otrla je kap kiše sa vrška svoje platnene marame.

Napolju kiša ne prestaje da pada; uvek pada u proleće, da drveće napupi i nabubri seme u zemlji. U ratna vremena, dolazi i da spere krv, i ova kiša u australijskoj divljini moju majku čini sumnjičavom. Policajac pokušava da je ubedi da nema pucnjave u zatvoru, zvuči uvređeno, i kaže da ne treba da umre nijedan čovek koji može da podučava druge starim zanatima koji su se prenosili sa kolena na koleno. „Taj Starac, starešina, zna kako da pretvori koru drveta u dobar kanap, ili da isplete pojas, čak i u mraku ćelije. Pored takvih ljudi, plastika nikada neće osvojiti svet“. Pretpostavlja da sam i ja vešt u plemenskim zanatima, jer mirišem na vičeti larve5 i dingoe.

Trebaće mi komad kore da vežbam na njemu, ako se uopšte još može naći neko drvo i oguliti. To ne bi trebalo da bude problem – „Sudeći po mirisu, ne“. Policajac se smeši, ali nezgrapno povlačenje njegove gornje usne jadna Majka pogrešno tumači. Kaže mu da ljudi u australijskom bušu spavaju sa dingoima i da se često hrane larvama koje žive u korenju akacija – to nije zločin. Opet ga preklinje da joj dozvoli da mi da ćup mleka. „Ono će mu održati telo i dušu na okupu.“ Diže svoju pokrivenu korpu sa namerom da uđe. Policajac ne otvara kapiju i pita jesam li melez, jer mu se čini da su ostali zatvorenici mnogo tamniji. Čistokrvni crnci su mnogo veštiji, iako se on prema svim urođenicima isto ponaša. „Svi dobijaju ćebe i kanap za vezivanje pantalona“ – naravno, ukoliko postoji raspoloživo parče kanapa. Na čelu ima bubuljicu koju neko vreme trlja vrhom kažiprsta, objašnjavajući da su mu nadređeni poslali puno plastičnog kanapa koji nije hteo da primi. „Ovaj zatvor moja porodica vodi već generacijama i naša je tradicija da svakom domorocu damo ručno pravljeni kanap. Nekoliko komada kore, promućuran čovek poput ovog Starca unutra, i – eto ti kanapa koliko ti treba. U plemenskom bušu ljudi su generacijama sami sebi pravili alatke, i odeću i sve ostalo što im je potrebno. Tamo ima mnogo drveća, a takođe i životinja, i ptica“. Na glavi Starešine policajac je video traku načinjenu od vlakana kore pomešanih sa dingovim dlakama i paperjem kakadua. Nije baš siguran kako je sve to dospelo u zatvor, ali je ta traka bila „pravo umetničko delo“. Policajac je često posmatrao Starešinu kako sedi na podu ćelije i kamenom lomi parče kore. Pritom je pevao; teško je bilo razaznati da li reči označavaju mesta, biljke ili ljude jer mu je glas često bivao promukao. Doneli su mu u ćeliju činiju vode da bi ovlažio grlo, ali on nije pio dok je pleo kanap, koji je ispao toliko dug da ga je bilo dosta za celu grupu zatvorenika: „Takva ti je moć plemenskih veština!“ Policajac proučava korpu i gura prst u pogaču koja još miriše na vruć pepeo. Majka mu objašnjava da tvrdo pečeni hleb može da se održi mesecima.

Jede se tako što se komad umoči u kiselo kozje mleko da omekša: „Na tome je odrastao“.

Policajac smatra da je hleb koji je donela nezdrav. U Australiji je živelo pet stotina plemena, no preživela je samo šačica: „Jedenje ovakvih hlebova moglo bi da bude uzrok tome“. Smatrao je da bi bila šteta videti zatvorenika kako se davi komadićem te pogače pre nego što isplete makar jedan kanap ili traku za kosu. Ubeđen da je miris dingoa i larvi obeležje veštog zanatlije, policajac je očigledno očekivao da sam ja još jedan majstor starih zanata. „Zatvorenici mrze plastiku, baš kao i vi.“

Izgleda da je siguran da je Seoska Majka došla negde iz divljine, oronula i stara, ali još uvek dovoljno hrabra da krene na put sa korpom hrane. Kao da je manje crna od urođenika koji stanuju u zatvoru – možda je trljala kožu nekim losionom spravljenim od bobica ili korenja kako bi je izbelela i tako se prerušila u belkinju. „Svet ima mnogo da nauči o tome kako plemena koriste biljke“. Policajac uzima krpu koja pokriva korpu, opipava je i hvali Majku što ju je napravila tako glatkom i mekom, i to od kore drveta. „Od koje je vrste drveta?“ Izvlači labavu nit iz platna i pokušava da je prekine, ali ona izdržava i klizi iz njegove bele šake ostavljajući crvenu brazdu na znojavom palcu. „Kakva savršena veština!“ Opet se raspituje za naziv drveta i ona mu kaže da se ta nit pravi od konoplje, jednogodišnje biljke koja raste visoko kao čovek. Za kišnih godina može i da bude i viša, a njena duga vlakna koriste se uglavnom za izradu konopaca. „U selu Milinkovo pravi se konopac tako jak da može da zadrži i bika“. Policajac ponovo trlja bubuljicu na čelu, pokušavajući da se seti da li je Starešina ikad pomenuo reč „konoplja“. Dok je kazivao zatvorenicima kako da prave kanape, on je lupkao bumerangom po vodovodnoj cevi i izgovarao, pretpostavljao je policajac, imena ljudi ili biljaka. Pred sobom na podu je imao parče kore koju je pokušavao da omekša kamenom i izdvoji vlakna.

Kora, prošarana smeđim prugama, mirisala je na zdrobljeno lišće. „Da to nije ista biljka?“ Majka je objasnila da konoplja nikada ne poraste velika kao drvo, i da je lomljenje njenih stabljika i odvajanje vlakana ženski posao a ne muški. Zamoljena je da još nekoliko puta ponovi naziv biljke dok ga je policajac zapisivao, pokušavajući da se seti da li je nekada ranije čuo tu reč. Starešina je pevao samo noću, u zoru bi uvek prestajao, ispružao se na vlaknima razasutim po podu, gurao bumerang pod glavu i spavao do popodne. Ćelija je imala mali prozor sa rešetkama i svetlo koje je kroz njega ulazilo padalo je samo na jednu stranu njegovog lica. Moglo se videti samo jedno oko koje je polako postajalo mlečno belo, i policajac je nagađao da je u pitanju peščana bolest6. Drugo oko je uvek ostajalo u senci, a možda ga nije ni bilo? Policajac je verovao da ljudi oslepljeni peščanom bolešću, ili trahomom, ne mogu razlikovati dan od noći, no starešina je i tu bio izuzetak: „Takva je moć plemenskih veština!“

Ponovo je rekao Seoskoj Majci da umeću pravljenja kanapa predstoji velika budućnost. Hteo je da mu kaže kako se tačno piše ime njenog sela i pitao se da li seMilinkovo piše sa dva l, jer „teško je sluhom uhvatiti neke plemenske reči“. Opet je uzeo platno, još jednom ispitao jačinu materijala domaće izrade, i rekao Majci kako svi treba da budu srećni što domorodačke žene još uvek neguju svoje tradicionalne veštine: „Ostatak sveta je preplavila odvratna plastika.“

Mora da sam dremao neko vreme; to se lako desi kada si zarobljen u betonskoj kutiji. Zidovi oko mene se ne vide u mraku, ali sigurno nisu daleko, jer osećam sopstveni dah kako mi se vraća kad se okrenem u bilo kom pravcu.

Mora da je negde u zidovima mala pukotina – osećam dašak vazduha kako lebdi kroz tamu i golica mi kožu na jednom kolenu. Sigurno je jako oteklo, pod prstima ga osećam kao oblutak iz vatre. Možda da sam ga povredio kad su me bacili u ovu ćeliju, a možda i pre, kad su me uhvatili u čestaru. Velika oteklina postaje sve vrelija.

Mali prozor na jednom od zidova je sigurno skoro zazidan ciglama – iako se malter osušio, još uvek osećam njegov miris. Zidovi se znoje, možda od mog daha, ili od daha čoveka koji je u ovoj ćeliji bio pre mene. Ćelija je bila prazna kad su me ubacili, ali verovatno ne dugo.

Miris divljine ispunjava ovo mesto, izbijajući iz smrvljene kore razbacane po podu. Napolju, u pustinji, naučiš da razaznaš kada i ko je poslednji koristio stenoviti zaklon u koji ulaziš radi odmora. Čovek ostavlja otiske stopala u prašini i svako na poseban način pali vatru – a pošto prespava noć, miris njegovog tela još dugo se zadržava. Ćelija je mnogo mračnija od stenovitih skloništa i u njoj ne gori logorska vatra, ali i čovek i dingo mogu reći da li je tu nedavno neko boravio.

Seoska Majka je još tamo, sedi na klupi držeći korpu na kolenima. Mora da oko nje zuji neka muva, jer su slobodni krajevi krpe podvučeni pod korpu, hrana je brižljivo prekrivena. Policajac je pita: „Šta još radite tamo u bušu?“ Ne govori gotovo ništa više, osim da prave hleb, muzu koze i gaje konoplju. Potrebno je uzgojiti nekoliko jutara konoplje da bi se napravila topla odeća – u Milinkovu su jaki mrazevi.

Policajac zuri u kartu na zidu iznad svog radnog stola. Zna da su u australijskoj pustinji mrazevi oštri i da ljudi moraju da spavaju sa dingoima kako bi se ugrejali.

Starešina mu je pričao da je u najhladnijim noćima čoveku potrebno po pet dingoa da bi se ugrejao. Sve se sigurno promenilo od kada je napustio buš, ako su ljudi razvili veštinu pravljenja odeće umesto da se greju uz dingoe. Svejedno, mora pohvaliti Starešinu što je svoju izuzetnu veštinu tkanja preneo mlađem naraštaju. Lupakajući svojim bumerangom o cev, objašnjavao je zatvorenicima kako da, kamenom kao alatkom, lome koru u vlakna.

„To je zadivljujuće!“ Policajac je objasnio da su neki zatvorenici koji, zato što su melezi, ranije ništa nisu znali o pravljenju konopaca, samo uz pomoć zvuka bumeranga i Starčevog pevanja naučili kako se to radi. „Planirao sam da snimim te pesme, sve su na plemenskom jeziku, naravno“. Izjavljuje da bi to bio prvi put da je jedan domorodački starešina snimljen kako prenosi svoje znanje iz jedne ćelije u drugu. „To bi ušlo u istoriju“. Policajac je rekao Majci da, iako je ovaj zatvor u rukama njegove porodice već generacijama, njegovi preci u starim plemenskim veštinama nisu uočili dobrobit. Moglo je biti ljudi veštih poput Starešine – možda i veštijih – ali oni su živeli i umirali u ovom zatvoru ne ostavljajući traga o svojom umeću, ni na papiru ni na traci, čak ni u sećanju. „Ljudi poput Starešine zaslužuju mesto u istoriji – oni stvaraju istoriju!“ Napravio je pokret kao da će Majku potapšati po ramenu, ali se predomislio.

Majka je sedela uvrćući kraj marame, mrmljajući nešto za sebe na seoskom narečju. Policajac je mislio da možda pita zašto su potrebni konopci i pojasevi, pa je objasnio:

„Ne postoji zakon koji primorava zatvorenike da pantalone pridržavaju plastičnom trakom. No, sve dok oni više vole svoj tradicionalni kanap od te odvratne stvari, ja ću se starati da se tradicija održi“; policajac je strastveno balavio, reči su iz njegovih usta izlazile uz prskanje pljuvačke.

Dok je proučavao mapu iznad svog stola, oči su mu odlutale severno od Velike Pustinje; čitao je sva imena razbacana po australijskom prostranstvu: „Jel’ tvoje naselje zapadno ili istočno od reke Aligator?“ Ne sačekavši majčin odgovor, ponovo je pretpostavio da je naziv nepravilno napisan. Pokazao joj je sliku na kojoj plemenski domorodac lovi kengura bacajući laso koje samo što nije palo životinji oko vrata: „Ovo je prilično stara stvar – mora da ju je nacrtao neki od tvojih predaka“.

Mati nije sigurna koja je životinja na slici – pas ili mačka? – ali primećuje da konopac napravljen od konoplje može da drži i bika. Da bi se takav konopac napravio, najpre usev treba posejati, i ako tokom proleća padne dosta kiše, biljke će biti spremne za žetvu krajem leta, pod uslovom da u međuvremenu ne bude oluja sa gradom – zato seljani pevaju drevnom bogu koji gospodari vremenom, da odvrati olujne oblake od njihovih polja.

Policajac je skrenuo pogled sa mape: „Ovaj tvoj stari brat, Starešina, tog vremenskog boga zove Đumbaval, Gromovnik“. Kraj usne mu se povlači dok pokušava da se nasmeje. Da li bi poverovao kad bi mu mati rekla da je Milinkovo u Srbiji – pola sveta udaljenoj od te karte na zidu? Majka pazi da ne govori previše. Upitana kolika je veličina njive potrebne za gajenje konoplje, kaže samo da je njena bašta bila duga koliko da prošetaš, i široka koliko da baciš kamen. Policajac računa da kamen i bumerang padaju otprilike na istoj razdaljini. Video je kako bumerang izbačen iz ćelije preleće celo zatvorsko dvorište. „Ta stvar je tamo pala“. Kroz prozor je pokazao mesto na zemlji gde je bumerang pao, otprilike na pola puta do zida zatvorskog dvorišta. Tamo je stajalo drvo, visoko, širokog stabla, ali bez lišća. Sa njegovih udova visila je delimično oljuštena kora, otkrivajući kao kost belo drvo... mora da je i u Milinkovu postojalo takvo drvo, pola sveta i ceo život udaljeno. Policajac radije ne razmišlja o tome kako je bumerang uopšte mogao odande da uzleti, kad se ima u vidu da su danima pre toga prozori na toj ćeliji zazidani. Time je sprečeno je da svetlost ulazi unutra i ometa Starca u radu. „Takav majstor bi mogao da uradi duplo više kad ga ne bi prekidala potreba da spava u toku dana“. Policajac priča Majci da su neke od najboljih konopaca ikada viđenih u ovoj zemlji upreli Starci u ovom zatvoru. Ti konopci su pomogli mnogim zatvorenicima da se vrate u buš – šestorici iz samo jedne ćelije: „Takva je moć plemenske veštine“. Njegovi istureni zubi sijaju dok objašnjava da je ćelija iz koje je Starešina spasao šestoricu upravo ona u kojoj sam ja zaključan. Uverava Majku da će i na mene doći red: „Moramo sarađivati.“ Policajac naglašava svaku reč.

Majka sedi gledajući kroz prozor i vrteći olabavljeni čvor svoje marame, još uvek ne znajući šta se od nje očekuje. Zatvorsko dvorište izgleda dovoljno veliko za sađenje konoplje – čak bi i mala parcela mogla da posluži, samo ako se bašta dobro oplevi. Zubi se još više isturaju dok joj policajac objašnjava da ga je Starešina napustio; „Ja sam kriv, naravno. Pogrešio sam što sam zazidao taj prozor – nijedan dobar zanatlija ne voli da mu se govori kada i kako da radi svoj posao“. Zatvorenici ne mogu ništa da rade bez njegovih pouka i tako u zatvoru sada nema konopca.

Rečeno je da će gajenje konoplje u dvorištu spasiti zatvor od zatvaranja. Potreban je čitav ljudski vek da drvo poraste do pune visine, a kad se sa njega oguli kora, ostaje samo mrtav panj. Jednogodišnje biljke mnogo su bolje – po jedna žetva godišnje omogućila bi postojano snabdevanje vlaknima. „Ako ih ovde budemo gajili, ovo mesto se nikad neće zatvoriti“. Policajac je odveo Majku u dvorište i dao joj ašov: „Kopaj!“ Zubi naglašavaju reč ‘kopaj’.

Koleno mi pulsira, još je vrelo na dodir. Među smrvljenom korom na podu osećam nešto oštro što mi pojačava bol. Nalazim šiljat kamen, izlizan na jednom kraju, koji miriše na znoj. Neko ga je utiskivao u dlan dok njime crtao po betonskom zidu. Taj druškan, Starac, znam da će se brzo vratiti. Možeš da trpiš agoniju zbog ujeda zmije ili zubobolje, ali ne predugo – dobar plemenski vrač neizostavno se pojavljuje da pomogne.

* Deo ove knjige koji se odnosi na događaje u Srbiji odgovara istorijskim činjenicama. Deo koji opisuje događaje u Australiji je  izmišljen, no nadahnut dokazanim hvatanjem i prisilnim odvođenjem domorodačke dece iz njihovih porodica, navodno da bi se time zaštitila od zlih čini logorskih vatri. Slobodni ste da na ovo gledate kako želite, izbor je vaš. (Piščeva napomena)

1 Vrsta eukaliptusa: ghost-gum tree (Eucalyptus papuana) sam da joj vidim prste kako izvlače predivo i hitro ga upliću u nit. „Trebalo bi da ti napravim novu lanenu košulju“. Pitala me hoću li da bude ofarbana korom crne breze ili ljuskama od luka. A onda je dodala da boja i nije važna – u zatvoru je najčešće mrak, pa čovek i ne vidi šta ima na sebi.
2 Torbari slični kengurima, ali manji od njih.
3 Mali, do srednje veliki torbari četvoronošci sa dugim repovima, žive u šumama. Ime su dobili jer liče na američke oposume.
4 Buš – naziv koji se u Australiji koristi za oblasti van ljudskih naseobina i kultivisanih terena, a može se, zavisno od konteksta, prevoditi kao unutrašnjost, divljina, šuma, šiprag, pustinja...
5 Witchetty (ili witjuti) je naziv za velike bele larve nekoliko vrsta leptirova koje se hrane drvetom. Posebno se odnosi na larve vrste Endoxyla leucomochla, koja se hrani korenjem witchetty grma (nazvanog po larvi) koje raste u centralnoj Australiji. Ove larve su najvažnija namirnica koja se dobija od insekata u pustinji i bile su stožer ishrane za domorodačke žene i decu.
6 Sandy blight – domorodački naziv za trahomu, kojom je nakon dolaska belaca u Australiju zaražen ogroman broj starosedelaca.

Prevela sa engleskog
Mirjana Petrović