КОРАЦИ

VINI-VINI, LjUDI ŠIŠMIŠI

 U drevnim plemenskim logorima u australijskim pustinjama nađeno je retko kameno oruđe napravljeno od vrste stene koja geološki ne pripada ovom kontinentu. Nedavno je na dnu mora tokom traganja za naftom otkriven stari rudnik. Rudnik datira iz Ledenog doba kada je more koje danas razdvaja Australiju i Novu Gvineju bilo široka ravnica ispresecana aboridžinskim trgovačkim putevima koji su još uvek živi u plemenskoj mitologiji.

Svet belog čoveka mora da je daleko od našeg; duše retko putuju tamo, a one koje se vrate pretvaraju se u mušice.

Neke se ne vrate same: nemam ništa protiv kada treba da odem da ih vratim – ni jedan marngit ne bi dopustio da neki čovek iz plemena ostane tamo zauvek.

Kada nekoga uhapse, da li ga okuju lancima za drvo ili ga smeste u kavez?

Taj momak tamo je garmiar, moj unuk.

Široka je Vini-Vini, zemlja ljudi šišmiša. Treba postaviti sijaset logora da bi se prešla, ne ukoliko putuješ sa dobrim parom krila. Zemlja široka poput neba pruža se od obale mora prema unutrašnjosti; biljkama je suviše daleko da putuju i kako se udaljavaš od mora ne možeš videti ništa do osušenog drveća razbacanog po sasušenoj dolini. Prati ih i odvešće te do izvora punog kamenja na dnu litice. U senci te stene je marian, sveta pećina. Poslednji put sam bio tamo povodom inicijacije svog garmiara. Zašto li je dozvolio da ga balande uhvate?

Kada postaneš muškarac, saznaš gde je svaki sveti izvor, stena i drvo i nijedan belac, niti njegov tragač1, ne poznaje zemlju bolje od tebe. Rekao sam to Garmiaru, na dan njegove inicijacije. Duboko u pećini držimo darkgul, kameno sečivo. Urezao sam Vini-Vini plemenske oznake na koži na njegovim grudima. Krvario je, ali se osmehnuo.

„Ja sam juln, odrastao čovek sada“, prošaputao je za sebe kasnije. Čitava rulja balandi neće biti dovoljna da ga uhvate i bolje da bude tako, mislio sam tada – Garmiar je bio jedini mladić koga sam uveo u inicijaciju već duže vreme.

Zatvor belog čoveka izgleda kao kavez, tako sam čuo pre nekoliko monsuna. Zatvoren si iza čeličnih rešetaka – niko ne izlazi napolje osim oslobođenika, bar ne dok si još uvek čovek. Ne, balande mi neće zameriti ako odem po Garmiara, ne sada. „Dođi i uzmi ga, tvoj je!“, rekli su mi u snu, veče pre nego što sam krenuo na put. Nadam se da ću stići tamo na vreme, pre nego što se belci predomisle.

Noć predugo traje kada putuješ bez prestanka: ipak sada se bliži kraju. Moram da potražim mesto za logorovanje. Ni jedan šišmiš ne leti po svetlosti dana, ipak prilično je prisiljen da požuri. Da, to sam ja sada, goli mali momak tamne kože. Nema ni perja ni nabora da ušuškaš glavu pod njima i da se sakriješ od svetla; umesto toga moraš da potražiš tamno mesto gde bi se ušunjao, ne bi li se odmorio. Juče sam našao jedan stari panj sa rupom širokom jedva da ubacim glavu, snašao sam se za taj dan. Pogledaj, jedno uvo mi ponovo zvoni, zvoni s vremena na vreme još od kada sam krenuo na put. Moram požuriti. Moje uvo zvoni samo kada je duša iz plemena Vini-Vini u nevolji, te me požuruje. Belci se neće predomisliti. Rečeno mi je da ni jednog čoveka neće držati u zatvoru večno, kavez se mora isprazniti za nekog drugog.

Nigde ne vidim prazan panj – trebalo bi da letim blizu zemlje, mora da u blizini postoji nešto drugo gde bih se mogao sakriti na dan. Moraću da nađem nešto uskoro; ako ovuda letiš danju, užareno sunce i suvi pesak koji peče, oslepeće te za tili čas. U Doba snova kada su Vini-Vini ljudi postali naši preci, putovao je čovek-šišmiš iz Bralge2 i leteo ka unutrašnjosti zemlje tražeći mračnu pećinu. Mora da je dobro obedovao pre nego što je napustio mangrovu šumu, jer dok se kretao ka unutrašnjosti iz svog stomaka ostavljao je za sobom trag semenki.

Iz semenki izrasla je hrpa drveća koje je ubrzo dalo zelenilo zemlji. Put kada sam prošao ovuda drveće je još uvek bilo ovde, ali ne još dugo posle toga; ono pripada našem svetu, ne balandinom svetu, a kada ljudi odlaze, odlaze i oni. Trebalo je da kažem Garmiaru da malo bolje pripazi na belce. Kada je bio dečak belci su dojahali u našu Vini-Vini zemlju i uzeli su našu decu da bi ihnaučili da koriste čelične sekire, tako su bar rekli.

Dečaci se nikada nisu vratili sa svojim sekirama – sem jednog koji je nosio lisice koje su zveckale sa njegovog kaiša.

Moje uvo ponovo zvoni. Bolje da požurim i vratim Garmiara natrag u naš svet ukoliko mislim da ostane bar malo Vili-Vili ljudi. Taj momak u lisicama izgledao je srećniji nego mi ostali; odveden je previše mlad iz divljine i balande skoro da su isprale crnu boju sa njegovog lica.

Sada izgleda kao da mu je po licu razmazan malnar, crvena zemlja. Da li će se sećati svoje stare zemlje? Čovek počinje da sanja zemlju iz koje je potekao kada mu to ustreba.

Još uvek nema šupljeg drveta na vidiku, niti starog panja. Ovde jedva da raste nešto sem ponekog žbuna, upola utonulog u pesak. Moram da se strpim dok ne stignem do marian pećine; tamo postoji dobar kutak u senci. Pripiću se uz stenje na tavanici pećine i visiću tako da oba krila padnu preko mojih očiju i zaštite me od sunca.

Da li sam ikada rekao Garmiaru da je imao brata, malo starijeg, ali sa već sedim vlasima. Ne, bolje da ne kažem ništa – momci će sami to saznati kad dođe vreme. alnar je došao u Vini-Vini zemlju u potrazi za nekim odbeglim balandom; jureći za njim, otišao je suviše daleko i izgubio se u divljini. Čovek je poput vungara, šteneta dingosa, ako ga suviše rano odvedeš od majke, poraste zaboravivši na svoju plemensku zemlju.

Našli smo Malnara u blizini mora, skrivao se ispod litice od monsunske oluje. Nešto nije bilo u redu sa njegovim stomakom, nije mogao da zadrži ni hranu ni vodu.

„Prokleta dijareja“, njegov jezik je izgledao veoma suv i jedva da je govorio. Poslao sam Garmiara da sastruže „da“ – mladi eukaliptus i donese šaku punu sočnog biljnog soka. Istucao sam ga kamenjem, napravio kašu i stavio je u školjku u obliku lopte, dodao sam malo vode, a zatim sam zapevao jednu od naših svetih bajalica – kako bih dao leku „dal“ snagu da leči. Malnar se žalio da je smeša gorka, ali gotovo da je ispio celu školjku i njegovom bolesnom stomaku bilo je bolje. To se desilo pre mnogo monsuna, ali niko ne zaboravlja kada mu neko u divljini pritekne u pomoć i vratiće dobrim kada bude u prilici.

Na dan kada sam krenuo na ovo putovanje Malnar mi se javio u snu da mi kaže da je Garmiar zarobljen u svetu belog čoveka i da moram da požurim kako bih ga vratio.

„On ti je jedini unuk koji ti je preostao.“ U snu je Malnar izgledao drugačije, nosio je naočare, ošišao je i očešljao kosu, izgledao je sveže obrijan. Mora da su mu belci rekli da se brije svaki dan da bi se malnar boja skinula sa lica. Šta god da su balande htele da on bude, Malnar je i dalje imao divljinu u svojim mislima – držao je darkgul, nežno dodirujući oštricu vrhom svog palca:

„Fino i oštro.“ Želeo je da zna gde smo iskopali alatku3.

Šta bi on imao od toga, pitao sam se, belci imaju svoj alat napravljen od metala i smrtonosno oštro. Kada su ujahali u naš logor pre mnogo godina, otevši njega i ostalu decu, moja jartu, kćer, pružila je ruku da ga zadrži, ali je belac zamahnuo mačetom – samo jednom – i odsekao joj ruku koja je pala u prašinu, poput odbačenog repa guštera. Jadna jartu, morala je da živi samo sa jednom rukom i proklela je balande i njihov alat, jer vatra se pravi sa dve ruke. Malnar... odveden je suviše mlad da bi se sećao nandi, svoje stare majke.

Već je svanulo i od svetla ne vidim ništa.Šišmiši ne moraju da vide, oni mogu da osete neko dobro mračno mesto u koje mogu da upuze, pukotina stene ili pećina, ako ono postoji. Trebalo bi da ima jednog ovde negde. Ne, litice više nema ovde; sravnjena je sa zemljom, ništa nije ostalo sem par oštrih stena. Izgleda kao da je ogromno čudovište bilo ovde, progutalo naše sveto mesto i uvaljalo se u prašinu pre nego što ga je napustilo. Malnar mi nije rekao da belci imaju tako veliko čudovište koje može da proguta gromadu, ne ostavljajući čak ni jednu jedinu pukotinu da se u nju sakriješ od užarenog dana.

Mora da su balande logorovale u blizini, ostavivši za sobom prazne kante za benzin. Pogledaj, kanta je otvorena, puna tame. Miriše užasno, bilo bi mi bolje da ne uđem unutra, već samo glavu da provučem kroz otvor i pokušam da izdržim unutra dok ponovo ne padne noć.

To uvo ponovo zvoni.Moram reći Garmiaru za Marian; proći ćemo ovuda u povratku i logorovaćemo tu, iako bez vode, jer su belci razneli i jezero sa kamenjem. Mušica u koju se naši ljudi pretvaraju kada umiru je mnogo manja od šišmiša. Garmiar bi za tren oka mogao da se smesti u kantu, ali bi i njemu isparenja bila nepodnošljiva.

Razočaraće se kada bude video da je jezerce nestalo i da nema ni kapi da utoli svoju žeđ posle dugog putovanja.

Mora da je prošlo prilično vremena od kada je poslednji put bio ovde. Pošto se Malnar oporavio od svoje proklete dijareje, Garmiar ga je poveo preko naše zemlje kako bi mu pokazao kako da se vrati natrag u balandin svet. Mora da su momci zastali ovde da logoruju i – to mora da je bio poslednji put da su delili naše sveto mesto. Čak i bez vode možeš da pređeš pustinju.

U povratku samo ćemo se sjuriti niz suvu dolinu, a odatle pravo, poput leta vrana, na ostrvo Bralgu. Tamo je duboki izvor do koga ni jedan balanda ne može doći. Kada priđeš Bralgi, mušice zuje iznad vode neko vreme kako bi naši plemenski momci koji se odmaraju na dnu izvora mogli da ga vide i pomere se malo u stranu da bi napravili mesta za novajliju – Garmiaru će se svideti to mesto. Nindi, njegova majka je tamo, kao i svaka duša koja pripada Vini-Viniju. I Malnar, moj drugi unuk, voleo bi da ode tamo. Kada se budemo ponovo videli u snu, reći ću mu da je kamena oštrica darkgul iskopana na Bralgi. Naš predak Vini doneo je alatku sa ostrva i ostavio je na Marianu, nakon što je logorovao tamo. Pre nego što postane muškarac svaki čovek iz plemena se obrezuje tom oštricom. Malnar? O, on je bio isuviše mlad kada su ga odveli.

IzmeđuMarina i sveta balanda pruža se dugačka pustinja. Pri narednom logorovanju možda ću morati da zagnjurim glavu u pesak, jer neću imati gde drugo da se sakrijem od svetlosti. Zašto li belci vole golu, suvu zemlju? Moram da pitam Malnara. Pri poslednjem logorovanju dok sam spavao sa nosem zavučenim u kantu za benzin ponovo me je posetio u snu i rekao mi je da crnci u zatvoru dobijaju posudu sa vodom da bi ostali u životu: mora da je Garmiar nabasao na svoju i prosuo dosta. Posudu bi dopunili, pod uslovom da im je rekao mesto sa koga je darkgul.

„Znaš, izabrao je da ostane žedan.“ Dok je pričao, Malnar je često kuckao po naočarima. Kada su ga odveli, balande mora da su uradile nešto njegovim očima, kako dečak ne bi video kuda ga vode i tako našao put natrag u plemensku divljinu. Dali su mu da nosi te naočare i vidi samo onoliko koliko mu je potrebno da bi se kretao među njima. Kada nam se bude vratio, može ih slobodno ostaviti – mušice ne nose naočare. Ukoliko ne uspe da vidi put natrag, uvek mogu otići po njega i uzeti ga od balanda, kao što idem po Garmiara.

Dok stignem do sveta balandi, Malnar se možda predomisli i ne dozvoli mi da uzmem Garmiarovu dušu. Možda bi voleo da i mene zatvori, ali da bi zatvorio marngita treba ti mnogo više od čeličnog kaveza. Taj momak se ponaša čudno kada je u pitanju darkgul: ponovo je govorio o njemu kada me je video poslednji put. „Ni jedan kamen na svetu nije jak kao ovaj.“ Možda će me pitati da mu kažem odakle je kamen, pre nego što me pusti da dušu tog jadnog momka odnesem natrag u divljinu.

Moje uvo samo što nije ponovo zazvonilo, ali je iznenada stalo. Svet belog čoveka je na suprotnoj strani pustinje, trebalo bi da sam sada blizu.Šta god da je naumio, Malnar ne može da me zadrži – marngit leti slobodno, pretvoren u formu koja mu najviše odgovara. Ispod jezika uvek nosim sićušno koplje sa sečivom u obliku ašova. Kada stignem do zatvora izbaciću ga kao što zmija izbacuje svoj jezik. Ni jedan čovek nikad ne primeti kad je marngit u blizini. Koplje je u obliku ašova, otvara rupu u telu žrtve, izgleda mala, ali kroz rupu možeš da provučeš oba bubrega svoje žrtve, zatim da duneš u ranu, kako bi zarasla pre nego što se čovek probudi. Ni jedan čovek ne može da poživi dugo bez bubrega.

Mora da Malnar spava; sedi u stolici, ali je njegova glava pala na sto, njegovo lice je na mapi raširenoj pred njim. Mora da se umorio tražeći Bralgu sa koje potiče darkgul kamen. Pri poslednjem logorovanju, dok sam spavao sa glavom ukopanom u pesku, ponovo me je posetio.

„Belci žele da ih odvedem do drevnog rudnika. Molim te, pomozi mi.“ Mora da su bili surovi prema njemu, jer mu je glas podrhtavao. Moram da budem nežan i probušim najmanju rupu što mogu i uzmem samo jedan bubreg; tako će nastaviti da živi, ali će ga to podsećati da ni jedan čovek ne treba da pomogne balandama da dignu u vazduh Marian, on je tamo još od kada je stari Vini stvorio našu plemensku zemlju.

Pogledaj, Malnarovo telo je hladno, a jedna njegova ruka steže pištolj. Nikada nisam video čoveka koji je sam sebi razneo mozak, ne u našem svetu. Njegove oči su još uvek otvorene i izgledaju kao dva oblutka koja se odmaraju na dnu izvora. Još uvek pilji u mapu.

Nema potrebe da se provlačim kroz metalne šipke.

Vrata zatvora su zaključana, ali je mesto prazno. Posuda je i dalje tamo, stoji prekrenuta na podu. Nema ni traga Garmiaru – mora da se već pretvorio u mušicu i sada je na putu za divljinu. Kada se oslobodiš iz kaveza belog čoveka, odmah se vraćaš svom svetu, bez obzira da li si ljudsko biće ili mušica. Možda ću povesti Malnara sa mnom. Iako njegova koža više nije crna kao naša, on je sve jedno moj garmiar i trebalo bi da bude mesta za njega u izvoru na Bralgi. Njegova nindi je tamo, možeš je videti na mesečini kako barata svojim drvenim štapićima, nadajući se da će napraviti vatru na dnu izvora.

 
1 Običaj australijskih belaca da unajmljuju „tragače“, Aboridžine koji su bili dobri u praćenju tragova ljudi, kako bi ih doslovno lovili, poput životinja (prim.prev.)
2 Bralgu – ostrvo gde deo aboridžinske duše ide posle smrti (prim.prev.)
3 Misli se na oružje, ali s obzirom da Aboridžini nisu imali reč rat u rečniku, nisu mogli imati ni reč za oružje, pa ga nazivaju alatom (prim.prev.)

 

Prevela sa engleskog
Ivana Bančević-Pejović