КОРАЦИ

Ilija Bakić
IZAZOVI PASLIKA


Milovan Marčetić: Iza zatvorenih očiju
Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo, 2010.

Nova pesnička knjiga zapaženog pesnika srednje generacije Milovana Marčetića (1953) nosi, na prvi pogled, bezazlen naslov, Iza zatvorenih očiju, vrlo blizak mnogim uobičajenim, svakodnevnim formalizovanim izrazima (kojima je, zbog preteranog i rutiniranog „trošenja“, stvarno značenje gotovo nestalo, odnosno dobrano izbledelo).
Međutim (i na sreću), u poeziji, onoj istinskoj, umetnički ozbiljnoj i relevantnoj (za razliku od prigodne i estradne), ništa nije slučajno i ništa se ne podrazumeva (čitaj, bagateliše, vulgarizuje). Otuda, čak i ovlašno promišljanje naslova otkriva njegovu višeslojnost i višesmislenost. Šta je „Iza zatvorenih očiju“? Ili je pravilnije najpre zapitati ko je „Iza zatvorenih očiju“? Odgovor je relativno jasan: lirski subjekt je taj neko koji je iza zatvorenih očiju. Koliko je narečeni nezavisni entitet a koliko pesnikova maska – pitanje je koje se nadalje nameće; naravno, nemoguće je dati opštevažeći odgovor,
ali to ne znači da treba odustati od pokušaja da se lirski subjekt/pesnik prepoznaje u svakoj pesmi pojedinačno, a onda i u kontekstu njenog položaja u određenom ciklusu i celokupnoj knjizi. Ovo nije teorijska začkoljica, već vrlo bitan poduhvat od koga zavisi pokušaj razumevanja pesme – posebno ako posmatrana pesma u tonu ili stilski odskače od prethodnih stihova.
U nastavku promišljanja/analiziranja knjige koja se prostire pred čitaocem, trebalo/valjalo bi staviti se u položaj („predmetnog“) lirskog subjekta/pesnika, ući takoreći u njegove cipele, u njegovu vizuru/rakurs i odatle gledati subjektovim/pesnikovim očima. A ono što se vidi najopštije se određuje kao „obično“ (trivijalno, ulično, prepodnevno-podnevno-večernje-noćno) dešavanje koje se, uz neznatne varijacije, ponavlja iz dana u dan nedelju-mesec-godinu. Samo ponekad („tu-i-tamo“, zadesno) u vidokrug će ući nešto vanredno/izuzetno/nesvakidašnje, kao specifični „začin“ običnog trajanja. Tvrdoglava zapitanost pesnička i čitalačka (izazvana provokativnim naslovom) otvoriće nove dileme: može li obični „izvođač životnih radova“, sred svog tog ponavljanja, u potpunosti da zapazi svoje okruženje i sebe u njemu? Ili vremenom oštrina vida i duha nestaju (tupe se), a čovek se kreće utabanim stazama, po sećanju prepoznaje pejzaže i situacije i ponavlja obrasce ponašanja koje je neznano kada usvojio (a ovi su se, koliko-toliko, pokazali efikasnima u rešavanju problema)? Kada subjekt sopstvenog življenja postaje njegov pasivni (takoreći sporedni) elemenat, objekat? Konačno, čak i kada u život uđe vanredan /nestandardizovan događaj/pojava – da li je subjekt/objekat sposoban da ga vidi u svoj svojoj otupelosti i, ako jeste, može li da ga spozna ili su mu čula i mentalno-duhovni procesi toliko atrofirali da jednostavno ne zna šta bi sa tom neobičnošću pa je ignoriše, okreće joj leđa i nastavlja prihvaćenim kolosekom?
Ukoliko se čitaocu ovih redova čini da je postavljeno previše pitanja, treba reći da autor sledi primer pesnika Marčetića koji, u većini pesama iz ove knjige, postavlja pitanja, bilo da su ona na početku ili u završnici pesme. Tako se sugeriše konstantno neverovanje svojim čulima/očima, odnosno, nadalje, obrascima koji postoje i koji „odrađuju“ posao prigodnog/pogodbenog tumačenja sveta, bilo da je on urbani ili prirodno/ruralni, ovdašnji ili belosvetski, fizički ili apstraktno/mentalni.
U sva tri ciklusa, San o letenju, Zaustavljeno vreme i Mala svaštara (uz Ulaznu i Izlaznu pesmu), kroz svu raznorodnost viđenog/postojećeg i stihovima oslikanog sveta, odigrava se tiha drama otkrivanja onoga što je pred otvorenim očima, a zatim njegovog sameravanja sa obrascima (što se dešava iza zatvorenih očiju) te, napokon, samoodređivanja prema senzacijama. Pesnik u jednom trenutku u knjizi koristi termin „paslika“ za ono što od viđenog ostaje u/na oku pošto se kapci sklope. Ova se naknadna slika, kako kažu stručne knjige, pod pogodnim uslovima javlja neposredno posle prestanka doživljavanja slike predmeta (viđenja slike), odnosno, posle prestanka delovanja optičke draži, i traje kratko vreme (viđenje paslike); kao i slika, paslika zavisi od viđenog predmeta. Paslika može biti pozitivna, kada ima oblik i boju viđene slike, i negativna, kada je boja viđene slike suprotna (crna za belu sliku), ili komplementarna (zelena za crvenu, žuta za plavu, tj. one boje sa kojom se ova dopunjuje do bele boje). A to što su oči videle i zakratko „zapamtile“, uneseno je u posmatrača/pesnika i tamo se „prepoznaje“ sa upamćenim šablonima. Tada kod običnog posmatrača najčešće prestaje „proces obrade“ slike – ona je ili prepoznata i shvaćena jer je ista, odnosno slična sa onim iz sećanja, ili to nije (tada se najčešće odbacuje kao nešto nepoznato i nepotrebno). Mogućnost prikazivanja paslike kao izvrnuto-negativne ili komplementarne – nevičnima dodatno otežava mentalne procese koji se, prvenstveno zbog nefleksibilnosti posmatrača, odabirom lakšeg puta, svode na odbacivanje. Samo ličnosti koje ne robuju obrascima i koje su sposobne da dožive lepotu u otkrivanju kako običnosti tako i neobičnosti, mogu (mada bi trebalo reći i – smeju) „iza zatvorenih očiju“ otvoriti bezbroj horizonata i svetova, u rasponu od racionalnih do zaumnih i od mikro do makro kosmosa, preko čiste radosti postojanja do spoznaja apsurda i uzaludnosti. A pošto su svetovi ispred i iza očiju, beskrajni u svojoj sličnosti i različitosti, i pesnikove reči/stihovi biće takvi – od rime do slobodnog stiha, od pitanja do tvrdnje, od verizma do alegorije ili simbolističkog ključa, od „običnog“ gledanja (bez pomagala) do posezanja za umetničkim iskustvima i tradicijama (kao destilovanim „viđenjima“). Svo to raznoglasje složiće se u veliku (naravno, nedovršenu jer je beskrajna) sliku SVETA (sa mnogo slika u slikama) darujući znatiželjnom i, za drugačije senzacije, otvorenom čitaocu, pažnje i hvale vredne doživljaje. Marčetić i novom knjigom potvrđuje da su njegov pesnički svetonazor i praksa i dalje sveži, podsticajni i provokativni.