КОРАЦИ

Dragoslava Barzut
CRKVE KOJE SMO (SA)GRADILI

Svitalo je. Gospođa P. dotakla je svojim starim i drhtavim vrhovima prstiju ne manje star i pohaban zastor na velikom kuhinjskom prozoru. Lagano ga je, bez zvuka, povukla na dole, i on se otkotrljao gore ka zidu, svojoj matici, ostavljajući za sobom kratak i oštar, poluvekovni šum. Gospođa P. zadržala se nekoliko trenutaka pored prozora.
Na ćošku ulice zaustavio se crveni Zastavin pikap.
U dućan pokojnog Sretena stizao je već ohlađen vrbaški hleb. Sunčeva svetlost još uvek je zaostajala za belinom vekni koje je mladić u crnoj kožnoj jakni vadio, obuhvatajući svojim crvenim i promrzlim prstima, ne manje crvenu i promrzlu plastičnu korpu, u kojoj je isporučivao hleb. Gospođa P. punih pedeset godina gleda kako to mladić izvodi.
Rika petla iz zadnjeg dvorišta pokrenu zenice Gospođe P. i one se uputiše ka uglu sobe u kome se nalazila stara limena kofa. Zimi su u njoj stajali ugalj i čuke, a leti orasi koje je Gospođa P. sakupljala ispod pedesetogodišnjeg oraha, na tremu ispred kuće. Vatra u šporetu smederevcu koji je stajao u istom uglu sobe u kojem i limena kofa, tinjala je, i Gospođa P. dohvati žarač okačen o kvaku na šporetu i gotovo nečujno, sasvim polako prodžara žar. Lončić sa vodom pomeri na sredinu šporeta, na čijem su poklopcu, oslonjenom o zid, bili okačeni vuneni priglavci koje je Gospođa P. juče ištrikala i oprala. „Ipak je trebalo da uzmem zelenu vunicu, ona bi više išla uz crnu podlogu“, konstatovala je Gospođa P., uzimajući iz staklene vitrine pozlaćeni mali mlin za kafu. Od pozlate na ručici mlina gotovo da nije ostao nijedan trag – bila je to sada vrlo uglađena siva, metalna površina koja se na kraju kapice sa vrha ručke oštro sudarala sa preostalom pozlatom. Gospođa P. sede na malu drvenu stoličicu kraj šporeta, postavi mlin između kolena, levom rukom čvrsto prihvati njegov trup, a desnom poče da okreće ručicu. Lomljenje i savijanje ručice u laktu, zaustavljalo je pokret ruke Gospođe P. ali ona je bez pauze i promene izraza lica, vraćala ručicu nazad i nanovo počinjala kruženje. Zvono na crkvi elektrificirano i automatizovano 1981, iste godine kada je rođena ćerka njenog sina, Petra, u talasima poče da širi svoj tanak zvuk. Gospođa P. bi svakog jutra kada bi čula zvona crkve oživela sliku Petrinog krštenja, jedinice njenog jedinca. Setila bi se Petrinog krštenja 4. novembra 1982. godine, kada je tadašnji protonamesnik Đorđe V. Dejanović održao govor o nastanku i istoriji ove crkve. To je peta pravoslavna crkva. Četvrta crkva porušena je 1874. godine. Nova crkva, kao i prethodna, posvećena je prenosu moštiju Svetog Oca Nikolaja. Njeni temelji osvešteni su 26. septembra 1868. godine, a gradnja je završena u proleće 1872. godine. Nova četiri zvona kupljena su i postavljena 12. jula 1873, iste godine kada je rođen otac Gospođe P., a novosazidani hram osvetio je vladika German Anđelić 7. oktobra, u nedelju 1873. godine. Preduzimač radova na početku gradnje bio je Karlo Gverer iz Sombora, ali kako je za vreme gradnje umro, započetu gradnju nastavio je Jovan Šmaus iz Apatina. Novi Svetonikolajevski hram dugačak je 70 m, širok 14 m, njegovi svodovi visoki su 18 m, njegov krov visok je 30 m, dva njegova bočna tornja visoka su 45 m, a visina vrha krsta na centralnom tornju iznosi 51,6 m. Na licu Gospođe P. pojavi se blagi osmeh upućen plaču male Petre, koju je za vreme krštenja držala u svom naručju, dok je protonamesnik nabrajao sve visine crkve. Petrini mali prsti uporno su probijali belo ćebence, a Gospođa P. ih je ne sa manjom upornošću sklanjala od hladnoće koja je tog 4. novembra nošena snažnim vetrom, prodirala u kosti svih prisutnih meštana koji su okupljeni ispred crkve, slušali govor. Petrin jednogodišnji plač pratio je govor protonamesnika, i on se u nekoliko navrata zaustavio, jer mu se učini da njegov glas podstiče plač deteta, koje je svojim perifernim vidom sagledao kao crveno beli zamotuljak u naručju krupne žene. Lice te žene beše mu poznato sa jutarnjih službi. Gospođa P. za vreme jutarnjih službi stajala bi uvek na jednom mestu, pred sredinom ikonostasa, a ispred ikone Presvete Bogorodice sa Bogomladencom. Ta ikona je kako je Gospođa P. znala i pre govora od 4. novembra, bila više puta nošena u inostranstvo, i ona joj je samo zbog toga bila zanimljiva, i bila jedina zanimacija usled dosadnog pojanja popova. Gospođa P. bi gledajući tu ikonu zamišljala kako su pred njom stajale i velike gospođe iz sveta, iz Pariza i Rima, pa se i ona u tom zamišljanju našla rame uz rame sa njima. Ikona Presvete Bogorodice premeštena je ubrzo po rođenju Petrinog oca u Galeriju Matice srpske u Novom Sadu, gde je kustosi predstavljaju kao jedno od najlepših dela nepoznatog autora. A ikonostas o kojem je protonamesnik govorio delo je prvog srpskog akademskog slikara Pavela Đurkovića, koji se školovao u Pešti, Beču i Rimu, a koji je umnogome podržavao Rembranta. Gospođa P. nije zapamtila ko je radio ikonostas; ona je, zanesena činjenicama koje je govornik iznosio – još intenzivnije nego na jutarnjim službama – zamišljala otmene pariske gospođe kako se mole pred istom ikonom pred kojom i ona. Petrin plač prerastao je u odsečeno ridanje kada je  protonamesnik govorio da je tog i takvog umetnika njihova Crkvena opština 1816. godine uzela da joj sačini ovaj ikonostas, za staru četvrtu crkvu. „Sledeće godine Pavel Đurković predao je ovaj ikonostas na svoj ponos, a vernima na radost. Ime Pavla Đurkovića pročulo se po svim krajevima srpskoga naroda.
Baš tada Miloš Obrenović u Srbiji podiže Drugi srpski ustanak, iz svoje prestonice u Kragujevcu.“ Petrino ridanje utihnu kod sledeće rečenice protonamesnika.
„Knjažev ćata šalje pismo u našu Crkvenu opštinu tražeći Pavla Đurkovića, molera da odmah ide u Kragujevac, da portretiše knjaza i celu knjaževsku porodicu.“
Tek kad utihnu i zvuk zvona, elektrificiranih i automatizovanih, iste godine kada je Petra rođena, Gospođa P. začu ključanje vode u lončetu sa šporeta i ona prestade da okreće ručicu mlina. Istom rukom, koja se samo časak pre umiri, obuhvati donji deo mlina i pokretanjem obe ruke, kao da cedi mlin, raspolovi ga na pola, u donjoj polovini bilo je pola merice mlevene crne kafe. Gospođa P. podiže se sa stolice, odloži gornji deo mlina, onaj sa mehanizmom i ručicom, i tom rukom, oslobođenom tereta, pomeri lonče ka ivici šporeta. Njene ruke poče da obliva toplota od šporeta koja se penjala preko njenih grudi i ramena do lica, kao što se miris sveže kafe koju je sasula u vrelu vodu širio do njenih nozdrva. „Da, trealo je ipak uzeti zelenu vunicu“, pomisli još jednom Gospođa P. pogledavši u okačene priglavke na poklopcu šporeta.
Prošlo je sedam sati, Gospođa P. postavila je na sto mesinganu tacnu sa dve male šoljice za kafu i bokalom.
Bokal i šoljice bile su iz iste porcelanske serije, na njihovim središnjim delovima bili su oslikani mladić i devojka koji fino obučeni, ležeći na livadi, pijuckaju kafu, ili čaj. Gospođi P. činilo se da su taj mladić i ta devojka sa sličice neki engleski grofovi ili lordovi.
„Mora biti da su izašli iz svojih palata i dvorova, iI došli tu u prirodu da razmene koju lepu reč između sebe.
Mora biti da im je i posluga tu negde, jer sigurno da oni nisu postavili ovaj stolnjak ovako lepo. Možda su im izdali naredbu da odu negde kako bi oni ostali sami. Mora biti da se ovo dvoje vole…Možda mladić upravo sada pita hoće li mu biti voljena do kraja života…“. Gospođa P. slušala je nekada svog oca koji joj je pripovedao o vremenu Marije Terezije, i ona je ovo dvoje mladih ljudi mogla zamisliti jedino kroz sito pripovedanja svog oca.
Njene misli prekide zvono sa vrata. „Baš sam se pitala gde li se zadržao taj stari prevarant“. Gospodin Mitar, stari nastojnik starog silosa, stajao je pred vratima Gospođe P. ovog jutra za nekoliko minuta kasnije nego obično.
– Oooo, Mitre! – uzviknu Gospođa P. pre nego što je i otvorila vrata. – Priznaj, lisice matora, koja te je do zore mučila, pa si jutros okasnio? Vidim ja nema Mitra, rekoh sebi sigurno se on negde uvalio, upala mu neka kašika u med.
– Tu sam. Nećeš me se lako rešiti, eeee, voleo bih ja, nije da ne bih, sutra da umrem, ali neće pa neće.
– ’Ajde ne pričaj gluposti, bog i svi sveci s tobom, šta luduješ ranom zorom. Spremaj se, Mitre, nećeš me dobiti danas ni u remiju, a još manje u šahu.
Mitar se nežno nasmeja na ove reči Gospođe P., čak se na momenat postideo svoje izjave. Voleo je on Gospođu P., ne zbog gibanice i ne zbog toga što mu je svakog sedmog u mesecu, kada treba ići na poštu po penziju, peglala košulju i pantalone, već zbog toga što ona uopšte nije mislila o smrti, ili se njemu tako činilo. A i ta smrt o kojoj je Gospođa P. retko pričala, bila je drugačija smrt, činilo mu se da takva smrt nije ništa strašno i u tim retkim prilikama, i za njega, smrt nije predstavljala ništa drugo do smrt onog pijuna koji je Gospođa P. redovno u njihovim svakidašnjim partijama šaha, terala do suprotnog kraja ne bi li uzela kraljicu.
Mitar, nastojnik u penziji, sede na drvenu stoličicu, na kojoj je Gospođa P. sedela do malopre. Pogledom potraži novine pored šporeta i limene kofe, ali ne primeti ih. Za to vreme, Gospođa P., ne obraćajući pažnju na Mitra, presipala je šećer iz papirne kese u malu keramičku posudu sa poklopcem u kojoj je ona već pedeset godina držala šećer i u njemu zabodenu, malu metalnu kašičicu.
– Nego, zbilja, što si okasnio? – pitala je Gospođa P., prihvatajući svojim starim i drhtavim prstima bokal za kafu. Mitar je posmatrao kako se široki bokovi Gospođe P. savijaju nad stolom. Gospođa P. usmerila je svoju ruku sa bokalom ka šoljici.
– Umro je komšija Marko. Ruka Gospođe P. propade i bokal dodirnu vrh šoljice, kafa se ravnomerno od ruba šoljice slivala preko mladića i devojke u polju, dok ih crna mrlja nije sasvim prekrila, pa je izgledalo kao da se crn oblak nadvio nad njima.
– Šta kažeš, Mitre – umro Marko?
– Umro jadan, noćas u pola tri. Mlad čo’ek, tek mu je šezdeset peta. Pozlilo mu sinoć i u bolnicu ga odveli.
Bila Hitna i sve. Nije ga imao ko ni obući, pa sam ja otišao da odnesem stvari. Zato sam okasnio.
– I šta kažeš, kad je sahrana?
– Bogami, ne znam, biće da je danas u tri. Imaš li ti još onih sveća?
– Imam, Mitre. Eno tamo u kujni. Ja neću moći da idem, hladno je, nisam kadra, Mitre. Gospođa P. usu kafu i u drugu šoljicu. Dodade Mitru onu šoljicu bez crnog oblaka.
– Sedi tu,šta ćeš ići. Daćeš mi te sveće pa ću otići ja.
– Nemoj samo da okasniš i danas, ko će mi stoku namiriti.
– Doći ću odmah sa sa’rane da na’ranim stoku, a vala, ne znam ni što ih držiš više. Prekrupa skupa, a prasići jeftini.
– Ne pričaj mi priče, ako nećeš da ih ‘raniš, ja ću.
– Ma, nije da ja neću... nego, luda ženo, ne isplati se.
Lepo ti kažem, ne isplati se, eno majstor Baždar prodaje zaklane i očišćene…
– A šta se to isplati? Dosta, dosta, neću više ni reči da čujem. Nego, dovadider taj šah sa natkasne.
Gospođa P. je naiskap popila već ohlađenu crnu kafu.
Na njenom desnom domalom prstu zadrža se deo crnog oblaka koji se do tog momenta nadvijao nad dvoje mladih ljudi sa šoljice. Mitar i Gospođa P. krenuše da ređaju šahovske figurice na tabli na kojoj od sjaja laka nije ostalo ni traga. Matirana i pohabana tabla postade poprište ne manje pohabanog ćutanja između njih.

 * * *
Stari nastojnik silosa nije ni napustio kuću, a Gospođa P. već se usplahiri od pomisli na njegov ponovni dolazak. Bi joj krivo što su zaleđeni asfalti, i što će morati da propusti sahranu komšije Marka. „A i taj Mitar“, pomisli Gospođa P. „toliko se svađao za života sa pokojnimMarkom, bog da mu dušu prosti…nije mu bilo malo što je Marka na sud oterao zbog one nesrećne kruške u avliji, pa šta ako je za pola metra ušao… a mačku mu u klopci zakla, šetala mačka po njegovom dvorištu – moš misliti… kao da je mačka kriva… blesavog li čoveka…A sada ga mrtvog kupa i oblači…Eto, šta ti je vreme, kuja ljuta…“, uzdahnu, a onda klimajući glavom naglas završi svoju misao: „To ti je.“ Gospođa P. odmahnu rukom, kao da tera muve i pođe u kuhinju. Užurbanim pokretima stade da vadi krompir iz šupljikavog džaka od crvenog najlona, koji je naslonjen o kantu za đubre stajao u uglu kuhinje. Ispod sudopere uze veliku žutu plastičnu činiju i jednim zamahom ruke sasu u nju sav onaj krompir što ga je izvadila na radnu površinu. Naglo otvori fioku i izvadi mali crni nožić koji položi na krompir u činiji. Kad to uradi zamisli se i zastade, a onda polete napred do stola i privuče stolicu kuhinjskom prozoru. Okači kecelju na sebe, i u naručje posadi činiju sa krompirom. Tek pošto usmeri svoj pogled na Markovu kuću izdahnu uzimajući prvi krompir u ruke.
Ispred Markove kuće sakupljao se svet. Gospođa P. spustila je svoje stare i drhtave vrhove prstiju na prljavi krompir, pritisla je čist i tup nož na njegovu površinu.
U činiju preko preostalog krompira pade prvi listić kore. Prljavi palac Gospođe P. isprlja očišćenu površinu krompira. Pogled Gospođe P. nije bio usmeren na sečivo noža, ona ga je fiksirala na kuću Marka, i posmatrala je okupljeni svet ne trepćući. Kako se u činiji sve manje mogao razaznati krompir od ljuski, tako se Markova kuća sve manje mogla videti od ljudi koji su stizali. Kada je Gospođa P. ustala poslednji put sa svoje stolice po novu turu krompira, okupljeni skup uputio se u povorci ka groblju. Gospođa P. posmatrala je kako polako nestaje sav taj svet iza ugla ulice, njen pogled prestao je da ih prati kada prođoše iza dućana pokojnog Sretena. Gospođa P.
odloži činiju sa krompirom, i spusti svoje ruke pod mlaz tople vode. Zemlja i prašina sa krompira bili su se uvukli u bore na šakama Gospođe P. i ona se nije mnogo trudila oko toga da ih ispere, nije čak ni obrisala svoje ruke, već je tako mokrim prstima uzela da sklanja šah i šoljice od kafe sa stola. Kada je na stolu ostao još jedino stolnjak, Gospođa P. izvadi iz druge fioke novu mušemu, koju joj je Petra kupila na pijaci kada je poslednji put bila i prebaci je preko stola. Gospođa P. već tri godine ne ide na nedeljnu pijacu. Gospođa P. obično nedeljom pravi pitu sa krompirom i čisti krompir kao što ga je danas čistila, gledajući kako ljudi odlaze sa praznim i vraćaju se sa punim cegerima za pijacu.
Gospođa P. predomisli se, svuče sa stola mušemu koju joj je Petra kupila i vrati u drugu fioku. „A gde li je taj Mitar, pocrkaće mi sva stoka“. Napolju se smrkavalo, Gospođa P. sede na stoličicu pored šporeta i zagleda se u sat na vitrini. „Gde li je taj matori prevarant?“ Pogleda na drum, ali od Mitra nije bilo ni traga. Pored sata na vitrini stajao je drveni ram sa Petrinom maturskom slikom. Pogled Gospođe P. sudari se sa Petrinim uzdržanim pogledom. „Jadna li sam ja, ta deca golih krsta idu po ovakvoj zimi, e, neka pitaće ih starost gde im prođe mladost“, seti se Gospođa P. kako je Petra sedela tu u ovoj istoj sobi otkrivenih leđa kada je pre nešto više od mesec dana bila kod kuće. Gospođa P. otvori donji deo vitrine i dohvati platnenu vrećicu sa vunicom i iglama za štrikanje. „Džemper ću ja njoj ištrikati, valja će joj“. Taman kad je Gospođa P. rešila da se uhvati štrikanja, začu se zvono sa vrata. Gospođa P. skoči sa stolice, vičući „A gde si Mitre, ubio te grom da te ne ubije… Pričaj, Mitre.“ Stari nastojnik u penziji nije još ni prešao prag dvorišta, a povika sa kapije Gospođi P.
– Šta da ti pričam? – uđoše u kuhinju i sedoše.
– Pričaj kako je bilo? – A Mitar ćuti. Položio ruke na stomak, ukrstio prste i vrti palčevima.
– A, kako će biti! Bolje da nisam ni išao. Spremim ti se ja, uzmem na sebe onu moju crnu vindjaknu, uzjašem biciklo i odem na staro groblje. Kad tamo, nije on na starom groblju…
– Šta kažeš? U novo ga metnuli… E zato smo mi pametni, a smejao si mi se kad sam rekla da na vreme zakupimo parcelu na starom groblju, ja u novo ne idem, ni mrtva. I deder pričaj dalje…
– Ma, šta da ti pričam… Ništa, uzjašem ja opet biciklo i oteram ga do novog groblja. Tamo nemam šta videti. A uhvatila me boleti noga… Tu od kuka kad je krenulo, pa žiga li žiga… Priđem, a ono nemaš gde ni da sedneš. A noga sve jače me boli, ukočilo me sve. Pa ustane i pokaza rukom od kuka na dole.
– Dobro, dobro… – ustade i Gospođa P. i svojim rukama uhvati Mitra za ramena i vrati ga na stolicu. – Dalje, pričaj Mitre, jadan ne bio.
– Boli noga, hoću da umrem, il’ da sednem. Ustanem neku mladu ženu i sednem… a sve mi se oduzelo…
– A unuci? Je l’ su bili? – prekide ga Gospođa P.
– Ne vide’ ih ja, bogami.
– Pa da, što bi i bili… malo im je u životu dao… malo li im je ostavio… Onol’ka kuća…
– Ni nas neće imati ko da sarani.
– Ćuti, šta pričaš, kako neće imati ko, tvoji su unuci zlatna deca.
– Zlatna, kažeš zlatna, a to što su po belom svetu… treba mi čitav dan da ukucam broj u telefon, i cvrc, nikad ih nema, izem ti to zlato.
– ’Ajd ne žali se stalno, vredna deca, ne stižu da se jave.
Mitru zažali što je rekao tako nešto, jer seti se kako ga je najstariji unuk vodio jesenas u banju, ali njegov strah da neće imati ko da ga sahrani nije se umanjio slikama koje dozva u misli. I Gospođa P. pogleda u Petrinu sliku na vitrini.
– Nego, da ti rečem nešto. Nisam video da su okačili smrtovnicu na kuću. Ih, mislim se, neće ti ni okačiti ni ožaliti jadnog Marka, a tako je čestit čovek bio. Mnogo mu sveta na sa’ranu došlo.
– Kako nisu, Mitre?
– Ne znam, nisam video – reče Mitar provirujući kroz prozor.
– Nisi ti to, Mitre, dobro video – reče Gospođa P., setivši se Petrinih reči. – Ne razumem zašto ljudi imaju tu potrebu da drže godinama taj truli papir, od toga nikome neće biti lakše.
– Ma jesam, ali ‘ajd idem ja da proverim, ti sačekaj tu, sad ću ja. I Mitar istrča napolje. Gospođa P. stade kraj prozora i vide Mitra kako se mota oko kapije pokojnog Marka. Kad spazi da se Mitar približava vratima, vrati se na malopređašnje mesto, praveći se da zagleda vatru u šporetu.
– Nisu! – ushićeno reče Mitar. – Nisu, kakvi su mi to ljudi.
– Smiri se, Mitre, bog i svi sveci s tobom, smiri se!
– Smiren sam ja potpuno, ali neće se to završiti na tome. Nego, video sam ja da su okačili na banderi kod crkve, jednu, skupo im bilo dve, pa ću izjutra skinuti sa bandere i prilepiti na kapiju, pa da vidim šta će kad ustanu ujutru i vide.
– Ju,Mitre, šta ti pada na pamet, ne možeš ti ispravljati krive Drine.
– Nek’ crknu od muke kad vide, tako im i treba.
– Jedino što će crći su one jadne svinje što ih čitav dan nisi namirio! Mani se ćorava posla i hvataj se štale.
Mrak se sebično spuštao. Kad je Mitar izašao da nahrani stoku još uvek je mogao uočiti razliku između boje prekrupe i boje kukuruza u zrnu, smeštenih u dva džaka, jedan do drugog u staroj šupi zadnjeg dvorišta Gospođe P. Kapija pokojnog Marka bila je širom otvorena. U njegovom dvorištu bile su postavljene klupe i stolovi, još uvek je bilo mnogo naroda, neki su dolazili, i ostajali da posede, neki su odlazili i pre nego što su došli. Gospođa P. priđe krišom prozoru, proviri napolje, ulična rasveta tek što se upalila i ona beše zadovoljna što na takvoj svetlosti može posmatrati sav taj svet. Privukla je opet svoju stolicu prozoru i dohvatila činiju sa preostalim krompirom. Gospođa P. sedela je u sobi ne paleći svetlo, oslanjajući se na uličnu rasvetu koja je ovlaš dodirivala površinu krompira. Kako je u činiji bivalo sve manje neočišćenog krompira, tako je pred Markovom kućom ostajalo sve manje sveta. Stari nastojnik starog silosa kucnuo je na prozor i time obavestio Gospođu P. da krmača neće crći od gladi, mahnuo joj u znak pozdrava. Gospođa P. nasmeja se starom nastojniku Mitru i položi činiju sa oljuštenim krompirom pored nogu od stolice.
Pala je noć. Gospođa P. dotakla je svojim starim i drhtavim vrhovima prstiju ne manje star i pohaban zastor na velikom kuhinjskom prozoru. Lagano ga je, bez zvuka, povukla na dole, i on se zakačio za kukicu na sredini donjeg rama prozora, ostavljajući za sobom kratak i oštar, poluvekovni šum. Gospođa P. zadržala se nekoliko trenutaka pored prozora.