Dragoslav Hadži Tančić
(PO)GREŠKE
U VREMENU BRIGE
Gluvu tišinu staričine sobe niko nije razbijao. I kada
je telefon posle sto godina zazvrjao, starica, sama je mislila da je toliko vremena
prošlo, skočila je iz kreveta, u glavi joj se zamutilo, povela se, nogom zapela
o zavesu i spetljana udarila glavom o mermernu ivicu stočića. Pronađena je sa slušalicom
u ruci.
Svaka sumnja je bila otklonjena. Proverom je utvrđeno da je poziv bio
kćerkin.
Obaveštena o majčinoj smrti
kćerka je rekla da je znala kako će njena briga jednoga dana koštati majku života,
ali da brizi, kao i svemu drugom, jednom dođe vreme.
U ČEMU JE KAMENOVIĆ POGREŠIO?
I danas sam pozvao telefonom
Kamenovića, prvi put sam to učinio juče, pošto je sa intenzivne nege dopremljen
u svoju sobu. Operacija žučne kese, rutinska operacija, uz to izvršena bezopasnom
laparoskopskom metodom. Na operaciji sam, odgovorio je na moj poziv. Prepoznao mi
je glas, bio sam siguran, a govori mi da je na operaciji iako smo se juče čuli.
Neću ti govoriti, mislim, najpre, u sebi, da tvoja operacija ne traje dva dana,
niti da se sledećeg dana revidira, neka ti bude da si još uvek na operaciji. Samo
mu kažem, dobro, dobro, o svršenoj i nesvršenoj glagolskoj radnji
kasnije ćemo se objašnjavati, to neće izostati, uostalom, profesionalni razlozi
vratiće nas toj raspravi. Procenjujem, sada i nije vreme da mu kažem da svoju nadu
ostavi za drugu priliku, ova je propala, probudio se, i nikakvim umišljanjem da
je još uvek na operacionom stolu neće doživeti, pazi, došla mi je ta reč, doživeti,
da se ne probudi. A rekao bih mu da to i nije zaslužio, ma
koliko to želeo. Ako ne dovodim u sumnju njegovu iskrenost. A neću je dovoditi,
sve ću staviti na teret njegove neodlučnosti. Nekoliko godina već upozoravan je
na hitnost operativnog zahvata, nije vredelo, prijateljski nagovori, sam sam bio
najuporniji, takođe su bili bezuspešni. Bilo mu je vreme, on ga je odlagao.
Reći će neko da se osiguravao,
ali to sa uspavljivanjem i nebuđenjem ne može biti u vezi sa preživljavanjem bolesti,
sa njenom težinom, izvesnošću prognoze. Taj
čas ne bira, ali ako ga ti biraš bira i on sebe. Privilegija se ne stiče nečijom
pukom naklonošću, iza nje uvek stoji sopstveni trud, pa ni on sam nije dovoljan,
mora se i od sebe otkinuti. Ovde je to cvetak zamočen u krv. Krv je Kamenović morao
sebi da pusti na prvi poziv. Nije to učinio i sada mu samo ostaje da sanja kako
se neće probuditi.
U POGREŠNOJ UPOTREBI
Sekretarica mi je bila saopštila da je izvesni gospodin,
ne predstavivši se, zatražio sastanak sa unukom žrtve svoga dede. Čijeg dede, zbunjeno ga je
pitala. On je ponovio svoj zahtev istim rečima. Nesporazum, izazvan upotrebom prisvojne
zamenice svoj, nije bio otklonjen, gospodin je spustio slušalicu rekavši
da je razumeo da mu se sastanak iz tehničkog razloga ne može ugovoriti, zbog čega
će on biti slobodan da se uskoro ponovo javi, a sekretarica je tek posle dva dana
sopstvenih, ne znam kakvih sve provera, odlučila da mi saopšti da je sastanak zatražen
sa mnom, kao stradalnikom, već uverena da ne greši. Nisam znala, verujte, za vaše
takvo stradanje, rekla je, inače bih...
Ne znam šta bi moja sekretarica
(sve) učinila u slučaju kakvog mog stradanja, radije ne bih je stavljao na takvu
probu. Ono što od nje očekujem odnosi se na poslove koje za mene obavlja, u ovoj
prilici zahvalan sam joj što nije pokazala iznenađenje, još gore žaljenje zbog mog
stradanja, bilo kakvog, i od bilo čijeg dede, uključujući i mog sopstvenog. Ne bi,
međutim, bilo nezasluženo da joj zbog same zabrinutosti za mene ovoga puta, u koju
i nisam posumnjao, uzvratim zadovoljstvom izvesnog činjenja sa značajem mog ličnog
postupanja.
Naravno da sam znao koji je
gospodin bio posredi.
Otkrivala ga je sama ta reč
– deda. Inače smo obojica imali svog
dedu. Više ili manje, kako ko od nas dvojice, ali smo ih imali. Slučaj je hteo da
je moj deda mogao biti više njegov nego moj. Od jednog dana to se moglo smatrati
izvesnim, prema onome šta je moj deda stao da predstavlja za njega u odnosu na njegovog
sopstvenog dedu. Jer on je stručnom ekspertizom davno okončanog sudskog procesa
dokazao da njegov rođeni deda nije primereno kažnjen za ubistvo moga dede. Takvo
privijanje srcu tuđeg dede, uz osudu svog okrutnog dede, neka ne bude i uz odricanje,
jeste prisvajanje tog tuđeg dede, pa ako to i nije u nameri.
A opet, stečeno je moralo da bude pod sumnjom verodostojnosti
samog prisvajanja. Između ostalog i zbog toga što tuđi deda i ne mora da bude deda
svog unuka onoliko koliko se to očekuje, pa i podrazumeva. A da i tako može biti,
to da deda nije toliko tvoj, u ovom slučaju unukov, koliko bi mogao biti, potvrđuje
se mojim, tačnije našim primerom, primerom pripadanja moga dede i mene samog jednog drugom. I šta se onda može sticati iz takvog tuđeg porodičnog
poseda; pri takvom manjku u njemu?
Ali, dobro. Ne hvatajmo odmah tuđu ruku u svom olakšanom
džepu; viteški je uzdržati se od kažnjavanja gubitnika, a milosrdno izbeći podelu
nedostajućeg. A šta ako ta ruka samo u potaji pridodaje vašem? I to čini da bi se
njegovo smešalo sa vašim u zajedničko? To njegovo od čega preteklo ili oduzeto?
Neka se gospodin odriče svoga dede, u četiri oka sa zainteresovanima
ili javnom objavom, po nahođenju u svakom slučaju; za tuđa porodična razračunavanja
ne marim.
U svom porodičnom krugu ne podstičem isterivanje prljave
istine na čistac, ali i ne osujećujem u tome svoje najbliže kada im je po volji
da i to učine. Sada je dobronamernik, uprkos svemu uzimam da je gospodin takav,
pokucao na dvoja vrata, moje lične skrovitosti i naše porodične grobnice. Ova druga,
glomazna i škripava, ko će mu odškrinuti ako ne opet ja, kome je povereno, pre zapalo
iz više razloga, da stražari pred njima i drži ključeve od njih?
Ipak, da neće biti preterano stati i pred jedna od ovih
vrata bez strepnje da im samo špijunka može progledati?
Čini se da hoće. Izvinite, gospodine, čujem sebe kako govorim,
sada već unuku našeg krvnika, i to većeg krvnika nego što sam sa ostalima u porodici
smatrao do dana objavljivanja pomenute ekspertize. Jesam li dobro razumeo da ne treba
da se klonim sopstvenih pitanja o osveti? Takvo podsticanje, ili samo ohrabrenje,
svejedno, više je od plemenitosti koju bi moglo da zasluži gubitničko preboljevanje
u drugom kolenu. Ako me još i oslobađate napora uobličavanja tih pitanja i gotove
mi ih nudite, sa zadovoljstvom ih takve preuzimam. Da li to uspešno činim ponavljajući
ih za vama? Na proveri vam je... Za koga osveta radi? Hrani li se sobom, sudbinom
počinioca nedela ili njegove žrtve? Umire li u vremenu, gubi li se u prostoru? Šta
je navodi da grešnika sačekuje u nekom kolenu njegovih potomaka? A oni, koji joj
se nikada nisu zavetovali, ni drugog za svoj račun na nju podsticali, a ni prizivali
je uzdajući se u vrhovnog pravednika, smatrali je, naprotiv, uvek niskom pobudom
i osuđivali svaki čin koji je od nje poticao, mogu li je smatrati svojom kada ih odabere za svog izvršioca?
Dopustite da vas upitam, nastavljam,
jesam li u zabludi da niste rekli kako ste svojom istinom, vernijom od sudske, iskupljivali
vašu porodičnu krivicu. Ako nisam, a jeste tačno ono što ste propustili reći, ne
zameram. Jer ni ja nisam vama rekao ono što niste znali. A vi sami niste slutili, ili prizvali ono što vam je o
meni moglo biti u primisli. Pa i ovo, kako sledi.
Ne mogu znati, uprkos prepoznavanjima u porodičnim prepričavanjima,
šta sve njegovo, moga dede po majci, nosim u sebi, kao ni ono njegovo što je mojim
posredstvom preneto na moje potomke ili će biti preneto na njihove potomke, ali
znam da mene ne bi bilo da je on sebe nadživeo. Majka mi je poverila, a baba potvrdila,
da se ona, moja majka, ne bi udala za moga oca, a lako je zaključiti da se uopšte ne bi udala u tom vremenu, da nije bilo te nasilne
smrti njenog oca.
Pitate me stoga da li bi me on sam, moj deda, u tom našem
redosledu smrti (njegove) i rađanja (mog) smatrao svojim, bezuslovno takvim, ili
samo pod određenim uslovom i uz proverene okolnosti, pri svemu uzimajući me iscela
ili, moguće, u polutini, nadati se ne i u manjem razlomku. I već znate da bih rizik
sopstvenog izjašnjenja otklanjao uvođenjem u igru velikog pisca (M.C.) koji je mogao reći da je sậm svoj
predak. Ali ne, možete odmah čuti da ja ne čupam svoje korene. A vi ste rekli, ne
ja, da na skali svoje rodbinske privrženosti nikada ne bih izjednačio nijednog svog
pretka čiji bi životni konac da je ostao neprekinut presekao moju životnu nit i
pre njenog zametanja, niti ga svrstao sa onim svojim pretkom čiji se životni putevi
nisu tako sudbinski ukrstili sa mojim dolaskom na svet.
Nedopušteno se posvećujete, prinuđen sam primetiti, ipak
samo prividu nesaznajnog.
Ako ste od mene čuli da svoj život dugujem preranoj smrti
svog pretka, samom revnošću kojom to potvrđujete, makar i ne skrivali neslavnu zaslugu
na vašoj strani za takav sticaj, činite mi nepravdu ne prepuštajući konačan odgovor
kosmičkom poretku, kome se za razliku od vas podređujem sa iskrenim uverenjem u
njegovu neprikosnovenost.
Vaš trud, uz sva priznanja namirenju duga pravdi, do daljeg
ipak mora ostati nenaplativ. A susret se odlaže.
Za sada, do konca naših konaca. To nije – nikada; ne gubite nadu.
Ali morate odustati da na kalem mog porodičnog gubitka namotavate crveni konac vaše
vrline.
P.S. Oprostite što zbog moje
sekretarice, tog mog alter ega, zbunjive u stvarima jezika ali nezamenljive u posredovanju
među nama, ne rekoh, po cenu još jednog ogrešenja, da odustanete od pomenutog namotavanja
crvenog konca svoje vrline.