КОРАЦИ

Bojan Belić
ZAČARAVANjE

 SPAVAČIMA BUDNIM

U snu njinog jutra poče naša java

Predele pod kapkom svetlom da osvešta

Podzemnim se zvukom ponornica vešta

Privolela glasu u kom kletva spava

Ka izvoru uvir premetnu se kradom

I raznedri tama bljesak koji minu

Kad se zače zora pod umrlim gradom

Tad zapeva zemlja pokoj i blizinu

Dozivana pesmo u kom zlu si sada

Puna mračnih strepnji i usnulih nada

 POD GRADOM

Iz noćnih predela zla svi su se časovi stekli

U prostor gde biljke snom vidaju obale mračne

Kad opet bljesne u Smrti sve što smo jednom rekli

Tad odraz lica našeg gorka će voda da načne

Dubine odnose reči jemstvo obale zračne

Možda će plod prerasti stablo u privid mraka što tone

Kada iz pustinjskog zrenja ruka u prazno klone

U prostor iza vida tamna nas kolevka zove

Na susret glasom urečen kad smo prazninu hteli

Pod gradom u vreme mrtvo slepi lađari plove

To sat je slutnje i sna kad senku smo svoju hteli

Neka nam reč iz svetla zvucima odbranu pruži

Poj smo molitve puste poslednji treptaj u ruži

 NAD VODOM

Gde počiva vodo zarobljena snaga

Ozverene reči na izvoru sjajnom

Razbuđenu kletvu pri jutrenju tajnom

Sahranio Usud ispod kućnog praga

Noć je naše bdenje i kamen o vratu

Dok presjale zvezde provlače se mrakom

Zora sramno ljubi sve urvine zrakom

Što počeše tkanje u ponoćnom satu

U prostore hladne krv sveta se toči

Nek pronađu svetlo zatvorene oči

 POSLE PESME

 Pod gorama teškim svetlom nekršten hod

Vodi nas u osvit jauka i leda

Na plovidbi hladnoj zvezdom zazidan brod

U vazduhu stoji dok nas zemlja gleda

Kad podzemna voda odraz nam zasekla

U samrtnog stabla uplovismo senu

Pastiri se mrtvi digoše da krenu

Okumljeni s tamom što nas je zatekla

Kuda posle jave koju pesma svlada

Sa kapija večnih neslućenog grada

Kad njihovo bdenje korake nam prati

Nerečene reči sad dubina kuša

Dok dozive noćne prazno srce sluša

Mi budimo pticu jutru da se vrati

 PODUŠJE

Bez pokreta ptica sred smrznutog leta

Govor trave otkri i poniklog cveta

U mirnoću humke dar se zemlje rasu

Kad sazreše zvuci iz podzemnog sveta

Zatravi se jutro u posmrtnom času

Kad ruke u tajni žetve beskonačne

Utonu u prostor gde se reči krepe

Pokriće nas vidik iz molitve mračne

U sluhu će pusto svetlo da se začne

Poslednjih spavača sa plovidbe slepe

Smrt darove šalje sa prosidbe svoje

Da podušja tamna gde nam traju sene

Postanu zvonici koji svetla roje

I gde pticu mrtvu slutnja katkad prene

 ZAČARAVANjE

Budni u nigdini traže senku groba

Za brodove puste i slomljena jedra

Iz samrtne bašte raskriljenog bedra

Odmetnu se Voda u zlehudo doba

Bacih preko krova zemlju i jabuku

Kad kretoše zvezde u zagrobnu luku

Negde crnih konja otpočeo njisak

Uznela se kuća da dodirne sleme

Ponorima odjek u iščezlo vreme

Probudi pod zemljom izgubljeno pleme

Iz pervaza tamnog uznese se vrisak

U jamama svetlim kad zatrepte kosti

Svetkovine tajne postali smo gosti

Tri prstena bdiju ispod kože zmije

U postelji čistoj dok se pelin krije

I prečiste zore nestaju nad vodom

Iz sazvučja nemih dan će da se slije

U lukove svetle pod kamenim svodom

PRE PESME

Pronađe me tama i poče dan prvi

Kad zastade Sunce na mračnoj kapiji

Vrisnu ispod kože mlaz vučije krvi

Košulju i prsten dok darivah zmiji

Zaledi se bilje i izli se reka

U utrobi zemlje zalaja mrtav pas

Od uroka i zla probudi se jeka

Bezglavih splavara što čekaju na nas

Na svršetku reči rasejane svetom

Iznedriše ponor za budućeg gosta

Zanemeše ptice pred poslednjim letom

Od mrtvih praznina punija ne posta

Kad pred jutrom neme procvetaše grane

Okrete se zemlja krug ponovi dane

 NEPOZNATOM GOSTU

Privedi mi nemu vodu svesti

Nemušta su otpočela slavlja

U nigdini dal ću mrtav sresti

Senku svoju u zlu što se javlja

Bi tama i pust obuze me čas

Podušje mi nude da mi sazri glas

U njihovo jutro humku što mi spravlja

Gde si pesmo iz tmine me zovi

Svoje lice ne videh nad vodom

Usnio sam kako stravno plovi

Kuća moja sa ukletim brodom

Nek me milost reči iz prokletstva skloni

Kad zagrobni zvonik u sluhu zazvoni

Nek jutra i zvezde krenu mojim hodom

Neka sazru svetla pod prečistim svodom

 RAZMIŠLjANjE UZ REKU

Ljubav tvoja iz nemih prostora

Zvuk i plod uznese nerođenih gora

I daruje vreme posvećenim časom

Od sunca i peska nek ti bude slika

O pravedno podne dalekih zvonika

Kad kroz privid tamu ne naslutih glasom

Dozivana pesmo iz sna ružu preni

Poslednju jasnoću izatkaj po meni

Da zatrepte šume nebuđenog sveta

Kada ruke sazru u mirnoću trave

I usne spokojstvo izmišljene jave

Nek umesto bilja pustinja procveta

 TMINOM PESMA

Uzglavljem mračnim vidici zastrti

Opet smo gorki drhtavi i krti

Kao zalog peska koji ispod kože

Sluti bes u glasu punom svoje smrti

I uzdarje mrtvo što urvine prože

Voda stade ušće da priziva

Za bdenje oluje u snu što se skriva

Tišine i leda pusti poče čas

I skloni se Sunce za brda gde biva

Prostor koji zemlja iznedri za nas

Pesmom prizovi njihove zore

Začete ispod ptičijeg krila

Da vrhovi čisti zagrobne gore

Svetlosni zrenik ponovo stvore

Za milost što je u sluhu bila

 PRIZNANjE NADE

Sa budnima nikad orođen pod svetlom

Niz vodu sam reči slao mraku prisan

Međ mrtvima opet pronašao nisam

Zbratimljenu senku sa preklanim petlom

Na zreniku smrti kad prenoći glas

Biću zvuk praznine i ponoćni klas

Namernik pod zemlju u nedelju belu

Postao sam tamo kad se zakleh tobom

Zaveden bez stida unajmljenim grobom

Usnio sam biljku u postelji svelu

Na zreniku smrti kad prenoći glas

Biću zvuk praznine u ponoćni čas

 SONET O BIĆU

Nepokretnost tvoja kad izmaglici nuđen

Obalama kretoh gde uviru reči

Sačuva me čistog do trena kad buđen

Nekom gorkom zorom nađoh san što leči

Budućnost i prošlost u istome plodu

Zriju dok se vreme ne ponovi časom

Kad rečene reči odlaze niz vodu

I buđenje mrtvi dozivaju glasom

Japadne tišine prosvetliš u sjaju

Dok porodiš dan ništavilom načet

Prozirnosti tvojoj slepi ruke daju

Dok ne svane dan u lepoti začet

I ustanu mrtvi u poslednjem plesu

Da grobove svoje lepotom uznesu