Bojan Belić
ZAČARAVANjE
SPAVAČIMA BUDNIM
U snu njinog jutra poče naša java
Predele pod kapkom svetlom da osvešta
Podzemnim se zvukom ponornica vešta
Privolela glasu u kom kletva spava
Ka izvoru uvir premetnu se kradom
I raznedri tama bljesak koji minu
Kad se zače zora pod umrlim gradom
Tad zapeva zemlja pokoj i blizinu
Dozivana pesmo u kom zlu si sada
Puna mračnih strepnji i usnulih nada
POD GRADOM
Iz noćnih predela zla svi su se časovi stekli
U prostor gde biljke snom vidaju obale mračne
Kad opet bljesne u Smrti sve što smo jednom rekli
Tad odraz lica našeg gorka će voda da načne
Dubine odnose reči jemstvo obale zračne
Možda će plod prerasti stablo u privid mraka što tone
Kada iz pustinjskog zrenja ruka u prazno klone
U prostor iza vida tamna nas kolevka zove
Na susret glasom urečen kad smo prazninu hteli
Pod gradom u vreme mrtvo slepi lađari plove
To sat je slutnje i sna kad senku smo svoju hteli
Neka nam reč iz svetla zvucima odbranu pruži
Poj smo molitve puste poslednji treptaj u ruži
NAD VODOM
Gde počiva vodo zarobljena snaga
Ozverene reči na izvoru sjajnom
Razbuđenu kletvu pri jutrenju tajnom
Sahranio Usud ispod kućnog praga
Noć je naše bdenje i kamen o vratu
Dok presjale zvezde provlače se mrakom
Zora sramno ljubi sve urvine zrakom
Što počeše tkanje u ponoćnom satu
U prostore hladne krv sveta se toči
Nek pronađu svetlo zatvorene oči
POSLE PESME
Pod gorama teškim svetlom nekršten hod
Vodi nas u osvit jauka i leda
Na plovidbi hladnoj zvezdom zazidan brod
U vazduhu stoji dok nas zemlja gleda
Kad podzemna voda odraz nam zasekla
U samrtnog stabla uplovismo senu
Pastiri se mrtvi digoše da krenu
Okumljeni s tamom što nas je zatekla
Kuda posle jave koju pesma svlada
Sa kapija večnih neslućenog grada
Kad njihovo bdenje korake nam prati
Nerečene reči sad dubina kuša
Dok dozive noćne prazno srce sluša
Mi budimo pticu jutru da se vrati
PODUŠJE
Bez pokreta ptica sred smrznutog leta
Govor trave otkri i poniklog cveta
U mirnoću humke dar se zemlje rasu
Kad sazreše zvuci iz podzemnog sveta
Zatravi se jutro u posmrtnom času
Kad ruke u tajni žetve beskonačne
Utonu u prostor gde se reči krepe
Pokriće nas vidik iz molitve mračne
U sluhu će pusto svetlo da se začne
Poslednjih spavača sa plovidbe slepe
Smrt darove šalje sa prosidbe svoje
Da podušja tamna gde nam traju sene
Postanu zvonici koji svetla roje
I gde pticu mrtvu slutnja katkad prene
ZAČARAVANjE
Budni u nigdini traže senku groba
Za brodove puste i slomljena jedra
Iz samrtne bašte raskriljenog bedra
Odmetnu se Voda u zlehudo doba
Bacih preko krova zemlju i jabuku
Kad kretoše zvezde u zagrobnu luku
Negde crnih konja otpočeo njisak
Uznela se kuća da dodirne sleme
Ponorima odjek u iščezlo vreme
Probudi pod zemljom izgubljeno pleme
Iz pervaza tamnog uznese se vrisak
U jamama svetlim kad zatrepte kosti
Svetkovine tajne postali smo gosti
Tri prstena bdiju ispod kože zmije
U postelji čistoj dok se pelin krije
I prečiste zore nestaju nad vodom
Iz sazvučja nemih dan će da se slije
U lukove svetle pod kamenim svodom
PRE PESME
Pronađe me tama i poče dan prvi
Kad zastade Sunce na mračnoj kapiji
Vrisnu ispod kože mlaz vučije krvi
Košulju i prsten dok darivah zmiji
Zaledi se bilje i izli se reka
U utrobi zemlje zalaja mrtav pas
Od uroka i zla probudi se jeka
Bezglavih splavara što čekaju na nas
Na svršetku reči rasejane svetom
Iznedriše ponor za budućeg gosta
Zanemeše ptice pred poslednjim letom
Od mrtvih praznina punija ne posta
Kad pred jutrom neme procvetaše grane
Okrete se zemlja krug ponovi dane
NEPOZNATOM GOSTU
Privedi mi nemu vodu svesti
Nemušta su otpočela slavlja
U nigdini dal ću mrtav sresti
Senku svoju u zlu što se javlja
Bi tama i pust obuze me čas
Podušje mi nude da mi sazri glas
U njihovo jutro humku što mi spravlja
Gde si pesmo iz tmine me zovi
Svoje lice ne videh nad vodom
Usnio sam kako stravno plovi
Kuća moja sa ukletim brodom
Nek me milost reči iz prokletstva skloni
Kad zagrobni zvonik u sluhu zazvoni
Nek jutra i zvezde krenu mojim hodom
Neka sazru svetla pod prečistim svodom
RAZMIŠLjANjE UZ REKU
Ljubav tvoja iz nemih prostora
Zvuk i plod uznese nerođenih gora
I daruje vreme posvećenim časom
Od sunca i peska nek ti bude slika
O pravedno podne dalekih zvonika
Kad kroz privid tamu ne naslutih glasom
Dozivana pesmo iz sna ružu preni
Poslednju jasnoću izatkaj po meni
Da zatrepte šume nebuđenog sveta
Kada ruke sazru u mirnoću trave
I usne spokojstvo izmišljene jave
Nek umesto bilja pustinja procveta
TMINOM PESMA
Uzglavljem mračnim vidici zastrti
Opet smo gorki drhtavi i krti
Kao zalog peska koji ispod kože
Sluti bes u glasu punom svoje smrti
I uzdarje mrtvo što urvine prože
Voda stade ušće da priziva
Za bdenje oluje u snu što se skriva
Tišine i leda pusti poče čas
I skloni se Sunce za brda gde biva
Prostor koji zemlja iznedri za nas
Pesmom prizovi njihove zore
Začete ispod ptičijeg krila
Da vrhovi čisti zagrobne gore
Svetlosni zrenik ponovo stvore
Za milost što je u sluhu bila
PRIZNANjE NADE
Sa budnima nikad orođen pod svetlom
Niz vodu sam reči slao mraku prisan
Međ mrtvima opet pronašao nisam
Zbratimljenu senku sa preklanim petlom
Na zreniku smrti kad prenoći glas
Biću zvuk praznine i ponoćni klas
Namernik pod zemlju u nedelju belu
Postao sam tamo kad se zakleh tobom
Zaveden bez stida unajmljenim grobom
Usnio sam biljku u postelji svelu
Na zreniku smrti kad prenoći glas
Biću zvuk praznine u ponoćni čas
SONET O BIĆU
Nepokretnost tvoja kad izmaglici nuđen
Obalama kretoh gde uviru reči
Sačuva me čistog do trena kad buđen
Nekom gorkom zorom nađoh san što leči
Budućnost i prošlost u istome plodu
Zriju dok se vreme ne ponovi časom
Kad rečene reči odlaze niz vodu
I buđenje mrtvi dozivaju glasom
Japadne tišine prosvetliš u sjaju
Dok porodiš dan ništavilom načet
Prozirnosti tvojoj slepi ruke daju
Dok ne svane dan u lepoti začet
I ustanu mrtvi u poslednjem plesu
Da grobove svoje lepotom uznesu