КОРАЦИ

Ljiljana Đurđić
BRAT

Srela sam je na ulici, bilo je leto, suvo i vrelo. Iz zgrada je isijavala jara. Posivelo lišće na drveću je mirovalo zaustavljeno u nekom bezvremenom kadru. Zamalo da prođem pored nje, gotovo da je nisam prepoznala, a nije prošlo mnogo vremena otkada smo zajedno, pretrčavajući ulicu kojom su zujali tramvaji, ulazile u školsko dvorište gimnazije da bi se tu, još na vratima, rastavile i svaka krenula u svoj razred. Bile smo vršnjakinje, ali smo se veoma razlikovale po izgledu. Razlika nije isticala mene u prvi plan. Ona je bila omanja ljupka osoba, a ja trapavi iždžikljali stvor koga ste s veće daljine mogli prepoznati i kao muškarca, sve dok grudi nisu počele da mi rastu.

Manja – tako se zvala ili smo je mi, njena generacija, tako zvali – oduvek je bila ljupka, a grudi su joj neprimetno porasle i uklopile se u njenu skladnu figuru. Pa, šta je onda to što nisam prepoznala? Pomno sam zagledala njeno lice, usta koja su se brzo otvarala obaveštavajući me o ovome ili onome, sjajne oči koje su čudno vrludale kao da je nešto želela da sakrije, nešto što se nalazilo na njoj ili u njoj, a što pridošlica nije trebalo odmah da prepozna. A onda se okrenula da mi pokaže put kojim smo nekada od Kalemegdana trčale zajedno prema školi. Profil ju je odao.

Nos je bio u pitanju, bio je to mali skladan nos za razliku od nekadašnjeg nosa koji nije bio grbav, ali je bio mesnat i delio se pri vrhu na dva odvojena dela, nimalo lep nos koji je ona tada, očigledno pre hirurškog zahvata, prikrivala svojim ljupkim šaputavim glasom i belim osmehom.

– Manja – rekla sam, dok je ona još govorila, a ja blenula u njen nos – ništa se nisi promenila, ista si, kao da nisu prošle tolike godine.

Kakva laž, ali laž koju svi izgovaraju kad sretnu nekoga s kim su se družili u nekom drugom periodu života, u kojem su mogli lako da prepoznaju jedni druge u poznatoj okolini i istom batu koračnice svakodnevice; sad toga više nije bilo, ništa se više nije podrazumevalo. Stajale smo jedna naspram druge i nismo mogle da se zagrlimo i izmenjamo one nekadašnje detinje poljupce u obraz.

Bio je to blagoslov s neba; između nas je bio jaz, jarak koji su radnici prokopali da postave nove cevi.

Živela je sama u garsonjeri na Bulevaru koju joj je kupio otac. Bila je sada već docent na Prirodnomatematičkom fakultetu. Dok smo pričale u kafiću koji je držao naš školski drug Beli, pričale smo uskačući jedna drugoj u reč kao da je mnogo toga moglo da se ispriča, da se desi između ondašnjih nas i današnjih nas. Uobičajene stvari: studiranje, udaja, deca. Manja se nije udavala, nije imala decu. Tada je prvi put pomenula Andriju kao da se izvinjava, tako nešto je bilo u njenom glasu. Da, imala je brata nešto mlađeg od sebe, sećam se, bio je tako lep, sve smo pomalo bile zaljubljene u njega, ali nikada nije imao stalnu devojku, toga se sećam.

– I, kako je Andrija, da li ga viđaš, je l još uvek onako lep? – pitala sam.

– Andrija ima garsonjeru u prizemlju moje zgrade. Nije se ženio. Ja mu povremeno spremam stan i održavam veš.

Roditelji su nam kupili te garsonjere – rekla sam ti već, ili nisam – da budemo samostalni, a opet ne potpuno sami, pretpostavljam i da nas spasu od svojih međusobnih svađa. Bili su uvek nekako dovoljni sami sebi, mi smo im samo smetali.

To je izgledalo sasvim prihvatljivo, sasvim solidna varijanta života u kojoj se podrazumeva sloboda drugoga, a opet postoji neko na koga ćete se osloniti ako vam pomoć zatreba. Bilo je to bolje od braka, pomislila sam dok su mi se u mislima prevrtale gomile prljave posteljine, deca koju je trebalo kupati, muž koji je stalno nešto tražio – nikad ništa nije mogao da pronađe u kući – ukratko sigurnost koja je bila teška kao olovo i od koje me je povremeno tako bolela glava da nisam ništa videla oko sebe, samo bih se zatvorila u sobu i spustila glavu na jastuk. Oko mene su svi nešto zahtevali, ali ja više nisam tako pomno odgovarala na njihove zahteve. Tada sam, zbog glavobolje, počela redovno da idem na plivanje; nisam nikuda išla – mrzela sam javne bazene – samo sam korakom premeravala obližnji park, odmarala oči na zelenilu stabala i bila sama. Tako su se navikli na moje povremeno odsustvovanje. Mislim da me je to spaslo od ludila: troje dece i muža.

Bila sam uspešna kao žena pred Manjom, ali nisam nikada videla nijedan znak divljenja u njenim očima. Ravnodušno me je posmatrala naslonjena na sto laktom, lagano srčući svoj sok neodređeno narandžaste boje u kojem su plivale dve kockice leda. I odjednom, sledila sam se. Zar je njen život sa bratom u prizemlju bio vredniji od mog, zar se njena sloboda mogla meriti sa ispunjenošću mog života, moje dece koju sam tako teško donela na svet – da li sam ih donela da bih ispunila sopstvenu prazninu ili nisam znala šta ću sa sobom do da uradim ono što su uradile mnoge pre mene? Sada to više nisam znala. Gledala sam je i zavidela joj, ja sam njoj zavidela, a ne ona meni. Ljupka, ni grama suvišnog na njoj, negovana, glatke šatirane kose koja joj je  dopirala do ramena. Ali nos, nisam smela da pitam za nos, a nisam ni htela; to je bila olakšavajuća okolnost za mene, to što ni ona nije savršena došla na svet.

Kad me je pozvala da je posetim bila je već zima. Toliko je trebalo da prođe da se kroz povremene telefonske razgovore koliko toliko zbližimo. Očigledno ni ona ni ja nismo imale previše prijatelja i sad je trebalao iskoristiti šansu i nekog opet uhvatiti pod ruku, pričati mu najbanalnije stvari, pitati ga za savet, zavideti mu a diviti mu se, jednom rečju imati prijateljicu.

Počela sam redovno da svraćam kod nje. Nisam više išla na plivanje, sad sam mogla prosto da kažem da idem kod Manje da odmorim glavu. To se tolerisalo, moj muž je ionako stalno govorio da „mami treba predaha” da bi se ponovo bacila u zahuktale vode odrastanja dece i duboko mrtvilo koje je vladalo u bračnoj zajednici. Uvek sam joj nešto donosila, knjigu ili cvet ili jagode usred zime.

Stan je bio mali ali u njemu je postojalo sve što je potrebno za život i to sve bilo je lepo, svaka komoda, svaka stvarčica, sve je to bilo malo umetničko delo. Osećala sam se tako nezgrapno u tom minijaturnom muzeju. Trgla sam se kad sam ugledala sliku koja je pokrivala gotovo ceo jedan zid. Bio je to ogroman uljani akt slikan u žuto-tamnosmeđim tonovima. Telo žene je bestidno bilo izloženo pogledima, naročito trbuh, dojke i međunožje, glava se nije razaznavala, oblik glave tonuo je u tamnu pozadinu i moglo se samo pretpostaviti, zbog naznaka kose, da je reč o glavi. Bilo je nečeg tako morbidnog u toj slici da sam se sva stresla kad sam je prvi put ugledala. Otada sam svaki put, pri svakoj poseti, sedala okrenuta leđima njoj, ali sam ipak osećala neku nevidljivu težinu na ramenima, nešto neobjašnjivo što je tražilo odgovor. Ništa nisam pitala Manju, a onda mi je jednog dana rekla da je sliku naslikao Andrija za nju. Nisam smela da pitam da li je to ona bila na njoj. Ona sama je u jednom trenutku – više se ne sećam u kojem – veselo i nemarno rekla da je reč o aktu neke žene koju je Andrija pokupio na svojim putovanjima u inostranstvo; radio je kao elektroinženjer, slikarstvo mu je bilo samo hobi. Pri tom su joj se obrazi lako zacrveneli; bilo je jasno da laže. Ništa nisam rekla, samo sam spustila glavu i prebrojala šare na tepihu ispred mojih nogu. Niz kičmu mi je prostrujala neka neobična jeza; nije bio strah u pitanju, samo nelagodnost od nečeg nepoznatog što moja intuicija nije mogla, ili nije smela, da smesti u u bilo koje razumne okvire.

Kada me je zvala da brzo dođem kod nje – a i to se dešavalo – često sam je nalazila u stanju potpune pometenosti. Ponekad je bila utučena toliko da se iz nje nije mogla izvući ni reč, a ponekad ushićena kao onda kada je došla iz Glazgova sa nekog simpozijuma. Kako je tada isijavala čistu radost; škotski predeli, šal, suknjica, magle, igranka u institutu za odlazak, pa Jan s kojim je igrala čitavu noć; ona je tako dobro igrala, samo je klizila po parketu, a on ju je držao uza se kao malu devojčicu koja pokreće noge i ruke na njegov znak, a ne po taktu muzike.

Sećam se da sam se te večeri vratila kući turobnija nego inače, deca su već spavala, muž je dremao ispred televizora; tako obična slika, zvuci, dosada koja je zjapila iz svakog ugla stana. A tamo Glazgov, sloboda i Jan koji je obrće po sali. Sanjala sam Manju često, ne nju samu, onako kako je izgledala, širila ruke, ušmrkivala svoj mali nos ili okretala prsten na domalom prstu, nego nešto lelujavo, nekakav veo koji se odvajao od zemlje u jutarnje sate i onda lebdeo nad zemljom u sumaglici, lak, oslobođen od zemljine teže.

Kad mi je pokazala slike iz gimnazije nisam bila iznenađena što sam osobu na slici jedva prepoznala; tu je bilo nepobitno zabeleženo ono čega sam bila svesna još od samog početka našeg novog druženja. Bio je to nos, ona mi ga je sama pokazala i nehajno rekla: „Vidiš, operisala sam ga još onda kad to niko nije radio, valjda si primetila, sad imam mali konfekcijski nos, gotovo svi koji se operišu imaju isti nos. Andrija me je na to naterao.“ Da bi bila savršena kao što je on bio savršen – pomislila sam – i osetila hladnoću s leđa, kao da je sa slike počeo da duva neki ledeni vetar. Stresla sam se, bilo je to tako neobjašnjivo. Okrenula sam se: slika je zjapila kao crna rupa na beloj podlozi zida. Kao da me je opominjala. Ipak sam rekla: „Ali, šta ti je to trebalo, uvek si bila lepa”. I to je na izvestan način i bilo tačno, lepota sa manom, ne potpuna lepota, ali lepota. Htela je da bude bez mane, Andrija je to hteo, i to je postala, falila joj je samo vata u ovoj kutijici od stana pa da bude lutka koja otvara svoje velike trepavicama zasenčene oči i očarava posetioca, ma ko to bio. Znači – nije nos bio to što nisam mogla da pomenem pred njom. Nije to krila od mene, bilo joj je svejedno. Ipak, nisam mogla da pređem na njenu stranu, a ni ona na moju. Tajanstvenost u njenim očima i brzo spuštanje pogleda kad bih pomenula njen ljubavni život, držalo je rastojanje između nas dve. Bilo mi je uvek neprijatno kad sam je nešto tako pitala, ali bilo je i neverovatno da mi nikad nije spomenula nijednog muškarca koji je nešto značio u njenom životu.

Jan i ostali s kojima je igrala na simpozijumima očigledno su bili samo prolazni partneri, ona je toliko volela da igra. Ipak, sve je to bilo neprirodno, a ja sam pored toga brbljala i brbljala ne samo o sopstvenom mužu već o svim onim mladićima s kojima sam bila u kratkoj ili dugoj vezi pre udaje. A morali su je primetiti, mora da su neki čeznuli za njom, mora da je neka velika ljubav bila u pitanju, u prošlosti, i da ju je ona sad čuvala kao biljku u herbarijumu, ne dozvoljavajući da trag svetlosti dopre do nje, verujući da bi se ona tada pretvorila u prah. Poverovala sam u sopstveno objašnjenje da je bila previše izbirljiva i prestala da je zapitkujem. Uostalom, sve mi je to – njeno ćutanje – delovalo tako zagonetno i romantično da je izazivalo zavist koju sam s mukom skrivala pred njom.

Andriju sam ponekad viđala. Zakucao bi na vrata, a onda ušao nasmejan, prosto bi se pojavio tu ispred nas, noseći u rukama košulje za pranje, veoma sličan njoj, sa istim nagibom glave i blistavim osmehom. Nikad nisam uspela da s njim započnem neki razgovor. Sve je bilo na brzinu, svraćao je, ljubazno se javljao, a onda nestajao kao duh tiho zatvarajući vrata za sobom. Manja bi rekla:

„Andrija mnogo radi, mnoge slike su mu otkupljene, on kaže da je sve to komercijala, ali ja ne verujem u njegove procene, isuviše je skroman, pa videla si, skoro stidljiv, moj mlađi brat…” – dodala bi s takvom nežnošću u glasu da bih ja zadrhtala, čeznući nesvesno za sličnom odanošću koju nikad nisam iskusila.

A onda sam, bilo je opet leto, dobro se sećam, asphalt se topio od vreline, svratila kod nje ne očekujući da ću je naći, ali s polovičnom nadom da ću kod nje skloniti glavu od sunca i pričekati predvečerje. Nije me očekivala, ali šta mari, već smo bile u onom odnosu koji drugom dopušta i nenadane ispade, podrazumevajući međusobnu iskrenost koja je sve opravdavala. Mogla sam Manji da kažem sve – sada znam da je to sve bilo ništavno u odnosu na ono što ona meni nikad nije rekla.

Kucala sam, takav je bio dogovor, jedanput jako, dva puta slabije. Nije bilo znaka iza vrata. Vladala je potpuna tišina. Niz vrat mi se cedio znoj ulepljen prašinom sa ulice. Bila sam žedna. Pritisnula sam kvaku, nešto što ne bih uradila u nekim drugim prilikama, čovek se odazove ili ne – i tiho ušla. U sobi je vladala polutama, kroz prašnjave žaluzine probijao se tek poneki zrak sa vrele ulice. Ležala je na stomaku, dok joj je jedna ruka visila sa strane dodirujući pod, rasute kose, bez odeće, prekrivena čaršavom koji je bio lako prebačen preko njenih leđa, kao da ga je neko nemarno ispustio ne trudeći se da mu izravna krajeve. Disala je duboko i pravilno. Počela sam nečujno da se povlačim prema ulaznim vratima, osetila sam da ne treba da je budim, onda se desilo nešto što me je ukočilo. Desno od mene u malom hodniku dopro je zvuk kapanja vode, pogledala sam sa strane mahinalno i onda ga ugledala, Andriju. Stajao je nag na vratima kupatila sa peškirom u ruci, zabezeknut koliko i ja. Videla sam njegove sive oči kako me zapanjeno obuhvataju i podižu sa poda da bi me tresnule o zid. Tako je izgledalo. Povlačila sam se prema izlaznim vratima, rizikujući da mu dodirnem telo bilo na kojem mestu, što bi me dodatno izbezumilo. Čula sam kako kaplje voda, kako se srebrnaste kapljice slivaju s njegovog tela i prave baricu kod njegovih nogu. Onda je iz sobe dopro sanjivi glas: „Dođi…” Ne pamtim kako sam izašla iz stana, znam samo da sam se sjurila niz stepenište i našla ispred glavnog ulaza potpuno mokra.

Haljina mi je bila slepljena uz telo, a moja kosa je u vlažnim bičevima visila s obe strane glave kao da sam nenadano izašla iz onog izmišljenog bazena. Da li bi me on, u napadu besa, pozledio ili bi seli zajedno da mi objasne. Šta da mi objasne?

Napolju je sunce i dalje peklo. Radnici sa obližnje građevine, svojom lupnjavom, probijali su opnu vazduha.

Bilo je teško doći do daha. Prolaznici su ličili na prozračne hodajuće objekte koje su nicali iz samog pločnika. Prešla sam na drugu stranu ulice, teško dišući, kao umorni plivač koji jedva čeka da se dokopa obale.

Nikada se više nismo srele.