Pol Huver
REČI I DRUGA ZBRKA
ŽELjA
Upravo taj ustajali jezik,
zatvoren
ogromnim pritiskom svih onih
ljudi
koji ga ne govore, on mora
nastaviti
da služi.
R. Bart
Pet inča od
takvih očiju
sneg veličine
rečenice
pada, stresa se nadole
kao svetlo.
Onda svetlosni
kralj bledi
i telo poezije
sedi na sofi,
bubreći ka
vratima.
Oblaci u tranzitu
perjem kite mozgove,
operske od žudnje
a ipak privremeno
celovite,
kao gas
i vatra.
„Sadržajno romantično“,
oko napreduje
ka želji.
Hoće da se sumira
sa nasumičnim
stvarima, čineći
razdaljinu retkom.
Razmena
ili zamena
od metafore prave
estetski zločin
u umu realizma
slikajući „stvarne
ako nepostojeće“
pejzaže u
čoveku.
Sadržeći reči
i drugu zbrku,
telo je zapakovano
u kreč
ispod autorove
kuće.
Sinteza je
njegova zasluga,
jedinstvo u
rasipanju
pristiže
kao kamioni,
iako značenje
sere po tome.
Misao ne bi trebalo
da podseća
na ono što
parafira?
Prelom obožava
razliku.
Sa druge strane,
intimno uverenje
vodi do
određenih radnji
konačnih kao
noć.
Mogu da te
dodirnem sada
u sekvencama
svetlosti
a reči beleže
ovo navaljivanje,
ali kineski studenti
spaljuju voz
i istorija zna
za razliku
lepršavu kao
voz.
Tiraninove senke
u njegovim prozorima
udaraju
poeziju po nosu
kao da bi budućnost
mogla da se seti
„praktičnih konotacija
nesreće.“
Noć
je slepa
sa tiranima.
PESME KOJE MOŽEMO DA RAZUMEMO
Ako majmun vozi kola
niz kolonadu koja gleda na more
a palme sa leve strane su tanke
mi to ne razumemo.
Hoćemo pesme koje možemo da razumemo.
Hoćemo da nas bog vodi,
iznova imenujući cveće i drveće,
kodirajući scenu bojama,
izvodeći ptičji zov za goste.
Hoćemo pesme koje možemo da razumemo,
bez mrzovoljnih pijanaca koji se nabacuju
pored armadila, bez složenih ništavila
koja dosežu do pesme,
bez utrčavanja i istrčavanja iz zidova
na suvom jeziku miša,
bez batinanjosti, bez devojke, bez mora što se kreće
u svim promišljenim brzinama, izvan sebe
i plavo kao voda, unutar sebe i mirno,
bez guštera na stolu koji se pretvara u apsolutne šake.
Hoćemo poeziju koju možemo da razumemo,
otiske prstiju na majčinoj haljini,
bol mučenika, naučnika.
Molim vas, bez zeca koji vadi zeca
iz žutog šešira, bez tetoviranih leđa
okrenutih ka miljama pustinje, bez vetra.
Mi to ne razumemo.
KOD ŽELjENE VINOVE LOZE
Onaj koji okleva uvek se izgubi.
Postmodernizam razara tradiciju.
Kotrljajući kamen ne sakuplja mahovinu.
Neophodnost je majka invencije.
Postmodernizam razara tradiciju
kao „pola hleba je bolje od ničega“
i „neophodnost je majka invencije.“
Senke koje promiču kroz zamišljene paviljone
manje su od hleba, ali više od ničega.
Postavljamo događaj u beskrajni krug
gde su kule zamišljenih paviljona
neizbrisive, smrtne i večne.
Uhvaćen u beskrajni krug
svako dobija video erekciju –
neizbrisivu, večnu i besmrtnu.
Istoriji fali zaštita mas medija.
Kada svi dobiju video erekciju
video kondom konstruisan od olova
pruža neophodnu zaštitu medija
od grafičkih slika, živih i mrtvih.
Video kondom konstruisan od olova
kaže: Lepo je dok lepo radi.
Grafičke slike, žive i mrtve
rastu u postmodernoj video bašti.
Lepo je dok lepo radi,
kaže Nam Jun Paik1, dok stvara lepo za oko.
Njegova postmoderna video bašta raste
sve dok se video cement ne stvrdne.
Nam Jun Paik kaže da lepo za oko
spaja elitnu i popularnu kulturu.
Ali kada se video cement stvrdne
retorička fabrika poezije se zatvara.
Elitna i popularna kultura
spojene su kao ulje i plava voda.
Dok se retorička fabrika poezije zatvara
poezija postaje glas-nad naracijom.
Spajamo se kao ulje i voda, ali gde smo
onda? Priča da se ispriča, ali bez pričanja.
Poezija postaje glas-nad naracijom.
Uzimamo film iz odeljka krvavih horora.
Gde smo onda? Priča da se ispriča
o ljupkom raspadanju, hvala vam.
Filmovi iz odeljka krvavih horora
čista su fikcija, izuzev u ovoj zemlji.
Raspadamo se ljupko, hvala vam
i drhtavo kao ustreptala ravnica.
Mi smo čista fikcija u ovoj zemlji,
gde savršeno poznavanje gramatike
isto tako može biti ustreptala ravnica.
Puštajući klasiku u kolima sa budženim zvučnicima,
imamo savršeno znanje iz gramatike,
nema priče za pričanje već samo načina na koji se priča.
Puštajući klasiku u kolima sa budženim zvučnicima, vozimo se ka kulturalnom vidiku, nema priče za pričanje već samo načina na koji se priča. Budućnost je prazna, stranica je ispisana. Dok se vozimo ka kulturalnom vidiku, oči su blage, pejzaž je uverljiv. Budućnost je prazna, stranica je ispisana. Neophodnost je majka invencije.
1 Nam Jun Paik je američki umetnik korejskog porekla koji se smatra pionirom video umetnosti (prim. prev.)
POL HUVER (PAUL HOOVER, 1946, Harinsburg, Virdžinija, SAD). Najznačajnije zbirke pesama su Letter to Einstein Beginning Dear Albert (1979), Somebody Talks a Lot (1983), Nervous Songs (1986), Idea (1987), The Novel (1991), Viridian (1997), Rehearsel in black (2001), Edge and Fold (2006) i druge. Priredio je antologiju Postmodern American Poetry (Norton, 1994). Sa svojom suprugom, pesnikinjom Maksin Černof uređuje časopis New American Writing. Na ranu poeziju Pola Huvera jak uticaj je izvršila nadrealistička poezija Anrija Mišoa i Robera Desnosa, kao i zbirka američkog pesnika Džona Ešberija, Zakletva teniskog terena. Od zbirke Neko previše priča, njegov izraz se sve više približava idejama Njujorške škole, koje govore o beskorisnosti koncepta autohtone stvaralačke ličnosti i zalažu se za ekscentričnu izveštačenost. Protivnik je „predodređene poze ozbiljnosti“ u poeziji, ističući umesto toga uticaje muzike, apstrakcije, strukture i nečega što on sam naziva „velikodušnost neorganske forme“. U nekim svojim knjigama ispituje postmoderne dileme autorstva, korišćenjem tehnike „nađenih tekstova“, parodiranje žanrovske literature i personifikaciju samog autorstva.
Izbor, prevod s
engleskog i beleška
Vladimir Stojnić