КОРАЦИ

Pol Huver
REČI I DRUGA ZBRKA

ŽELjA

Upravo taj ustajali jezik, zatvoren
ogromnim pritiskom svih onih ljudi
koji ga ne govore, on mora nastaviti
da služi.

R. Bart

Pet inča od

takvih očiju

sneg veličine

rečenice

pada, stresa se nadole

kao svetlo.

Onda svetlosni

kralj bledi

i telo poezije

sedi na sofi,

bubreći ka

vratima.

Oblaci u tranzitu

perjem kite mozgove,

operske od žudnje

a ipak privremeno

celovite,

kao gas

i vatra.

„Sadržajno romantično“,

oko napreduje

ka želji.

Hoće da se sumira

sa nasumičnim

stvarima, čineći

razdaljinu retkom.

Razmena

ili zamena

od metafore prave

estetski zločin

u umu realizma

slikajući „stvarne

ako nepostojeće“

pejzaže u

čoveku.

Sadržeći reči

i drugu zbrku,

telo je zapakovano

u kreč

ispod autorove

kuće.

Sinteza je

njegova zasluga,

jedinstvo u

rasipanju

pristiže

kao kamioni,

iako značenje

sere po tome.

Misao ne bi trebalo

da podseća

na ono što

parafira?

Prelom obožava

razliku.

Sa druge strane,

intimno uverenje

vodi do

određenih radnji

konačnih kao

noć.

Mogu da te

dodirnem sada

u sekvencama

svetlosti

a reči beleže

ovo navaljivanje,

ali kineski studenti

spaljuju voz

i istorija zna

za razliku

lepršavu kao

voz.

Tiraninove senke

u njegovim prozorima

udaraju

poeziju po nosu

kao da bi budućnost

mogla da se seti

„praktičnih konotacija

nesreće.“

Noć

je slepa

sa tiranima.

 

PESME KOJE MOŽEMO DA RAZUMEMO

Ako majmun vozi kola

niz kolonadu koja gleda na more

a palme sa leve strane su tanke

mi to ne razumemo.

Hoćemo pesme koje možemo da razumemo.

Hoćemo da nas bog vodi,

iznova imenujući cveće i drveće,

kodirajući scenu bojama,

izvodeći ptičji zov za goste.

Hoćemo pesme koje možemo da razumemo,

bez mrzovoljnih pijanaca koji se nabacuju

pored armadila, bez složenih ništavila

koja dosežu do pesme,

bez utrčavanja i istrčavanja iz zidova

na suvom jeziku miša,

bez batinanjosti, bez devojke, bez mora što se kreće

u svim promišljenim brzinama, izvan sebe

i plavo kao voda, unutar sebe i mirno,

bez guštera na stolu koji se pretvara u apsolutne šake.

Hoćemo poeziju koju možemo da razumemo,

otiske prstiju na majčinoj haljini,

bol mučenika, naučnika.

Molim vas, bez zeca koji vadi zeca

iz žutog šešira, bez tetoviranih leđa

okrenutih ka miljama pustinje, bez vetra.

Mi to ne razumemo.

 

KOD ŽELjENE VINOVE LOZE

Onaj koji okleva uvek se izgubi.

Postmodernizam razara tradiciju.

Kotrljajući kamen ne sakuplja mahovinu.

Neophodnost je majka invencije.

Postmodernizam razara tradiciju

kao „pola hleba je bolje od ničega“

i „neophodnost je majka invencije.“

Senke koje promiču kroz zamišljene paviljone

manje su od hleba, ali više od ničega.

Postavljamo događaj u beskrajni krug

gde su kule zamišljenih paviljona

neizbrisive, smrtne i večne.

Uhvaćen u beskrajni krug

svako dobija video erekciju –

neizbrisivu, večnu i besmrtnu.

Istoriji fali zaštita mas medija.

Kada svi dobiju video erekciju

video kondom konstruisan od olova

pruža neophodnu zaštitu medija

od grafičkih slika, živih i mrtvih.

Video kondom konstruisan od olova

kaže: Lepo je dok lepo radi.

Grafičke slike, žive i mrtve

rastu u postmodernoj video bašti.

Lepo je dok lepo radi,

kaže Nam Jun Paik1, dok stvara lepo za oko.

Njegova postmoderna video bašta raste

sve dok se video cement ne stvrdne.

Nam Jun Paik kaže da lepo za oko

spaja elitnu i popularnu kulturu.

Ali kada se video cement stvrdne

retorička fabrika poezije se zatvara.

Elitna i popularna kultura

spojene su kao ulje i plava voda.

Dok se retorička fabrika poezije zatvara

poezija postaje glas-nad naracijom.

Spajamo se kao ulje i voda, ali gde smo

onda? Priča da se ispriča, ali bez pričanja.

Poezija postaje glas-nad naracijom.

Uzimamo film iz odeljka krvavih horora.

Gde smo onda? Priča da se ispriča

o ljupkom raspadanju, hvala vam.

Filmovi iz odeljka krvavih horora

čista su fikcija, izuzev u ovoj zemlji.

Raspadamo se ljupko, hvala vam

i drhtavo kao ustreptala ravnica.

Mi smo čista fikcija u ovoj zemlji,

gde savršeno poznavanje gramatike

isto tako može biti ustreptala ravnica.

Puštajući klasiku u kolima sa budženim zvučnicima,

imamo savršeno znanje iz gramatike,

nema priče za pričanje već samo načina na koji se priča.

Puštajući klasiku u kolima sa budženim zvučnicima, vozimo se ka kulturalnom vidiku, nema priče za pričanje već samo načina na koji se priča. Budućnost je prazna, stranica je ispisana. Dok se vozimo ka kulturalnom vidiku, oči su blage, pejzaž je uverljiv. Budućnost je prazna, stranica je ispisana. Neophodnost je majka invencije.

1 Nam Jun Paik je američki umetnik korejskog porekla koji se smatra pionirom video umetnosti (prim. prev.)

POL HUVER (PAUL HOOVER, 1946, Harinsburg, Virdžinija, SAD). Najznačajnije zbirke pesama su Letter to Einstein Beginning Dear Albert (1979), Somebody Talks a Lot (1983), Nervous Songs (1986), Idea (1987), The Novel (1991), Viridian (1997), Rehearsel in black (2001), Edge and Fold (2006) i druge. Priredio je antologiju Postmodern American Poetry (Norton, 1994). Sa svojom suprugom, pesnikinjom Maksin Černof uređuje časopis New American Writing. Na ranu poeziju Pola Huvera jak uticaj je izvršila nadrealistička poezija Anrija Mišoa i Robera Desnosa, kao i zbirka američkog pesnika Džona Ešberija, Zakletva teniskog terena. Od zbirke Neko previše priča, njegov izraz se sve više približava idejama Njujorške škole, koje govore o beskorisnosti koncepta autohtone stvaralačke ličnosti i zalažu se za ekscentričnu izveštačenost. Protivnik je „predodređene poze ozbiljnosti“ u poeziji, ističući umesto toga uticaje muzike, apstrakcije, strukture i nečega što on sam naziva „velikodušnost neorganske forme“. U nekim svojim knjigama ispituje postmoderne dileme autorstva, korišćenjem tehnike „nađenih tekstova“, parodiranje žanrovske literature i personifikaciju samog autorstva.

 

Izbor, prevod s engleskog i beleška
Vladimir Stojnić