КОРАЦИ

Zoran M. Bundalo
BEZ ALTERNATIVE

 AKACIJE, V

1.

(Kafeterija)

POKRUPNA mlada žena kose zalizane unazad

u kožnoj jakni sapetoj do grla

iz pozamašne keramičke šolje

kafu ispija. Sve je u trendu. Skliznula

cipela sa pete od treskanja potkolenice

na vrhovima prstiju klati se. Napolju

kiša ne prestaje da pada. Poput pogleda mojih

na njene prekrštene noge

u mrežastim čarapama.

2.

TRGUJ, ne pretrguj! Oduvek se

trgovalo. Pičkom. Muška osionost, trojanski sindrom,

činili su svoje. Prijatnost, neprijatnost,

ravnodušje! A strast? Sjedinjeno

sapostojanje? Uzvraćena telesnost

integralno je brašno. Brašno

ko brašno. Sipko i prašnjavo. Dok se ne ulije

vode. Transparentnost ne pomaže.

3.

(O gimnastici)

UĐEM u radnju. Prodavac

usrdno se osmehuje. „Izvolte. Šta je po volji?... Nemamo

to, al

mogu da vam ponudim“,ne prestaje da blebeće,

„nešto slično, možda i bolje“... Samo što me

na izgrli. „Imate i popust ako kupite

i ovo što je u kompletu.“ Prijazan čovek. Svrbi me

džep. Kupujem. Onda, kod kuće,

na serijal nabasam

o veštinama prodaje. Prazan mi džep. U prodavnici,

čije smotrih lice?

4.

U OSVIT dana, dok tanke draperije svetla osvajaju

vršne spratove, usred meandra,

na betonskoj ploči igrališta uokruženog mirisnim

lipama, dva avlijanera ležerno opruženi

lizuckaju se i nežno grizuckaju

bez glasa. Gledam ih sa balkona i mnim

o ispraznosti ljudske predstave o psećim životima.

5.

SAD, neki drugi ljudi šnjiraju ulicama:

muškarci s minđušama neobrijanih brada obrijanih

glava, žene u teniskama s tetovažama

ponad gležnjeva. Isti trošimo jezik, i niko nikog

ne razumeva. Svakodnevne smrti

ne opravdavaju, nit se nada oporavlja. Samo vrapci

dživdžanišu

poput eskalatora koji u nebo nas penje il u predele snosi

izjalovnjenih sanja.

6.

STVAR je svršena. Tvoja curka nije bila

baš milosna, al i ništa protiv

nije ni imala. Taman kolko je trebalomehanizamda se ne otkoči

opiranja. Prosulo se seme i Pinokija nismo izdeljali,

ni Zvončicu uleptirisali. I, đikan mi

nije imao kud, nit je mogao išta da izvrda. Tek

neki „šuplji ljudi“ kanale menjaju, u svet viruckaju

bez granica, kolko da me ne slude

„grešni zaluti, seljenske studi, lunjanje zvuka,

toplo zamiranje“. Nije važno šta se prodaje, važno je

da se kupuje.

7.

Svi umiru. Biti mrtav

nikakva je privilegija, tek otužna vest

u čituljama dnevnih novina. I ništa. Stanje pre

i stanje posle samo su

lice i naličje

iste strane sveta, al, nema razlike

između smrti i zurenja

u TV.

 

AKACIJE, VI

1.

AKO već jesam jedino postojanstvo

od 70 milijardi mogućnosti

u trenu začeća, onda se zalud zapitkujem

zašto baš ja, i istom

na mošnice svoje pomišljam

kojima sam tako često pravo uskraćivao

na učešće u toj vaseljenskoj fešti

i na sve one jajnike čijim vlasnicama to nije bilo

ni na kraj pameti.

2.

ŠTO vremešniji, sve u većoj neverici samujem

da ono što sledi, pramen nade, ikakve ima

obrise. To ne uzroče

ni telesno ružnjanje nit stišavanje duha

starost koje donosi. Rastu mi dlake iz nozdrva, boraju se

usta, kolena klecaju, koža se mežura i sve manje

zuba je u glavi. Ljudski rod

na profitu tavori: vučji čopor

na tekućoj traci. U očima svetine rugobni su

i Karnak, i Abu Simbel, i Koloseum i Stesifon,

Mahabalipuram iAngkor Vat gomile kamenja; i Zlatna vrata

i Big-ben, i Ajfelov toranj i Kip slobode izrđale

gvozdene skalamerije; ako upšte

i obraćaju pažnju na njih. Al šta

od ljudskosti ostaje

ostrvaca tih u okeanu vremena čudo kakvo

da nas liši? „O you who turn the whell end look towindward,

Consider Phlebas, who was once handsome and tall as you.“

3.

(O beznađu i stvarima izvan smrti)

NE, ne postoji mogućnost

da niste znali. A ako ste već znali, zašto nam niste rekli

reči da su osirotele i značenja da su pogubile

u opštoj strci. Možda vam slobodna procena

političke situacije nije dopuštala

granicu da prekoračite između vlastite spoznaje

i javne blaziranosti. Na kraju krajeva,

čega ste se domogli? Statusne rake

zaslužnog građanina i svet, raskoljen

il skoljen, i bez nas da se vrti? A deca smo

vaša, i otaca svojih

nismo se odricali. Zašto ste nas smućivali

svojim umećem uneobičavanja

svakodnevnosti? Kad su stvari stajale kako su stajale

i niko nije imao petlju da ih izmeni. Jezik je

jedino sudilište. Na kome likuje

onaj koji ćuti. A ako i niste znali, zašto ste škrabali,

zašto nas zamajavate i posle smrti?

4.

O, ZAMUKNI već jednom, zastrepi, kad već nemaš

o čemu da zboriš, bar kiša dok prokapljuje

iz uskog uličnog neba, i koraci prolaznika

po baricama šljapkaju

od kojih, oslušni, trotoar se prišti.

5.

KONAČNO, skucalo se vreme

da se svode računi. Nema šta da se hvali, još manje

da kudi. Al, to još uvek ne znači

stvari da su se skolutale i odviše da je

neponovljivosti. Vreme ne izmiče, samo se privodi

našoj krajnjoj zabludi. Dok kiša lije, oluci

čangrljaju i vrapci zobaju

nakvašene hlebne mrvice, Radojko Tautović, onomad bokser

a sad kelner i beskućnik, krigle piva poslužuje

i ne haje

za propuštene mogućnosti.

6.

VRTELA se lova i pre. Presipala iz javne kase

u privatne džepove. I niko nije imao

ništa protiv jer

uvek je preostajalo i za kafansku terevenku

i za koncert klasične muzike. I Gospod je

na sve to gledao, sa odobravanjem il u bezbrizi,

svejedno, jer ništa nije ni ukazivalo

išta da treba da se izmeni. Onda su došepetali dani

kad glina ispod kože svrbi, snovi su zbrkani i nema se vremena

ni u ogledalo da se zvirne. Jer, okreni-obrni,

opanke smo glancali. Sad, imamo sve,

bilborde po ulicama, relejne antene po ćuvicima, tetovaže

po debelom mesu, demokratiju

i nevladine organizacije. I sad smo svet. Samo,

frižideri su prazni.

7.

HAJ, hoj. Konja nema ni za lek. Čeze, fijakeri

pod štalskim šupama tavore

obudoveli. U fiktivnom brojčanom iznosu

konji su sad samo floskula

za snagu motora koja praktičo

i nema gde da se iskoristi, al statusni simbol je

iza koga će svaki bankar stati

i niko neće moći

išta da prigovori. Hoj, haj, sve prolazi.

 

BEZ ALTERNATIVE

 Only the Chip of Fools

is Making the voyage this year…

W.H.Auden, ATLANTIC

SVE smo sjebali. Državu, rod svoj, dom

Koji smo kućili. Zarad trenutne histerije od koje

Okoristio se ini. Godine prolaze. Noge kad se opruže

Nađu se na carinarnici. Vreme se taloži

U cegere, u strah od nemanja početka, u prazne

Aerodromske hangare, u zarasle pružne nasipe

I krcate diskoteke. U šta da se uzdamo? O čem

Da se snuje? O obećanju mrtvog Herkula

Carstvo da će da obnovi? Na ceni su profiterstvo,

Tajkunizacija, pranje novca, korupcija

I javna beda. Kad su stvari naopako krenule,

Gde smo mi bili? Nismo li urođenom arogancijom

I mi pripomogli, ili nas je uvo bolelo

Za sve? Bačve vina, revanšizam, jagnjeći zaponjci

Nisu mogli da nadoknade ono što i nismo imali, al,

Za kratko, bili su dovoljni u kolo da se uhvatimo

Iza koga nismo znali šta sledi. Sankcije, granatiranja,

Buldožerisanja rečima, leševi, nisu bili

Uzrok, već posledica svega što nam se nije vilo u glavama

I čega smo se klonili. Napokon, kokoš je

Samo očerupana i za više nismo znali. I nema

Opravdanja. Niti pravde. Kolo okolo naokolo

U istu vrzinu vodi. Za slepe za život

I za gluve, denuncijante i naredbodavce. Omča se gotovi,

I stršljen je samo puki san o nakaradi

Koja nas ni na javi ne mimoilazi. Uboda nema, samo

Rastakanje nedorečene prošlosti. Kojom smo se ogrtali

Ne znajući ni zašto je proslavljamo

Nit kud će nas odvesti. Rimovani deseterci

Punili su nam uši. I besomučnom isprdivanju,

U turbo-folk ritmovima, bujnih ženskih guzica

I vremešnih kurotresina, nismo odoleli.

A na rukohvatu balkonske ograde vrapci su kljuckali

Prosute mrvice bajatog hleba i opet će

Da se vrate. I ta odurna pecaroška nakana da se glista

Na udicu natiče koja i nataknuta

Ne prestaje da se uvrće, pokazala se besmislenom

U narasloj vodi. I kuća više nije

Oblik u prostoru, događaj na skveru, nit

Sklad proporcija, nit zaumna magija, već sredstvo

Za rentijerstvo, uvećanje kapitala, potkusurivanje.

Dugo mi je trebalo da se opasuljim, a i onda,

Neki dobroćudan nišči uskopistio se u meni i u

zatiljku

Mistrijom mi izmahuje. Kad se pljusak stušti

svejedno je

O čemu pljušti. Država je sjebana i nema više

Alternative. Samo Atlantida postoji: „brod ludih

Putovaće

I ove godine.“