Zoran M. Bundalo
BEZ ALTERNATIVE
AKACIJE, V
1.
(Kafeterija)
POKRUPNA mlada žena kose zalizane unazad
u kožnoj jakni sapetoj do grla
iz pozamašne keramičke šolje
kafu ispija. Sve je u trendu. Skliznula
cipela sa pete od treskanja potkolenice
na vrhovima prstiju klati se. Napolju
kiša ne prestaje da pada. Poput pogleda mojih
na njene prekrštene noge
u mrežastim čarapama.
2.
TRGUJ, ne pretrguj! Oduvek se
trgovalo. Pičkom. Muška osionost, trojanski sindrom,
činili su svoje. Prijatnost, neprijatnost,
ravnodušje! A strast? Sjedinjeno
sapostojanje? Uzvraćena telesnost
integralno je brašno. Brašno
ko brašno. Sipko i prašnjavo. Dok se ne ulije
vode. Transparentnost ne pomaže.
3.
(O gimnastici)
UĐEM u radnju. Prodavac
usrdno se osmehuje. „Izvolte. Šta je po volji?... Nemamo
to, al
mogu da vam ponudim“,ne prestaje da blebeće,
„nešto slično, možda i bolje“... Samo što me
na izgrli. „Imate i popust ako kupite
i ovo što je u kompletu.“ Prijazan čovek. Svrbi me
džep. Kupujem. Onda, kod kuće,
na serijal nabasam
o veštinama prodaje. Prazan mi džep. U prodavnici,
čije smotrih lice?
4.
U OSVIT dana, dok tanke draperije svetla osvajaju
vršne spratove, usred meandra,
na betonskoj ploči igrališta uokruženog mirisnim
lipama, dva avlijanera ležerno opruženi
lizuckaju se i nežno grizuckaju
bez glasa. Gledam ih sa balkona i mnim
o ispraznosti ljudske predstave o psećim životima.
5.
SAD, neki drugi ljudi šnjiraju ulicama:
muškarci s minđušama neobrijanih brada obrijanih
glava, žene u teniskama s tetovažama
ponad gležnjeva. Isti trošimo jezik, i niko nikog
ne razumeva. Svakodnevne smrti
ne opravdavaju, nit se nada oporavlja. Samo vrapci
dživdžanišu
poput eskalatora koji u nebo nas penje il u predele snosi
izjalovnjenih sanja.
6.
STVAR je svršena. Tvoja curka nije bila
baš milosna, al i ništa protiv
nije ni imala. Taman kolko je trebalomehanizamda se ne otkoči
opiranja. Prosulo se seme i Pinokija nismo izdeljali,
ni Zvončicu uleptirisali. I, đikan mi
nije imao kud, nit je mogao išta da izvrda. Tek
neki „šuplji ljudi“ kanale menjaju, u svet viruckaju
bez granica, kolko da me ne slude
„grešni zaluti, seljenske studi, lunjanje zvuka,
toplo zamiranje“. Nije važno šta se prodaje, važno je
da se kupuje.
7.
Svi umiru. Biti mrtav
nikakva je privilegija, tek otužna vest
u čituljama dnevnih novina. I ništa. Stanje pre
i stanje posle samo su
lice i naličje
iste strane sveta, al, nema razlike
između smrti i zurenja
u TV.
AKACIJE, VI
1.
AKO već jesam jedino postojanstvo
od 70 milijardi mogućnosti
u trenu začeća, onda se zalud zapitkujem
zašto baš ja, i istom
na mošnice svoje pomišljam
kojima sam tako često pravo uskraćivao
na učešće u toj vaseljenskoj fešti
i na sve one jajnike čijim vlasnicama to nije bilo
ni na kraj pameti.
2.
ŠTO vremešniji, sve u većoj neverici samujem
da ono što sledi, pramen nade, ikakve ima
obrise. To ne uzroče
ni telesno ružnjanje nit stišavanje duha
starost koje donosi. Rastu mi dlake iz nozdrva, boraju se
usta, kolena klecaju, koža se mežura i sve manje
zuba je u glavi. Ljudski rod
na profitu tavori: vučji čopor
na tekućoj traci. U očima svetine rugobni su
i Karnak, i Abu Simbel, i Koloseum i Stesifon,
Mahabalipuram iAngkor Vat gomile kamenja; i Zlatna vrata
i Big-ben, i Ajfelov toranj i Kip slobode izrđale
gvozdene skalamerije; ako upšte
i obraćaju pažnju na njih. Al šta
od ljudskosti ostaje
ostrvaca tih u okeanu vremena čudo kakvo
da nas liši? „O you who turn the whell end look towindward,
Consider Phlebas, who was once handsome and tall as you.“
3.
(O beznađu i stvarima izvan smrti)
NE, ne postoji mogućnost
da niste znali. A ako ste već znali, zašto nam niste rekli
reči da su osirotele i značenja da su pogubile
u opštoj strci. Možda vam slobodna procena
političke situacije nije dopuštala
granicu da prekoračite između vlastite spoznaje
i javne blaziranosti. Na kraju krajeva,
čega ste se domogli? Statusne rake
zaslužnog građanina i svet, raskoljen
il skoljen, i bez nas da se vrti? A deca smo
vaša, i otaca svojih
nismo se odricali. Zašto ste nas smućivali
svojim umećem uneobičavanja
svakodnevnosti? Kad su stvari stajale kako su stajale
i niko nije imao petlju da ih izmeni. Jezik je
jedino sudilište. Na kome likuje
onaj koji ćuti. A ako i niste znali, zašto ste škrabali,
zašto nas zamajavate i posle smrti?
4.
O, ZAMUKNI već jednom, zastrepi, kad već nemaš
o čemu da zboriš, bar kiša dok prokapljuje
iz uskog uličnog neba, i koraci prolaznika
po baricama šljapkaju
od kojih, oslušni, trotoar se prišti.
5.
KONAČNO, skucalo se vreme
da se svode računi. Nema šta da se hvali, još manje
da kudi. Al, to još uvek ne znači
stvari da su se skolutale i odviše da je
neponovljivosti. Vreme ne izmiče, samo se privodi
našoj krajnjoj zabludi. Dok kiša lije, oluci
čangrljaju i vrapci zobaju
nakvašene hlebne mrvice, Radojko Tautović, onomad bokser
a sad kelner i beskućnik, krigle piva poslužuje
i ne haje
za propuštene mogućnosti.
6.
VRTELA se lova i pre. Presipala iz javne kase
u privatne džepove. I niko nije imao
ništa protiv jer
uvek je preostajalo i za kafansku terevenku
i za koncert klasične muzike. I Gospod je
na sve to gledao, sa odobravanjem il u bezbrizi,
svejedno, jer ništa nije ni ukazivalo
išta da treba da se izmeni. Onda su došepetali dani
kad glina ispod kože svrbi, snovi su zbrkani i nema se vremena
ni u ogledalo da se zvirne. Jer, okreni-obrni,
opanke smo glancali. Sad, imamo sve,
bilborde po ulicama, relejne antene po ćuvicima, tetovaže
po debelom mesu, demokratiju
i nevladine organizacije. I sad smo svet. Samo,
frižideri su prazni.
7.
HAJ, hoj. Konja nema ni za lek. Čeze, fijakeri
pod štalskim šupama tavore
obudoveli. U fiktivnom brojčanom iznosu
konji su sad samo floskula
za snagu motora koja praktičo
i nema gde da se iskoristi, al statusni simbol je
iza koga će svaki bankar stati
i niko neće moći
išta da prigovori. Hoj, haj, sve prolazi.
BEZ ALTERNATIVE
Only the Chip of Fools
is Making the voyage this year…
W.H.Auden, ATLANTIC
SVE smo sjebali. Državu, rod svoj, dom
Koji smo kućili. Zarad trenutne histerije od koje
Okoristio se ini. Godine prolaze. Noge kad se opruže
Nađu se na carinarnici. Vreme se taloži
U cegere, u strah od nemanja početka, u prazne
Aerodromske hangare, u zarasle pružne nasipe
I krcate diskoteke. U šta da se uzdamo? O čem
Da se snuje? O obećanju mrtvog Herkula
Carstvo da će da obnovi? Na ceni su profiterstvo,
Tajkunizacija, pranje novca, korupcija
I javna beda. Kad su stvari naopako krenule,
Gde smo mi bili? Nismo li urođenom arogancijom
I mi pripomogli, ili nas je uvo bolelo
Za sve? Bačve vina, revanšizam, jagnjeći zaponjci
Nisu mogli da nadoknade ono što i nismo imali, al,
Za kratko, bili su dovoljni u kolo da se uhvatimo
Iza koga nismo znali šta sledi. Sankcije, granatiranja,
Buldožerisanja rečima, leševi, nisu bili
Uzrok, već posledica svega što nam se nije vilo u glavama
I čega smo se klonili. Napokon, kokoš je
Samo očerupana i za više nismo znali. I nema
Opravdanja. Niti pravde. Kolo okolo naokolo
U istu vrzinu vodi. Za slepe za život
I za gluve, denuncijante i naredbodavce. Omča se gotovi,
I stršljen je samo puki san o nakaradi
Koja nas ni na javi ne mimoilazi. Uboda nema, samo
Rastakanje nedorečene prošlosti. Kojom smo se ogrtali
Ne znajući ni zašto je proslavljamo
Nit kud će nas odvesti. Rimovani deseterci
Punili su nam uši. I besomučnom isprdivanju,
U turbo-folk ritmovima, bujnih ženskih guzica
I vremešnih kurotresina, nismo odoleli.
A na rukohvatu balkonske ograde vrapci su kljuckali
Prosute mrvice bajatog hleba i opet će
Da se vrate. I ta odurna pecaroška nakana da se glista
Na udicu natiče koja i nataknuta
Ne prestaje da se uvrće, pokazala se besmislenom
U narasloj vodi. I kuća više nije
Oblik u prostoru, događaj na skveru, nit
Sklad proporcija, nit zaumna magija, već sredstvo
Za rentijerstvo, uvećanje kapitala, potkusurivanje.
Dugo mi je trebalo da se opasuljim, a i onda,
Neki dobroćudan nišči uskopistio se u meni i u
zatiljku
Mistrijom mi izmahuje. Kad se pljusak stušti
svejedno je
O čemu pljušti. Država je sjebana i nema više
Alternative. Samo Atlantida postoji: „brod ludih
Putovaće
I ove godine.“