Bojan Jovanović
ČEPRKANjE PO
BUDUĆNOSTI
ZAKONODAVAC
Čim sam ispao iz gnezda
prihvatio me je ministar
unutrašnjih poslova.
Sa ljuskom na krilu
predao me službi obezbeđenja.
Odrastao sam u parlamentu
slobodno leteći salom
gde se zakoni donose.
Prevladavao želju
da kljunom prodrmam pospane
narodne predstavnike.
Postao prepoznatljiv lik
njihovih sumornih snova.
Sletao im na klupe
kada bi im bili odbrojani
dani vlasti.
Stojeći na jednoj nozi
raširenim krilima
zamahnuo bih više puta.
Bio je to svima
dobro poznati znak.
Novinari bi pohitali da izveste
o skorom raspuštanju skupštine
i raspisivanju novih izbora.
TU
Okupljeni neznanci
bez reči otkrivaju
da se odnekud znaju.
Govore da bi trebalo
da sam i ja ovde.
Traže me pogledom
među sobom.
Po njihovim praznim
iskolutanim očima
vidi se da me nema.
Ne nalaze me
dok utvrđuju
da sam na drugu
prešao stranu.
Da vratim boju
pobelelim vranama.
KALEM
Uključujem se u opštu žurbu.
Prestižem i onog koji je sve
ostavio za sobom.
Strmim podnevom
uspinju se i silaze
brojne duše.
Jednoličan ritam koraka
glačao je zazidana
usputna vrata.
Iza njih dolazi
uporno grebanje
Traženje neke pukotine,
dovoljne da se probije zrak.
I započne premotavanje
poslednjeg izmotavanja.
PLAMENA KNjIGA
Prošla su vremena
kada sam pored Narodne skupštine
mogao spokojno proći.
Sada se pred njom
silan okupio svet.
Žene u belom, u crnom,
u plavom.
Bivše lepotice
ne skrivaju nagost od gospode
suprotnog pola.
Iz redova zelenih
stigli su žutokljunci.
Nečija draga šareno perje
ispod platana širi.
Obučeni i neobučeni
isprobavaju na platou
snagu novih zakona.
Skaču sebi u usta,
protinju ruke kroz uši
i levom se krste nogom.
Izvirili iz dima
gutaju plamenu knjigu
kojoj ni obezglavljeni
sa zgužvanom hartijom na ramenima
ne mogu umaći.
U MEĐUSVETU
Na autobuskoj stanici
sat isto pokazuje vreme.
Uporna kazaljka
samo što ne mrdne.
Zastali je tren
jači od dolazećeg.
Krenuo je suprotnim
smerom, zaškripao,
sabio me u psovku.
Vratio kući,
ostavio pred staklom
da popravljam izgled.
Dok ne ugledam
klonulog duhom
koji će ovde doći.
PREOBLIČJE
Stigao sam u klub
na uobičajeni trening.
Skinuo odelo
obukao prikladnu opremu.
Zagrejao se
na malim visinama
Podigao letvicu,
uzeo veći zalet.
Nevoljno
pogledao dole.
Telesni mi ostaci
među lelujavim
ljudskim figurama
vidljivo gube obeležje.
Duša iznad letvice
u drugo se preli obličje
padajući na meke dušeke.
ČAST
Iz naručenog članka
zbog oskudice papira
izbacili su deo
koji sam napisao iz srca.
Obezdušen tekst
putuje do neznanih čitaoca.
Dok stigne do njih
vreme će obrisati slova
i razvejati preostale dokaze.
Nađe li se
jedan znatiželjnik
biće dovoljno.
A primakne li licu
i usnama dodirne
beli list?
TRENUTAK
Ispred nacionalne akademije
došao sam i ja na red.
Omotao oko vrata
zmijskog cara.
Držao ga obazrivo
naučničkom rukom za vrat,
umetničkom za rep.
Mogao sam
staviti i plastičnu
krunu na glavu.
Ulepšati izgled
pred sutrašnjicom.
Ovekovečeni trenutak
poput je besmrtnika
koji izlaze iz zgrade.
GLAVE
Nadomak obale
pod vlašću usijane kugle
bezbrojne su glave
na ramenima vode.
Među njima je i moja u kojoj
čuvam obezglavljene senke.
U njoj ih od sebe tajim
i ispod površine
svoje telo skrivam.
Zamuti li se
sa dna će šešir isplivati
da svoju pronađe glavu.
Što pevala je
da različita je od tela
i da će nezavistan
započeti život.
Čim se osamostalila
lako se otkotrljala do noge
koja ju je uvis šutnula.
Ka sjajnoj nebeskoj lopti
što vidljivim čini
i najmračniju igru.
POKRETAČ
Dolazi trenutak kada se sve utiša
i potpuni mir pokrene osećanja.
Površina udvoji nebo,
uvećava broj obalskih vrba
Umnožena usta promašuju reči,
tragove laži kojima sam
do prolaznih istina dolazio.
Sve jači talasi razlažu
odraz kuće sa brda.
Pada dimnjak, nestaje krov
iza obrušenih zidova
ostaje kamenje koje pliva
i međusobno se privlači.
Povezuje se i pušta
zajednički koren
da iz vode izraste
stepenasti dvorac.
PREKO MREŽE
Gledam planetu
sa kojom se okrećem.
Odozgo se približavam
i začas stižem u zavičaj
sedeći u stanu.
Procvetale su trešnje
u voćnjaku
iza stare kuće.
Polomljeni crepovi
na njenom krovu.
Nakrivljen dimnjak.
nišani na
okolne livade i šume.
Poređani rođaci
počivaju u miru.
Okrenuti glavama
prema strani kojom smo
označavali budućnost.
TI
Da li bi me voleo
da nemam ovakve oči?
A da imam drugačija usta,
drugu boju kose?
Da sam mršavija,
ili punija?
Da li ćeš me voleti
kada vreme pre roka
ostavi tragove na meni?
Kada te talasi moje kože
odnesu do pučine
i ostave usred oka?
Govorim o trenu
kada ću da zalelujam.
Postanem prazna kesa
zaustavljena granama.
Postanem ti.
OKNO
Iz prstiju dok ne pobele
oslobađam neprijatne misli.
Možda ih mogu povezati,
uskladiti u pesmu o čekanju
da mi se reši molba
i odloži prinudno buđenje.
Legla sam naga
ne zaključavši vrata.
Noć je ušla i odbila se
od mojih hladnih grudi.
Nečujni svetleći koraci
iznad prozora bude me za tren
da zapamtim mrazom
išarano okno.
OSTATAK NOĆI
Probudila sam se pre svitanja.
Odležaću ostatak noći
izdržaću tu kaznu
tražeći svoje mesto.
Uzaludno kao što su nekad
pesnici budili
svoje usnule drage.
Okrećem se na drugu
i treću stranu.
Bez tela za krevet,
bez glave za jastuk.
PUTNICI
U talogu
isteklog vremena
jasno se sve vidi.
Savršeno su živeli
samo oni koji za sobom
nikakav nisu ostavili trag.
Do njih dopire
poziv sa broda
zaglavljenog u mulju.
Ajdemo ko putuje.
VESTI
U našoj varoši
proricanje je uzaludan posao.
Sila koja je
unutrašnja putešestvija
činila neizvesnim
pod suncobranom dočekuje noć.
Iz ustaljenih priča se zna
gde će ko zastati,
kada će se okrenuti, prevrnuti
i još se malo po novinama povlačiti.
Kome će nedostati daha za ljubav,
a ko će biti bez snage da ispusti dah.
Slepljena usta
šapuću o prekršiocu
predvidljivosti.
Pokušao je samo
da umakne iz klopke.
Tuga proističe
iz pogrešnog računa
kojim je uvećan gubitak
i pred put oduzeta nada.
Od jučerašnjih ne razlikuju se
današnje vesti.
Istovetni su tamni bleskovi
na zvezdanoj mapi
pročitanoj iz kostiju
poslednjeg đavola.
MESARA
Dolazi vreme, govorilo se,
kada ćemo se međusobno jesti.
Brdo se neće sa brdom sastati
niti će se dolina razdvojiti.
Čovek će čoveku
biti najbolji zalogaj.
Kilogram mesa koštaće
šesto dinara ili pet evra.
Što smo manje verovali
u ova predviđanja sve smo
glasnije o njima pričali.
Istezali ruke
da bi mogli da izvadimo
nož koji će nam bližnji
zariti u leđa.
Prozori mesare na trgu
gledali su nas znatiželjno.
Krišom smo nosili u biro
poverenu nam tajnu.
Za prijatelja dobijali
trista evra.
Pet evra za kilogram
njegovog tela.
Ne prepoznajući pristiglo vreme
o kome se govorilo
RUKAVICA ZA OKRVAVLjENE PRSTE
Iščezavaju tragovi
nestalih ljudi.
Sa ruševina
podižu se stubovi
prašine i dima.
Na njima slobodno
zidam stanište.
Nad spratom
gradim spratove.
Ubrzano ugrađujem
drvlje i kamenje.
Upošljavam više
svojih ruku
da stignem do vrha.
Tragovi silazne ljubavi
u obliku su rukavica
za okrvavljene prste.
Smiruje me pre spavanja
putovanje na koje polazim
da novo pronađem ime.
Zaturena tražim sećanja,
na neizvesnu se milost oslanjam.
Na dokazni šapat
nemirnog jezička vage.
Razređen podeocima
pohotne gravitacije.
Između redova je peteljka
upakovane planete.
Iznad lestvi padajuća zvezda
ON
Iznad zemlje
zastao je njen sin.
Ka čelu podignutu ruku
spušta na grudi,
dodiruje svoju desnu
pa levu stranu.
Podiže ga
prahu suprotna
sila sjaja.
Gledali smo netremice
kad se vinuo.
Poneo nas je,
odnosio sa sobom.
Udaljavao od tla
dok se odozdo
nije videla samo tačka
na kraju neba.
Obznanjivala je kraj
u koji je tek trebalo
da poverujemo.