КОРАЦИ

Bojan Jovanović
ČEPRKANjE PO BUDUĆNOSTI

 ZAKONODAVAC

Čim sam ispao iz gnezda

prihvatio me je ministar

unutrašnjih poslova.

Sa ljuskom na krilu

predao me službi obezbeđenja.

Odrastao sam u parlamentu

slobodno leteći salom

gde se zakoni donose.

Prevladavao želju

da kljunom prodrmam pospane

narodne predstavnike.

Postao prepoznatljiv lik

njihovih sumornih snova.

Sletao im na klupe

kada bi im bili odbrojani

dani vlasti.

Stojeći na jednoj nozi

raširenim krilima

zamahnuo bih više puta.

Bio je to svima

dobro poznati znak.

Novinari bi pohitali da izveste

o skorom raspuštanju skupštine

i raspisivanju novih izbora.

 

TU

Okupljeni neznanci

bez reči otkrivaju

da se odnekud znaju.

Govore da bi trebalo

da sam i ja ovde.

Traže me pogledom

među sobom.

Po njihovim praznim

iskolutanim očima

vidi se da me nema.

Ne nalaze me

dok utvrđuju

da sam na drugu

prešao stranu.

Da vratim boju

pobelelim vranama.

 

KALEM

Uključujem se u opštu žurbu.

Prestižem i onog koji je sve

ostavio za sobom.

Strmim podnevom

uspinju se i silaze

brojne duše.

Jednoličan ritam koraka

glačao je zazidana

usputna vrata.

Iza njih dolazi

uporno grebanje

Traženje neke pukotine,

dovoljne da se probije zrak.

I započne premotavanje

poslednjeg izmotavanja.

 

PLAMENA KNjIGA

Prošla su vremena

kada sam pored Narodne skupštine

mogao spokojno proći.

Sada se pred njom

silan okupio svet.

Žene u belom, u crnom,

u plavom.

Bivše lepotice

ne skrivaju nagost od gospode

suprotnog pola.

Iz redova zelenih

stigli su žutokljunci.

Nečija draga šareno perje

ispod platana širi.

Obučeni i neobučeni

isprobavaju na platou

snagu novih zakona.

Skaču sebi u usta,

protinju ruke kroz uši

i levom se krste nogom.

Izvirili iz dima

gutaju plamenu knjigu

kojoj ni obezglavljeni

sa zgužvanom hartijom na ramenima

ne mogu umaći.

 

U MEĐUSVETU

Na autobuskoj stanici

sat isto pokazuje vreme.

Uporna kazaljka

samo što ne mrdne.

Zastali je tren

jači od dolazećeg.

Krenuo je suprotnim

smerom, zaškripao,

sabio me u psovku.

Vratio kući,

ostavio pred staklom

da popravljam izgled.

Dok ne ugledam

klonulog duhom

koji će ovde doći.

 

PREOBLIČJE

Stigao sam u klub

na uobičajeni trening.

Skinuo odelo

obukao prikladnu opremu.

Zagrejao se

na malim visinama

Podigao letvicu,

uzeo veći zalet.

Nevoljno

pogledao dole.

Telesni mi ostaci

među lelujavim

ljudskim figurama

vidljivo gube obeležje.

Duša iznad letvice

u drugo se preli obličje

padajući na meke dušeke.

 

ČAST

Iz naručenog članka

zbog oskudice papira

izbacili su deo

koji sam napisao iz srca.

Obezdušen tekst

putuje do neznanih čitaoca.

Dok stigne do njih

vreme će obrisati slova

i razvejati preostale dokaze.

Nađe li se

jedan znatiželjnik

biće dovoljno.

A primakne li licu

i usnama dodirne

beli list?

 

TRENUTAK

Ispred nacionalne akademije

došao sam i ja na red.

Omotao oko vrata

zmijskog cara.

Držao ga obazrivo

naučničkom rukom za vrat,

umetničkom za rep.

Mogao sam

staviti i plastičnu

krunu na glavu.

Ulepšati izgled

pred sutrašnjicom.

Ovekovečeni trenutak

poput je besmrtnika

koji izlaze iz zgrade.

 

GLAVE

Nadomak obale

pod vlašću usijane kugle

bezbrojne su glave

na ramenima vode.

Među njima je i moja u kojoj

čuvam obezglavljene senke.

U njoj ih od sebe tajim

i ispod površine

svoje telo skrivam.

Zamuti li se

sa dna će šešir isplivati

da svoju pronađe glavu.

Što pevala je

da različita je od tela

i da će nezavistan

započeti život.

Čim se osamostalila

lako se otkotrljala do noge

koja ju je uvis šutnula.

Ka sjajnoj nebeskoj lopti

što vidljivim čini

i najmračniju igru.

 

POKRETAČ

Dolazi trenutak kada se sve utiša

i potpuni mir pokrene osećanja.

Površina udvoji nebo,

uvećava broj obalskih vrba

Umnožena usta promašuju reči,

tragove laži kojima sam

do prolaznih istina dolazio.

Sve jači talasi razlažu

odraz kuće sa brda.

Pada dimnjak, nestaje krov

iza obrušenih zidova

ostaje kamenje koje pliva

i međusobno se privlači.

Povezuje se i pušta

zajednički koren

da iz vode izraste

stepenasti dvorac.

 

PREKO MREŽE

Gledam planetu

sa kojom se okrećem.

Odozgo se približavam

i začas stižem u zavičaj

sedeći u stanu.

Procvetale su trešnje

u voćnjaku

iza stare kuće.

Polomljeni crepovi

na njenom krovu.

Nakrivljen dimnjak.

nišani na

okolne livade i šume.

Poređani rođaci

počivaju u miru.

Okrenuti glavama

prema strani kojom smo

označavali budućnost.

 

TI

Da li bi me voleo

da nemam ovakve oči?

A da imam drugačija usta,

drugu boju kose?

Da sam mršavija,

ili punija?

Da li ćeš me voleti

kada vreme pre roka

ostavi tragove na meni?

Kada te talasi moje kože

odnesu do pučine

i ostave usred oka?

Govorim o trenu

kada ću da zalelujam.

Postanem prazna kesa

zaustavljena granama.

Postanem ti.

 

OKNO

Iz prstiju dok ne pobele

oslobađam neprijatne misli.

Možda ih mogu povezati,

uskladiti u pesmu o čekanju

da mi se reši molba

i odloži prinudno buđenje.

Legla sam naga

ne zaključavši vrata.

Noć je ušla i odbila se

od mojih hladnih grudi.

Nečujni svetleći koraci

iznad prozora bude me za tren

da zapamtim mrazom

išarano okno.

 

OSTATAK NOĆI

Probudila sam se pre svitanja.

Odležaću ostatak noći

izdržaću tu kaznu

tražeći svoje mesto.

Uzaludno kao što su nekad

pesnici budili

svoje usnule drage.

Okrećem se na drugu

i treću stranu.

Bez tela za krevet,

bez glave za jastuk.

 

PUTNICI

U talogu

isteklog vremena

jasno se sve vidi.

Savršeno su živeli

samo oni koji za sobom

nikakav nisu ostavili trag.

Do njih dopire

poziv sa broda

zaglavljenog u mulju.

Ajdemo ko putuje.

 

VESTI

U našoj varoši

proricanje je uzaludan posao.

Sila koja je

unutrašnja putešestvija

činila neizvesnim

pod suncobranom dočekuje noć.

Iz ustaljenih priča se zna

gde će ko zastati,

kada će se okrenuti, prevrnuti

i još se malo po novinama povlačiti.

Kome će nedostati daha za ljubav,

a ko će biti bez snage da ispusti dah.

Slepljena usta

šapuću o prekršiocu

predvidljivosti.

Pokušao je samo

da umakne iz klopke.

Tuga proističe

iz pogrešnog računa

kojim je uvećan gubitak

i pred put oduzeta nada.

Od jučerašnjih ne razlikuju se

današnje vesti.

Istovetni su tamni bleskovi

na zvezdanoj mapi

pročitanoj iz kostiju

poslednjeg đavola.

 

MESARA

Dolazi vreme, govorilo se,

kada ćemo se međusobno jesti.

Brdo se neće sa brdom sastati

niti će se dolina razdvojiti.

Čovek će čoveku

biti najbolji zalogaj.

Kilogram mesa koštaće

šesto dinara ili pet evra.

Što smo manje verovali

u ova predviđanja sve smo

glasnije o njima pričali.

Istezali ruke

da bi mogli da izvadimo

nož koji će nam bližnji

zariti u leđa.

Prozori mesare na trgu

gledali su nas znatiželjno.

Krišom smo nosili u biro

poverenu nam tajnu.

Za prijatelja dobijali

trista evra.

Pet evra za kilogram

njegovog tela.

Ne prepoznajući pristiglo vreme

o kome se govorilo

 

RUKAVICA ZA OKRVAVLjENE PRSTE

Iščezavaju tragovi

nestalih ljudi.

Sa ruševina

podižu se stubovi

prašine i dima.

Na njima slobodno

zidam stanište.

Nad spratom

gradim spratove.

Ubrzano ugrađujem

drvlje i kamenje.

Upošljavam više

svojih ruku

da stignem do vrha.

Tragovi silazne ljubavi

u obliku su rukavica

za okrvavljene prste.

Smiruje me pre spavanja

putovanje na koje polazim

da novo pronađem ime.

Zaturena tražim sećanja,

na neizvesnu se milost oslanjam.

Na dokazni šapat

nemirnog jezička vage.

Razređen podeocima

pohotne gravitacije.

Između redova je peteljka

upakovane planete.

Iznad lestvi padajuća zvezda

 

ON

Iznad zemlje

zastao je njen sin.

Ka čelu podignutu ruku

spušta na grudi,

dodiruje svoju desnu

pa levu stranu.

Podiže ga

prahu suprotna

sila sjaja.

Gledali smo netremice

kad se vinuo.

Poneo nas je,

odnosio sa sobom.

Udaljavao od tla

dok se odozdo

nije videla samo tačka

na kraju neba.

Obznanjivala je kraj

u koji je tek trebalo

da poverujemo.