КОРАЦИ

Jelena Milinković
AVANGARDNA MANIFESTACIJA KAO PROIZVOD SIMULTANIZMA

Lada Grdan: Zenit i simultanizam
Službeni glasnik, Beograd, 2010.

 Novo zenitističko pesništvo nije rođeno nego stvoreno –

laž je da se pesma rađa!

Zenitistička pesma mora biti konstrukcija.

Do zenitističke pesme dolazi se bezuvetno najsigurnije

konstruktivnim putem: svesno – određeno – geometrijski.

Ljubomir Micić

Studija Lade Grdan Zenit i simultanizam premijerno je objavljena u beogradskom Službenom glasniku u okviru nove kolekcije Avangardne sveske/Neznatna avanagarda, u ediciji koja je u celini posvećena manje poznatim autorima ili pojavama, kao i više ili manje nedostupnim i zaboravljenim tekstovima avangarde. U svojoj prvoj knjizi Lada Grdan istražuje jugoslovenski zenitizam i time se uključuje u korpus onih istraživača koji svojim radom obnavljaju interesovanje za avangardu i njene fenomene.

Poslednjih nekoliko godina možemo da govorimo o primetnoj obnovi interesovanja za avangardne pokrete, a zanimljivo je da se interesovanje za Zenit i zenitizam javlja paralelno i u Beogradu i u Zagrebu, što je opet u izvesnom skladu sa prirodom i dinamikom samog pokreta.

Najznačajniji proizvod interesovanja za delatnost Ljubomira Micića i celokupnog pokreta u Srbiji jeste svakako poduhvat Irine Subotić i Vide Golubović ostvaren u saradnji sa Narodnom bibliotekom Srbije od pre dve godine, koji je rezultirao kapitalnim fototipskim izdanjem svih brojeva časopisa Zenit i izradom prateće studije-monografije. U Zagrebu su takođe 2008. godine u izdanju izdavačke kuće Horetzky objavljeni reprinti izdanja ovog časopisa, ali i drugih avangardnih glasila kao što su Svetokret, Dada Tank, Dada Jok i Dada Jazz. Nakon ovakvih izdavačkih pregnuća istraživačima je u velikoj meri olakšan rad na ovim do objavljivanja reprinta teško dostupnim tekstovima, ali ipak i dalje ostaju otvorena mnoga pitanja koja se tiču istorizacije, tumačenja i razumevanja ovih književnih pojava.

Autorka knjige Zenit i simultanizam posmatra zenitizam kao deo šireg avangardnog poetičkog okruženja, kao izam u okviru koga se na različitim nivoima teksta ostvaruju neke od osnovnih avangardnih težnji. U skladu sa ovakvom intencijom autorke, ovu studiju možemo podeliti na dva dela: teorijski i praktičan. Teorijskom delu bi pripadali tekstovi iz prvog dela knjige: Osnovna opozicija: umetničko delo/avangardna manifestacija i Avangardni simultanizam, a praktičnom: Zenit – novinska avangardno-simultanistička manifestacija i Jedan primer zenitističke avangardne manifestacije globalnog simultanizma. Prvi, teorijski deo knjige, jeste okvir za razumevanje i čitanje avangardnog teksta, koji je primenjen u studijama drugog dela na kontrolnim primerima kakvi su časopis Zenit i Micićev tekst Šimi na groblju latinske četvrti.

O istorijskoj avangardi autorka govori kao o proizvodu, s jedne strane romantičarskih korena, a sa druge strane niza novina u raznim oblastima ljudskog duha na početku XX veka. Avangarda je tako jednim svojim delom proizvod novih ideja u psihologiji i filozofiji (Frojd, Bergson, Niče), ali i naučnih revolucija (Ajnštajn) i tehnoloških promena dotadašnjeg iskustva. Romantičarske korene avangarde autorka analizira na dva nivoa, u domenu umetnosti i u istorijsko-sociološkom domenu, izdvajajući kao ključnu vezu između romantizma i avangarde promenjen odnos statusa same književnosti. Ukrštaj romantičarskih korena i tekovina avangardih pojava savremenog doba dovodi do promene pozicija sa kojih nastaju književna dela. Literatura postaje praksa, a književna dela nastala kao rezultat osvešćenosti postaju književne manifestacije, koje su izraz izraženog individualizma oslonjenog između ostalog i na intuiciju, maštu i iracionalno. Na ovakvim poetičkim pozicijama načelo mimetizma prisutno u prethodnim poetičkim periodima prestaje da bude glavna norma, a centar umetničkog interesovanja se premešta unutar individue i njenog unutrašnjeg sveta. Oslanjajući se na Birgerovo razumevanje avangarde, autorka zastupa stanovište po kome se avangarda razvija protivno umetničkoj ekskluzivnosti i instituciji umetnosti (prema Birgerovim zaključcima institucija umetnosti ne podrazumeva isključivo umetnička dela, već i umetničko-proizvodni aparat i predstave o umetnosti koje vladaju u određenoj epohi). Nasuprot ovome, avangarda umetnost shvata kao praksu koja je svima dostupna i koja ima moć da menja život iz temelja. Avangardu, tako, Lada Grdan analizira kao pokret koji donosi ne samo negaciju prethodnog književnog iskustva, već i afirmaciju novog i to kroz otvoreno i nedovršeno delo – a upravo ovu afirmativnost avangardnih pozicija i poetiku novog autorka želi da pokaže i istakne.

Polazeći od ovakvih zaključaka Lada Grdan kao osnovnu dihotomiju, preko koje je vidljiva priroda avangardnih pojava, pozicionira polarizovani par umetničko delo/avangardna manifestacija. Ova polarizacija između modernističkog dela i avangardnog događaja je snažno potcrtana i dobro argumentovana u studiji Zenit i simultanizam, a njeno razumevanje se pokazuje kao ključno za čitanje zenitističkih tekstualnih manifestacija.

Za razliku od završenih, monolitnih, organizovanih, organskih i u sebe zatvorenih umetničkih dela – u avangardi nastaju nedovršene, polimorfne, montirane, neorganske, otvorene i ka spoljašnjem okrenute avangardne manifestacije. Književno delo u avangardi postaje manifestacija umetnosti, a kao jedan od njegovih poetičkih ciljeva kristališe se demistifikovanje umetničke stvarnosti. Ova demistifikacija se postiže konstruisanjem književnog teksta tako da se vide postupci kojim je delo izgrađeno poput građevine i da se vide gotovo svi njegovi „šavovi“. Ovde prestaje da bude važno isključivo ono šta delo govori i koja sve značenja iz njegove dubine i zagonetnosti proizilaze – već postaje bitno kako se tekst sklapa i izgrađuje, koja sve sredstva koristi i kako montira i kolažira zadate i odabrane realije. Analiza avangardnih manifestacija zasnovana na idejama i postupcima koji svedoče o „raspadu centra“, kao što su uprostorenje vremena, citatnost, intertekstualnost, asocijativnost, psihički automatizam, filmske tehnike, upotreba pred-fabrikata, kolaž i montaža, predstavlja jedan od najzanimljivijih delova ove studije. Autorka vrlo sistematično i precizno analizira avangardnost teksta kroz njegove kategorije od kojih izdvaja: materijal (jezik), konstituciju dela – odnos celine i delova, proizvodni proces, umetnički rezultat, modus recepcije, stav autora i medijsku/žanrovsku pripadnost. Pokazujući u kojoj meri se razlikuje modernističko delo od avangardnog u svim ovim elementima, autorka izvodi i jedan od centralnih pojmova svoje studije – simultanizam – koji tumači kao posledicu novog shvatanja prostora i vremena i pada euklidove geometrije i kao pojam u koji se sažimaju neke od najvažnijih karakteristika avangardnog dela. Simultanizam, umetnički postupak prisutan najpre u vizuelnim umetnostima, a zatim i u književnosti, kojim nastaje „haotični artefakt“, jeste direktna posledica promenjene slike sveta početkom XX veka: „postupkom simultanizama se sugerira istodobnost naših predodžbi, pa stiječemo dojam da se ono što se inače sukcesivno iskazuje (npr. misao u pripovijedanju) sažimlje u jednoj točki sadašnjeg trenutka. (...) Simultanizmom se zapravo želi sugerirati slika o svijetu kao sumi raznorodnih pojavnosti i fenomena koji međusobno nisu logički povezani, već se nalaze u stanju permanentnog kaosa.“ Simultanizam autorka analizira kao pojavu koja se sa makro ravni epohe prenosi na mikro ravan pojedinačnog teksta.

Kao jednu od osnovnih manifestacija zenitizma Lada Grdan analizira glavno glasilo ovog pokreta, časopis Zenit, ističući njegov nadnacionalni i internacionalni karakter, njegovu hibridnost i eklektizam, kao i izraženu tendenciju dekanonizacije ostvarenu u odnosu na Srpski književni glasnik i usmerenu upravo protiv ove književne revije i književno-kulturnih modela koje je nudila. Njegovu afirmativnu funkciju u okvirima tadašnje poetike, ali i društva, autorka pronalazi u uspostavljanju nove etike književnog delovanja i u njegovom insistiranju na etičkoj funkciji umetnosti u društvu, životu i svetu. Zenit Lada Grdan prepoznaje kao časopis koji je u skladu sa avangardnim poetičkim načelima i nastojanjima reformisanja građanskog društva poništavao granice između estetskog i izvanestetskog kako u proglasima, manifestima i publikovanim poetskim tekstovima na svojim stranicama tako i u samom izgledu časopisa i njegovoj vezi sa likovnim umetnostima. Veoma je zanimljiva i podsticajna efektna analiza prirode novinske stranice koju autorka skicira u završnici svoje studije.

Autorka ovde pokazuje čvrstu vezu između likovnog i književnog, karakterističnu za avangardu, koja je u slučaju ovog časopisa vidljiva na nekoliko nivoa. Veza između likovnog i književnog u avangardi postaje značajno drugačija u odnosu na ovu vezu u prethodnim književnim pokretima, pa se tako likovni elementi koji su u avangardi prožeti sa tekstom tumače u drugačijem modusu i na drugačiji način od klasičnog, gde je ta veza ostvarena na principima konkretne međusobne ilustrativnosti i referentnosti elemenata. Veze koje se između likovnog i književnog ostvaruju u avangardi zasnovane su, između ostalog, i na nivou specifičnog sinkretizma policentrične epohe, gde je prožetost između različitih umetnosti mnogo intenzivnija nego što je to slučaj sa ranijim epohama. Na svojim stranicama Zenit je pokazivao kako svoje poetičke veze sa ruskom avangardom, tako i na novi način shvaćenu vezu likovnog i književnog karakterističnu za celokupnu avangardu, a ne samo za ovaj pokret. Stranice ovog časopisa organizovane na principu simultanizma, smatra autoka studije, shvataju se kao slikarsko platno na kome istovremno postoje artefakti različitog sadržaja, čime i sama stranica postaje svojevrsni artefakt koji ilustruje prirodu epohe: „novinska stranica iskorištava se i kao vizualno polje na kojemu se istovremeno sučeljavaju i supostoje raznorodni znakovi i fragmenti jezika ili stvarnosti.“ Pored prisustva likovnih elemenata, autorka studije uočava i analizira i likovnost samog teksta, tj. materijalizaciju reči koja se postiže specifičnom grafičkom obradom: „isticanjem, razmaknutošću slova, nagomilavanjem riječi, korištenjem verzala, uskličnika, strelica, zvijezdica, upitnika, na različite načine postavljenih linija i trokuta, slobodnom upotrebom različitih vrsta pisama i kombiniranjem latinice i ćirilice.“ Ovi likovno-književni postupci, smatra autorka, dinamiziraju vizuelno polje i stvaraju uticaj pokreta i akcije, čime se avangardne intencije i manifestni zahtevi ostvaruju, kako u sadržaju teksta i njegovoj prirodi tako i na vizuelnom nivou, čime se obezbeđuje dodatna prožetost teksta.

Pišući svoj tekst sa željom da realizuje naznačene intencije kao što su: opisivanje načelne poetike avangarde, naznačavanje avangardnog osporavanja tradicionalno shvaćene institucije umetnosti i primena i provera metodoloških postavki na kontrolnim primerima – Lada Grdan je uspela da doprinese savremenim proučavanjima avangarde i da na zanimljiv način poveže teorijsko promišljanje i praktičnu primenu teorijskih zaključaka na odabranim književnim tekstovima. U skladu sa ovakvim intencijama knjige, zanimljivost ove studije se ostvaruje na planu preciznog i osmišljenog opisivanja specifičnosti avangardnog teksta, koje su primenljive na korpus tekstova avangardne epohe, kao i na planu konkretne primene metodoloških postavki na primerima zenitističkih ostvarenja. Preciznom analizom karakteristika avangardnog dela autorka izdvaja upravo one elemente književnog teksta koji su se pokazali otporni na dejstvo vremena, pa su kasnije reaktivirani ne samo u neoavangardim ostvarenjima, već su i danas prisutni u savremenim radikalnim pesničkim praksama. Tako autorka indirektno i neintencionalno ukazuje na savremenost i aktuelnost avangardnih postupaka, a mi neke od njih možemo prepoznavati kao deo pesničke tehnike nekih od današnjih poetičkih modela.