КОРАЦИ

Milosav Slavko Pešić
BUDI KAD JESI

Jeste Jelica, slađana, puslica nesmajnica, roditeljka Vasina, staramajka Ilijina, bila vračara i biljarica.

Opasna, ne pitaj!

U mladosti osobito.

Baš. Baš. Baš.

Nema priče u koju bi stalo sve što činjaše.

U nju, Jelicu samu, stade više no u ijednu pripovest, kazivanje, skasku, bajku, kažu, raskaz od postanja do današnjega dana, a ima ih, govore, tako će i ostati do kraja sveta.

Omrazu na se, na sve što činjaše i ne činjaše od rane mladosti, navuče kao iko ikad pre nje što nije, a Bog je svedok, ima li ga, da takva mržnja, zavist, zluradost, prevrtljivost, dvoličnost ni prineta Janusovoj ne može više zadesiti ikoga od ljudskoga roda, od postanja do novoga potopa, pa i do same – bude li je, a mora! – propasti sveta.

U Gospoda nije verovala, Sudnjega se časa nije bojala.

Ona je Tvorac i čas će poslednji sama odabrati.

Ko će s njome?

Ko da joj i rašta sudi?!

I da se desi takvo štogod, nezamislivog, sve bi se okrenulo naglavačke: više bi ih bilo na njenoj strani, nego onijeh što bi prstom upreli govoreći „jesi, činila si, najgora si među nama i Gospoda srdiš i okrećeš protivu nas.“

Takvijeh, što uz nju bi u odsudnome času stali, mnozina je.

Odrekli bi se svi svojih ružnih reči, primisli i dela, pripovesti, kazivanja, skaski, bajki, kaža, raskaza o Jelici što ispredahu, oni koji se nadmetahu da joj naude i ne bojeći se gneva Onoga što samu istinu zna rekli bi „Reč jednu nepovoljnu i ružnu o Jelici nikada ne izreče jezik naš tako nam Gospod pomogao“ i možebit da ne bude ikoga ko bi je osudio.

Ni Onaj.

I, rašta bi?!

E, to je slika i prilika Jeličinih opadača, one koja je lepotica nad lepoticama, a po jeziku svetine svačija milosnica, a po pravdi, kao što biva, ne nađe se ijedan koji bi, ako se Gospoda i njegove pravdoljubivosti i kazne boji, rekao jednostavne reči: „Jeste, činila je.“

Šta je činila, ako je činila, niko razumljivo ne kaza.

Uistinu, ne može se skriti, oni koji je mrzehu i opadahu, ti najviše behu željni naklonosti lepotice u kojoj sve čari behu sabrate.

Drhtahu od želje da ih prihvati, pogleda okom umilnim i toplim, željni da im se dogodi sve ružno što, govorahu, Jelica čini bolje i raskošnije no iko pod nebom.

Jelica je jedina u majke i jedina na svetu, u to se svako, ko je samo načuo priču o njoj, kamoli da je video, uverio.

I mnozini je potrebito da je ima, okusi, pridobije, ali se malo ko tek tako nadati osmeli.

Glas o njoj daleko je brujao, dugo treperio u ušima, kao bumbar, vazduh svrdlao, dan od noći odvajao pa upredao do mile volje.

Ko to da izdrži?! Koga ne sprži?!

Koga je zatravila rane je otvarao, jednako se željno osvrtao, nesvesno međunožje češkajući.

Uzaman.

Sanjao pa presanjao. Priviđala mu se krasotica na svakom koraku, u svemu.

Na svetlosti i u tami.

I na onom svetu kopneći taj se kleo da će je kad tad rastvoriti.

Makar tamo gde smrti nema, u paklu pre no u raju, s njom, neobuzdanom, slast dolivao i delio.

Bože moj, snovi su svakome pribežište. Makar jednom u životu.

Možda bi taj, nesavladivi, vetropirasta obećanja što daje, održao reč da je do raskovnika došao.

Ništa od toga, ni dan danji.

Bog da prosti snove muške. Potrbuške, poleđuške.

Puste želje više su ljudi na onaj svet otpravile no tanad glamskim srebrom presvučena, u mošus trired zamočena, ljutom basmom ututkana pa napraćena.

Ko može, smože, drugi: daj Bože!

„Ustuk stupice, ustuk uroci, ustuk naprate, mesta tu nemate!“ čulo se na svakom koraku u noćima vršnim mesečinom.

Koga je mogla omađijala je Jelica radosnica, kome je htela čini i anterije skinula je.

Kako svoje, tako i onoga.

Ni majka ih takve ne znade.

Nit šta pita, niti odgovara.

Bilje, vazda za pojasom što joj je, kad zajaši, kad uluči, potrže, pa zatravljuje.

„Daj, pa daj!“

Ništa joj ne možeš ako neće.

A hoće, joj, kad joj dođe. Inače, ni da čuje.

Kad joj dođe – nikad da je prođe.

Uzme što joj milo, što hoće da.

„Ovo za ono.“

Tako govore oni što ništa od svega ne videše.

Koji ne čuše. Koji ne znadoše.

Od koga uzima i sam bi više dao; i najmanje što Jelica pruži odviše je.

Biće za priču, čitavog života, i da pretekne jer se, vremenom, povesmu svašta doda. Što se ne doda, samo se nahvata: od sunčeva zraka do nežnoga inja.

Ko ume zahvati i više, ko se srami i po dokonom svetu upravlja od ustiju njegovih poganih strašeći se, ostaće, vavek, neutažen.

Takvome, što se tuđom mišlju vodi, drug ne budi.

Drži ga se podalje. Zagadiće te. Zgadiće ti se.

Nit istim vrčem vodu zahvataj. Vino pogotovu, makar pomeđeno bilo.

Reči sa njime ne preplići.

Ne reci mu ni crno ni belo. Odmah će, zaplašen, drugome, naopako opričati, od malenoga veliko načiniti.

Što bi sebi nevolju tražio. Zar je nema dovoljno na ovome svetu i na onome – ako ga ima – bez nje nećeš proći.

Priču će doplesti, nehotice nauditi. Kud ćeš posle?

Šta i kako? Gluvome govoriti, slepome pokazivati. Kome dokazivati jedno ako hoće da veruje u drugo.

Eto ti nevolje, brate moj.

Krčag skloni, razbiće se.

Pripovedaj što ti je milo; zna se odvajkada: jednom na videlo sve iziđe.

Bićeš kriv i zbog onoga što ne skrivi.

Ko ljubav svoju nije odmerio, snagu joj doznao, moć svoju krhku veličao, voleo je tajno, u samoći, u noćima pustim i očajnim.

Planirao je, uzaman.

Prizivati onu koja molbe prezire zaman je. Ta ne trpi ni nacrte i proračune i sve, sem ljubavi beskrajne, nerazumne, potpune – zaludu je.

Miris mirte opija i žad privlači onu što ljubav joj je ponekad ime. Pod zvezdama hodi i sumrakom se obvija.

Mirisima. Željom.

Zašto se krije kad dolazi? Šapuće. Prikrada se. Lomi.

Čekanjem muči.

Ubija, brate moj.

Ko ljubav je svoju raskalašno pokazivao, lagao je i brzo je sam ostao u odajama s vinom i mirisom pinija.

Vražbina. Sila. Dah noći zamenjuje pokrete one što opija i krije se kad dolazi. Iskrada se. Tajanstvo širi odasvud, za tajne, uistinu, ne mari.

Osetljiva je ona, osetljiva.

I ćudljiva.

Nepredvidiva.

Kako dozvati onu koja ime menja kao zaljubljena devojka odeću, a odaziva se kad joj je volja?

Najčudnije od svega beše što niko, kad se svrši ljubav, ne znade da je sa Jelicom igda bio. Oseća, čovek,

lepo, snagu je izgubio, iščilela kao da je ne bi, a ne zna gde, ni kad, ni rašta.

Kaaaaakoooooooooooooooooooo!!!

„O, čini!”

„Svašta, Boga mi istinitog.”

„Zar s njom, smrtni? Nikad.”

„Prevarićeš se, pokajaćeš se.”

„Dovek! Ako možeš.”

„Šta tražiš, kaži!”

„Ulučiš li, ne ispuštaj.”

„Prilika se retko i teško pruža, lako gubi.”

„Jelica je uvek prilika, samo ako se da.”

„Ne lezi vraže sred puta.”

“„Da mi je Jelicu da okušam, pa nek smršam.”

„Bunike si od zarana kušao.”

Želeli, dabome, jesu ali niko ne znade kako se Jeličina medena vrata otkriljuju. Na koju stranu? Čime?!

Ko zaključa zlatne dveri, ko ključe zaturi?!

Kako i kada prigviriti?!

Šta je raskovnik, kako do brave zlaćane doći?

„Koji je rečeni dan?”

„Usta otvori, zube obeli!”

„To ti se neće kazati na ovome svetu, a na onaj i ne računaj.”

„Ne plaši me, ako Boga znadeš.”

„Dixi et salvavi animam meam.”

„Rekoh, dušu svoju spasih.”

„O, Bože, ovaj govori kao da je sam egzarh.”

„Ljubičaste čarape snuje!”

„Ko je Jelicu poželeo, s pohotom poglednuo, dušu je izgubio.”

„Istina je živa, bez Jelice slasti ne biva.”

„Prvid je to, kažem ti.”

„Svrake ti mozak popile. Kakav privid, kakvi bakrači: znaš li koliko je ljudi stradalo, glavu izgubilo, nit govori nit romori, za kuću više ne pita, samo zato što se s Jelicom u razgovor upustilo?”

„Pričam ti priču. Ti ni pređe valjali nisu.”

Gledali su za njom, kao sumašedši, dok je pančevačkom varoši, kao nebesnim sokacima, međ zvezdama i senkama njihovim, hodila (hodila? letela! lebdila! zapravo uistinu: mirisala!) i opojno, zanosno, milosno; mirisala!

Bože moj na visinama, ta je sam miris bila.

Pčele joj med, u letu, na usta spuštahu.

I niko ne reče: gle! čudo se pred nama zbiva.

„Oče naš, zar si nas napustio? Kome to, zar demonu, namig darivaš?”

„Pomiluj nas Gospode, po milosti svojoj.”

Pomiluj!

Pomiluj!

Pomiluj!

Množile se sugube jektenije.

I sveštenik je šestopsalmije izgovarao u neznani čas.

„Angeo je Jelica, a ne žena.”

„Angeo osobit, najdražejši. Otpadnik.”

„Otšelnik nebeski, Gospode!”

„Denica je Jelica, ništa drugo, umiljat, poželjan, poguban Gospode!”

„Iz oka joj viri, nikad da se smiri.”

„Ćutite nedostojni.”

Spasi Gospodi ljudi tvoja i blagoslovi dostojanije tvoje.

„Spasi nas od uroka, od naprata, od sugreba, od demona i očiju zlih i daj da Jelicu, bez tegoba i posledica, imamo.”

„Svako bi tako: da umoči, a da se ne smoči.”

„Daj nam danas Jelicu, što čuda od nas čini.”

„Za svagda, da se ne nasiti, dražesna!”

„Bez nas da ne može, i da tuži za nama kao što mi za njome tužimo.”

„Navek delo tvoje slavno da kušamo i sladimo se, Gospode.”

„Jelicu nam daj, pa čini što hoćeš: neka nam bude kraj.”

„Ako si već odredio da mreti se mora, Gospode nad vojskama, daj nam Jelicu da nam smrt bude kratka i veličajna, ni za čim više ne marimo.”

„Slabost je naša, prema delu tvome, beskrajna.

Oprosti nam Gospode, za jabukom žudimo, za saznanjem dobra i zla – ako postoji – podjednako.”

Jabuka jedna stoji crna i davno mrtva u vrtu pozlaćenom lakim emajlom kiše!

Ko će da posluša trisvetu pesmu i odbaci ovozemaljsko blago, slavu i uživanje pre nego što počne veliki ophod kad Jelica mine pančevačkom varoši pa zatravljuje, omamljuje, pogledom i željom miluje?

„Ubija, sluđuje!”

„Satire, brate mili.”

„Da mi je Jelicu milovati, pa da mrem žalio ne bih.”

„Eh ti, da je se dokopaš, svakodnevno bi mro. Gospoda bi preklinjao da uzme te i muka spasi.”

„I bez toga smrt mi – jedini izlaz iz života – ne gine!”

„I sveca u grob oterala bi.”

„Anđelima bi krila paperjasta sapela!”

„Svi ćete, zbog grešnih misli, u sumporu i smoli, skončati. Pakao vapi za vama što samo na put svoju i zadovoljstva mislite. Spasenju se, mili moji, okrenite i posvetite, ne ženama lažljivim.”

„Gle kako prhut leti, kao da sneži, sred avgusta.”

„Ni prst pred okom.”

„Toplina me neka obuzima.”

„Nisi jedini, ne brini, proći te neće.”

„Izgoreeeeh!”

„Zar i tebe, brate moj Jeličine čari pod svoje uzeše?”

„Krstite se, braćo. To su čini.”

„Šta će s nama, do pošljetka, biti?”

„Još pitaš?!”

„Otkud, najednom, ovoliko leptirica sred bela danka?”

Varoš, mrtva, opčinjena, pusta!

„Sve je začarano.”

„Ta vazdiže i ubija.”

„Bar jednu noć kad bi htela da me nija.”

„Niotkud izlaza, a vuče nas kao sveća leptira.”

„Ne pominji veštice i vampire.”

„Ko ih pominje, Bog s tobom i svi sveti?!”

„Gorimo, Gospode nad vojskama, nestalni kao dim.”

„Jelica, svetica, vlada svim.”

„Dah nam danas otmi, zlim!”

„Daj nam pomoć u teskobi. Odbrana je, ljudska, slabašna.”

Spasi i sohrani.

„Jelku mi u postelju namami.”

„Daj da je imam, pa nek je robijam.”

„Pomeri se, ne sluti. Robije je lako dopasti, a Jelicu imati nećeš.”

„Znaj da je gore imati pa nemati. Ne poželi tuđega, ne grej se na Jeličinoj vatrici!”

„Da izgorim skroz, ne bih zažalio. Očiju mi. Ta mi vatrica dušu razgaljuje, kuraži za život dadne.”

„Gospode, sohrani i pomiluj nas.”

„Kad joj stopu vidim, razum izgubim.”

„Ti, jedini, prizna!”

Mađijama se dugo, na mirisnu kožu, košuljicom jedinicom, ogrtala. Oj, da je čoveku tada da je, bez posledica po razum, vidi, takne.Mreti se, i tako, mora: bolje od Jelice, no bolesti izelice.

Neki, kažu, i dan danji, kad prođu starim Pančevom, mirise čudesne, božanske, neznane, opojne, udišu pa im lepo, milina ih nekakva, neopisiva, neopipljiva, obuzima kao da im snaga, muška, nesavladiva, nadolazi, nadire, kipti.

Ni na nebu, ni na zemlji nisu.

I mirisi im se ti vesma znanim čine.

Zapisano je u obimnom spisu (govorka se da je apokrifan!) Vreme mirisa fra Antonina (rođen u Apuliji kao Sergio Viera de Silgi, beatifikovan 1968), prilično zamršenim, dugim, razbarušenim, kitnjastim rečenicama, punih teoloških spekulacija i domišljatosti, počev od 943. stranice: „mirisi će se za starosedelačko stanovništvo nenadano javiti dva puta – najpre u mitropolijskoj crkvi Blagoveštenja“ (pramenovi mirisa, reči su fratrove, dopiraće do Hilandara i ispuniti isposnice i samu namastirsku crkvu i konake, mada će biti tvrdnji – naravno, naglasi monah, pogrešnih – da je reč o posebnom mirisnom dahu svetoga Luke, ali se ne treba povoditi za pričama laika i dokonih koji u svemu vide čudeso) „i niko neće znati kada će se osetiti, ni koliko će trajati; drugi put će jedna žena“ (koje se, nalažu apostoli, imaju kloniti klirici da ne budu odlučeni od krila majčice Crkve), „raspusna“ – reklo bi se kada bi se reč Gospodnja znala – kao glumica, nedostojna, „vladati mnoštvom mirisa“.

Mislio je, nema sumnje, na Jelicu, mada neki poriču takvo svetogrđe, dok drugi, takođe bez dokaza, jedino nju, Jelicu, ističu i vide je različito i nezamislivo: na krstu i o desnoj Gospodovoj, na nebesima. Niko, razume se, ne podastire dokaze da tvrdnje svoje nepobitno utvrdi.

A, opet, ko bi, sem Jelice, takvu moć, nad muškima, igde, ikada imao?!

Slično je zabeležio i Ibn el Baitar, dok Henri de Mondevil, u vizionarskom delu o dvanaest hiljada mirisa ne opisuje ni jedan Jeličin.

Tako, ipak, njeni mirisi ostaju tajnoviti.

Nekog je vraga tu bilo. Ti dokuči šta i kako je.

Pančevci nikad nisu dokonali otkud mirisni vetrovi s tri i sedam imena duvaju, niti otkud Jelici snaga kojom vetrove obuzdava i ukršta, ljude sluđuje.

„Koja uzima, ta i daje. Eto šta je.”

„Bože jedini, zašto dopusti da bira kad daje?!”

„Zar poreče da jednaki smo?”

Zalud je i onima koji znaju šta vetar čini pre no što počne da duva i onima koji znaju da je Jelica čarobnica, više od stoletija na onom svetu a na ovom živa da življa, valjda, ne može biti.

„Kada ona hoće – svako mora.”

„Ja se opirao ne bih.”

„Pričaj mi o tome!”

„Ma, da ti se desi, pitao bih te ja!”

„Šta ti ima da me ispituješ?”

„Kad bi ona znala šta je dosta.”

„Kad je ugledam, ni ja ne znam.”

„Bio si s njom samo u snovima!”

„Zar mala je i to milost?”

„Pomisliš li ikad zašto si pomerio umom?”

„Ne budali.”

U struku se stezala, u prsima trsila, razum muškima mutila. Da staneš, da ne veruješ, tri dana da gledaš u četvrti da se obeznaniš. Pa četrdeset dana da jednoničiš, da se iskupiš i opet grešan da ostaneš.

„Od Jelice leka nema.”

„Da Jelicu uzmem, pa da mrem.”

Nikad u varoš pančevačku nije izvirila da bar dve noći ne sastavi birajući i spravljajući sapune, kreme, maske, vodice, mirise, čini, basme i mađije kojima će se zaogrnuti. Ponekad samo mađije prebaci preko živoga tela, pa vija Pančevom kao obuzeta. Svaka joj malja, govorkali su zavidljivi ništa manje urokljivi, po drugome mirisala i za svakom se muški svojski otimali jer amajlija je od mnoge napasti, sem najveće, neporecive, ljubavne.

Ko je takvu vidi oslepi za sve drugo.

Ljubav, strast nezasitu, veštinu uzbuđivanja i spajanja, znanje sjedinjavanja, trajanja i produžavanja da se postoji kao jedno, da se misli kao jedno, da se jedno želi i da jedno bez drugoga ne može ni trenuti, Jelica je, milosnica, davala kome je htela i kad joj se prohte.

„Samo ona u veku, samo ona u životu celom.”

To se nije moglo izmoliti, još manje iznuditi. Jelica je milom gospodarila i silom obdarivala.

Kadila, sladila! Pamet uzimala, sreću davala, spokojstvo narušavala.

Sve uruši i pogazi, prezre, unesreći, obogalji samo ljubav da uzdigne.

Od kad joj bradavice počeše da čvrsnu hoteći da se odvoje od tek propupelih kruščica Jelica stade dane da preskače pa joj, dok u naočitu devojku sazri, dobrano u naviku prešlo.

Nikad joj dve noći ne behu dovoljne dan da omeđe.

Danima, u Jelice, bilo tesno, pretesno, noći, pusnice, sve kraće.

Vaistina je jedinosušna: dok dlanom o dlan život mine, neće li noć sa Jelicom, neće li dan za vratom.

Na sve je Jelica mirisala, na još i opet ponajviše.

Nekog je mirisom, nekog telom, čarima svakako, vaznela, nekog željom satrla.

„Nije, svakome, rečeno starost u miru da dočeka.”

„Osvesti se čoveče, ne misli na onu što mađijama gospodari!”

„Kad bih znao da će me zatraviti, ne bih mario. Samo da je imam, da se na njoj zibam, ma se obeznanio, ma poludeo.“

„Bog s tobom čoveče! Pomeri se, ne bulazni, nevolju ne išti. I bez Jelice jurodivom si blizu.“

Koga se njen miris, upreden od trava, od bilja lekovitog i samrtnog, od praha želje takao i onog što rođenjem dobi, život mu je izvrnuo da se na dlanu čitao. Više taj ni prodavcu zjala nije vredeo koliko poderana vreća.

Taj na ovom svetu živ za sebe nije znao, ali, kanda, nije ni mario.

Crno vino mu je dala

bleda usta mu je dala

vinom ga je napojila

usnama ga otrovala.

Oko glave mu je kao leptirica zlatokrila razvejavala prah slatka misao na Jelicu, milosnicu mimo drugih žena. Zatravljeni mirisom, omađijani željom, po svetu su tumarali, put do vlastitoga doma nisu nalazili, svet ih se klonio da se ne zarazi, da rednja na čestite domaćine ne pređe, da ih ne upropasti i raskući, da im mozak ne ispije na dušak.

„Šta nas snađe, ljudi!”

Mnogi bi hteli – ali im se ne da.Iprilika se zaslužuje.

Occasio aegre offertur facile amittitur, pevuši Nikola de Arhilupis na latinskom, umilno kao gregorijanci natežući vrč pomeđenoga vina, prilika se teško pruža, lako propušta.

Lasno je uočiti onoga kome je Jeličin miris zamutio pogled: išao je kao rak, govorio pticama, razumevao jezik bilja. Razmišljao je naglas, govorio unatrag jezikom mimo znanih, sebe ne čujući, druge ne videći. Kamenčiće prevrtao, zagledao, osluškivao, neki oblik, boju, sastav tražio, mineral, zodijačke znake, crva, bubu, sudbu, vrag bi znao šta u takvoj glavi vri. Pevao, činilo se bez razloga, pevao na sav glas nerazumljive reči, ali skladne, umilne. Gestikulirao kao da anđele priziva, đavolčiće razgoni. Ili obratno.

Takvoga su se klonili, poricali da ga znaju, kućama bežali, u kutove se skrivali, glavu pepelom izmivali, oni koji su drhtali od želje da na njegovom mestu, tek tren jedan, budu. Ljudi, nedostojni svega: reči, poverenja, pogleda, žene.

Onaj, bez vidna razloga pevao, Bože, kao angeo pevao, bez preke potrebe plakao neutešno da ti srce prepukne.

Da gledaš to ne možeš, glavu da okreneš: snage nemaš.

„Da presvisneš, nemoćan!”

Nije malo za ono što nudiše onoj koja se na ponude ne osvrnu.

Jelica, nemilosna, samo im je kikot i prezir uvijen u prah od mesečine i zvezda repatica, po dva vetra, braći rođenoj, slala. Druge su je misli obuzimale; na ono što je muške žarilo ni pomislila nije. To je dolazilo samo; kad je htela.

Od nje i previše.

„Sve treba zaslužiti.”

O, da, blago je želela, zemaljsko, opipljivo, za čulno je takvoj krasotici lasno, osobito ako je na vidiku žeženo,  rukom ljudskom ni taknuto, ni igda igde maknuto.

Ni od veka, ni od čoveka.

Jelica je, želja živa čak i onih što ne znadoše da ih više nema, verovala, okicama toplim, kao divlji kesten, vrludala, poskakivala, žarila i palila, da će mirisom i

nožnim, belim, sitnim vezom rogatoga šutim načiniti i blago na videlo isterati iz tmina i budžaka. O, može ona to! Želi. Ume. Hoće.

Ne bila koja jeste.

Ko će, ako ona neće? I kada će, ako sada neće?! Sa onim, dabogme, koga odabere. Samo da ga milo pogleda – odviše je, ako zna da ceni, ako učini što najteže je: priseban ostane i sačuva se, možda mu se i posreći.

Takav, razuman, staložen, još se vala ne rodi.

I jeste joj za rukom sve pošlo, lepše i bolje no što je iko snevati mogao. Ali, Jelica je to, jedinica, za koju majka, još dok je u grču i slasti gradila, znade da će žena biti, od najređih, jer obična nikako niti može, niti biti hoće. Samo se molila da žensko donese, pa neka svet zatravi, neka se za sve naplati od Eve do Sudnjega dana.

Od Sudnjega dana do novoga potopa.

„Svet bez greha, dosadan je, jadan i čemeran“ romori neko što sve sluša otvorenih usta, s prstom u uhu.

Za Jelicu gori od smrti, od nepostojanja.

„Tako je, očiju mi, mladosti, lepote i zdravlja. Tako je, svega mi prošlog“, kune se podnarednik Ilija Konstantinović, koji još pamti neverovatne priče o staramajci.

„Suštu istinu govorim.

Ko ne veruje neka brska po knjigama; sve je, do jote, meždu crnim perlama barutnoga praha sačinjenog od ugljena vinove loze, lipe, jasena, mečje leske, breze i čađi, zapisano i po svetu rasuto.

Zapise naći, pa tolkovati, istrajno. Ako dobar ključ utakneš u bravu jogunicu, sve se, posle, otvori pa se samo kaže do ižice.”

Videli ljudi, usta im zatvoriti ne možeš, pa kazuju:

najboljim godinama, u Pančevu, s kantorom Davidom Altarcem, baš lepim, otresitim Jevrejinom (a kakav bi mogao biti?) valovite ugar brade, ispletene u kike, kojima se trojako opasiva, istinski je Jelica blago kopala, odevena jedino u nerukotvorene tkanice od glatke mlade kože, da joj se želja ne otme, ovežene zlatnom i srebrnom žicom, opervažene magijskom srmom iz koje se neobuzdani vilinski kikot čuo.

U podrumu.

Njegovom. Tamnom. Ogromnom.

Ona je hukala da su se pijani vetrovi bratimili, on jajastim rogom po mrklini trubio. U predahu, kroz stisnute zube, da ne veruješ, basme mrsio, dok mu iz otpasanih kika, suzama orošenim i neviđeno od čudovite želje otežalim, toplo mleko u trinaest mlazeva štrcalo:

nisan,

ijar,

sivan,tamuz,

ab,

elul,tišri,

marhešvan,

kislev,

tebet,

ševat,

adar,

veadar.

Jelica, unakrst prezana omica, stenjući, razrudeći vunicu, razmaknuv kolenca, u Davida je, kano u apokrifnog sveca, preko ramena gledala, unj se upijala, uz njega se svijala, pa doplićući kutove, ispuštala dvanaest petljica kao da vrelinu srče:

duben,

crvenik,

žitvar,

žarki,

gumnik,

vresen,

pazdernik,

mratinji,

koložeg,

sečen,

unor,

a na kraju

lažak.

„Pu, pu, pu!”

„Hop–la! Hop–la!”

„Dinja pukla!”

„Sok iscure, drž-ne daj!”

„Gde je konac, a gde igla?!”

„Pala magla, noge digla! Jooj!”

Jelici je ponestajalo noći, Davidu preticali dani.

On trinaest puta zvirnu kalendar, ona dvanaest.

Preko sveta.

Nikad dva dobra u jedna čoveka.

Noći su kraćale što se Jelica više protezala.

David je od umora ime zaboravljao; dani su se, bez noći siročad, oko njega, svijali.

O, znala je Jelica, čarobnica, basmu i na drugi, sirenski, glas.

Bajala je da ljubav prizove, da je zatravi, da je obeznani, začara, zatvori:

biljar smiljar gospodar

cvetanj sretanj milodar

hajd ugasi strasni žar

trešnjar krešnjar čerešnjar

žetvar metvar črveni

srpanj trpanj crveni

golemi se curi rumeni

grozdober otvor mome crnu dver

vinotok milotok najslađi je dinjin sok

studeni mratinji svakoj ljubi poslednji

koledar momedar raspali se opet žar

prosinec ošinec uteći će crven zec

ljuti kruti navrnuti

derikoža glatka put sakri ga pod skut

Onda se prekrsti pa blagoslovi: “Ko obali, nek alali.”

Kad se dve vražbine spletu, nešto mora da iskoči, tvrdila je Jelica, čas, misleći koliko li je na njenom uljnom satu sa žiškom i plovkom, što joj ga, da je trbuhovom mahovinom prlji i žari, dariva Romuald Božek, mlađi Josefov sin, pa ga, kao ikonu vremepitalnicu držala, umesto dunje (Cydonia vulgaris),

mlada mlada vrlo mlada

dunja smokva zelen orah

cimet muškat vanilija

biber rogač tuđa žena

u oknu, do ulice, što je gordilo Karla Aufšnajdera (Karl Aufschneider) glasovitog pančevačkog majstora đavoljih sprava za merenje prolaznosti, čas, osluškujući Davidov, džepni, zauzdan zlatnim lancem, s valjkastim muzičkim mehanizmom koji se nešto od jutros poremetio pa kad god Jevrejin u zlatne šestice uk užitka udene odsvira melodijicu od koje joj pipica bibica uz rog i maljave kugle smoči.

Obećao je da će je bezvremenom muškošću darivati ako pogodi melodiju, u njoj dobitnu notu. Tročetvrtinska je njegova, ostalo joj alali.

Jevrejin, bestidnik – osetio je ko mu nesvagdanje mleko iz kika nije kušao – hteo je vetropirastu leptiricu da prevari i meko dno joj takne pa se blago, koje obmane ne trpi, razmaklo.

Odmaklo.

U nigdine svilo.

U mrklini izgubilo.

Ni on, bez kazne, ne osta.

Pogođeno mu je najslabije mesto: sujeta.

Naime, nisu se, od jutros, samo note pomešale u Jevrejinovom skupocenom satu (takav će, na svetu, drugačije, tek znalcima primetne nijanse zlata, što će reći manje plemenitosti, posle devet godina rada, biti napravljen još jedan, 1989, s prikazom položaja i kretanja zvezda severne hemisfere – doču jednom kako, idući pančevačkom čaršijom, kao mesečar, mrsi jasnovidec Leopold Atcinger (LeopoldAtzinger) – što ga posebno i neodmereno ispunilo ponosom i nevericom) nego su i zvezde pobrljavile.

Leopold nije mogao jasno da vidi – pa je prećutao – da je model Calibra 89 načinjen u firmi „Patek Filip“ („Patek Phillipe“).

Gde je to, šta je to?

Leopold je maglovito video da će čudo biti predstavljeno na veličanstvenoj ceremoniji proslave 150. godišnjice renomirane švajcarske kompanije.

Taj časovnik, znao je Leopold, sa 1.300 mehaničkih delova, do kraja dvadesetoga stoletija, biće najsloženiji i najskuplji ručni merilac vremena u istoriji. Istog dana kada je prikazan svetini, prodat je na dražbi u Ženevi.

Tri miliona dolara, kojima bi se podnarednik Ilija Konstantinović, unuk Jeličin, troškario do kraja života, nije bilo dovoljno da sat promeni vlasnika. Na tas je dometnuto još prilično zeleniša.

Da ga je mogao kupiti mlađi Josefov sin, Romuald Božek, darovao bi ga Jelici, za malu pažnju: da je još jednom takne.

Vredelo je. Možda bi se i isplatio toliki ulog.

I više baš. Muški drugačije mere.

Davidov sat pokazivao je položaj i kretanje 2.800 zvezda severne hemisfere, koje je, nagnut nad Jelicom, video kroz biljurno okance svog podruma, večiti kalendar je računao do 21. stoletija i bio kadar da, bez mukotrpnog i pipavog razdvajanja mirisa, što je veština odvajkada znana Dubrovčanima (nešto je od tog nauka štrpnuo i artiljerijski podnarednik Ilija Konstantinović), izračuna dan u koji pada Veligdan i udaljenost od Davida do mesta gde grom udara.

Imao je, eto, David razloga da se ponosi satom, ali izgleda da je preciznost, kad se primače Jelici, naglo otkazala u mehanizmu koji je odbrojavao sefardove otkucaje života.

Možda bi i model Calibra 89 otkazao u Jeličinoj blizini.

Potom je sve krenulo nizbrdo tako da je David jedva do daha došao. I još se bori sa silama nemerljivim.

Jelica je, svakako, za sve kriva.

Mrtva i živa.

Ili ona, ili njena magija.

Lepota svakako.

O Davidovoj želji lepo vaspitan slušalac neće se raspitivati, kamoli nekome priču u uho sasuti, ma i pitan bio.

Bolje je o tome ćutati.