KNjIŽEVNOST MLADIH U REPUBLICI SRPSKOJ

 

USPOSTAVLjANjE RAVNOTEŽE*

Godine gneva dolaze.

Ivan V. Lalić

PRVO PJEVANjE
(U kojem se govori o istoriji jedne bolesti i smrti koja je, kako to već i biva, prethodila nadi i životu)

Sablazan amaterizma i diletantizma zacarila se u čaršiji. Beslovesna slovesa mnogobrojnih literarnih analfabeta, koji se, po cijenu prljavih obraza, već godinama nepravo guraju u školske lektire u Republici Srpskoj – nisu ništa drugo do besmislena trućanja, lupetanja koja su, u najvećem broju slučajeva, oslobođena bilo kakve pismenosti. Da je do korova – takvi bi imali pune ambare. Na prste jedne ruke mogu da se pobroje oni pisci koji čine s koca i konopca prikupljenu literarnu „reprezentaciju“ Republike Srpske, a koji, primjerice, znaju da potraga za zlatnim runom nije jedan od zadataka plemena Perla e da bi se ostanulo u Survivoru. Ta „stara garda omrkle slave“ suvereno vlada književnom scenom Republike Srpske potonjih bezmalo dvije decenije i na najpogubniji način predstavlja književno stvaralaštvo s ove strane Drine.

Naprosto, riječ je o piscima čije poetike baštine umjetničku impotenciju i literarnu frigidnost. Dabome, takvi su, bez presedana, uvijek i književni nimfomani koji godišnje objavljuju i po dvije ili tri knjige, potvrđujući, na taj način, definiciju po kojoj svaka hiperprodukcija kad-tad prelazi u pseudoprodukciju. Oni se, naravno, ogledaju u svim književnim žanrovima (i po potrebi), jer treba postići normu koja će ih preporučiti za mnogobrojne književne susrete i za lokalne nagrade ustrojene po gotovo arhetipskom obrascu „Ja tebi serdare, ti meni vojvodo“. Posmatramo li sve iz ugla jedinog mjerodavnog sudije – vremena – takvi ne mogu daleko. Ali, to u ovom slučaju i nije bogzna kakva utjeha, jer se za gotovo sve pjesnike predstavljene u ovom izboru jedva i zna – što i ne čudi, jer su svi značajniji punktovi u književnosti Srpske odavno zauzeli komesarčići koji neznanje sakrivaju iza jedne posebne provincijske i palanačke bezobzirnosti i bezobrazluka. Njihove pohvale mladim autorima, kako je to zapazio Mirko Vuković, uvijek će biti deklamativnog i usmenog, a nikada pisanog i pismenog karaktera. Corpus delicti? Najbolje je, u ovom slučaju, pogledati tri (koliko-toliko) relevantna (i jedina!) književna časopisa u RS – Književnik, Novu zoru i Krajinu. Prvi od njih je, u stvari, reklamatorski bilten banjalučke Podružnice Udruženja književnika RS koji bi, da se takvi izbori kojim slučajem prave, bio pravi odraz onog najgoreg u književnosti jedne države. Književnik je poligon na kojem najprokaženiji literarni marginalci u RS pišu jedni drugima euforične panegirike lišene bilo kakvog ukusa i naučne i/ili književne istine. Drugi časopis, Nova zora, bez obzira na respektabilnu redakciju, koju čine akademici, univerzitetski profesori i priznati srpski pisci, predstavlja zbornik u kojem se dva ili četiri puta godišnje sabija sve što se u tom vremenu prikupi od srpske intelektualne elite. Bez nekog jasnijeg koncepta i sa naglašenom elitističkom orijentacijom, jasno je da Nova zora nikako ne može biti mjesto u kojem će mladi pisci objavljivati svoje (prve) radove. Jer, zaboga, skaredno je i gotovo blasfemično da se pored pjesama, recimo, Rajka Petrova Noga nađu i črte i reze Dejana Babića! Tek je treći časopis, Krajina, donekle otvorio svoje dveri mladim autorima, ali ta vrsta komunikacije najčešće je bila jednosmjerna. Ipak, poštovanja vrijedan gest je sve učestalije otvaranje Krajine prema mlađim autorima, najviše prema studentima i mladim profesorima na banjalučkom Filološkom fakultetu. Nekoliko prvih brojeva obnovljenog časopisa Putevi jasno su naglašavali svu demokratsku koncepciju svoje uređivačke politike, pri čemu se ta demokratičnost ogledala u nacionalnoj raznovrsnosti autora, dok se o kvalitetu objavljenih radova ič nije marilo. Ipak, i u Putevima dolazi do nekih sitnih i bitnih korekcija, ali taj napredak je tek u početnoj, pilot-fazi, pa je prerano davati konačnu dijagnozu na osnovu jednog broja koji je svojim kvalitetom odskočio od prethodnih. Možda je, što bi sasvim odgovaralo slici mentaliteta u Srbalja, sve samo puka slučajnost?

Rat je, dabome, porodio ovu boleštinu, ni prvu, ni posljednju u nizu mnogih. Odsustvo bilo kakve kulturne politike i nedostatak jasne kulturne strategije omogućio je sirotim malim hrčcima da se pretvore u sive sokolove ovdašnje književnosti. Najviše boli i poražava to što se ni nakon eksplicitnih ukazivanja na goleme propuste i omaške u književnosti i kulturi Republike Srpske jednostavno ništa nije promijenilo. Corpus delicti?

U novinskim kolumnama i u svojoj prvoj polemičkoj knjizi Knjiga o k-nj/r-izi Mirko Vuković jasno je i nedvosmisleno ukazao na tuštu grešaka i tmu budalaština koju su napravili autori antologije srpskog pjesništa u BiH u drugoj polovini XX vijeka Nasukani na list lirike, Anđelko Anušić i Živko Malešević. Između ostalog, Vuković je dokazao da su autori mijenjali pjesme koje su unosili u antologiju po sopstvenom nahođenju, neke čak nisu donosili cijele (!), a pravopisne, gramatičke i stilske zločine koje su tom prilikom počinili najozbiljniji su kandidat za Riplija! I šta? Ništa. Pojeo vuk magarca. Malešević i dalje predaje i piše, Anušić isto tako. Potonji, doduše, ne podučava, ali dobija nagrade. A u drugoj knjizi istoga profila Priča o mladom vojvodi Vuković na sitne atome razlaže roman vladike Grigorija Priča o starom kralju i ubjedljivo, sa mnoštvom dokaza, kojima nijednog trenutka mane nije, ukazuje na sve nebuloze i teške faulove novopečenog pisca, među kojima se nepoznavanje transkripcije ekavice u ijekavicu čini kao ništavni aforizam. Ipak, to nije smetalo vodećim kritičarima Srbije i Srpske da ovu zaista lošu i više nego trivijalnu knjigu nazovu – renesansom srpske književnosti! Reditelj Nikola Pejaković je, prilikom predstavljanja knjige u banjalučkom Banskom dvoru, čak najavio i snimanje filma sa motivima vladikine priče. Neka mu Bog prosti takve riječi! I da li je to nešto promijenilo?

Ništa, osim što se ovih dana na kioscima pojavila nova knjiga vladike Grigorija, ali je medijska pompa ovaj put izostala. Kamo sreće da je izostala i sama knjiga!

U takvom vremenu mladi autori su osuđeni na nekakvo sitno pilićarenje ili udvoričko dodvoravanje koje će ih približiti „velikanima“ i omogućiti im da se pojave tamo gdje bi njihovo pojavljivanje, u vremenima koja se ne preporučuju za sanitarnu inspekciju, prije bilo uvreda, a nikako ne čast.

I šta je ostalo?

Opet – ništa.

Ili – gotovo ništa.

Zahvaljujući neumitnim silama prirode, ma koliko ovo bizarno zvučalo, tek je smrt pjesnika Branka Čučka nešto promijenila. Nekoliko mjeseci nakon Čučkove smrti ustanovljena je nagrada „Čučkova knjiga“ koja se dodjeljuje isključivo za prvu knjigu. Dakle, neposredno – mladim autorima. Ovo je jedina nagrada ove vrste u Republici Srpskoj, jer je, prije nekoliko godina, despotskim dekretom ugašena nagrada „Ljupko Račić“ namijenjena mladima. Nada, dakle, postoji. Ali, ako svaku nadu budemo plaćali jednom smrću – crno nam se piše. Taman kada mislimo da crnje od ovoga ne može.

DRUGO PJEVANjE
(U kojem se govori o Isusu Hristu, pravoslavnoj duhovnosti i uticaju ruskih semiotičara na književnost)

Drugi dio ove tragikomedije plete se oko samog poimanja književnosti i onoga šta ona mora da bude. Naravno, samo postavljanje apsolutnih istina u umjetnosti, pa samim tim i u književnosti, drska je propaganda koja se temelji na ličnom ubijeđenju književnih agitatora da napisano može i smije da služi samo jednoj svrsi i da je ono rezultat (samo) jedne istine. Ukoliko se odbace sve sitnije frakcije – koje, ako ćemo iskreno, baš i ne razumiju svaku rečenu u raspravama o savremenim poetikama, u kritičkom i naučnom zabranu u Republici Srpskoj jasno se profilišu dvije struje: jedna, koja srpsku književnost posmatra isključivo kroz prizmu pravoslavnih nanosa i druga, koju ne interesuju djela u koja ne mogu da se učitaju stavovi ruskih semiotičara, francuskih strukturalista i njemačkih komparatista. Oni prvi će, tako, na jedan kraj kantara staviti knjigu, a na drugi kraj količinu pravoslavnog i hristolikog koje se razaznaje u narečenom djelu. Što više saborovanja, jevanđeoske istine (opet zablude o saznatljivosti apsoluta!) i novozavjetne simbolike – to je djelo bolje i uspješnije. Pri tome se, naravno, zaboravlja da se u djelima najpravoslavnijih pisaca (ako takva kategorija uopšte i postoji u književnosti) nalazi taman onoliko jeretičkog da se sve dovede u savršeni sklad. Druga strana ovdašnje kritičke svijesti naprosto je opsjednuta najsavremenijim književnim teorijama koje često u radovima ovih kritizanata postaju važnije od samoga djela. „Citatnost, strukturalizam, fenomenološki pristup“, urlaju oni, nestajući u hladnoći svog naučnog pristupa djelu koje je pisano da dodirne one najtananije niti čovjekove emocije. Sa druge strane, što je do sada desetinama puta potvrđeno, mladi pisci ne žele da se pokoravaju nikakvim poetikama i školama. To je sasvim legitimno pravo na mladalački bunt! Ali, ako se djelo jednog mladog pisca ne temelji na pravoslavnoj duhovnosti, a nije prožeto ni posebnom vrstom intelektualnog i eruditskog patosa koji odgovara onim kritičarima koji smatraju da se suština književnosti krije u saznanju kojim se pariskim ulicama kretao Čiča Gorio – ono je osuđeno na bojkot. Corpus delicti? Uzmimo najnagrađivanijeg autora iz ovog izbora, Radomira D. Mitrića, koji je za svoju prvu knjigu Nostalgija za punoćom dobio Brankovu i nagradu „Miloš Crnjanski“. O njemu su pisali samo mladi kritičari i pjesnici, a i oni stanu na prste jedne šake. I to šake radnika pilane. Nijedan „uvaženi“ stariji kolega, od kojih su mnogi i Mitrićevi profesori, nije se udostojio da makar jednom riječju, kamoli prikazom ili ozbiljnijom analizom njegovog pjesništva, pozdravi novu književnu nadu koja je u Srpsku donijela dvije nagrade. I to one koje su za samo nekoliko mjeseci poništile sva rođačka i drugarska priznanja po kojima se prepoznaju gotovo sve književne manifestacije u RS.

Raslojavanja u književnosti je, dabome, nemoguće izbjeći. Njih je, valjda, otkako je i književnosti. Međutim, ovdje se ne govori o tome, već o pogubnom mišljenju koje odbacuje svako djelo koje ne može da se ukalupi u određenu estetiku. Diskreditovati neku knjigu samo zato što se u njoj, u nekoj od njenih slojeva, ne priziva lik Isusa Hrista, zločin je najgore vrste. Tako je i sa onima koji ne mogu da žive u književnosti bez teorije citatnosti. Sa druge strane, pak, nalaze se pisci koji se ne mogu lako svrstati ni u jednu, ni u drugu grupu. Kao primjer navešćemo, opet, Radomira D. Mitrića čija se poetika duboko temelji na evropskom i modernom srpskom pjesničkom iskustvu i u čijoj poeziji jasno prepoznajemo uticaje Rilkea, Šelija, Kavafija, Lalića, Danilova. Ali, jedan dio, istina neznatan, Mitrićevih pjesama napisan je u jednom, za njega neobičnom,  religijskom, gotovo pravoslavnom tonu. U koju grupu sad svrstati ovog mlađanog pojca? Ni u jednu od ponuđene dvije, svakako. Uzmimo, dalje, poeziju Slobodana Jovića koja je najvećim svojim dijelom ispisana u jednoj monaškoj, istinski hrišćanskoj skrušenosti i koja je, u stvari, Jovićev lični prostor molitve. Pa, ipak, Jović je najbolji u onim pjesmama u kojima se udaljava od pretjerano naglašenog pokajničkog i pravoslavnog izraza, jer, naprosto, religija nikada nije niti može biti književnost, ma koliko nesaznatljive i čvrste veze bile među njima.

Naznačena ambivalentnost književno-kritičke misli u Republici Srpskoj omogućava njenim promoterima da cjelokupnu srpsku književnost, od usmenog stvaralaštva pa do dana današnjeg, potapaju u sudove sa gorespomenutim estetskim, književnim i inim drugim volšebnim teorijama savremene književno-teoretske misli. Za većinu mladih autora, koji se ne mogu, ama nikako, svrstati ni u jednu od dvije narečene „škole“ – mjesta u književnosti Republike Srpske, što se tiče ozbiljne književne kritike, nema. Jer, kako objasniti potpuno odsustvo vrednovanja poezije Milana Nikolića, Dejana Babića, Željka Đurđevića i ostalih? Nikako, do kritičarskom sujetom i nadmenim uvjerenjem da su sva znanja ovoga svijeta, kako reče Goran Petrović, konačna.

 

TREĆE PJEVANjE
(U kojem se govori o tome da li se može i zašto se ne može)

Prije pet godina godišnju nagradu banjalučke Podružnice Udruženja književnika RS dobio je predsjednik iste – književnik Slobodan Janković. Prvo poglavlje nagrađenog romana Bolnički čovjek govori o medicinskoj sestri Nedi koja je opčinjena polnim organom muškog novorođenčeta kojeg je, kao babica, donijela na svijet! Na tridesetak stranica ove glave (glavice!) romana razbaškarilo se isto toliko najogavnijih psovki i vulgarizama najniže vrste, dok je sestrina lamentacija nad spolovilom bebe i njena perverzna želja da ljubi „muški ponos” (jer u svom vijeku, kako veli pisac Janković, nije vidjela veći!) predmet posebne studije koja svoje uporište mora imati u degeneraciji ličnosti. Žiri koji je Jankoviću dao ovu nagradu (Slobodan Bošković, Milenko Stojičić i Radmilo V. Radovanović; naravno, Jankovićevi ispisnici i pripadnici „stare garde“) izjavio je da je to i definitivno najbolja knjiga koju su oni razmatrali, bezobrazno diskvalifikujući knjigu priča Tihomira Levajca Odsjaj duha koja govori o profesorima i učenicima banjalučke Gimnazije, uz objašnjenje da je to – monografija! Nije, žiriju, dakle bio dovoljan samo očigledni sukob interesa, nego su svoju  nepodopštinu morali da odigraju do kraja! Ali, tako to biva kada se u vrzino kolo uhvate diletanti...

Prošle godine Kočićevu nagradu dobio je novi predsjednik prokažene banjalučke Podružnice – Milenko Stojičić. Iako se ovo priznanje dodjeljuje za životno djelo, Stojičić ga je dobio za roman Kočić, munja nad književinom. Tako barem piše na koricama pomenutog (ne)djela. Što, opet, ne bi bilo od posebnog značaja – da ta ista Podružnica na najdirektniji način nije uključena u samu organizaciju „Kočićevog zbora”, manifestaciju koja baštini prvorazredni neukus i plebejštinu najgore vrste, u okviru koje se i dodjeljuje Kočićeva nagrada. Pa ni to ne bi bilo „za prst na čelo“, jer smo na takve idiotluke poodavno svikli, da slavodobitnik nije ujedno bio i pisac scenarija svečane akademije – na kojoj je nesretnome njemu dodjeljena nagrada. (Tom prilikom Stojičić je, u intervjuu za jedne lokalne novine, rekao kako priželjkuje kritičarske tekstove. Evo – želja mu je uslišena!)

A stvar je kulminirala na centralnoj manifestaciji koja se održala ispred osnovne škole „Petar Kočić“ u Stričićima, na Manjači, kada je cjelokupni kulturno-umjetnički program bio posvećen samo jednoj ličnosti – Miloradu Dodiku, i to u jeku najžešće i do tada najprljavije predizborne kampanje u RS.

Dučićeva nagrada, kao jedna od recentnijih, dodjeljuje se svake treće godine u Trebinju. Pa, ipak, ma koliko bila značajna i vrijedna, ona je za većinu pisaca Republike Srpske, pogotovo za mlade, potpuno beznačajna, jer se dodjeljuje, kao po nekom prećutnom sporazumu, isključivo piscima koji čine magistralni tok srpske književnosti i koji, u najvećem broju slučajeva, čak i ne žive u Srpskoj. (Mada, određena afirmacija onih koji su hercegovačkog porijekla je itekako primjetna.) Ova nagrada se, kao i Kočićeva, dodjeljuje za životno, a ne za konkretno djelo, što nas dovodi do naknadnog, itekako bitnog promišljanja: ukoliko bi se ta nagrada dodjeljivala za savremenu izdavačku produkciju, imena većine dobitnika bila bi pod znakom pitanja, jer njihova potonja djela nikako nisu istovjetnog umjetničkog intenziteta kao neka ranija. Da se, kako rekosmo, Dučićeva nagrada dodjeljuje za konkretno književno-umjetničko djelo, Ljubomir Simović nikako ne bi mogao to priznanje da dobije za Planetu Dunav, koja je kompilacija njegovih ranijih knjiga i u kojoj se neki Simovićevi opsesivni motivi dosljedno prepisuju iz zbirki-prethodnica. Ovako, grdne li muke nagraditi jednog Simovića, Danojlića, Noga, Sladoja o kojima su već napisane biblioteke! U ovaj krug mladi pisci iz Srpske, ma koliko bili talentovani, ne mogu ući ni pod tačkom „razno“. Ostaje jedna i jadna nada da će se „očešati“ za neku manje vrijednu (i statusno i novčano) nagradu koju, okreni-obrni, neće uvijek sa ponosom isticati u svojim bi(bli)ografijama, ma koliko zaslužene bile.

Konkurs Ministarstva prosvjete i kulture za sufinansiranje izdavačke djelatnosti do prije dvije godine donosio je odluke o tome koja će djela novčano pomagati samo na osnovu recenzija! Pa, puta saznanje o tome kako se recenzije pišu! Savjet za kulturu Grada Banjaluke, sastavljen od odbornika Grada, nestručno je tijelo koje svake godine odlučuje kojim piscima će pomoći da štampaju svoja djela. Glavno mjerilo kojim se vode pri dodjeljivanju sredstava je da li je knjiga od bilo kakvog interesa za Banjaluku! I tako već dvije decenije, bez stida i sramote. Kulminacija ovakvog naopakog i iščašenog poretka stvari je prošlogodišnje uvrštavanje romana Rajka Vasića, sekretara vodeće političke partije u Srpskoj i dežurnog verbalnog janjičara, Prsti ludih očiju u najuži izbor za Ninovu nagradu kritike za roman godine. Fakat da je, prema izjavama Vlade RS, na prošlogodišnjem Beogradskom sajmu knjiga, jedno od najtraženijih djela bio udvorički pamflet Milana Ljepojevića Dodik, čuvar Srpske. Ne treba zaboraviti ni Zadužbinu „Petar Kočić“ Banjaluka – Beograd koja četiri puta godišnje dodjeljuje nagradu Kočićevo pero, a onda, na koncu godine, među dobitnicima ovih priznanja bira i konačnog laureata kojem će pripasti Kočićeva knjiga! Direktor Zadužbine, pjesnik Nikola Vukolić, čiju poeziju karakteriše staračka onemoćalost i akutna upala svega što poeziju čini poezijom, demokratski će se potruditi da „njegovu“ nagradu dodijeli predstavnicima sva tri konstitutivna naroda, uz javno obrazloženje da je došlo vrijeme da se Kočić izvede iz nacionalnog (i nacionalističkog) tora!

Pa, ako su organizatori Kočićevog zboru Kočićevu nagradu mogli dati Miloradu Paviću – zašto Nikola Vukolić ne bi mogao Kočićevu knjigu dati Petru Gudelju? Čemu se nadaš srce moje?

Ovakav poredak stvari govori mnogo. Ne može i ne smije da nas čudi što se za mnoge književnike predstavljene u ovom izboru i ne zna. Čemu, onda, ovaj predgovor i ovaj temat? Izuzemo li ljubazni poziv urednika Koraka, Mirka Demića, da se za ovaj broj pripremi jedan pregled književnosti mladih u Srpskoj, moramo konstatovati da je on u svakom slučaju prijeko potreban zbog uspostavljanja ravnoteže koja je već godinama u strahovitom iskliznuću. Više je nego neophodno na vrijeme upoznati čitalačku i kritičku javnost sa djelima pisaca koji promišljaju i osjećaju književnost u njenom punom tonalitetu. Vrijeme postmodernističkih eksperimenata omogućilo je da se u Republici Srpskoj kao ključni pisci vaspostave nepismeni i nebulozni šarlatani. Dovoljno je pogledati poeziju Jovanke Stojičinović Nikolić ili Zdravka Kecmana, prozu Milenka Stojičića ili Slobodana Jankovića, pa da se osvjedočimo u naprijed rečeno.

Uostalom, o knjigama ovih diletanata već su napisani tekstovi koji njihovu stvaralačku nemoć raskrinkavaju na najbolji mogući način. Vrijeme je da se odreknemo onogbalasta koji nam je nametnut, onoga što ne vrijedi pišljiva boba i da se okrenemo sadašnjosti koja može i umije da trasira put u književnu budućnost Republike Srpske.

Zbog toga je ovaj izbor i sačinjen. Izbor koji, svakako, nije kompletan, jer su pojedini mladi pisci otkriveni igrom čudesnog slučaja. Ovo, valja i to naglasiti, nije antologija „u malom” i u nekakvoj rigoroznijoj selekciji izbor bi, vjerovatno, bio kraći. Ali, neka ga, neka svjedoči da, kako zapisa Lalić, godine gneva dolaze.

 

ČETVRTO I POSLjEDNjE PJEVANjE
(U kojem se tolmače dvije napomene i jedan kuriozitet)

Prva napomena: autor izbora nije namjeravao da piše o poetikama uvrštenih pisaca, o njihovim motivima, idejama, formama kojima su priklonjeni. Najprije zato što su to još uvijek, sa izuzetkom nekolicine, pisci čija poetika nije do kraja profilisana i čiji pjesnički put tek treba dobiti jasne i konkretne konture. Drugo, sasvim je izlišno govoriti o tome da je Mitrić pjesnik Mediterana, da Tanja Stupar Trifunović u poeziji tretira urbani milje i da je pjesništvo Dejana Babića „obasuto tišinom andrićevskog tipa“ koja postaje prvi uslov za kontemplativni let ka sumatraističkim vrhovima. Njihove pjesme to nedvosmileno ukazuju i svaka naknadna kritičarska ili teorijska intervencija samo bi oduzela nešto od ljepote čitanja ili bi nametnula određene obrasce otključavanja djela. Nismo htjeli ni jedno, ni drugo.Smatrali smo da je potrebnije da ukažemo na opštu atmosferu koja vlada u, do sada i za sada, poprilično jalovom književnom životu Republike Srpske, te da u izboru markiramo one pojave koje bi tu jalovost, taj jad i čemer, mogli preobraziti u izuzetni majdan iz kojeg će se, u dogledno vrijeme, vaditi istinsko književno blago. Evidentno je, jedino, i to vrijedi  konstatovati, da mladi književnici gotovo uopšte ne pišu prozu i da su sva njihova literarna traganja usmjerena isključivo na – poeziju.

Druga napomena: na zahtjev redakcije Koraka autor izbora je u ovaj pregled uvrstio i dva poglavlja iz svog romana Dalj. Jedino ovako, uz dodatnu intervenciju redakcije, taj potez ima smisla.

Naposljetku, kuriozitet: izbor počinje jednom pjesmom Bore Kapetanovića, što se nikako ne uklapa u profil ovoga izbora – jer ovaj pjesnik uveliko gazi šestu deceniju života. Otkud, onda, on tu? Zato što književna čaršija, uglavnom banjalučka, već godinama odbija da prizna Kapetanovićev talenat, uprkos estradnom karakterunjegove poezije.

Kapetanovićeva lirika je neuporedivo životnija, osjećajnija i li(ri)čnija od hladnih pseudo(post)-modernističkih konstrukcija većine banjalučkih pisaca. Upravo zbog toga oni ga i dalje smatraju – mladim pjesnikom i to čak javno i priznaju. Pa, kad mogu oni, zašto ne bismo mogli i mi? Ponajviše zato što je Kapetanović – istinski pjesnik. Oni koji ga bahato ne priznaju – samo su mizerni pripadnici treće književne lige. Zona: diletantizam.

Goran Dakić

* Naslov ovog izbora je ujedno i naslov jedne od knjiga pjesama Tanje Stupar Trifunović.

 

Boro Kapetanović

 O LILAMA

Svakog leta uoči Petrovdana

Čekajući posestrime vile

Po brdima palili smo vatre

I držali u rukama lile

Kako ne bi zalutale vile

S lilama smo trčali po tami

Sve dok ne bi u zanosu žarkom

Postajali buktinje i sami

 

Radomir D. Mitrić

            VEČE NEMIRA I BLAGA

Veče blaga, gotovo kao aleksandrijska.

Pod tremovima umor se sklupčao i cvili

kao pretovareni karavan. Noć porađa zvezde

dok brod pristiže u luku. Mesec se ogleda

na porculanu što viri iz svile koju će

sutra oskrnaviti naše kvrgave ruke.

Tu, u dvorištu prastari vetar razlistava

lišće. Neme su večeras reči, jer je suviše

neiskazano sve, od gustine vazduha što

pelud snatri. Tišina takva da je samo bilje

razume. I leptir, i pokoja pčela što katkad

uroni u cvetno predanje. Dole na ostrvu

pesma se pretvara u mirtu i grožđe što uzreva,

ili je to samo varka slikarije i kista.

Veče nemirno blaga. Zvuk se rastočio unutra,

u duhu. Ja ćutim i posmatram čas jedno,

čas drugo tvoje rame, na jednom je ćilibar,

na drugom tamarisk. Osmeh je narandža

i medovina trenutka. Još uvek ne znam da li si

pobrala makove iz mog srca, ili to oni još

nedirnuti ćute. Ne, ne mogu više da čekam,

srce je paun, pretvoren u veče nemirnu i blagu.

 

SKADAR

Ima jedna kuća, jedan predeo

što dugo me prati, ima jedna noć,

noć kad baštovani umiru. Lopoči

što zriju pod prozorima, nadnesenim

nad vodom, i vaze u vrtovima. Ima jedna

žena što dugo me čeka, tu na stazi što

vodi do vode, poput Penelope, verna

mojoj slobodi. Ima jedna reka, i jezero

i obala prepuna suštine. Ima jedan

krčag, u kojem je samo jedna reč, ima

toliko vremena, otprilike onoliko

koliko ima reči u moru reči. Koliko

dugo ja tražih tu reč, ali se ta reč

stopila sa suštinom i postala pesma.

Skadar. I neko dete što me sad doziva

iz tišine, ima toliko toga dok gledam

nemirnu vodu, tvoje kestenjaste oči

i Skadar kako spava.

 

NOSTALGIJA ZA PUNOĆOM

Na tebe mislim kad oca svog oca spominjem,

tebe koji mi darivaš sećanje, samo je na meni

da li ću uzeti ceo plod, ili pak, samo jedan njegov deo.

Pa srce bude nar što gusne i zre u tišini, krotko

tražeći meru ćutanjem, u obilju tvoga prisustva,

a ja vilin konjic daljine što tone u daleku liniju

horizonta. Ako jesam, onda sam samo s tobom ceo,

u punoći, dušom koju sažima tvoj svemireći pogled,

iznutra, revnosno. Strašno je prisustvo tvoje

u beskraju, nesamerljivost prostorne slike i zvuka

usrdno sažima u jedno, strašna je mera koja odvaja

predmetnost stvari, istovremeno dajući im svrhu.

Nije li pevanje čin veći od imenovanja, ili je dovoljno,

bezusudno, počivati tako, skoro kao leptir u letu,

ili biti ptica slomljenih krila. „Sve je jedno“,

čuh to u glasu sa amvona, k’o sa Siona, pa padnem

skrušeno dole, ja nikakav pevač, u stvari žrtva.

Nije li dovoljna skrušenost sluge da zasluži delo,

čin? Dok sedim u trščaru, u strahu od bujice,

ćutim, i moja senka ćuti, a život se proteže

nizvodno, i ja tako bih natrag, ali već sam

u vrtlogu koji me obuhvata, isuviše što je

grub na sažaljenje, od dugih godina samilost

               O UZAJAMNOSTI

Bratu Vladimiru

Kako je čudna vatra kojom nas dodiruješ.
                                                                Eftim Kletnikov

2.

Oči su besmrtne, govori pamćenje,

pesme koje pevaše anđeli u ime

neprolaznog vremena, pamtim taj krotki

pogled kojim si gledao svet, iz ljubavi

neizmerne, u kasna letnja jutra koja te se

ni do danas nisu odrekla, čekajući

blagodarenje, dočekavši tvoj gubitak,

u strašnoj javi koja je zaključala prisustvo

tvome mladom telu, jednog davnog martovskog

dana, a ja, evo, u svoj svojoj neutešnosti

pokušavam da oživim tvoj plemeniti lik,

u sećanju, u ovim rečima spasonosnim u kojima

sijaš poput zlata, u mom srcu, u mom umu,

dovoljno hrabrom da ne prizna tvoju odsutnost.

Kroz mene živiš, dok duh tvoj jezdi visinama,

kiparisu neboparni, živiš u večnosti koja ti

je darovana, prevremeno, u svetlosti koja dušama

daruje lozinku vaskrsenja, a život se dogodi,

traje i nestaje, i drvo ne živi samo kao krošnja

i koren, ni čovek samo kao duh i telo,

nego ponajpre kao misao, kao sećanje i kao

trajanje sveta, a vrt ne zaboravlja svog gradinara

ni kada senka smrti padne po njemu.

 

DOSEZANjE SUMATRE

U mrkloj gasnemo noći, bezdomni,

beskrajno tužni i odviše grubi

od stihija rata, obrečeni suštastvu,

arkadijski sneni, inoplemeni,

sluteći kako preko polja,

angelousrdni dopiru glasi,

bezmerni, predati vetru iskonskom,

koji naše mijazmične duše, u žitu

zaspale, pozivaju na uzgon, gore,

ka vrhovima sumatraističkih planina,

katarzičnom poslanju, što nas sabira

u Knjigu Postanja, kojeg zaslužujemo,

tek kad pronađemo smisao reči,

razdešenih u unutrašnjem nebu,

rastvorljivih u onome posle, uvek.

 

 

Dejan Babić

 SKRIVENI MOZAIK

 maštam o jutru

u kom će mi sunce

(s mojih dlanova)

povjeriti sve svoje tajne

jer često sve slike

žudim u jednoj

da smisao zagrlim

da bit udahnem

i najopojniju pjesmu otpjevam

koja reći će sve

nakon koje će

tišina spokoja teći

ali ne!

svaki moj pokušaj

sliku samo cijepa

pjesmu nadglasa...

ovom kockicom

mozaik skriven slažem

i ovom notom

samo uzdah

čujem

i dok pjesma vrhovna

samo vjetru pripada –

i ovaj pokušaj

još jedan kist

slama

(Posvećeno Pjesmi, 1999)

 

MERKUROVO VRIJEME

suncem

skidaš okove nestalniče

evo san miris prašina

ponovo pjevaju

ti se ne osvrćeš

pokret i promjena

otkrivaju artizam besmisla

istresaju sadržaj

krunisanog nemira

(kad god to zaželiš)

u tuđini u kojoj nisi

dah te skriva od ogledala

od tvojih grudi

suncu zao si knez

vatru

ne govoriš vodi

toliko budan

(koliko kosmos nije želio biti)

 

SRCE

pada list

sunce na putanji pada ispisuje

sve što zna o pepelu

(smrt razmišlja o letenju bez početka)

vazduh prestaje da kroti

(smrt razmišlja o letenju bez kraja)

jutro uživa

u mirisu dva nestrpljiva jelena

dvije zapaljene utrobe

(smrt šije odoru letenja)

 

PJESMA ŠTO SPAVA POD PJESMOM

ne smijem

propustiti ni jedan predosjećaj

oko kojeg se roje nesmrtni svici...

razgledam grad,

nečujnu tradiciju plavetnila

(neizvjestan cvijet).

govorim sebi o sebi, ne smijem

zaboraviti ni jedan predosjećaj

oko kojeg se roje nesmrtni svici...

druga strofa premješta svoj pogled

ka mojem ćutanju –

iščekujemo kristal Čovjeka,

takvi smo pjesma i ja i Ja

u blistavom akvamarinu vremena

jedan glagol

nadživljuje imenicu

 

SNENE SUŠTINE
            (Haiku minijature)

rano jutro...

putem oka – nebeska žeravica

ulazi u misli

zanimljiva tiha noć...

pero ćuti umočeno u mjesec –

evo ja ću, kad već u blizini nema

drugog pjesnika

dječak ostavlja nejasan stih

na prašnjavom staklu usnulog automobila

površina barice.

lijepo je i ovo nebo

pod mojim nogama

zamoren, tiho zijevnuh.

primijetiše to jedino

mastilo i papir

tek dvije trešnje ostadoše na grani...

oči krošnje

govoriću te

tako tiho

dok ne postaneš tišina

 

 

Milan Nikolić

 VLADISLAVA

Umiri se koso plava

Ružo smeha ne bokori

Daleki su Vladislava

Kula tvojih nepokori

Ja osećam stud tvrđava

Koplja uma gde stražare

Smiri iskre Vladislava

Da se vatre ne zažare

Pričaćemo o sfumatu

O Sikstinskoj katedrali

Ja ću tvoju kosu zlatnu

Ti stihove moje hvali

U sećanju tvom nek starim

Dok mi kosa sva osedi

Ludih snova ultramarin

U daljini nek izbledi

Umiri se koso plava

Sećanjima ne vihori

Daleki su Vladislava

Kula tvojih nepokori

 

BUDI PESMA

Nemoj da bežiš iz mojih rima

Jer bol me stiže s tvojim begom

Kad nisi leto budi zima

I dušu zavej novim snegom.

Kad nisi radost budi seta

Kad nisi stvarnost budi žudnja

I budi pesma započeta

I ponoć mukla i zora sudnja.

Kad nisi melem rana budi

Gorčinom tvojom da se hranim

I prezri ovo što ti nudim

I uzmi ono što ti branim.

Il budi mora što hara, pleni

Da mirne snove stravom ježiš

Ako ne želiš biti u meni

Iz mojih rima nemoj da bežiš.

 

POVRATAK

Evo ti idem s Kosova

Gde krvnik crkve razara

Sa mrvom hleba posnoga

I kletvom kneza Lazara.

S Kosova gde Bog zaplaka

Polazim hoda svečana

Noseći ispod kalpaka

Zvonjavu Visokih Dečana.

Još mi iz tmastih zenica

Bleskaju zlatni ocili

I tihuje Studenica

U duši koja procvili.

Idem ti iz Metohije

Na nedra da te primirim

Da me tvoj osmeh pokrije

Ko zlatni vez Jefimijin.

Evo me gazim Sitnicu

Stežući mač svoj iskrezan

Ko mesečina skitnicu

Čekaš li svoga viteza?

Čuvaš li zvezde plavetne

Zgasle u očnom sočivu

Molitve novozavetne

I suzu mirotočivu.

Evo ti idem s Kosova

Gde krvnik crkve razara

Sa mrvom hleba posnoga

I kletvom kneza Lazara.

 

Mirko Vuković

          ZDJELE

Nas su pojele zdjele.

Naše agore gore,

naše se velmože glože;

stojiš nahero, vjero.

Sudben je tren.

No ovo

budi nam znano:

bogatstvo bezdano

nama je dano –

nama su himere mjere!

Sudben je tren.

Tek kad poklekosmo

poznasmo ko smo.

Nas nema.

Nas su pojele zdjele

iz kojih smo jeli

halapljivo.

 

***

Pralik,

il neko

praliku nalik

u mojoj podsvijesti –

lik koji sam

morao sresti

da sve se ucjelovi,

da dom se ukrovi,

da se navrši mjera.

Moja druga polovina,

moja suština

raspolućena,

žena,

o, bivstvo, svo,

u rasapu što je.

Godine moje i tvoje,

samotne što se broje

i slažu,

jasno noćas nam kažu:

talas za talasom

mojim te glasom

dozivao.

 

Željko Đurđević

RIJEČ

Prije rođenja bili smo pjesme

sada tragamo za sobom neispisanim rukopisima

šakama duge rascjepljujemo nebo

na zemlju i podzemlje

zemlju presipamo iz krvi u noć

zalijevamo popadalim suncima

nakon suše nebeskog svoda

kada su nam jezici preotimali ukus vode

u vatri riječi

prije smrti bili smo priče

svaka za sebe i nijedna posebno

sada tragamo za vatrom

u vodi jezika

isušenom nebu

šakama duge vraćamo sunca

zalijevajući podzemlje noćima

sa krvavom zemljom mukom preotetom

od nezasitih usta priče

presipamo se iz riječi u riječ

i sami smo riječ

 

REKVIJEM ZA POZORIŠNOG ŠAPTAČA

Degustacija tekstova

odlaže se

na neodređeno vrijeme

konci više ne drže kišu

još jedino marionete slušaju

čudotvorca iz podzemlja

 

NjOJ

Besmrtna ptica

voli kada joj vežeš krila

ako si jedan od četiri njena muškarca

i znaš nositi mač iskovan pjevom

među bajkama hodaš uspravno i polako

da je ne probudiš

krunu od polena i mjesečno zvono daruješ

na rastanku voli čuti:

– smrt je nemoćna pred umjetnošću

jer rađa inspiraciju

iako potpuno slijepa

otkada te sanjala

na svim stranama odjednom

ne možeš joj slagati

da nisi jedno od njena četiri oka

 

Berislav Blagojević

DILEMA

Nutricionisti vas uče šta i kako da jedete. Ne znam tačno kako su ih zvali u srednjem vijeku kada su na dvorovima učili mlade prinčeve i princeze kako da se ponašaju za stolom, šta, kako i kada da jedu. Ovi esnafi su, dakle, preživjeli do danas, uspješno gomilajući svoje znanje kroz vijekove. Koncem dvadesetog vijeka postali su dio muzičkog, filmskog i modnog svijeta, a nerijetko su savjetovali i poznate ličnosti iz političkog establišmenta. Ovih dana je njihova mudrost dostupna svima – oni imaju bezbroj rubrika u časopisima (ili čak čitava specijalizovana izdanja), serijale na televiziji, blogove na internetu... Oni su neizostavan dio života manekenki, glumica, sportaša, muzičara... Nutricionisti znaju šta treba jesti kada je lunarni ciklus na pola puta; oni će vam bez ustručavanja reći da li smijete jesti avokado ako ste krvna grupa AB; oni će vas posavjetovati o vitaminima, proteinima i inim „inima“.

Ipak, niko od ovih visokokvalifikovanih, umnih filantropa (jer oni uopšte ne dijele svoje znanje i mišljenje zbog zarade) nije mogao da razriješi jednu moju davnašnju dilemu: da li se mesni doručak može i smije jesti za večeru?

  BLISKI SUSRET TREĆE VRSTE
           (Negdje na brdovitom Balkanu)

Zdravo. Ja sam čovjek.

Radim i teglim kao konj, tvrdoglav sam i uporan kao magarac. Iskorištavaju me kao cvrčak mrava, pa sam često žrtveni jarac ili, po potrebi, ovca za šišanje.

Ponekad sam odvratan poput svinje, ali uglavnom sam samo lukav kao lisica. Prepreden i snalažljiv moram da budem da bih preživio. A preživjeti nije lako kad živiš kao pas.

 

JA, REVOLUCIONAR

U vremenu u kome je obmana opšta pojava govoriti
istinu ravno je revolucionarnom djelu.
Džordž Orvel

Nisam to želio. Tako su me naučili. Čovjek se s nečim rodi, ali uglavnom sve drugo uči. Rode te nevinog, pravdoljubivog, neiskvarenog, iskrenog. A onda čitavog života učiš da lažeš ili da kriviš činjenice. Neki kažu da je prećutkivanje istine posebna vještina i to navodno manje loša do sama laž. Nisam siguran u to. Ali siguran sam da sam pravi revolucionar, iako nikad nisam držao pušku u rukama. Orvel mi je svjedok. Ako to nije dovoljno, pitajte Gospoda.

Mene su, dakle, na moju veliku žalost, naučili da govorim istinu. Još kao dijete nisam znao kako se umiljavati ujnama, pa sam jednostavno priznavao kako im je grašak bljutav ili kako glupavo izgledaju sa tim šarenim čičkavim viklerima. Dok su se drugi izvlačili na kojekakve izmišljotine, ja sam redovno dobijao jedinice iz matematike. Nisam znao da lažem, a svrhu određivanja limesa nisam razumijevao (limese sam oduvijek posmatrao kao pošast koja će nam svima na koncu doći glave). Nešto kasnije sam jednoj djevojčici priznao kako bubuljica na njenom čelu izgleda kao Etna, tren prije erupcije. Još i danas mi obraz zabridi kad se sjetim njene „vulkanske“ reakcije. Jednom sam univerzitetskom profesoru rekao ono što smo svi znali i osjećali, ali niko nije smio ili niježelio da prizna – rekao sam mu da je obični šarlatan koji je kupio diplomu i koji uglavnom ne zna šta govori. Uskoro je poštar donio moj indeks sa uredno popunjenom ispisnicom. Politikom sam se bavio još kraće nego studiranjem.

Na političkom skupu sam, neoprostivog li grijeha, rekao šta zapravo mislim i kakvo je istinsko stanje u našoj zajednici. Ulizivati se poslodavcima i bez pogovora trpjeti

šezdesetočasovnu radnu nedjelju, deranje, ponižavajuće ponude i još jadnije poslove za mene je potpuno strano.

Zato i jesam nezaposlen. Zato nemam ništa i nikoga, jer niko ne želi biti blizak onome koji govori istinu, svi žude za ulagivanjima. Zato i jesam u ovom memljivom podstanarskom ćumezu, nalik na one trošne planinske kolibe u kojima se skrivao Če Gevara. Zato i nemam ništa u želucu sem buđavog hljeba, jer niko još u isto vrijeme nije pomirio pun stomak i puna usta istine. Zato i jesam istinski revolucionar, onaj koji bez rezerve daje sebe za cilj koji će, pod uslovom da se do njega i dođe, prije ili kasnije biti ocrnjen i od ljudi i od saboraca i od istorije. Zato ću i skončati kao mnogi revolucionari prije mene, pod neznanom crvljivom humkom od trulog lišća i jalove zemlje. Možda će me neko i upamtiti kao jedinog revolucionara koji je pucao u sebe, a ne u druge. Jer sve što sam u životu učinio bilo je upereno, kako se ispostavilo, protiv mene. Ali pravi revolucionari nikada ne odmiču od svojih ideala:

– Istina svakome i sve za istinu! Juriiiiiiiiiš!

 

Tanja Stupar Trifunović

 ZA MAČIĆA

Ameliji

Evo ovako

Ja sam tetrapak

U tetrapaku stanuje mlijeko

Mlijeko je moja duša

Koju sad piju dokonjaci

A kad popiju baciće ga

U kantu za smeće

Ostaće nekoliko kapi

To je za tebe gladni mačiću

Za tvoj mali jezik

 

ISUS PERCEPIRA SVIJET

Isus iz svoje divne i naivne glave

percipira svijet

Zlo će nestati

kad ustanem i otjeram ga

mahanjem ruku

kao onda kad sam otjerao pse

iz očevog dvorišta

Samo još malo

da spavam

spavam

 

RAT

A onda su glave zrile

tako brzo

na vratovima

da su otpadale

svakodnevno

 

TRI TAČKE
           (Praktično uputstvo)

Prva tačka

Eto, u životu je sve tako jednostavno

jer postoji pravilo Tri tačke.

Treba krenuti iz prve

odreći se sna:

Ispružiš dlanove na kišu na vjetar

da opere i raznese sve ptice rupe

na dlanovima, Boga, krv, rane hiromantiju –

crtice, znakove za one što hoće da te čitaju

sva rukovanja i dodire (uopšte toplinu

ljudskog tijela).

Otud si slobodan iz tog mjesta ako kreneš.

Iz prve tačke.

Druga tačka

Odavde sve lakše ide (već pola glave

brige nemaš) čiste dlanove kao sigurna

stopala

za hod kroz život

Više si čovjek kada čovjek prestaneš biti

Sretni stvore odreci se srca Ono ti je

oči i uši Ono ti je jezik i utroba.

Sa njim objavljuješ i obljubljuješ glasom i

tijelom

Odreci se njegove složene simbolike-zamke

to je komad drveta života koje pulsira u tebi.

Izdaj ga

Umotaj ga u stare krpe i baci kao običan

kamen

što dalje (Razmišljaj o nepotrebnom

teretu Upotrebi

svu snagu u zamahu Što dalje)

Treća tačka

Raduj se

To je tvoja muka razrješena

Čovječe u treću tačku savršenstva

stigao si

 

Branimir Kršić

 JEDINOJ

Ako se razumiješ u moje zjenice,

znaš zašto mi ovaj kafanski sto

liči na najviši glečer.

Između nas su samo pune čaše usnama netaknute ljubavi

i dva blindirana pogleda, koji se ponekad sretnu,

kao korice i mač.

Misliš da nemam vazduha i ne dišem,

a ne znaš da moje biće vrši fotosintezu,

dok te gledam.

Moje srce je papir koji ne može sagorjeti,

jače je od vatre!

A ti si tako lijepa da ja, evo,

vjerujem da sam pjesnik

i da je moja pjesma veća od svih antologija.

Kad trepneš, sjetim se svih lasta iz djetinjstva

čiji su repovi dugački od juga do proljeća...

Tvoj glas se drobi u slavuje

i oni me nose, nose, nose u svježu travu

iz koje se vidi samo bijelo tjeme lednika na nebu.

Tada, iz tvojih grudi, djeca naša,

koju nismo izrodili,

vuku nas osmijesima za rukave, dozivaju,

Mama! Mama! Tataaa!

Za stolom do našeg

drogirana filozofija priča nebuloze,

a nevidljiva istorija, u haljini od krvi,

vješa rđave medaljone o vratove mnogih zemalja...

Ne boj se! Ne mogu nam ništa!

Ništa nam ne mogu!

O, ljubavi, hajdemo na groblje

da udahnemo miris procvjetalih krstova

koji nikoše iz duše predaka naših...

Ne boj se!

Sada smo mladi i strasni ljubavnici,

poslije ćemo biti kao brat i sestra.

Hajdemo veseli na groblje, ne plaši se smrti!

Tvoje tijelo pokretima stvara nove jezike,

o kako tada volim gramatiku –

prezentski futur je najljepše godišnje doba...

Kad želim da me pogledaš,

onako, ko da sam blesa,

zanjišem kolijevku u grudima

i bubnjam njenim jezikom:

govorim, kako sam jutros prebio rođenu sjenku,

da zemlja visi, kao jabuka, na džinovskom stablu,

da je moja glava izmislila telepatiju...

Tada me, kao majka dijete, gledaš,

Onako, mašući glavom.

Ali, znam da mi vjeruješ, jer te volim.

Naši su roditelji nestali u vremenu...

Ti mirišeš na vunu svojih izgubljenih ovaca,

u dojkama tvojim mlijeko zvecka,

a krvlju mojom teku mačevi.

Možda ne želiš da mi pružiš ruke,

ali nemoj misliti da nisi zaljubljena u mene!

Ja sam dobrovoljni talac u tvojim rukama...

Pucaš na mene svojim vatrenim poljupcima

i probijaš sve pancire mojih grudi...

Ti si u mom srcu, a ono na tvom dlanu!

Nemoj ga slomiti!

Možeš ubiti sebe,

pa ćeš postati vječni neprijatelj

svih budućih koljena moje krvi!

Volim te, volim te,

o, kosti moja, više struka (koje nemam),

blagosiljam te svojim životom.

 

Dane Komljen

 

Kako kupiti hljeb trenutak prije ponoći

zaustavljam se

na putu iz supermarketa

držeći kese pune plastike i mlijeka

dok pored mene prolaze ljudi

mnogo jači nego što ja ikada mogu biti

osvijetljen svjetlima autobusa koji trubi i budi me iz

hodajućeg sna

autobus pun starica i djece usta musavih od sladoleda

zaustavljen između farova i tame koja je svuda naokolo

kažem sebi:

želim da ovo ne prestane

ne moram da znam šta sam

ne moram da znam šta želim

tako teško je zaboraviti

nisam onaj koji kaže:

postoji samo ono što su ljudi stvorili i u čemu se sada

kriju

moram naučiti da zaboravljam

pas na zadnjem sjedištu auta

liže prozorsko staklo, staklo je muljavo od vlažnog

psećeg jezika

auto je pokriven snijegom

ja nikad nisam imao psa

a ta hladnoća koju osjećam

dok se vraćam istom krevetu

noćima

jeste ono što je moj život

nemoguće je lagati

Mnogo

gradovi u mojim snovima

ispunjeni svjetlošću i mnoštvom tijela

kroz njih hitam

preko širokih ulica i vrtova i kroz holove napuštenih

fabrika

i dok hitam, ja ih mijenjam

svakim korakom dodajem ulice i svjetiljke, bazene i fabrike

u tim gradovima ne mogu izaći na ledinu i vidjeti kraj i

nimalo svjetla

u tim gradovima ne mogu se izgubiti, kud god da krenem

nailazim na

bulevare i predgrađa

okružen zgradama i licima

u tim gradovima

mogu biti siguran

ali ponekad

poželim biti izgubljen i gotovo prazan

a grad i dalje raste i mijenja se

 

Nikola Paripović

 POVRATAK

Nove zemlje nećeš naći,

Govorio je usamljeni potomak Grka.

Pa i ja već tako mislim:

Uzalud finska jezera, sibirske divlje stepe,

Armenska nepregledna glina,

Zapadnih kapija raskoš.

Sve sam obišao krajeve

U ludilu prolećnih večeri detinjstva,

I ne znajući da je Zemlja okrugla.

Sad se valja vraćati.

U dubini je daljina.

 

Slobodan Jović

      NE ZALAZI U MRAK

                              Za djeda Milorada

     

Biće dana kad boli

Od riječi i nogu što gaze

Iskušenjima odoli

Uske se drži staze.

Biće i srcu tijesno

I rugaće mu se svak

Ti samo hodi desno

I ne zalazi u mrak.

Ako te mame prelesti

Svjetlosni poljubi zrak

Ne daj se sinko zavesti

I ne zalazi u mrak.

Počesto pogledaj gdje si

Pa duši vraćaj čistotu

Krst svoj smjerno ponesi

I polako uz Golgotu.

 

PJESMA IZ AUTOBUSA

1.

Lutke iz autobusa

preselile su se

u autobuska sjedišta;

jedina pokretna kost

u cijelom plastičnom tijelu

postaje donja vilica

koja rezbari

žvakaću gumu,

a to je mnogo lakše

negoli riječi

natapati nektarom smisla.

 

PŠENICA

Najprije skladište hlorofila

a potom nalik zlatnom maču

izraslom iz zemlje.

Gledajući je zatalasanu

u žutom zagrljaju,

slutimo da u njoj

otvrdnjava hljebno mlijeko

što sanja preobraženi hljeb,

koji bi i nas same

preobrazio.

 

Goran Dakić

DALj
(Odlomci iz romana)

 ZLA KOB FERIKINE KAFANE

A oni su, nećače, svirali kao da im od toga zavisi život, kao da nikada više neće udariti trzalicom o žicu tambure, mislili su, čini mi se, da više nikada nikoga neće usrećiti svojom pesmom, da će, već sutra, zorom, njihovi glasovi zamreti, potonuti u nepovratno ćutanje, da neće svojim durovima i molovima slaviti Dunav i plodne, slavonske ravnice, čini mi se da je i ona kečiga, jutros ulovljena, pre nepun sat u kukuruznom brašnu pečena, a nama, nema ni dvadeset minuta, postavljena na astal, ukraj bokala sa hladnim, belim vinom, povremeno poskakivala u tanjiru...

Treći kazan se peče. Zlatna tečnost koja se odlijeva u srebrni amper pospješuje ujakovu priču. Svi zaspali, i deda, i čikaMilan Solo, i njegov brat Đorđe, i Beli i Joco Učitelj. Budni, jedino, ujak i ja, obojica koračajući prostranstvima njegove priče, saplićući se o predivnepejsaže daljskog atara, gazeći po sjenovitim surducima sjećanja, slušajući poj slavuja i bešumni tok Dunava. Veze ujak i plete, dodaje i kiti, šareni i masti, ali ko za to mari? Priča mi o nekim davnim vremenima, kada je on bioja, a zatim, kada priču dovede do kraja, ako priče, uopšte,i imaju kraj, odloži čokanjčić na zemlju, razgrnu vatru, ubliži kazan usu hladnu vodu, promiješa kom, a zatim se pruži u prućem pletenu stolicu i nestade u ćutanju.

Preda mnom se, dok potpukovnik samuje, vatra bukti, arakija se peče, raskrili svijet tuđe mladosti.

Podivljalo julsko sunce otkri sprudove na Dunavu, eno, dolje, na obali, ujak u čamac stavlja pecaroške štapove, gajbu piva, balon vina, možda se, negdje, pod kakvom krpom, krije i flaša rakije, neka svako uzme ono šta mu duša ište, sjekiricu, ćebad i peškire, korpu sa mesom i hljebom, u krpu je umotana slaninica, da se roštilj podmaže, da ražnjići cvrče, da se lepinje bolje natope, u čamac ulazi Radomir Subotić, za njim, kako i treba, njegova žena Mica, i Beli je tu, na vrh stidljivo sjeda Bato Utvić, tu je i Srbo, a evo i djevojke koja se desetak godina kasnije proslavila timešto je mene rodila, niDunav nijeljepši odnje.

Čamac se, uzdah kasnije, zaustavi, vesela bratija se na đe, prvo na užarenom pijesku, a potom i u Dunavu, gala meći i dozivajući jedni druge, Subotić odlučno pliva prema maticama i virovima, tetkaMica urla i prijeti da će ga, čim izađe iz vode, zviznuti veslom po glavi, Bato i Srbo traže komad hladovine, raub se ne igra na ovakvoj vrelini, sunce može odveć udariti u glavu, Beli i ujak, po jedan štap u ruci, kreću put najbliže bare, a majka, podozrivo, što zbog varljive mirnoće ogromne rijeke, što zbog rječnih zmija, bjelouški, posamtra Dunav, polako, nikako žustro i na brzinu, kvasi tijelo, potom hrabro zagazi dalje, do pasa je sasvim dovoljno.

Dan teče, kao i Dunav, kao i larma na njegovim obalama.

Pecaroši se vratiše mokrih gaća i praznih mreža. Tetak mazi ženu, ona svojim golim stomakom pijesak podno nje, a sunce moju majku. Hazarderi su već kod treće refe odustali od nadmetanja. Stomaci zajaukaše. Subotić, koji se nekoliko godina kasnije naročito istakao pri spašavanju moje lijepe glave, predloži da se ražnjići vrate odakle su i došli, u frižider, a da oni, da li čamcem, uzvodno, ili autom, cestom, krenu put Ferikine kafane, na prženu kečigu i hladni špricer. Svi za, niko protiv, niko uzdržan.

Ostoja Alas, sporedno lice ove istorije, zaustavi čamac pred Ferikinom kafanom. U kuhinju narečene birtije stupiše, gajba za gajbom, brkati somovi, gorostasni šarani, lukave štuke, prepredeni smuđevi i elegantne kečige, krljušt zaigra u vazduhu, crijeva se nađoše na podu, ikra, ako je ima, putuje u riblju čorbu, kao, uostalom, i mliječ, hladna, bunarska voda zali riječne goste, a onda kečiga, prva među njima, uvaljana u kukuruzno brašno, leže u vrelo ulje, baš kada za onaj astal pod dudom sjede, u kupaćim gaćama i kostimima, razigrana bratija sa dunavskih sprudova.

Ferikin mlađi sin Mišika primi narudžbu, svi će prženu kečigu, ako je svježa, a nema, vidjeli smo, ni pola sata da je iz mutnog Dunava stigla u zadimljenu kuhinjuFerikine kafane, špricer poteče, razgovor se poče pomaljati, muški će sutra, zorom, na pecanje, treba, dakle, večeras spremiti sav pribor, žene spominju začine i odnos brašna, mlijeka i kvasca u gužvaricama sa makom, i taman kada se i jedan i drugi svijet otisnuo u sutrašnju poslijepodnevnu hladovinu, iz kafane, kao da je zrak, do raspjevanog astala stiže, sam, bez pratnje orkestra, plavi Ciganin Picula, noseći pjesmu u očima, na gornjoj tanano trepere stihovi o blagorodnim salašima na severu Bačke, dok donja usna slavi život kakvog mladog i obijesnog daljskog derana koji lijevim okom razabire znojem orošeni predio propupelih djevojačkih grudi, a desnim prati divne, bele lađe koje Dunav nosi u nepoznate predjele. Stih kasnije Piculinoj pjesmi pridružiše se kontrabas, harmonika, dva prima i gitara, pjesma poteče, stolovi zaigraše, Subotić pusti glas, za njim i ujak, propjeva i moja majka, tiho, gotovo nečujno, kafana se opi ravničarskim dertom, uskoro i cijeli sokak zamirisa na cigansku muziku, tamburice odjekuju, kao u transu, i mnogi se, obgrljeni vinom ili hladnim pivom, udaviše u tom blaženom poju koji ih je, lude od neke čudesne ljubavi ili smrknute zbog crnog, proždirućeg siromaštva, dizao na nebesa, ukraj samoga Gospoda Boga.

Pažljivo oko sveznajućeg pripovjedača ugleda Vesnu Dakić, tada samo Opšić, kako nestaje, sa orošenom čašom špricera, u onaj predio blaženstva u kojem već stoluju i ujak, i Subotić, i cijela Ferikina kafana, dok Cigani sviraju kao da im od toga zavisi život, kao da nikada više neće udariti trzalicom o žicu tambure, kao da više nikada nikoga neće usrećiti svojom pjesmom, kao da će, već sutra, zorom, njihovi glasovi zamrijeti, potonuti u nepovratno ćutanje, kao da više nikada neće svojim durovima i molovima slaviti Dunav i plodne, slavonske ravnice...

Zora se razmaha, a Ferikina kafana, baš kao i ujakova priča, zamre. Potpukovnik ispuni krevet, a ja, korak po korak, pospan i sanjiv, pođoh prema Dalj Planini, uzvišenju koje se nalazilo nekoliko kilometara od moga sela, da pronađem i pogledom pomilujem Ferikinu kafanu, da čujem, umjesto kompozicija koje su svakodnevno svirali odbrambeni i osvajački bataljoni, melodiju tuđe, gotovo svoje, mladosti, muziku koja je slavila život, nikako smrt.

Trenutak kasnije, u bašti slavljene kafane, vidim i shvatam, nit znaš zašto, nit znaš krošto, da je nepoznati simfonijski orkestar odsvirao, notama čudovišne smrtonosne melodije, prije svega nekoliko dana, pred zoru, posmrtni marš Ferikinoj kafani.

 

SEBI SAMOGA SEBE

Pisac tog trenutka povjerova da su njegovo znanje i talenat prokletstvo.

Pozivajući se na spomenute piščeve vrline, nastavnica srpskog jezika i književnosti, Mirjana Novaković, koju dječak poštuje koliko i Dunav, obznani, na početku novog polugodišta, da će, kroz deset dana, na Savindan, školsku slavu, u daljskom Domu kulture, u okviru jednočasovnog programa, Goran Dakić govoriti pjesme znamenitih srpskih pjesnika – Među svojima i Sveti Sava.

Dotičnom nestadoše noge. Naum gospođe Mirjane Novaković ga prenerazi. Stihovi će zaustaviti njegovo sankanje. Zavezaće mu noge, suludo je pomisliti da tako može trčati za loptom ili igrati žace i lopova. Spriječiće ga da pogledom lovi ogromne sante koje plove Dunavom. Zabraniće mu da se okuša u posebnoj, zimskoj vrsti pecanja – haklanju, propašće mu svi oni sati vježbanja i teorijskog preslišavanja. Na svu tu muku nakalemi se i saznanje o dužini narečenih pjesama. I pridodata piščeva urođena mržnja prema svemu što se mora učiti napamet...

Dječak kapitulira, opsovavši sebi samoga sebe. Snuždeno uze papire na kojima su bile odštapmane pjesme, zgrozivši se njihove dužine.

Crnilo obuze sve kada on, tužan i slomljen, uđe u kuću. Ne bijaše nikoga i on pozdravi samo tišinu. Potom, bez večere, pođe u svoju sobu, rasu se po krevetu i stade prevrtati prve stihove o bogougodnom životu raba Božijega Rastka, koje je pokušao ugnijezditi u glavu na putu od škole do kuće. Tako i zaspa.

Probudi se u nedoba. Ču neko lupkanje. Sestra je spavala pored njega, snom sačuvana od bilo kakvih zvukova i pojava ovoga svijeta. Ko udara tako pozno u dubini noćnog mira, upita se dječak, skočivši na noge lagane, hvatajući rukama kvaku, prethodno upalivši svjetlo, uputivši se prema kuhinji, žedan, u nadi da ga glad neće poškakljati po stomaku, preturanje po frižideru bi zazvalo majku koja bi, kao furija, skočila iz kreveta, raščupana i sa hiljadu i jednom psovkom u očima, to bi, vjerovatno, natjeralo i gospodina oca da ustane i da bane ukraj njega, u gaćama i zelenoj, vojničkoj potkošulji, oboje bi suknuli tuštugunđanja i tma pridika na njega, a sva ta halabuka bi, da stvar bude gora od najgore moguće primisli, samo potvrdila naprijed rečenu teoriju o čvrstini sestrinog sna, mentalnoj torturi bi, dakle, bio izložen sam, a mnogo mudrije glave od njegove su odavno zaključile da usamljenost i samoća umiju biti pogubni po čovjekovu dušu, ma se radilo i o jednom sasma uobičajenom roditeljskom moroganju.

Dječak, koji pisca sve više podsjeća na njega samoga, uđe u kuhinju, koja se, nekom nevidljivom linijom, graničila sa dnevnom sobom u kojoj je spavala njegova majka.

Pođe prema visećoj polici, da dohvati veliku kriglu koju mu je poklonio deda, a onda zastade, pretrnuvši. Za stolom je sjedila majka. Razaznavao je na njoj samo plamteće oko cigarete. Glava joj je malo obješena, druga ruka povremeno lupka pepeljarom po stolu, a očiju gotovo i nema.

Ćuti i puši. Puši i ćuti. Ne diže glavu ni kada dječak minu pored nje.

On uze dedinu kriglu, odvrnu česmu, nali vodu, prvo, u stakleni sasud, a potom i u sebe. Obrisa usne. Kriglu vrati na njeno mjesto. Tek tada i majka diže glavu. Tek tada i otvori oči. Tek tada i rečenice pođoše...

Dome moj, postao si čerga, pomislih, deset minuta kasnije, dok potkivah jastuk suzama.

Branislav kroz mutno staklo autobusa razaznaje mrke kanadske šume, Maja, na kraju svijeta, u Australiji, pokušava razmrsiti neobične, naglavce okrenute, položaje dana i noći, zagledana u oblakodere čiji vrhovi paraju ciruse, Petar nestaje u njivama tetkine farme u Americi, Sašina porodica pade sred jezerima izbrazdane Norveške, Nemanja Bogojević hrabro izdržava nalete alavih štuka na jednoj od mnogobrojnih rijeka sjeverne Rusije, nekolicina ih zakorači na drugu stranu Dunava, a Dalj rasu, širom svijeta, plemenito sjeme svoje posebnosti.

Dome moj, postao si čerga, pomislih, dvadeset minuta poslije, dok pogledom pridržavah tavanicu da mi se ne sruči na glavu.

Minu osam daljskih godina. Prođoše, prozujaše, proletješe, kao korbačem ošinute. I sve što je bilo, kaže majka, više neće biti. Nestaće, da bi, negdje, opet, nastalo. I biće vječno, kao ljubav, kao mržnja. Porodica Dakić, nastavi ona, da skratim priču, odlazi iz Dalja, putuje, u Banjaluku, netom nakon Savina dne, ne traži, sine, razloge, jer jedne ne možeš da shvatiš, a zbog drugih smo, prije osam godina, došli u Dalj. Ovo je, sine, zatrovana zemlja, svako sjeme ljubavi rađa jedno stablo dobrote i plemenitosti i čitavu šumu mržnje i zavisti, i Dunav je sve tamniji, i sokaci su sve samotniji, i ljudi su, uvukao se neki đavo u njih, sve dalji i čudnovatiji. Ne znam može li i hoće li nam tamo gdje idemo biti bolje, ali znam da nam ovdje može biti samo gore, baš kao što ti misliš da nam nigdje, nego tu gdje smo, ne može biti ljepše. Ali, sine, rat je minuo i ono što je nakon njega ostalo gore je od onoga što se u njemu dešavalo. Porušio je kuće i mostove, spalio crkve i škole, raščerečio biblioteke i najprostije seoske kuće, ali to je tek njegovo prividno zlo. Ljudi su počeli da se vraćaju, drugi odlaze, a u tim dolascima i odlascima ima više mržnje nego dok su se gledali preko puščanih cijevi, najkraćih rastojanja između čovjeka i čovjeka. Oni koji ostaju vječno će biti pokriveni tom koprenom pritajene mržnje, zlobe i pakosti, a oni koji odu putuju s nadom da će, ma gdje pošli i ma gdje došli, moći živjeti kao i do tada, da će svaka ulica kojom budu koračali biti jednaka svim onim šorovima kojima su hodili i da će svaki hljeb koji budu probali imati ukus onog kupovanog iz jedne od tri daljske pekare, ali ja svjedočim da niko nikada nije mogao da ispeče hljeb kakav se pekao, kada sam ja bila ti, u Šuhovoj pekari. I kada pođeš u srednju školu, dok budeš polagao prve ispite na fakultetu ili u trenutku kada začneš novi život, oni će poći jedni ka drugima, otvorenih ruku, noseći poklone i miraze, voljeće se, rađaće djecu, čekaće unuke, odlaziće na svečare, svinjokolje, berbe i žetve, ali će uvijek, u pritajenim dijelovima svojih glava, u onim zakukuljenim sobičcima svoje podsvijesti koji pamte krvoprolića i klanja, sa strahom i prezrenjem gledati na ono što je tuđe, što nije njihovo, što je došlo da njihovo sjeme obeščasti, njihovu vodu zatruje i njihov prag zaprlja. Dunav će proticati, a oni će, navijek, tražiti crvenu boju u njegovim talasima, onu nijansu koja će ih podsjećati na čudovišna djela prvih komšije, s kojim će se, da bi sakrio taj svoj ludi strah, taj užas koji će htjeti da zaboravi, a koji će, da ne bi zaboravio, prepričavati svojim potomcima, ostavljajući im u amanet zakletvu da i oni svojim nasljednicima prepričavaju zlodjela koja su na njihove glave pala decenijama i vijekovima prije, opijati, na svakojakim proslavama ili tek onako, bez nekog povoda i razloga, do zauvijek.

Dome moj, postao si čerga, pomislih, pola časa docnije, dok zaplovih ka prvim rukavcima sna.

Isukaše zlotvori, opet, sablju iz krvavih kanija i posjekoše te krvavim rukama, a ti, naivan i pitom, pade ukraj njihovih krvavih nogu, na posnu zemlju, čije crnilo sakriva ljudsku rumen.

Dome moj, postao si čerga, rekoh, izjutra, kad se probudih u jakoj groznici, nestadoše, iz sjećanja, i princ Rastko, i gospođa Mirjana Novaković, i muke koje mi je zadala, prhnuše i sve one mirne i bezbrižne godine koje nosih u svojim očima, ostade, samo, saznanje da toga više nema, da će, kroz deset dana nestati i da će sve što za mnom ostane izgledati kao gluvi i duboki bezdan.

Brižni svijet odraslih dječaku ostavi deset dana da se oprosti sa svojim drugarima i prijateljima i da, ukoliko groznica prođe, o Savindan izađe na pozornicu Doma kulture i izdeklamuje dvije pjesme. Groznicu poče krasiti surova upornost i dječak posumnja da će ga roditelji pustiti na proslavu uprkos tome što je, pod sve jačom temperaturom, savladavao misaona opkoračenja srpskih pjesnika, poslavši gospođi Mirjani Dunavom, jer je i ona, kao i dječak, predvečerja ponekad koristila da se sita ispriča sa najljepšom rijekom svijeta, poruku da je bolestan i da ne može dolaziti na svakodnevne probe, ali da će, svakako, opravdati njeno povjerenje u narečeni tren.

I u taj sveti čas, dok su radnici posljednji put provjeravali ispravnost svjetala i zvučnika, dok je školski hor uvježbavao početne intonacije svetosavske himne i inih drugih pjesmama koje će se, te večeri, prijatno zaustavljati u ušima i srcima posjetilaca, dok je daljski fotograf Bato Sandala provjeravao, još jednom, zlu ne trebalo, baterije u svom foto-aparatu i dok su se voditelji programa pomno preslišavali, posebno zastajkujući na mjestima u tekstu koje je gospođa Mirjana Novaković ukrasila mnogobrojnim imenicama, glagolima i pridjevima iz raznoraznih srednjovjekovnih žitija i pohvala, dječak uđe u Dom kulture, u novoj, svečanoj košulji, farmericama i patikama koje mu je majka nedavno kupila u Osijeku. Ostali učesnici programa ga šturo pozdraviše, a stroga nastavnicaMirjana ga stade ispitivati Vojislavljevu i Vladislavljevu pjesmu, ispravljajući ga povremeno u intonaciji i dikciji. Uskoro se sala poče puniti i svako zauze svoje mjesto.

Dječak stade nervozno prebirati po prstima. Nije razmišljao o pjesmama. I savjeti plemenite nastavnice su nestali, kao što će sutra nestati njegovo djetinjstvo. Nije čuo, minutama kasnije, ni aplauze svojih Daljaca. Čekao je nestrpljivo kraj proslave.

Kada se svjetla popališe i obasjaše cijelu salu, on priđe školskim drugovima. Pozdravi se s njima, a zatim im reče da sutra putuje i da želi da se, sada, oprosti od njih. Pruži svakome ruku, saznavši da su se svi oni ljutnuli, jer su mislili da je već otišao, bez pozdrava. Ovako, neke stvari, iako su mnoge od njih bile sumanute iokrenute naopačke, kao ljudska pamet, stadoše na svoje mjesto. Kvrgavi krompir u grlu suzi dječakove riječi i on, pozdravivši se sa svima, uteče iz sale. Pođe kući, skupljajući, putem, svoje prijatelje – Duška, Davora, Dražena i Velimira. Dolazak je opravdao istinom. Svima im reče da sutra odlazi, te ih stoga poziva na posljednji razgovor, u dvorište kuće u ulici Zaharija Orfelina br. 22.

Pođoše svi, ogrnuti saznanjem da večeras počinje rušenje najvelelepnije građevine njihovog djetinjstva.

Dječak ih ostavi u dvorištu, dok on, budući pisac, mogući umjetnik koji će, riječju, bojom, muzikom ili slikom oživljavati divna vremena svoje mladosti, uđe u kuću.

Tren kasnije se, punih ruku, ponovo stušti među prijatelje.

Davoru ostavlja sve stripove. Neka jezdi sa nacrtanim junacima kroz čudnovate i čudovišne avanture, sjećajući se njihovih.

Draženu ostavi svoj navrijedniji pecaroški štap, u nadi da će tako i dalje biti prisutan u mnogobrojnim štukocidima na svetoj rijeci Dunav.

Dušku predade vrećicu sa klikerima, to je dar koji će ga, ostari li prerano, uvijek vraćati na ćošak na kojem su se skupljali i travnjak ispred njegove kuće na kojem su izbušili prve rupe, za nadmetanje u igri sa tim malim, šarenim kuglicama.

Velimiru u krilo pade njegova kožna fudbalska lopta koju mu je ujak kupio za dvanaesti rođendan, da je, dok je njega i Dalja, kotrlja po Ledinama.

A svima za sjećanje na njega, Gorana Dakića, ostavi komad života koji se odronio onog dana kada je napustio taj lijepi kraj, zaklevši ih da ga, s vremena na vrijeme, iznose na obale Dunava, da gleda silne i mnogobrojne ratne mornarice koje sijeku riječne talase, na isti način na koji su presjekli i njegovo djetinjstvo, učinivši da tako, bezvoljno i preko noći, ne upitavši ga šta misli o zlu zvanom rat, odraste.