Staniša Nešić U SLAVU SEI ŠONAGAN
LISTOVI IZ RESAVE
1.
Opsednut snom
razmeštam postelju od lišća.
Nad kolibom od trske
ptice prostiru perje.
15.4.1980 – 18.8.2009.
2.
Na stolu od borovih dasaka
ruke miruju posle žetve.
Jutro raspoređuje nove znake ljubavi,
oštre grebene daleko od srca nazirem
u magli,
ravnicu punu mirisa i boja iza leđa
slutim.
Na istoj strani,
u modrom vetru razlikujem
svoje novo lice, staro lice smrti.
18.1980 – 18.8.2009.
Između dva sunca – poslovi i dani.
prve ljubavi iza sedam bregova.
Svaka ljubav po jednu ljubav ima,
svako lice tone u toplu tminu noći.
20.1.1980 – 18..8.2009.
3. jezero neba.
U avgustu najlepša je noć.
Zvezde su rasute po svetlom nebu,
zrikavci pevaju – blista mlečni
put.
Ko koga budi dok sviće grimizno
jutro,
ko je s kim bio? Potonulo je u tirkizno
Mnogo je ljubavi iza nas – mnogo
samoće pred nama.
Sve što jeste spava pod plavim uzglavljem,
Mi smo samo deca koja koračaju ka
novom danu.
18.8.2009.
Jau hito ni
`Ari`to wa e koso
Li hatene
Ware ya waware to
Odorore tsutsu
A moglo je biti:
niko me neće posetiti.
Iako sam kod kuće sam,
moglo je biti rečeno,
bez čuđenja – jer sebe
nikad ne pitam užasnuto
„Jesam li ja – ja“.
Moglo je biti
ali nije bilo.
18.8.2009.
Danas oblačim snežnobele pantalone,
oblačim majicu od pamuka boje kuvanog
pirinča,
obuvam bele čarape, obuvam bele
cipele,
jedna je brojanica na levoj ruci,
crna
sa likom Hrista utisnutim u srebro.
Odeća me preobražava u belinu ljubavi,
koja navire, poput vodoskoka izranja
iz srca, iz brigama potamnele duše.
19.8.2009, na dan Preobraženja
Poznavala si me vrlo kratko.
Ovde gde senke ljubavi spajaju ljudske
duše.
Ali znanje to putuje kroz vreme,
kroz prostor, strahote i mrak.
Putuje do kraja koji je uvek novi
početak.
To samo mirisi bilja i pčele znaju.
Da, bilo je to davno, mnogo davno,
glasovi i smeh kao da dolaze sa
drugog sveta.
Sećanje muti stvarnost, slike se
sa zaboravom bore.
U vrtu pod zapadnim prozorom cvetaju
ruže pune
naše krvi, miriše metvica, pelen,
krin.
U rodnoj kući koju ti nisi znala
gorak talog oživljava radost, suze
i smeh
koje vetar nosi iz vremena davnog
U današnji svet.
19.8.2009, na dan Preobraženja
Niko i ne zna da sam ovde i zašto?
Niti je koga briga, godina je bila
rodna,
dovoljno kiše, dovoljno sunca, malo
oluja.
Hodam po tankom brvnu preko potoka
kao po užetu od lana koje svaki
korak
može da prekine.
Tvoja kosa tone u tamno plavetnilo,
tvoje su oči širom otvorene, zagledane
u vrhove planine odakle dolaze beli
oblaci.
Govorim o ljubavi dok žut list kestena
plovi niz brzake potoka, kuda, i
gde?
Sada sam sa druge strane, stopala
tonu
u novu mladu travu posle kosidbe
u junu.
Iz daljine se glase tetreb i drozd.
Na ivici šume raste paprat, cvrkuće
vrabac.
Brvnara od hrastovih stabala, pepeljasto
siva
od oborina i snova kazuje da je
jutro.
Na dimnjaku čuči soko, ceo predeo
je sažet
u sokolovo grabljivo oko.
Ovde nismo živeli ali, eto, tu sam
rođen.
20.8.2009.
Stojiš u otvorenim vratima,
bilo je to jutro, ne znam koje,
rosa sa ruža na terasi
punila je prostor duginim bojama,
prvi zraci sunca izdužili su
tvoju senku prema meni.
Stojiš. Ne ulaziš. Ne odlaziš.
Ti ogrlicu od bisera dobijaš,
ja mir i snove zauvek gubim.
Moje je telo u senci tvoje senke,
u senci suvih hrastovih stabala,
moja duša čeka reči koje ne izgovaraš,
ne pominješ mi ime, ne kažeš
ni onu reč od koje srce dugo drhti.
Moj Um sluti šta tvoj Um misli
dok ne stigne prvi putnik
da me zajedno sa ružama poseče,
u pletenu korpu kao u kovčeg da
me složi.
Više te ne vidim, provalija vrata
je
prazna, okvir za zelena brda u daljini.
Tad znam, moje je ime zaboravljeno,
ti si dobila, ja i dalje gubim.
Ne znam ko krst nosi između leta
i jeseni.
Bez tebe u kapi rose je tako tesno
iako sažima, sadrži sav svet.
20.8.2009.
Zvezde padaju u oči.
Mlečni put lije
svoje mleko na usta
koja ćute, na usne
između kojih spava
tvoje ime.
20.8.2009.
Slažem listove koji otvaraju dveri
ovoga sveta, ovde i danas, sutra.
Klipovi kukuruza dozrevaju na suncu,
iz mahuna pasulja koji je omotao
stabla kukuruza uz prasak iskaču
zrna.
Bolno dozrevaju lipe kraj bistre
reke.
List u vodu pada, voda ga nosi,
nosi, nosi, ne znam kom, ni gde.
Na njemu je priroda ispisala sve
što treba da znamo o životu.
I ono što ne znamo list sa sobom
nosi.
Nisko sunce udara u zvona malene
bogomolje,
u sluh silaze zvuci iz velikih visina.
Tamo gde anđeli obitavaju već neprozirna
je tmina.
Na ivici seoskog puta mravi zidaju
grad,
ne haju za ljude koji pod teretom
tuda prolaze,
puni briga, polupraznih korpi od
pruća.
Kod drvenog mosta na reci put se
račva,
jedan vodi u selo, drugi na groblje.
Kad padne noć bez zvezda
neznani putnik često zaluta.
21.8.2009.
U bistro jutro došla si iz ruže,
bez reči, širom otvorenih očiju,
bez imena, sva od sunčevih zraka,
sva od jutarnje rose, tako drevna,
toliko malena da ne znadoh
kakvo ime da ti dam.
21.8.2009.
Noćas kad sklopio sam oči
pune tvojih očiju, pune tvojih usana,
došao je anđeo da nam broji dane,
belih krila, ogrnut plavom odorom,
broji i broji, ne prestaje da broji,
dane, godine u kojima smo živeli
udaljeni sujetom, neznanjem, strastima
koje su nas razvejale na dve strane
sveta da ćutimo o onom trenutku
kad nam duše behu stopljene u jedan
damar. Anđeo to ne broji, broji
dane,
koji su prošli, koji će doći
sa izlascima sunca i rosom na ružama,
toliko bistrom, toliko jasnom
u onom što nas čeka.
21.8.2009.
Vreme je pozobalo ključ rodne kuće.
Stranac sam u domu svom, nema me
tamo
gde treba da bude sin, otac, starac.
Jutro mrsi čvorove vremena obešene
o bronzanu bravu koju niko više
da otključa ne može.
Nigde sam, u Nigdini mi telo obitava
ali um klizi kroz ključaonicu.
Svi su tu za stolom: otac, majka,
jedna mrtva, jedna živa sestra.
Prave raspored dnevnih poslova,
čuvanje stoke, sejanje useva.
Jedna lasta modrih krila,
sa trbuhom belim skakuće po stolu,
ne leti, ne cvrkuće, ne peva.
Preko puta oca jedna je stolica
prazna.
Na njoj vreme lije ključ kojim
ništa više ne mogu da otključam.
21.8.2009.