Balša Rajčević
POEZIJA
TAMNA I BUNTOVNA
Aleksandar
Lukić: Ne spominji đavola
KOV,
Vršac, 2009.
Već sam
naslov pobuđuje različite asocijacije. Upozorenje – „ne prizivaj đavola”, ali, i
ne igraj se s đavolom, mada i šire i drugačije, možda i ne kao dobronamerna opomena,
može se shvatiti i kao pretnja.
A da
li je pesnički posao đavolski? Jeste bavljenje zaumnim smislovima kao što su magija,
vračanje, čaranje rečima u manjoj ili većoj meri. I igra sa nedozvoljenim, zabranjenim,
alhemija, prekoračenje, prelazak granice tame...
Aleksandar
Lukić je pesnik velike slobode, pesnik iz sve snage, samosvojan, iz sebe, o sebi,
za sebe pevajući drugima o svetu. Neobičan i neprepoznatljiv, ne kao on, nego kao drugi.
Kao on, on je vrlo prepoznatljiv. Ali, šta, uopšte, znači nekonvencionalan, neobičan
kad se govori o pesniku; pa ako to nije, kakav je pesnik i da li je? Aleksandar
Lukić često zbuni čitaoca i trgne ga, iznenadi ga nekom svojevrsnom snagom iskrenosti
i neposrednosti.
On ne
računa na šok, na manir, na unapred sračunat efekat. Već samo na direktnost i iskrenost
neposrednog govora iz duše, pa dopadao se taj govor nekom ili ne, ali nema ulepšavanja,
nema tu pretvaranja, ni povlađivanja, ni imitiranja. Svaka izveštačenost, pa i poštovanje
gotovih obrazaca je zabranjeno. Kad pročitate jednu knjigu pesama Aleksandra Lukića,
zaželite da pročitate i druge.
Pesnik
vas je, dakle, zainteresovao i privukao. Zar to nije pravo merilo i potajna želja
svakog pisca? Jer, ravnodušnost je gora i od nedopadanja; jer, nedopadanje može biti
znak našeg neslaganja, drugačijeg stava, našeg drugačijeg ukusa. A šta ako pesnik
i ne želi da se dopadne, ako svesno provocira, iznenađuje, ako je opor zbog istina koje
iskazuje, pa i „neistina“, jer – šta je pesnička istina nego njegova istina: kad
je ličan, kad peva kako može i mora u duhu imperativa svoje ličnosti i vremena u
kome živi.
Različiti pesnici su različite istine, zato pesnici pevaju o istim stvarima na različite
načine, zato je govor prave poezije o svetu i životu neiscrpan, neponovljiv.
Nego,
da odgovorim na pitanje – čime je pesnik privukao i zadržao čitaočevu i tumačevu
pažnju? Već duže pesme na početku zbirke, mada retorične i vrcave u iskazu, ipak,
imaju odmeren broj metafora i pesnički senzibilitet za celovitu intonaciju, kao
i za atmosfersku sliku
– predstavu pesme. Na labavoj granici prozodijskog i lirskog ipak su to više pesme
u prozi, ali sačinjene u lirskoj formi (Borhes na početku i kraju, Na obalama
Lete, Riblji mehur, Doboš na vetru, Na pravom mestu, Ispirači zlata, Golubačka mučica).
Inače, ove pesme
su pune asocijacija koje se prizivaju, razvijaju i slobodno granaju. Pesma Na
obalama Lete zasićena je atmosferom tihe, pritajene nostalgije, mala poema o
ljudskom usudu napuštenosti, posvemašnoj prolaznosti i izloženosti stvari i bića
silama nestanka. Melanholija i neminovna posledica usamljenosti nije samo pesnikova
nego je univerzalna. Nekad živi svet prošlosti roditeljskog doma na selu, sad svet
senki, više se ne može vratiti sem kroz sećanja. I zato „Budućnost – teško je pojmiti/
da može ikom biti lek“ zaključuje rezignirani pesnik. Prolaznost i metamorfoze zuba
vremena na sve strane su ostavili tragove: „Sa krova mrtvog doma vire letve, gdegde,
vetar odneo crepove, u ambarima sklonjene starudije, useljene gugutke na ormanima
svile gnezda, nekadašnja soba
pravi kokošinjac i kolevka bačena u jarak“. Da bi pesnik zaključio u jednoj strofi:
„Mrtvi dom./ Eto šta je ostalo na kraju/ od svega što me je ohrabrivalo u mladosti“.
U brojnim
pesmama Lukić stvara pesmu od mogućeg predloška sasvim kratke i vrlo neobične priče.
Neobične, u smislu datosti samo odabranom pesniku svojstvene moći da često
vidi ono što drugi ljudi ne vide, ili ako ga i vide, gledaju ga drugim očima, drugačije
od pesnika.
Takve
su i Riblji mehur i Golubačka mušica, i naročito Ispirači zlata i
gotovo sve druge iz prvog neimenovanog ciklusa. Jedan trenutak, i naizgled beznačajan
događaj, postaju
povod za razvoj neočekivane priče u kojoj se mešaju realno i nadrealno, stvarno
i nestvarno. Smenjuju se slike poentirane iznenadnim metamorfozama, i različitim
nepredvidljivim porukama, uz promenljivost izdvojenih slika kao montaža u kratkom
filmu, ali ipak povezanih sekvenci i sa nadgradnjama, dozivajući nove i uvek nove
asocijacije. Tako veliki „riblji mehur na hrastovom stolu“ u istoimenoj pesmi postaje:
„Spreman da svetli u raspadanju./Okružen duhovima mrtvih pesnika“.
Svetlost
i raspadanje asociraju pesnika na duh pesnika. Na kraju, i sebe pesnik vidi kao
„mehur, meh – šaptač” koji se u sledećem, poslednjem stihu kroz efektno poentiranje
pesme takođe raspada u tišini, ali za buduće vreme.
Iz svakidašnjih,
na prvi pogled nepoetičnih, čak i prozaičnih događanja, ribara koji iz ribarskih
čamaca donose i čereče ribu na velikom stolu punom iznutrica, autor izvlači ne samo
pesničku inspiraciju, nego i poetičko gradivo za celu pesmu. U takvoj strukturi
pojedine reči dobijaju značenje univerzalnih simbola. Pesnik postiže da se sadržina
lirsko-misaonom pesničkom nadgradnjom nadvisuje i nadrasta, transcenduje iz profanog i svakodnevnog
– prizemnog stanja ka mogućim višim univerzalnim, egzistencijalno metafizičkim značenjima.
Pesma
Doboš na vetru je sarkastično-kritička demistifikacija revolucije. A u pesmi
Ispirači zlata pesnik ogoljava birokratiju kao suprotnost slobode, zanosa
i entuzijazma, kao pojam beživotnog prema životodavnom, kao pojam koji guši život
u logoru zakona. U Lukićevim pesmama apokalipse koja traje i agonije koja ne prestaje
– ili tinja ili se razgoreva trajni protest, jer to nije poezija predavanja iako
je puna rezignacije. Ali Lukićevo
pesničko angažovanje je uvek izrečeno jezikom i sredstvima poezije, što mu ne umanjuje
ni snagu ni dejstvenost. I kad peva o produženom životu Hitlerove lobanje i anonimnim
grobovima IB žrtava, po kojima se gazi iz neznanja i bez suza. I kad peva o novim
bombardovanjima popularnim bombama „krmačama“, kojima smo ne tako davno zasipani
– ali sad od „prijatelja“.
Zbirka
Ne spominji đavola predstavlja izrazito modernu poeziju napisanu isključivo
u slobodnom stihu i nepravilnoj formi smisleno razdvojenih strofa, ali u celini
ipak povezanih. Neke stihove ključnog značenja pesnik često akcentuje kao izdvojene
celine monostihova. A nevezani stihovi mu odgovaraju, jer daju veću slobodu i širinu
njegovim narativno-retoričkim iskazima.
Recenzent
knjige Vladimir Jagličić se poziva na Lukićevu definiciju „poezija je krik pobeđenih“,
jer taj krik je bio tih u detinjstvu – ali u naknadnom životnom iskustvu „sve što
je bilo lepo (detinjstvo) ili je moglo to da postane kao da je ukaljano u nekoj
pritajenoj nameri... nosi obeležja paklenosti”.
Svoje
tamno viđenje i doživljavanje ovog sveta koji sve više tone u mrak i zlo pesnik
Lukić proširuje i produbljuje brojnim reminiscencijama pretočenim u složene pesničke
slike istorijskog stradanja našeg nacionalnog bića u pesmama o Krfu, Vidu i Plavoj
grobnici. Davno polomljene nadgrobne ploče srpskih rodoljuba na Vidu naselile su
guje. A pesniku se pričinjava da čuje glasove trideset hiljada srpskih vojnika koji
ga dozivaju„Aleksandre,
Aleksandre!“ I u imenu analogna simbolika. I pesnik zaključuje u narednim stihovima:
„Šta sam im imao reći osim da/ nastave da spavaju i sanjaju – / da se probude u
neko drugo doba./ i dalje, / na Vido stigoh vičan stihovima/ a vratih se kao kakav
zmijar.“
Nije
Lukić jedini pesnik koji peva i koji je pevao glasno i otvoreno o presudnim istinama,
koji peva tamno i kritički o životu i svetu, jer se ne miri i ne može da prećutkuje.
Ali, nije samo važno šta peva – nego još više kako peva: pravim pesničkim samosvojnim,
snažnim i izražajnim jezikom.