КОРАЦИ

Balša Rajčević
POEZIJA TAMNA I BUNTOVNA 

Aleksandar Lukić: Ne spominji đavola
KOV, Vršac, 2009.

 Već sam naslov pobuđuje različite asocijacije. Upozorenje – „ne prizivaj đavola”, ali, i ne igraj se s đavolom, mada i šire i drugačije, možda i ne kao dobronamerna opomena, može se shvatiti i kao pretnja.
A da li je pesnički posao đavolski? Jeste bavljenje zaumnim smislovima kao što su magija, vračanje, čaranje rečima u manjoj ili većoj meri. I igra sa nedozvoljenim, zabranjenim, alhemija, prekoračenje, prelazak granice tame...
Aleksandar Lukić je pesnik velike slobode, pesnik iz sve snage, samosvojan, iz sebe, o sebi, za sebe pevajući drugima o svetu. Neobičan i neprepoznatljiv, ne kao on, nego kao drugi. Kao on, on je vrlo prepoznatljiv. Ali, šta, uopšte, znači nekonvencionalan, neobičan kad se govori o pesniku; pa ako to nije, kakav je pesnik i da li je? Aleksandar Lukić često zbuni čitaoca i trgne ga, iznenadi ga nekom svojevrsnom snagom iskrenosti i neposrednosti.
On ne računa na šok, na manir, na unapred sračunat efekat. Već samo na direktnost i iskrenost neposrednog govora iz duše, pa dopadao se taj govor nekom ili ne, ali nema ulepšavanja, nema tu pretvaranja, ni povlađivanja, ni imitiranja. Svaka izveštačenost, pa i poštovanje gotovih obrazaca je zabranjeno. Kad pročitate jednu knjigu pesama Aleksandra Lukića, zaželite da pročitate i druge. 
Pesnik vas je, dakle, zainteresovao i privukao. Zar to nije pravo merilo i potajna želja svakog pisca? Jer, ravnodušnost je gora i od nedopadanja; jer, nedopadanje može biti znak našeg neslaganja, drugačijeg stava, našeg drugačijeg ukusa. A šta ako pesnik i ne želi da se dopadne, ako svesno provocira, iznenađuje, ako je opor zbog istina koje iskazuje, pa i „neistina“, jer – šta je pesnička istina nego njegova istina: kad je ličan, kad peva kako može i mora u duhu imperativa svoje ličnosti i vremena u kome živi. Različiti pesnici su različite istine, zato pesnici pevaju o istim stvarima na različite načine, zato je govor prave poezije o svetu i životu neiscrpan, neponovljiv.
Nego, da odgovorim na pitanje – čime je pesnik privukao i zadržao čitaočevu i tumačevu pažnju? Već duže pesme na početku zbirke, mada retorične i vrcave u iskazu, ipak, imaju odmeren broj metafora i pesnički senzibilitet za celovitu intonaciju, kao i za atmosfersku sliku – predstavu pesme. Na labavoj granici prozodijskog i lirskog ipak su to više pesme u prozi, ali sačinjene u lirskoj formi (Borhes na početku i kraju, Na obalama Lete, Riblji mehur, Doboš na vetru, Na pravom mestu, Ispirači zlata, Golubačka mučica). Inače, ove pesme su pune asocijacija koje se prizivaju, razvijaju i slobodno granaju. Pesma Na obalama Lete zasićena je atmosferom tihe, pritajene nostalgije, mala poema o ljudskom usudu napuštenosti, posvemašnoj prolaznosti i izloženosti stvari i bića silama nestanka. Melanholija i neminovna posledica usamljenosti nije samo pesnikova nego je univerzalna. Nekad živi svet prošlosti roditeljskog doma na selu, sad svet senki, više se ne može vratiti sem kroz sećanja. I zato „Budućnost – teško je pojmiti/ da može ikom biti lek“ zaključuje rezignirani pesnik. Prolaznost i metamorfoze zuba vremena na sve strane su ostavili tragove: „Sa krova mrtvog doma vire letve, gdegde, vetar odneo crepove, u ambarima sklonjene starudije, useljene gugutke na ormanima svile gnezda, nekadašnja soba pravi kokošinjac i kolevka bačena u jarak“. Da bi pesnik zaključio u jednoj strofi: „Mrtvi dom./ Eto šta je ostalo na kraju/ od svega što me je ohrabrivalo u mladosti“.
U brojnim pesmama Lukić stvara pesmu od mogućeg predloška sasvim kratke i vrlo neobične priče. Neobične, u smislu datosti samo odabranom pesniku svojstvene moći da često vidi ono što drugi ljudi ne vide, ili ako ga i vide, gledaju ga drugim očima, drugačije od pesnika.
Takve su i Riblji mehur i Golubačka mušica, i naročito Ispirači zlata i gotovo sve druge iz prvog neimenovanog ciklusa. Jedan trenutak, i naizgled beznačajan događaj, postaju povod za razvoj neočekivane priče u kojoj se mešaju realno i nadrealno, stvarno i nestvarno. Smenjuju se slike poentirane iznenadnim metamorfozama, i različitim nepredvidljivim porukama, uz promenljivost izdvojenih slika kao montaža u kratkom filmu, ali ipak povezanih sekvenci i sa nadgradnjama, dozivajući nove i uvek nove asocijacije. Tako veliki „riblji mehur na hrastovom stolu“ u istoimenoj pesmi postaje: „Spreman da svetli u raspadanju./Okružen duhovima mrtvih pesnika“.
Svetlost i raspadanje asociraju pesnika na duh pesnika. Na kraju, i sebe pesnik vidi kao „mehur, meh – šaptač” koji se u sledećem, poslednjem stihu kroz efektno poentiranje pesme takođe raspada u tišini, ali za buduće vreme.
Iz svakidašnjih, na prvi pogled nepoetičnih, čak i prozaičnih događanja, ribara koji iz ribarskih čamaca donose i čereče ribu na velikom stolu punom iznutrica, autor izvlači ne samo pesničku inspiraciju, nego i poetičko gradivo za celu pesmu. U takvoj strukturi pojedine reči dobijaju značenje univerzalnih simbola. Pesnik postiže da se sadržina lirsko-misaonom pesničkom nadgradnjom nadvisuje i nadrasta, transcenduje iz profanog i svakodnevnog – prizemnog stanja ka mogućim višim univerzalnim, egzistencijalno metafizičkim značenjima.
Pesma Doboš na vetru je sarkastično-kritička demistifikacija revolucije. A u pesmi Ispirači zlata pesnik ogoljava birokratiju kao suprotnost slobode, zanosa i entuzijazma, kao pojam beživotnog prema životodavnom, kao pojam koji guši život u logoru zakona. U Lukićevim pesmama apokalipse koja traje i agonije koja ne prestaje – ili tinja ili se razgoreva trajni protest, jer to nije poezija predavanja iako je puna rezignacije. Ali Lukićevo pesničko angažovanje je uvek izrečeno jezikom i sredstvima poezije, što mu ne umanjuje ni snagu ni dejstvenost. I kad peva o produženom životu Hitlerove lobanje i anonimnim grobovima IB žrtava, po kojima se gazi iz neznanja i bez suza. I kad peva o novim bombardovanjima popularnim bombama „krmačama“, kojima smo ne tako davno zasipani – ali sad od „prijatelja“.
Zbirka Ne spominji đavola predstavlja izrazito modernu poeziju napisanu isključivo u slobodnom stihu i nepravilnoj formi smisleno razdvojenih strofa, ali u celini ipak povezanih. Neke stihove ključnog značenja pesnik često akcentuje kao izdvojene celine monostihova. A nevezani stihovi mu odgovaraju, jer daju veću slobodu i širinu njegovim narativno-retoričkim iskazima.
Recenzent knjige Vladimir Jagličić se poziva na Lukićevu definiciju „poezija je krik pobeđenih“, jer taj krik je bio tih u detinjstvu – ali u naknadnom životnom iskustvu „sve što je bilo lepo (detinjstvo) ili je moglo to da postane kao da je ukaljano u nekoj pritajenoj nameri... nosi obeležja paklenosti”.
Svoje tamno viđenje i doživljavanje ovog sveta koji sve više tone u mrak i zlo pesnik Lukić proširuje i produbljuje brojnim reminiscencijama pretočenim u složene pesničke slike istorijskog stradanja našeg nacionalnog bića u pesmama o Krfu, Vidu i Plavoj grobnici. Davno polomljene nadgrobne ploče srpskih rodoljuba na Vidu naselile su guje. A pesniku se pričinjava da čuje glasove trideset hiljada srpskih vojnika koji ga dozivaju„Aleksandre, Aleksandre!“ I u imenu analogna simbolika. I pesnik zaključuje u narednim stihovima: „Šta sam im imao reći osim da/ nastave da spavaju i sanjaju – / da se probude u neko drugo doba./ i dalje, / na Vido stigoh vičan stihovima/ a vratih se kao kakav zmijar.“
Nije Lukić jedini pesnik koji peva i koji je pevao glasno i otvoreno o presudnim istinama, koji peva tamno i kritički o životu i svetu, jer se ne miri i ne može da prećutkuje. Ali, nije samo važno šta peva – nego još više kako peva: pravim pesničkim samosvojnim, snažnim i izražajnim jezikom.