КОРАЦИ

Fjodor Sologub
UCVELjENA VERENICA 

U ovo naše svirepo i tužno vreme, kada se raznolikost životnih mogućnosti čini neiscrpnom, dešavaju se svakojaka čuda...
Tako je nekoliko savremenih devojaka osnovalo kružok čija svrha bi se mogla nazvati u najmanju ruku misterioznom.
Kada bi u gradu umro neki mladić koji nije imao verenicu, jedna od članica kružoka oblačila bi duboku crninu i preuzimala na sebe dužnost ožalošćene neveste.
Rođaci bi se čudom čudili, poznanici manje, ali su i jedni i drugi verovali da iznad sveže rake lebdi lepa i setna tajna.
Kružoku je pripadala i Nina Aleksejevna Besonova, ne suviše lepa ali ljupka devojka, koju je odnekud morila dosada. U nju su se čak i zaljubljivali – šta i da rade gimnazijalci u jeku sazrevanja – a njoj je ipak bilo dosadno.
I evo, posle jedne od drugarica, došao je red i na Ninu da isprati u grob zagonetnog verenika.
– Sledeći je Vaš – rekoše joj.
Drugarice koje još nije izabrao žreb, zavidele su joj. One koje su već bile ispunile svoju ozbiljnu i tužnu misiju gledale su na nju sa tužnim razumevanjem.
Toga dana Nina se vratila kući čudno uzbuđena. Pred njom su bili teskobni dani besposlenog tuženja.
Tištala su je mučna predosećanja, na svakom koraku su je vrebali nagoveštaji gubitka i pogibije nekog bliskog.
Nije lako znati da vreme neumitno ističe i da će uskoro umreti neko još nama nepoznat ali već mio i drag, i da će s njim umreti i mogućnost naše sreće...
Ko li će to da bude? I zašto im nije suđeno da se sretnu pre granične linije groba? Možda bi ga ona sačuvala od okrutne sudbine...Tako mlad, a smrt ga već vreba, da bi uskoro nanela svoj užasni udarac! I nema nikog da ga spase...
Na momente je Nina skoro zavidela svojim drugaricama iz kružoka, koje su već stigle da obave taj slatko-tužni obred, i sada još samo reda radi nose crninu. A crnina tako lepo ide uz njihova mila lica da se prolaznici zaustavljaju da ih bolje osmotre.
Unapred se ništa ne može znati. Treba biti spreman na prvi poziv. Zato je Nina, krišom od roditelja, nabavila celokupnu opremu.
Novac nije bio problem, spadao je u rashode kružoka.
Svakog meseca skupljala se članarina, a bilo je i vanrednih prihoda, baš kao i u drugim udruženjima.
Bez obzira što nije bilo teškoća oko kupovine crnine, problem je predstavljao dan njenog oblačenja. Najbolje je blagovremeno najaviti takvu mogućnost. A Nina se zbog nečega ustručavala takvih razgovora sa svojom majkom.
A i šta da joj kaže? Pravila kružoka ne dozvoljavaju da se otkrivaju poslovne tajne. Treba izmišljati i lagati, a to je Nini strano. Odlagala je iz dana u dan, a zatim odlučila da sve prepusti slučaju. Nekako će već biti, mislila je.
Napokon donesoše crninu. Nina je odabrala vreme kada majka nije kod kuće – i sakrila crninu u svoju sobu.
Svako veče bi vadila crnu haljinu i širila je po postelji. U odnosu na belinu sobe sve se činilo još strašnijim. Nini se stezalo srce, bujice suza su joj tekle iz napaćenih očiju. Na prozorima su lepršale lake zavesice, u vazama je mirisalo cveće, nad zagasitoplavim morem plamtelo je zalazeće sunce. Dugo je plakala. Ponekad bi oblačila haljinu i gledala se u ogledalo. Skromni kroj haljine, strogi fazon šešira, sve joj je tako lepo pristajalo... Plakalo joj se još više.
Svako jutro bi se budila uz potajni strah – da nije već stiglo vreme očekivane patnje? Sunce je bilo visoko, bašta je plamtela u zlatu, kroz čipku zavesa prštao je u oči blistavi dan. Tom vrtoglavom bujanju života Nina je suprotstavljala otrovno predosećanje:
– A on, moj dragi, uskoro će umreti!
Dolazila bi u trpezariju tmurna, rasejana, odudarajući smetenošću od svoje lepršave i svetle haljine.
Mati je gledala u nedoumici i pitala:
– Što si mrzovoljna, Ninočka? Šta te muči? Šta je to s tobom?
Nina je ćutala, i zagonetno i tužno se osmehivala. Sedala je na svoje mesto za stolom, tiha, krotka, skladno očešljana, sasvim nalik na junakinju romana čiji rasplet ne obećava srećan kraj.
Majka nije mogla da utvrdi šta se to dešava. Ali jedanput, posle večernjeg čaja, u trenutku iznenadne iskrenosti, raznežena tišinom bele noći, uzbuđena bojama udaljenog vatrometa, Nina se poverljivo privi uz majku, zaplaka i reče veoma tiho, ističući se naspram majčine haljine kao neka harmonična, nežna šara:
– Tako mi je teško na duši... Imam predosećanje da će se nešto desiti... nešto strašno... nekakva nesreća.
– Majka pretrnu. Zagrli je i poče da joj tepa, kao malom detetu.
– Šta ti je, Ninočka, Bog s tobom, šta bi se desilo.
Ti, dete moje, ne veruj predosećanjima, pa nisi ti nekakva baba. Ko danas veruje u takve stvari?
Nina obrisa oči i pritvorno mirnim glasom reče, osmehujući se:
– U pravu si, mama, i sama znam da je glupo, ali ipak slutim da mu preti nekakva opasnost.
– Kome to, Nina? – upita majka. Malo se odmakla – da osmotri kćer, žmireći sivim, kratkovidim očima.
– Pa mom dragom, mom vereniku – odgovori Nina plačno.
– Šta kažeš? – zaprepasti se majka – Kakvom dragom?
Otkuda tebi verenik!
– Nemam ga – tužno će Nina – nemam, ali šta onda.
Predosećam da ću se zaljubiti u nekog ko će mi biti najdraži na svetu, i da će on najednom umreti.
Tu Nina neutešno zarida. Majka je, zapanjena, milovala i tešila, pominjući nekakve kapi za smirenje.
Te večeri Nina nije vadila crninu, mirno je zaspala. Izjutra, jedva otvorivši oči, začu veseli ptičji cvrkut i graju braće. Opet je skoli tuga. 

* * *
Sunce je zalazilo ali je još bilo toplo i svetlo. Nina je stajala na plaži i zurila u more. Oko nje su letele neke male i brze ptice, uz prodornu, otegnutu pisku. Vlažni I škriputavi obalski pesak nežno joj je golicao bosa stopala. Ravnomerni talasi zapljuskivali su obalu, kvaseći joj vitke, preplanule noge. Pod izrezom lake haljine slobodno su se odizale grudi. Stajala je tako i maštala. Ko li će biti on, njen dragi, koga će ispratiti u grob, i oplakati? Kakve će biti oči koje nikada neće videti, usne koje joj se nikada neće osmehnuti? On je nikada neće zagrliti i reći joj: „Draga, volim te. Draža si mi od života“. Plakalo joj se ali nije znala za kim. A tako bi utešno bilo srušiti se u pesak i ridati!
Setila se jučerašnjeg razgovora sa jednom od drugarica o predstojećem dvoboju kneza Ordin-Ulusova i muža žene koju je ovaj voleo. Posta joj žao što ne može da pođe za kovčegom mladog lepotana Ulusova! Ali, on voli drugu i svima u gradu je poznata istorija te dirljive, lepe i nerazumne ljubavi. Ljubav, ako je prava, zaista prezire sve prepreke i izaziva i samu smrt. A možda ovaj put ni jedan od suparnika neće stradati, i sve će se srećno završiti?
Neka žive, šta je se tiče!
Predosećanje je, međutim, nije napuštalo. Tiha patnja postajala je još strasnija u purpuru zalazećeg sunca. Iznemogli, hladni zenit opuste.
Nina se uputi kući. Sad joj se pesak učini neprijatno vlažnim. Bi joj krivo što je bosa. Bilo je to breme nejasne mrzovolje koja mora da se nosi.
Izdaleka ugleda poznatu priliku Nataše Leščinske.
Nina se i obradova i uplaši. Užasna, očekivana vest?
Dobro se videlo, po užurbanosti pokreta, da je Nataša zbog nečega uzbuđena. Da donosi neku važnu vest.
Nini se slediše kolena i zadrhtaše ruke. Htede da potrči u susret drugarici ali joj srce tako zalupa da se zaustavila.
Buknuše joj obrazi. Stajala je, skrstivši ruke na grudima, u nezgodnoj i čudnoj pozi. Osmeh joj beše smušen i neiskren.
– Jesi li to ti, Nataša? – upita snebivljivo – baš lepo!
I zaćuta, poražena neiskrenošću sopstvene intonacije.
– E, pa, Ninočka – reče Nataša prilazeći, zadihana od brzog hoda. Imala je zabrinut izraz. Crna, raščupana kosa, koju više nisu držale šnale, ispala je ispod slamnatog šešira s nojevim perom, pridajući njenom preplanulom licu neki dečački raspojasan, samouveren izgled.
– Da? Umro je? Moj? – isprekidano i uplašeno upita Nina.
– Nataša živahno potvrdi.
– Umro je. I to se, možeš misliti, ubio. Zar nije interesantno? Baš imaš sreće.
Nina zarida. Činila se tako jadnom i izgubljenom, sama usred pejzaža prošaranog ružičastim i plavim refleksima, u svojoj matroskoj haljinici. Zajapurena gošća je teško disala od hodanja na visokim potpeticama.
Plačući, Nina tiho upita:
– Ko je on?
Zvuk njenog glasa beše tako tanak i treperav kao glas rasplakanog deteta.
Nataša joj nežno stište ruku.
– Stvarno mi je žao – reče – veoma je mlad. Student Ikonikov.
– Ubio se?
– Da. Dok su njegovi bili u letnjikovcu. Došao je u prazan stan, napisao pisma, lično ih bacio u poštansko sanduče, prenoćio. Izjutra se ubio. Roditelji su stigli iz Pavlovska čim su primili pismo, ali bilo je kasno.
Nina je ćutala. Tek nadomak kuće upitno pogleda Natašu. Ova reče u odgovor:
– Sahrana je prekosutra. U Peterburgu.
Stigoše.
– Nina, ti plačeš? – upita majka.
– Umro je – odgovori Nina kratko, suvo i skoro neprijateljski.
– Ko je umro?
Kao skoro uvek kad su u pitanju starije žene, iznenadno pominjanje nečije smrti uplaši Nininu mamu, kao da je neko razgovetno i mračno rekao „i ti ćeš umreti“.
– Ah, mama – obrecnu se Nina – ti inače ne znaš o kome se radi.
To zazvuča skoro smešno, i cela situacija posta još bolnija za Ninu.
Majka se obrati gošći:
– Recite mi makar Vi, Nataša, ko je to umro?
Nataša, skidajući šešir pred ogledalom, odgovara polako, trudeći se da savlada uzbuđenje:
– Ubio se student, naš poznanik, Ikonikov. Ne zna se razlog. Sada je mnogo samoubistava, nažalost. Tako mlad, i niko ne zna zašto. Samo mala modrica na slepoočnici, kao da se ugruvao. A lice sasvim spokojno.
– Idem na sahranu – odlučno reče Nina.
Mati sede na stolicu. Pogleda kćer u nedoumici.
– Ali, Nina...
– Neizostavno. Za ime boga, ne zadržavajte me!
Nataša sede uz Aleksandru Pavlovnu i tiho joj reče:
– Molim Vas, ne uzbuđujte se. Ja ću poći sa njom i biću sve vreme uz nju.
Nina se povukla u svoju sobu.
– Šta je to s njom, Nataša, recite mi — raspitivala se Aleksandra Pavlovna. – Bila je loše raspoložena u poslednje vreme. Šta se dešava? Ko je taj Ikonikov?
– Jedva ga poznajem – pravdala se Nataša –Zaista ne znam u kakvim su odnosima bili njih dvoje.
Nina ubrzo izađe u dubokoj crnini, u rukavicama i sa spuštenim velom. Majka je zaprepašteno pogleda.
– Otkuda ti ta crnina, Nina?
– Ali, mama.
– Nina, to nije nikakav odgovor. Moram da znam. Slušam te.
– Mama. Nemoj me mučiti. I bez toga mi je teško. Govorila sam ti da predosećam nesreću. Umro mi je verenik.
Sad idem.
To je izgovorila već skoro mirno.
– Čekajte malo, popijte makar čaj. O kakvom odlasku... – usplahireno ih je nutkala mama.
Onda se sve odužilo. Nepotrebno pijenje čaja, odvratna zakuska, zveckanje kašika, smejuljenje braće, nepoverljivo ispitivanje, svetlost lampe pomešana sa purpurom umirućeg sunca.
Ninu obuze tuga. Nekoliko puta je jedva obuzdavala jecaje. Nataša joj zabrinuto došapnu:
– Prerano počinješ. Umorićeš se. Štedi se za odlučujuće trenutke.
– Dosta, Nataša, ti ništa ne razumeš – srditim šapatom je odgovarala Nina.
Evo ih konačno u vagonu. Nekoliko slučajnih saputnika sa saosećanjem i divljenjem gleda Ninu.
– Da li si ga ti uopšte poznavala – pita je Nataša.
– Naravno da ne.
– Pa zašto onda plačeš?
– Zar je lako sahranjivati verenika?
I odjednom se nasmeja.
– Ne plačem. Smejem se.
– A suze?
– Smešno mi je do suza.
Nataša se bezuspešno trudila da je uteši.
– Baš si ti neka plačljivica. Molim te, kontroliši se. Još ćeš postati histerična. Šta ću onda s tobom?

* * *
Polako se smračivalo dok su se vozile ulicama letnjeg grada. Između dva oblaka beleo se mesec a u vodi kanala njegov titravi odraz. U štropotu prljavih ulica beše nešto otrovno i podrugljivo. Zasijaše raznobojne lampice obližnjeg svratišta, ošinu ih po očima šarenilo plakata na oronuloj fasadi. Napadno odeveni posetioci nadirali su sa svih strana. Kao da je neki nevidljivi prst upirao u cinični natpis: „Jeftin provod“. U svemu je bilo nekog jadnog, zdušnog veselja po svaku cenu. Kako je to svirepo! Kako se iko može veseliti dok on, mlad I lep, leži prostreljene glave! 

* * *
Nina prenoći kod Nataše. Tu je bilo jednostavnije nego kod kuće. Nataša je samo saopštila:
– Umro joj je verenik.
Niko joj nije dodijavao pitanjima, iskreno su je žalili. Cele noći je sanjala isti, strašan san.
Novi dan obećavao je tugu i muku. Probudila se sa suzama u očima, na tuđoj postelji. Sunce, ravnodušno prema zemaljskim patnjama, liznu svojim plamenom prozore i zeleni tepih. Nina pomisli: „Odsada ću celog života, budeći se, znati da je moj dragi mrtav“.
Dok se oblačila, primeti da joj crnina dobro stoji.
Zadovoljno se osmehnu. Žurilo joj se domu svog dragog. Nabore crnog vela pažljivo je spustila preko lepog, preplanulog lica...
Stepenište pokojnikove kuće bilo je u mermeru, bronzi, staklu, zastrto mekim ćilimima. Njena tuga će, tako, do kraja ostati lepa, neće je uprljati neki neugledni, sporedni ulaz iz dvorišta.
Na odmorištu prvog sprata beleo se poklopac kovčega. Nina posrnu. Ispod lakta oseti Natašinu ruku i začu njen blagi glas:
– Onuda, Nina...
Zaklonjena dugim crnim velom, ne videći nikog, Nina se zaputi u salu, gde je na visokom postolju, u belom kovčegu, ležao njen voljeni.
Neko je delio sveće, iz bočnih vrata vio se dim kandila. Nije bilo mnogo sveta, pa je Ninina pojava bila upadljiva. Svi se začudiše dubokoj crnini i suzama nepoznate devojke.
Nina se lagano nakloni nad sanduk. Pokrov, cveće, voštano lice pokojnika. Kako se strašno, kako hladno osmehuju mrtve usne! Kako su ledene pod čežnjivim usnama verenice! Ne uzvraćaju žarki poljubac mrtve usne!
Nina slabo kriknu. Neko je uze pod ruku i pomože joj da klekne. Poče opelo.
Čulo se sašaptavanje rođaka:
– Ko je ona?
– Niko ne zna.
Neko se u pola glasa obrati Nataši koja je stajala kraj ulaza:
– Da li znate ko je ta gospođica u crniništo tako plače?
Isto tako tiho Nataša odgovori:
– To je pokojnikova verenica.
– Ali niko je ne poznaje.
– Tužna je to priča.
Tad počeše da prenose jedno drugom:
– Pokojnikova verenica.
Rodbina prvo beše u nedoumici. A onda svi poverovaše. Ta draga i uplakana devojka za sve njih postade verenica jadnog studenta samoubice. Osećali su da iznad svega lebdi nekakva dirljiva tajna. U poređenju sa snažnim i nedopadljivim očajanjem roditelja, sa crvenilom očiju i raščupanim sedim pramenjem, nema tuga devojke činila se uzvišenom i divnom. I svi su daleko više žalili nju.
Zar se malo toga dešava među zaljubljenima, a on se, eto ubio, zauvek osudivši njeno srce na tugu i kajanje.
Ninu obuze nešto nepojmljivo, jače i od lepote ljubavi, snažnije i od mraka smrti. Nina shvati da je mladić u kovčegu, okružen lelujavim mirisom i plamenim jezičcima kandila, da je on uistinu njen voljeni...
Skrhana nepojmljivom patnjom ona pade preko kovčega.
Dotače je crna odora sveštenika. Ona zagnjuri lice u ruke i zarida, dok su nad njom tiho zvečali lančići kandila. Tužno se razleže pojanje.
Nina jasno vide pred sobom lice pokojnika. Učini joj se kao živ. Ona se sva unese u crte dragog lica, uhvaćene oštrim pamćenjem zaljubljenosti, i raspozna u njima zaverenički mig.
Opelo se završi. Nina ostade sama, sa osećanjem nelagode. Zar da ode i ostavi ga? Pošla je lagano, tiho i tužno, praćena suznim pogledima rodbine. Na stepeništu se zaustavila. Čula je korake iza sebe. Neko nejasno predosećanje govrilo joj je da to dolaze po nju.
– Gospođice – obrati joj se jedno uplakano devojče – Mole vas da dođete na trenutak.
– Zašto? – bojažljivo upita Nina.
– Kod njih je pismo.
Sobarica je odvede u gostinsku sobu. Videlo se da se porodica upravo vratila iz letnjikovca. Nameštaj je bio pod navlakama, raspoređen kojekako, po privremenom rasporedu. Ogledalo je bilo pokriveno ukoso nečim belim.
Nina podiže veo sa lica, izmršavelog od tuge. Paćenički pogleda na sedu ženu koja joj kretaše ususret.
Mehanički primeti veliku sličnost sa pokojnim sinom.
Zbog nečega se činilo da još koliko juče ova uplakana žena nije bila seda. Okrenut prozoru, skrivajući izraz tuge na ponosnom licu, stajaše otac, visok i uspravan.
– Vi ste nam jedina nepoznata ovde. I ja mislim da je Serjožino pismo upućeno baš Vama.
– Ne znam – reče Nina – zaista ne znam.
I zaplače se. Zaplaka i majka.
– Desilo se tako iznenada. Čekali smo ga na ručak, i odjednom... Evo ga to pismo. Moli da ga predamo gospođici koja još nije bila kod nas. Poznaćemo je po crnini... A možda će i zaplakati.Njoj ga, piše, predajte. Ako ne dođe, spalite ga, piše, bez čitanja. Pomislila sam da je Vama...
Ne premišljajući više ni trena, Nina reče:
– Da, za mene je.
– Preblede i uze pismo. Šta li krije – prekore ili reči ljubavi i oproštaja? Koverat joj zašušta među prstima. Dok je izvlačila pismo, misli su joj se munjevito rojile: „Ako dođe neka druga, predaću joj ga. Ali neće doći. Napustila ga je i zaboravila. To je moje pismo!
Mene su mučile zle slutnje u njegovim predsmrtnim časovima. Jedino ako stvarno dođe u crnini, i uplakana predaću joj ga“.
Roditelji su po njenom licu nastojali da odgonetnu strašnu tajnu.
Čitala je:
Mila moja, pišem ti u nestvarnoj nadi da ćeš ipak doći i zaplakati nad mojim grobom i makar nakratko obući crninu za mnom. Znam da je to glupost, pa ipak verujem u to. Ako dođeš, predaće ti ovo pismo... A ako ne dođeš, spaliće ga. Zamolio sam mamu, a ona je od reči.Verujem da je nećeš razočarati. Ja, vidiš, umirem. Sve se skupilo. Ne krivi sebe, mila moja. Za naš raskid sam kriv ja i niko drugi. Kao da je iz tkanja mog života neko
izvukao najvažniju nit, sve je počelo da se raspada. Spolja sam ostao isti, čak sam se latio i nekih poslova. Ali iznutra sam bio smrvljen. Nije bilo lako odlučiti se. Ne zbog moralnih normi ili svetinje ljudskog života, a opet, možda i zbog toga. Strašno je i morbidno. Ja sam bivši čovek (taj izraz sam odnekud ukrao, ali može da prođe). Tako bih želeo da ti kažem nešto vedro i umirujuće. Ti ćeš se, može biti, i nasmejati kroz suze, ali neka – ja tebe, mila, strašno volim. Budi srećna, mene se sećaj retko i bez ljutnje. A ako bi se ti vratila... Ali šta vama živima znače poruke iz groba? Pa ipak, draga moja, onaj kome je dato da živi a odriče se života, prava je hulja. Zbogom. Tvoj Sergej.

 

Nina vrati pismo u koverat. Želela je da ode, da bude sama, da razmisli, da se isplače. I već htede da krene kad je zadržaše upitni pogledi.
– Šta Vam piše Serjoža?
Nina oćuta. Nije znala šta da kaže. Majka nastavi:
– Shvatite užas naše situacije. Mi ne znamo zašto se Serjoža, zašto se... makar nešto nam recite, makar nešto!
Nina pomisli: „A šta ako dođe ona prava? I budem morala da joj predam pismo? Ona je ta koja treba sve da ispriča“. Pa reče kroz suze:
– Ne mogu Vam pomoći. Moram da ćutim.
– Gospođice – resko se oglasi otac – mi smo mogli i da Vam ne uručimo pismo. U takvoj situaciji... imali smo pravo da sami otvorimo... A vi krijete...
Nije dovršio. Čudno zajeca. Okrete se.
Nina obori pogled i tiho reče:
– Mogli ste da pročitate, ali niste.
– Nismo, naravno – reče mati – Mi nikada ne čitamo tuđa pisma. Ali naša nesreća... molim Vas, smilujte se na nas.
– Sačekajte do sutra – uzviknu Nina – sutra kada ga... kada Serjožu...
Obe grunuše u plač, zagrljene. Onda majka odgurnu Ninu.
– Ako je on to zbog Vas, neće vam Bog dati sreće – kriknu i izađe iz sobe jecajući. Otac brzo krete za njom. Nina ostade sama. 

* * *
Ostatak dana je provela u košmaru. Iznova je iščitavala pismo i strepela od pojave one druge devojke. Nije mogla da zamisli da se rastane od dragog, žurnog rukopisa. Sa zebnjom je očekivala veče, trenutak kada će saznati da li se pojavila ta zla oholica. Dosadni i vreli vukli su se minuti sunčanog dana. Nekako posle podne Nina se obrati Nataši:
– Primiti ovakvo pismo velika je stvar. Ja sam ga primila.
Tek sad primetiše natpis na uzanom zelenom kovertu: Ucveljenoj verenici. Ali ona nije dolazila... Nije je bilo ni na večernjem pomenu, kada je Nina položila beli verenički venčić kraj sanduka. Nije je bilo ni kad su ga iznosili... Ninina tuga nije bila ničim narušena.
Ulicama ravnodušnog grada, za kovčegom, po prašnjavoj kaldrmi, išla je Nina uz roditelje svoga verenika. Jedan elegantni prosedi gospodin vodio ju je pod ruku.
Lepota njene tuge prostirala se vrelim ulicama. Umor je još više krasio njenu tugu. Za vreme obreda u crkvi samo je mislila: „Šta treba da učinim da bih mu bila po volji? Šta su podrazumevale one reči ljubavi i prekora, onaj otvoreni prezir prema malodušnosti na kraju pisma?“ Činilo joj se da zna. Da zna šta treba da učini, i kako da ga uteši. 

* * *
I poslednji grumen zemlje bačen je u raku...
Nad svežom humkom stoji ostarela, poružnela majka, koja nije sačuvala sina... Tu je i ona koju ni jedanput nisu ugledale njegove oči, ona kojoj se otkrilo njegovo srce – slabo, zemno srce čoveka koji je žudeo za velikim podvigom ali ga nije mogao izvršiti. Gledale su jedna na drugu. Nina tiho kaza: 
– Juče ste mi rekli da mi Bog neće dati sreće ako je on umro zbog mene. Bog zna da tu nema moje krivice. Šta će mi sreća ako je on u grobu? Ispuniću sve što mi je zaveštao, njegova ljubav postaće moja ljubav, njegovi prijatelji moji prijatelji, njegova mržnja moja mržnja. Na svojim plećima izneću sve ono što ga je ubilo.... 

1908.

 FJODOR KUZMIČ SOLOGUB (TETERNIKOV) (1863-1927) istaknuti ruski pesnik, romanopisac, novelista, esejista i dramski pisac simbolističke orijentacije. Rođen u skromnoj porodici, u Sankt Peterburgu. Napisao je pet romana (od kojih je najčuveniji Sićušni zloduh, 1895), deset zbirki priča (od kojih su Senke, 1895. I Žaoka smrti, 1904. talentovano promovisale njegovu opsesivnu temu: detinjstvo i mladost u svojoj izloženosti zlu). Od pesničkih knjiga navedimo Tamjane i Nebo plavo iz 1921. godine, a od drama Liturgiju Meni (1906) i Pobedu smrti (1907), koje odlikuje bekstvo od magistralnih socijalnih koncepata u ponešto morbidni poetski mikrokosmos, u pomirenost sa sudbinom i radosno prihvatanje udesa. Kao teoretičar teatra, zastupa ideje Mejerholda i Jevreinova. Svoje poglede na pozorište izlaže u eseju Teatar jedne volje (1908). Estetička traganja sistematizovao je u eseju Ja. Knjiga savršene samopotvrde (1906), Čovek je čoveku – đavo (1906) i Demoni pesnika (1907).

 Izbor, prevod s ruskog i beleška
Draginja Ramadanski