Vesna Todorović
ITINERER
ZA MENTALNE MAPE SERGEJA APARINA
The imagination is not a State:
it is the Human existence itself.
William
Blake, Milton: A POEM IN TWO BOOKS
REČ PRED POLAZAK
... putovanje u daleke svetove imaginarnog
dobro
provodi dinamičnu psihu jedino ako
liči na putovanje u beskraj.
Gaston Bašlar, VAZDUH I SNOVI
Slikar
je prema psihološkoj funkciji svog umetničkog postupka svojevrsna personifikacija
Narcisa. Razume se, uz pretpostavku o kvalitativnoj promeni radnje, jer slikar
nije pasivan posmatrač, on je delatelj, koji u složenom procesu stvaralačke imaginacije,
uočenim treptajima duše oživotvoruje odraz vlastitog lika. Isti pristup ima i kada
se bavi drugim motivima. U njih, umesto vlastitog lika, pretače belege snažno doživljenih
i u uspomene pretvorenih životnih zbivanja, koje posmatrač doživljava kao metaforu.
U tom kontekstu, tema o Narcisu doživljava značajno proširenje dijapazona.
Sergej
Aparin je poetsku okosnicu svog umetničkog opusa načinio od najprijatnijih uspomena
svog detinjstva i rane mladosti – na boravke u kući svojih voljenih bake i dede
na obodu rodnog grada, na imanju, kojem je prirodna granica bila reka. Zemlja, voda
i nebo – trougao životnih elemenata u neposrednom dodiru, uz sve ostale, prateće senzacije,
formatirali su dušu i duh mladog bića. Otud se ova tri elementa, zajedno ili zasebno,
pojavljuju kao vodeća nit značenjske potke njegovih dela, prikazujući svoje
postojanje u vidu bogatog ikonografsko-likovnog okvira svim sadržajima i temama
njegovih slika. Do današnjeg trenutka, Aparin je pažljivo i sa velikim žarom oslikao
čitavu epopeju dragih uspomena, obogaćujući prvobitne utiske nanosima novih iskustava.
Uvidi i spoznaje su neprestano povećavali specifičnu težinu osećajima i željama.
On ih je bojio blještavom svetlošću Sunca i mediteranski radosnim shvatanjem života,
ili tajanstvima noćne tame, koja je skrivala teme dalekih mitoloških izvora, pridošle
snovitim putevima, sa mešavinom ličnih i predačkih iskustava. Sloj po sloj, oblikovao
je mnogoznačnu ikonu svojih sećanja, ugrađujući njenu nostalgičnu suštinu u sve
što je stvorio. U sve što će stvoriti.
Čovek
ne može pobeći niti od svojih korena, niti od svoje sudbine.
Svet
Sergeja Aparina je samosvojan, obeležen nadaleko prepoznatljivim ličnim znakom.
Možemo ga bez dvoumljenja nazvati bogatstvo imaginacije. On izaziva sve veći
broj putnika željnih da ga upoznaju, približe se i zavire u nepresušne trezore,
neki radi uživanja, a neki da načine ozbiljan, gotovo pustolovan pokušaj otkrivanja
gradivnih elemenata za značenjske slojeve, u potrazi za suštinom. Kao za krunskim
draguljem.
Aparinov
svet je jedinjenje zbilje i bajke. Kao i sve bajke ovoga sveta, izatkan je svekolikom
mudrošću, crpenom iz generacijski neizmernog iskustvenog taloga. Vidna je umetnikova
veština, kojom je, svestan toga ili ne, i neka to ostane njegova tajna, postavljao
kulise za složenu scenografiju svojih rečitih skaski, stvarajući lavirint bez izlaza.
Ne može ga ni biti, jer se nove putanje svakodnevno, bez zastajanja, opliću okolonaokolo.
Uprkos takvom iskustvu, putnik ne oseća klaustrofobičnu teskobu. Bodar i bez straha,
uz osećaj vedre svečanosti unutar uma, pogledom i bićem uranja u privlačnu likovnost
bajkovito-pustolovne metafore stvarnog života.
U svet
Sergeja Aparina poželjno je ući i pohoditi ga dokle god se pogled pruža i snaga
traje – bez žurbe. Ovaj nauk, izveden iz predhodnih iskustava putnika-namernika
ka tom pravcu je najbolje primeniti već od samog praga.
Jer,
koliko god da su njime hodočastili mnogi putnici, sve ljudi izuzetnog uma i opažanja,
a neki od njih ostavili i svoje dragocene putopisne izveštaje, Aparinov mnogoliki
svet je isklizavao pred željom za potpunim sagledavanjem. Kao da se poigrava, svakom
novom hodočasniku bi pokazivao novo lice, štaviše, mnogo novih lica. Ne verujemo
da zvuči odviše utešno, ali valja znati da se slično događalo i kada bi se neko
odvažio da ovo zahtevno
putovanje ponovi.
Ova primedba
je ponajviše namenjena onima, koji žele brze rezultate. Sa druge strane, oni koji
uživaju u izazovu značenjske složenosti i nepredvidljive višeslojnosti, u lepotama
likovnog ostvarenja i svojstvima raznolikog izraza unutar različitih umetničkih
kategorija – putovanje u Aparinov svet je pravi, umno odabrani cilj, kome se treba
posvetiti čitavim bićem.
Razložno
opravdanje za ovako brižljive pripreme, možda treba potražiti u zavodljivosti svake
pojedinačne Aparinove slike. Ako bi se njihov niz, u neposrednoj stvarnosti poređao
ispred očiju, ili pak, u mislima, na unutrašnjem ekranu sećanja, njegove slike bi
svakako prikazale i ponudile široki raspon kompozicijskih rešenja za još veće bogatstvo
ikonografskog repertoara. Neke u celosti trepere od umetnikove mladalačke raspričanosti
i zagrcnutog nestrpljenja da u smislenu celinu povežu slapove nadirućih misli, ideja
i asocijacija, a neke su lucidno pročišćene kao skupoceni kristal, motivski izbrušene
poput aksioma, i bez ijednog suvišnog ukrasa – uglađene do pune otmenosti!
U uzbuđenju
pred lepotom i raskošnom ponudom plodova Aparinovog roga obilja, užurbani i nestrpljivi
pogled se začas izgubi, otkine i otkliza, zaustavljen tek nekim od detalja sa slike.
A oni nalažu opreznost, jer su to možda minuciozne zamke, zavodljive poput sirena,
koje predstavljaju lukave putokaze ka nezavisnim značenjima u smeru bez povratka.
Rešenje problema leži, sada bi to bila već sasvim očigledna metodska putanja, u
obuhvatnom sagledavanju i neprekidnom držanju na oku mreže jedinstvenog smisla,
koja se prostire unutar svih Aparinovih slika, a posebnim slojem objedinjuje i čitav
njihov svet. Ona možda nije uvek uočljiva, češće se njeno postojanje samo sluti.
Da bismo je uočili, kako bi nam bila od koristi, možda treba poći od uvida u ličnost
umetnika.
Pomna
introspekcija u tom pravcu daje nam pravo na tvrdnju da je živonosno tkivo ove mreže,
toliko važne za razumevanje Aparinovih slika, generisano nesvakidašnjom složenošću
njegovog unutrašnjeg sveta: značajno životno iskustvo putnika kroz realne i imaginarne
prostore i različita vremena, saznajne sklonosti i izuzetno živahna prijemčivost
utisaka vođenih dubokom emotivnošću, što je sve odraz životnosti bića i živahnosti
večno mladog srca, i na kraju, što verovatno i nije konačno, radoznali i dobro razvijeni
um, kome imaginativnost proširuje spoznajne vidike do razmera neslućenog. „Radoznalost
dinamizira ljudski duh“, kaže pronicljivi Bašlar. Zaista, nekom, ko nije Sergej
Aparin, bila bi potrebna dva ili tri ljudska veka da sve te sastojke sabere, a kamo
li smesti u samo jedan život.
Očitavanjem
svih ovih tačaka, dospeli smo do samog jezgra umetnikove ličnosti – do duboko intimne
geo/kosmografije beskraja. Oblikovanje njene pojavnosti u likovnim ostvarenjima,
putem metafora i neposredne simbolografije, duguje misaono-emotivnoj autorovoj sklonosti
ka metafizici – i vremena i prostora. Stoga, nikako nije suvišna preporuka da se
napolju, pred vratima ovog raskošnog i neobičnog sveta ostavi vlastiti, počesto
teški teret konvencija, kako bi se, bez ograničenja, otvorila sva čula i oslobodio
duh.
Nesputanost
jeste ključ lične slobode, ali je istovremeno i ključ boljem pristupu i uvidima
u imaginativne naume nesvakidašnje stvaralačke ličnosti Sergeja Aparina. U susretu
sa Aparinovim svetom, putnik je postavljen pred možda najveći izazov svog života,
usred osećanja
istinskog beskraja.
Malo
je slikara, koji su dočarali lične prodore u takve prostore, bez pomoći optičkih
iluzija u vrsnom poznavanju zakona perspektive, umeća njenog predstavljanja svakovrsnim
skraćenjima, ili ulogom svetlosti i međusobnim odnosima objekata u kompoziciji.
Aparin sva ta pomagala dobro poznaje. Ali, istina o beskraju se očitava u apstraktnom
području slike, u ideji, a filozofski nastrojenom Aparinu u njoj je polazište.
Istraživača
čitanje ideje ponekad podseća na tumačenje proročanstva. Za oboje je potreban odgovarajući
ključ. Pitamo se, da li su za tajnu pronicanja dovoljni samo upornost i prateće
znanje? Ili ulogu ključa igraju i intuicija i imaginacija, uz pomoć duhovnog oka?
Oka prozorljivosti, kako su ga nazivali stari pisci slovenske pravoslavne duhovnosti.
Ako je već slikar prikazao tu vrstu dara, šta preostaje istraživaču?
PUT U LAVIRINT
I često verujemo da samo opisujemo
svet slika
a zapravo silazimo u sopstvenu tajnu
Gaston Bašlar, ZEMLjA I SANjARENjE
Susret
između umetnika i putnika-istraživača je susret dva oblika mašte, od tog trenutka
sudbinom nerazdvojivo povezana, po principu uzroka i posledice: putnikov izveštaj
nastaje nakon pohoda umetnikovom svetu.
Uzrok
njihove povezanosti proklijao je i pre susreta, te se putniku njim samo potvrdio
trenutak prepoznavanja vlastitog soja.
U topografskom
pogledu, susret označava krucijalnu tačku – ulazak na vrata umetnikovog sveta – tačku polaska na hodočašće.
Pre polaska
na ovaj, za posvećenog tragaoca put slatke neizvesnosti – valja osmisliti pogodnu
metodologiju, čija će svrsishodna podrška ojačati putnikovu budnost i time
umanjiti broj propusta u percipiranju. To je od izuzetne važnosti, kada se imaju
u vidu sve osobenosti Aparinovog sveta, i kada se uporede svi zapisi prethodnih
putnika. Deluje sasvim primereno da se za ovakvu priliku usvoji spretno i uvežbano
ponašanje speleologa, koji korak-po-korak, strpljivo, pribrano i uporno ispituje
nepoznanicu složenog podzemnog lavirinta. Ne treba ni pominjati da je zalog njegovog
uspeha često i goli život. Ova napomena nije ni suvišna, niti besmislena za ovaj
kontekst. Jer, makar i metaforično, i istraživač Aparinovog sveta ulaže veliki deo
svog bića u očekivani ishod.
Rukovođeni
asocijativnim mislima, obreli smo se načas u pećinskom lavirintu, začudnoj i tajanstvenoj
graditeljskoj tvorevini prirode, pred vitalnom činjenicom: njegov neposredni graditelj
je naizgled slabašni a čudesno uporni, svuda-prodirući planetarni kopač i životodavni
elemenat – voda. Ovo digresivno skretanje će biti od koristi, uspostavljanjem poredbene
veze između graditeljskog ponašanja vode i ljudskog uma, odnosno njegove posebne
kategorije – mašte. Sličnost je, bez ikakve sumnje, evidentna! Jer, u osnovi stoji
stvaralački proces. Mašta, kao i voda, ima veliku prodornu moć. Možda i veću, jer
dospeva tamo dokle često ne dopiru ni osećaji slutnje, a pogotovo ne dospeva goli
ratio.
Do beskraja.
Beskraj
je prostorno-vremenska kategorija, koju shvatamo samo delimično, i to isključivo
u domenima duha, jer za nju (kao ni za smrt!) nema iskustva. Aparin ovu vrstu problematike
i upitanosti očigledno nosi u sebi imanentno, kao genski zapis, koji se ulio u svako
izvedeno delo.
Vratimo
se speleologu i njegovim večitim suočavanjima sa neizvesnošću ishoda i prohodnošću
neistraženih pećinskih puteva, sa svim nenadanim otvorima u hodnike novih
smerova kretanja, stvorenim imaginativnom ne/predvidivošću prirode, kako bismo pokušali
da u svetlu njegovog primera uočimo šta to i umetnik i istraživač treba da znaju,
pre nego što se otisnu na – samo neupućenima naizgled lake, a u stvarnosti zamršene
– puteve stvaralačke mašte. Lakonski odgovor na to pitanje će, možda, delovati kao
da je olako dat: kao i speleologu, sve zavisi od njihove budnosti. Poredbenog odgovora
ovde nema.
Uostalom, speleolog je samo okvirni uzor, koji ne može da pokrije sve načine i uslove
stvaralačkih putovanja. Nešto im je odista zajedničko – ivične situacije.
Odnosilo
se to na život, ili na spoznaju – speleologu, ili umetniku i njegovom istraživaču,
sve je na kocki.
Otud
nije besmisleno pozvati se na budnost.
Stepen
ozbiljnosti ovakvog zadatka je svakom istraživaču za poštovanje, što niti može,
niti sme umanjiti činjenica da ga samom sebi zadaje. Da ne pominjemo dvosmernu odgovornost
– i prema umetniku, i prema sebi samom. Stoga, uz usredsređenu i temeljnu pažnju,
treba već na samom početku uspostaviti čvrstu vezu sa najudaljenijim zakucima i
uma i srca svog bića. Od ovakve intelektualno-emotivne sprege očekujemo i verujemo,
da će se pokazati kao valjana podrška u našoj nesvakidašnjoj pustolovini suočavanja
sa putevima, i naizgled, bespućima žive mentalne mape koju je ispisala magična sila
ljudske mašte,
od one najjače, najvitalnije vrste – mašte jednog umetnika.
Sve to
treba imati u vidu već na samom polasku u smeru Aparinovog sveta, jer on je slikar
bujnih poniranja u trezore svih slojeva vlastitog bića. Pritom se ne ustručava,
da sledeći svoje davnašnje porive prema nesuđenoj profesiji arheologa, zagazi i
u nepregledne naslage iskustvenog i umetničkog nasledstva čitavog čovečanstva.
Ili da,
kao nostalgični dug mladalačkoj želji, naslika arheološku pseudo-sondu, sa „kaobajagi“
neposrednim nalazima. Njegova umetnička namera, razumljivo, nije rukovođena naučničkom
potrebom za egzaktnom rekonstrukcijom nekog stvarnog prebivališta, kulturnog ili
civilizacijskog sloja, jer Aparin je svestan soja svog ostvarenog profesionalnog
izbora. On time, kao u kompenzatornim snovima, ostvaruje odbačene želje.
U ime
toga, Aparin će ići u neprekidnu potragu za mnogobrojnim vrstama opštih mesta u
ponašanju i navikama ljudi svih vremena, čime će na mapi vlastitog mentalnog habitusa
strasno i artikulisano povezivati veoma udaljene geografske odrednice i oznake različitih kultura,
potom ih objedinjavati unutar okvira isprepletenog klupka svih svojih lavirintskih
likovnih prizora, i time ih uvrstiti u redovnu topografiju čitavog opusa. Takvo
njegovo nastojanje, upečatljivo prisutno na svakom koraku, moglo bi se okarakterisati
i kao radoznalost, međutim, ono je mnogo više nužnost za neprekidnim proširivanjem
unutrašnjeg, intelektualno-emotivnog habitata.
Za odnose
u Aparinovom shvatanju sveta i samog sebe, odličan je pokazatelj jedan od ostvarenih
ciklusa i izuzetno važan topografski sistem, nastajao u 1998. i 1999. godini, nazvan
Loco laudato. U prevodu sa latinskog to označava „mesto koje je hvaljeno, preporučeno,
veličano.“ Slike ciklusa se većinom odnose na prikaze nekoliko gradova u švajcarskom
kantonu Fribourg, do kojih je slikara odveo profesionalni razlog, dopunjen dodatnom
radoznalošću. Na prvom mestu, u istoimeni glavni grad kantona, Fribourg/
Freibourg (nastanjenog pola francuskim, pola nemačkim življem, otud dvojni nazivi), zatim
Morat/Murten, Bulle, Romont, Estavauer-le-lac. Posete ovim živopisnim mestima, poreklom
iz srednjeg veka, o čemu svedoči odlično sačuvana i dobro negovana arhitektura utvrđenih
zamkova, pokrenule su nastanak niza vrlo izražajnih slika, koje je Aparin zaogrtao
plaštom svog magično-snenog pogleda, u želji da naglasi pojmove dugog hoda njihove
istorije i žilavo istrajavanje urbanog života kroz turbulentna vremena. Svesrdno
ih preporučujući našoj pažnji, stvorio je slikovito jato malih planeta, nazivajući
ih zajedno i svaku pojedinačno Loco laudato.
Oživotvorenje
svoje mašte i njeno ovaploćenje u uverljivi likovni zapis, Aparin ostvaruje besprekorno
tačnim zapažanjima oblika svakodnevičnog ljudskog ponašanja, oblika koje je prikupio
na svim mestima u koja je kročio, i koji žive u njegovom sećanju. Potvrdu da se
u navikama i potrebama ljudi malo šta promenilo, nalazi i u delima starih majstora
slikarstva, u kojima i portret predstavlja svojevrsnu žanr-scenu. Ne preza da takvo
svoje otkriće dokumentuje citatom izrazite aluzivnosti. To umeće je dar, koji ga
čini veoma sposobnim graditeljem značenjskog lavirinta. Slobodan, nikom obavezan,
osim vlastitoj potrebi da upravo tako slika, Aparin svoj dedalovski talenat bez
posledica ulaže u igru, vođenu isključivo dobrom namerom. Drugim rečima, njegovi
lavirinti nisu sazdani da bilo
koga, ponajmanje nečiju telesnost, zadrže u prisilnom zatočeništvu. Ukoliko i zarobe
našu pažnju ili ljubav, to nikako neće biti na našu štetu, jer put do njihovog središta
ne dovodi do Minotaura, čudovišta koje za danak uzima i dušu i telo – već „samo“
do slikareve, veoma čiste duše.
Na mestu
je upitanost, je li takav ishod varka za predanog putnika, koji je u potrazi za
slikarevom suštinom, za samim jezgrom sveukupnog značenja, zapravo dospeo do svoje
duše, do samospoznaje vlastitih razloga za preduzeto putešestvije?!
Dragocenog
li otkrovenja za putnika-istraživača!
Ovaj
uvid je dokaz više da Aparin takvom svojom bogatom ponudom umetničke toponomastike
ne otkriva samo vlastite akutne i hronične sklonosti – on putnika nežnom i dobronamernom
rukom neprekidno upućuje ka smislu celine i obuhvatnom sagledavanju svih bitnih
odredišta njegovog sveta.
U tim
okvirima će prikazati i posebnu vrstu svesti o vlastitom poreklu i korenima u okvirima
jedinstvenog, opšteljudskog genetskog niza. A unutar njega, veoma delikatno i sasvim
nenametljivo će provući i svest o posebnom, ličnom statusu, vezanom za predačku
nit. A ona je ta, koja generiše svežinu i neposrednost, emotivnu toplinu i lakoću
u pristupu najsloženijim sadržajima. Upravo ova pomisao je bila poslednja, odlučujuća
kap koja će uticati da se Aparinova mentalna mapa na naše oči kristalizuje u suštinski
oblik – u polje poetsko-metaforičnog, ali, zasigurno autobiografskog zapisa!
Umna,
u duhu kontemplacije brižljivo stilizovana likovna esejistika Sergeja Aparina nesumnjivo
je obogaćena tonovima lične obojenosti. Odraz fenomena skrivene ispovesti kroji
posebnu značenjsku ravan, koja diskretno intrigira i isto tako diskretno, u punoj
meri ukusa daje vredne podatke o autoru. Podatke otmeno uzdržane i lišene svake
dramatičnosti, upućene iz onih prostora bića, koja su u stanju da sublimiraju opserviranu
pojavnost, da pretoče najznačajnije sadržaje u opšta mesta, u problematske topose
zajedničke svim ljudima.
Najistaknutije
mesto u Aparinovom slikarstvu zauzimaju teme o vremenu, i one koje su proistekle
iz tog pojma – protok, kruženje, prolaznost i propadljivost – na šta nas u svakoj
slici podseća prisustvo časovnika, ili barem klatna. Ali i drugi pokazatelji. Među
teme, koje aluzivno dotiču vreme kao neku vrstu podteksta, i koje je Aparin pomno
obrađivao, možemo ubrojiti svakovrsna sećanja i potrebu upamćivanja ljudi, mesta,
događaja, sa čime su u neposrednoj vezi i putovanja. Posredno, vreme ne mimoilazi
ni temu muzike, odnosno prizore muziciranja.
Koliko
puteva, spletova puteljaka, povremenih zabiti i bespuća! Nijedna opomena nije bila
suvišna – naprotiv. Ispostavlja se da je Aparinov lavirint slika njegove lične inicijacije
na putu duhovno-saznajnog napretka.
Ovakav
uvid ne može olakšati zadatak putnika-istraživača, koji na tas odgovornosti mora
da doda bar još jedan teg.Opremljen dodatnom opreznošću, putnik nastavlja pohod
i ubrzo shvata da u Aparinovim lavirintskim slikama prostor nikako nije od manjeg
značaja. Kao i teme vremena, i sve teme koje se odnose na očiglednu potrebu autora da dočara
veličanstvo, ili beskraj prizora, jasno stavljaju do znanja da je postojanje oba
pojma međusobno neraskidivo i neprekidno udruženo. Ovakva filozofska umetnikova
razmišljanja, izražena pitkim, znalačkim likovnim jezikom i razumljivim rečnikom,
svesno ili nehotično, predstavljaju slaganje sa važećim postavkama fizike o neprekidnom
jedinstvu prostor-vremena.
Treća
važna tema koju smo izdvojili, jer je, srećom, bila nezaobilazna na ovom putu, jeste
ljubav. Životno bitna, te Aparin, kao biće izuzetne emotivnosti, nije ostao imun
na nju, uobličivši je na sebi svojstven način – najčešće, delimično skriveno u neku
vrstu alegorijskog prikaza. Ova tema je Aparinovom slikarstvu u celosti, osim uticaja
na snoviđenjsku zanetost i izmaštavanje raznih čuda, bez ikakve potrebe za sastojcima
horora, ulila tople tonove i u vedrinu i u setu, u prozračnu jasnoću atmosfere i
dana i noći. Dala je impuls inače misaonoj kategoriji, humoru, utičući na njegova
pozitivna svojstva, u smislu potpune neopterećenosti ironijom i/ili sarkazmom, baš
kao u ljudi koji se u svojoj koži osećaju dobro i sigurno. I kojima je lako, bar
naizgled, da budu dobri.
Sa temom
sna o letenju smo se sreli negde oko sredine putešestvija. Iako je delovala kao
nešto sasvim sporedno, tek isečak nekakve slikareve intime, vremenom smo shvatili
da je nikako ne smemo zaobići. Štaviše, otvorila je Pandorinu kutiju različitih
tumačenja. Rukovođeni uvidom u čitav spektar Aparinovih svakovrsnih shvatanja života,
prenesenih vrlo pažljivo u slikarski opus, mi smo se odlučili za jedno, jedva prisutno
u mišljenjima analitičara ove pojave. Na taj način, naše je putešestvije krunisano
pravim draguljem, a sve sa čime smo se tokom njega suočili, dobilo je svoj smisao.
O tome, u glavi posvećenoj ovoj temi.
Adrenalin
je u putniku morao proraditi nakon prepoznavanja i izdvajanja ključnih elemenata
jednog složenog stvaralačkog klupka, dajući novi imaginativni impuls za nastavak
istraživanja i potonju podrobniju analizu viđenog!
POEME VREMENA I PROSTORA
Ovakvo
imenovanje Aparinovog slikarskog ostvarenja u celini nam omogućuje logika poetskog
rečnika, a na osnovu analitičkog sagledavanja Aparinove poetike u celini. Naslov
se sam ponudio nakon prvih koraka unutar Aparinovog sveta, kada je našu svest preplavio
čudesni, kosmički mir prostora i njegovog nedogleda. Pogled je pucao niz mirna i
glatka ogledala voda, sa kojima se nadmetalo nebo, šepureći se lepotom boja svojih
raznovrsnih oblaka. Putnika žednog lepota, dočekivale su opustele peskovite obale
Jadrana, ili grčkih ostrva u Egejskom moru, sa tek ponekim tragom čovekovog prisustva,
ili života uopšte. Manje ili više razuđene, ove obale su uglavnom širile u prostor
neki nepoznati, čudno bezljudni mir, kao da obitavaju u sred svoje primordijalne
epohe. Široka prostorna panorama Aparinovih slika na ovu temu, koja obuhvata tri
elementa – zemlju, vodu, vazduh – varira njihov pojedinačni značaj unutar scene,
ali nijednog trenutka ne osporava vrednost vremena. Ono je ekvivalent prostoru,
sa kojim bruji i zvoni ultrazvučnu muziku univerzuma, muziku sfera.
Sledeći
korak je uzbudljivo osvedočenje o postojanju ikonografski važnog niza, grupacije
slika Loco laudato.
Kao ni
bilo koje druge gradove, tako ni ove iz kantona Fribourg, Aparin nikad ne predstavlja
kao turističku razglednicu, već kao ličnu vizuru, oblikujući suštinu, uočenu vlastitim
šestim čulom. Detaljno poznavanje izgleda i nekih osobenosti, kao i višekratno oslikavanje
u različitim kontekstima, potvrđuju umetnikov stvarni obilazak ovih gradića, koji
gotovo svi leže uz neko od mnogobrojnih jezera tog kraja, ili kao Fribourg, uz reku.
Aparin ih je predstavljao u vidu zbijene arhitekturalne celine, koja aludira na
amblematski zatvorenu formu, što uz utonulost u aparinovsku snoviđenjsku izmaglicu,
ukazuje na veliku vremensku udaljenost njihovih začetaka. Ovaj status Aparin želi
da potvrdi i figurama ljudi u obaveznim istorijskim kostimima, nalik štafažnoj ilustraciji
iluzije života. A život, kao da se odvijao samo izvan zidina, na vodama koje ih
okružuju. Zahvaljujući ovakvom poentiranju njegove lokacije, ulična svakodnevica
je za sve putnike, pa i za nas, ostao tajna.
Drugačiju
atmosferu pružaju prizori gradova sa krajnjeg juga Italije. Grad se nikada ne sagledava
spolja, već iz prostora bezimene ulice, gde svetlost i sunčana toplota rastapaju
fasade, dajući maha podnevnoj siesti.
Retki
žitelji ostavljaju tek trag uobičajenog načina življenja, u kome nema mesta za nepotrebnu
užurbanost. Njihov mir, u vidu filozofske pomirenosti sa datom sudbinom, nije poremetio
čak ni prizor vulkanske eksplozije Etne. Ljudi na konjskoj zaprezi, kao da su u
prolazu, sviraju na svojim instrumentima, dok se iza njih žari vatromet iz zemljine
utrobe, pretvarajući se u kićanke na veselo šarenoj konjskoj opremi. Lišen dramatike
sa tragičnim
ishodom, događaj se pretopio u fiestu. Ljudi u blizini svakodnevne pretnje moguće
smrtne opasnosti uporno i stoički opstaju. Aparin je, izgleda, razumeo njihov pristup
i način preživljavanja.
Drugačiju
vrstu mira, lucidnim proniknućem, zabeležio je Aparin tokom boravaka u pravoslavnim
svetilištima poluizolovanog tipa u Grčkoj – na Svetoj Gori i srpskom manastiru Hilandaru,
zatim u manastirima Meteori, podignutim na stenama-stubovima, oblik koji duguju
lokanjem nekadašnjeg mora na mestu današnje tesalijske kotline. Fascinacija geografskim
položajima, drevnom arhitekturom i usrdnim molitvenim tihovanjem monaha, uticali
su da slikar ova sveta mesta predstavi kao posebne planete. Što i nije daleko od
istine. Aparin je, očigledno, i ovo veoma dobro razumeo. Uostalom, kao svako
ko ima potrebu da tihujući stvara na svojoj imaginarnoj planeti.
Popis
geografskih i drugih tačaka u prostoru Aparinovog sveta, kojima je on posvetio svoju
pažnju, ovim nije iscrpljen. Ali, neka to ostane za neke druge putopisne beleške.
Tim pre što verujemo, da će se ovaj, već nepregledni lavirint, značajno proširivati
novim slikarevim
ostvarenjima.
Svi prikazi,
kojima Aparin zaviruje u dušu i savršeno očitava suštinu, u neku ruku su, ipak,
kulisa za ono što on zapravo želi da saopšti. U tu svrhu je ustanovio ikonički sistem
objekata koji se ponavljaju u svakoj slici, ili barem naizmenično. Zanimljivo je
da ti objekti ponekad imaju glavnu, a ponekad sporednu ulogu. No, upravo to govori
da njihovo permanentno prisustvo ima svoju veoma značajnu ulogu, bilo kao ukazivanje,
bilo kao podsećanje. Otud slobodno možemo da ih imenujemo i simbolima. Među najčešćim,
na prvom je mestu predstava časovnika. Ako i nije neposredno prisutan, njegovi zupčanici
su apsolutno obavezni, preuzimajući i ulogu svega što je sprava za pokretanje. Veoma
česta insinuacija postojanja vremenskog merača je i klatno, ili kućica za zidni
sat. Časovnici i njihovi delovi obeležavaju brži ili usporeniji protok vremena,
njegovo zaustavljanje, zub vremena, sve promene, sve vrste kretanja pod vremenskom kontrolom,
bezvremenost i svevremenost. Oni su bilo svekolikog života.
Brodovi
i čamci su gotovo podjednako prisutni kao i časovnici. Oni predstavljaju deo istog
sistema – povezivanja vremena i prostora. Aparinovi brodovi nose nezamislive terete
– kule, utvrđenja ili čitave gradove, pojedine crkve, čitave manastire, ili pak,
svetogorski kompleks svih najvažnijih manastira, zbijenih u jedan grad. Sva čovekova
staništa, svetovna ili sakralna, sa dugom istorijom. Brodovi plove kroz vremenska
mora, ili lete nebom raširenih jedara nošeni vazdušnim strujama, odvojeno, ili u
društvu sa mnogobrojnim letačima, veštačkim, kao što su šareni Mongolfijeovi baloni,
ili prirodnim, iskonskim letačima – pticama, ili onim natprirodnim – anđelima. Brodovi
insinuiraju namenom
prevoznika pojam vremena koje se pravolinijski kreće, kako ga svakodnevno doživljava
običan čovek, ali pomoću slikareve zamisli oni su slikom zaustavljeni, zamrznuti
u beskrajnom, okeanskom prostoru univerzuma, oslikavajući pravo stanje stvari –
vreme i prostor su uvek i svugde.
Čamci,
laka kategorija prevoznog sredstva, na Aparinovim slikama imaju drugačije značenje.
Najčešće su prazni, vezani za sidrište, ili u nekom ambijentu, koji aludira na povezanost
sa svakodnevnim životom. U vidu konstrukcije, govore o procesu nastajanja. Ili razgradnje.
Lepota
njihovog oblika aerodinamične ljuske oraha, pažljivo istaknuta, govori o snažnom
umetnikovom afinitetu prema ovoj „igrački“ večitog dečaka.
Znatno
složeniju ulogu unutar Aparinovog sveta, ima jedan insekt – skakavac. Nerazdvojni
deo njegovog detinjstva, živa igračka dostojna svakog divljenja zbog svojih zanimljivih
osobina, kao biće koje se neobično kreće, u čemu mu pomaže njegovo savršeno i svrhovito
skrojeno telo. Zahvaljujući svom značaju, redovno je prisutan, makar u senci događanja,
ako već nije nosilac radnje na slikama. Jedini dobija samostalni portret – na crtežima,
slikama, ili u trodimenzionalnom obliku, izveden kao reljefni deo slike-objekta,
ili kao skulptura u metalu.
U istoriji
kulture raznih naroda, skakavac ima svoje mesto i priličan dijapazon simboličnih
značenja. U antičkoj Grčkoj i Mediteranu uopšte, koji se smatraju kolevkom evropske
kulture, on predstavlja simbol duše i vaskrsenja, odnosno prelaska u novi život.
Označavao je statusni simbol plemstva, u vidu ukrasa na fibulama, štitovima, češljevima.
U grčkoj mitologiji je smatran besmrtnim. A kao jedna od Apolonovih svetih životinja, važio
je za simbol pesme.
Aparinov
skakavac poseduje vlastitu mitologiju, poreklom iz autorovog ličnog misaonog poretka.
U njegovim slikama on će se pojavljivati i kao idol, ali i upregnuta životinja
koja vuče, i pritom, trpi telesne metamorfoze – sledstveno funkciji, dobija glavu
konja. Ništa slučajno, jer Aparin ima u vidu poređenje obličja – uvećana glava skakavca
odista je slična konjskoj. Upregnutost ne označava robovsku ulogu, jer kao i sve
što u stvarnosti ima funkciju kretanja, u Aparinovom sistemu simboliše vreme, odnosno
prostor. Skakavac kao „poslednji taksi“ ima ulogu konačnog prevoznika.
Ledeni breg sećanja je slika
izuzetno zanimljivog i dramski kompleksnog značenja, i spada među likovno najsnažnija
Aparinova dela. Atmosferom sablasne hladnoće dominira
santa leda, stilizovana u šakalski oblik boga Anubisa, u egipatskoj mitologiji čuvara
podzemlja, merača srca i prevodnika duša u drugi život, zaštitnika funerarlnog rituala
balsamovanja. Njegova pojava određuje kontekst, koji izaziva iskonsku zebnju – strah
od smrti.
Deo simbolične
sante je skakavac, koju polako gricka i sam od leda. Skakavac, u stvari, vaja samog
sebe, dovršavajući na otvorenoj sceni svoje začudno, ledeno obličje.
Zajedno
sa Anubisom, prevodnik u svet s one strane, on postaje skulptoralni memento, podsetnik
na prolaznost, ne samo sećanja, već i onog vremena koje nam je dato.
Spretnom
aluzijom na poznatu skakavčevu štetnu halapljivost, slikar mu je dodelio prepoznatljivu
ulogu, oblikujući, usput, prepoznatljivi simbol vlastitog sećanja.
Obavezni
časovnik odbrojava trajanje sećanja i pokreće ovo zastrašujuće ledeno plovilo, simbol
perivoja smrti, beskrajnog, jer tek je mali deo nad vodom. Stvarna, a nevidljiva
veličina ledenog brega ipak ostavlja mesta nadi, da će skakavac svoj imaginarno-korisni
posao zaštitnika sećanja dugotrajno obavljati.
Teško
je razlučiti šta prvo obujmi našu pažnju – otvorena prostornost, koja se ni jednog
trenutka ne gubi, ma koliko bila složena motivska scenografija, ili, pak, upadljiva
vizualizacija raznih tema o vremenu, ponajpre putem njegovog neizostavnog simbola
– časovnika. Upadljivost njegove pojave razumemo kao Aparinovu jasnu i glasnu signalizaciju,
kojom podiže stepen pozornosti prema bitnosti problema. U suštini, on ga razrešava
složenijim semantičkim mehanizmima, nizom metaforičkih sistema, i naravno, uvek
u sklopu sa naznakama za prostornost. A te naznake se često, kao što smo videli, odnose
i na vremenske teme. U kontekstu međusobne uslovljenosti postojanja prostora i vremena,
ne odolevamo pitanju: ako pretpostavimo da je prostor ucelovljenost, a simboli
vremena detalji Aparinove poetske pripovesti, putnik biva postavljen pred pravu
dilemu psihološkog karaktera, šta prvo uočava – celinu ili detalje? Iako se pitanje
uporno nametalo, jasno je da bi razrešavanje ove dileme ipak bila nepotrebna digresija,
verovatno bez značaja za glavni tok naše putopisne priče. No, njena pojava nije
sasvim bezrazložna, jer je podstakla na razmišljanje o organizaciji kompozicija.
Postojanje velikog bogatstva ikonografskog repertoara je očigledno, ali glavna tematska
postavka, ma kolikim detaljima bila okićena, nikada nije zatvorila prostor! Prostornost
i duboke vizure prizora, kojima slobodno struji vazduh, nemaju prepreka za pogled.
U Aparinovom
svetu se sve jasno vidi, oseća gotovo taktilno, čak i čuje. Jer, osim manifestacija
čula vida, Aparinov prostor budi u nama i neodoljivu iluziju zvuka. U zavisnosti
od ambijenta i atmosfere, on nas dočekuje ili snažnim hučanjem, ili tajanstvenim
šumovima svojih prostranstava, čiji se horizonti protežu i izvan opsega
čula vida, prelivajući se bez prepreka u prostore uma i duha, dokle god oni dosežu.
U nekim slikama, poput malog ciklusa posvećenih temi Fotelja za pesnika,
prostor se oglašava magijskim brujem, koji ponavlja monolitno jednoličnu melodiju
kontempliranja univerzuma.
PORTRETI, LjUBAV, SENZUALNOST
Naše
putovanje se nastavilo praćenjem pravca, o kome je postojala tek slutnja. Odlukom
o njenoj proveri, doživeli smo ne malo iznenađenje pred račvanjem glavnog puta u
nekoliko rukavaca. Prihvatanjem izazova, svaka nedoumica je prepustila mesto radovanju
pred neočekivanim otkrićem Aparinovog portretskog žanra, koji nam pre polaska na
put nije bio poznat u potpunosti.
Zaronili
smo bezglavo u odgonetanje šifri pratećeg, bogatog ikonografskog repertoara. U likovna
rešenja i diskretne, ali dragocene znakove temeljitog obrazovanja, koje autor skladno
interpolira u svaku svoju sliku. Odmah smo otkrili da je pored nekolicine žanrovski
čistih, nastao poveliki broj portreta znanih i neznanih ličnosti, koje je uklopio
u priče i poeme o vremenu i prostoru. Među takvima se našla nekolicina monaha, koje
je sretao na svetim mestima, i koji su i predstavljeni u takvom kontekstu, zatim
lica usput zabeležena, veoma često raznih muzičara, poput svirača violine sa cigaretom
među usnama – gest nemara i životnih strasti, u slici In October II. Potpuna
životnost i fizionomska osobenost njihovih likova sasvim odagnava sumnju da su izmišljeni.
Umetnikova dobra percepcija i lika i životnog konteksta koji mu je izgradio poseban
izraz na licu i karakter, njegovo upamćivanje i veština predstavljanja, ovekovečili
su za sva vremena neke usputne osobe.
Uvid
u postojanje ovako bogatog izbora, istovremeno objašnjava i veliku razgranatost
puteva na malenom prostoru. Za nas je bio pravi podvig ne izgubiti se u ovom, bočno
postavljenom, takođe lavirintski strukturiranom ogranku centralnog lavirinta. Međutim,
kao i na svim dosadašnjim deonicama putešestvija, sreća nas je poslužila, videli
smo mnogo, mnogo i zabeležili, i nismo se izgubili.
Uraditi
portret, nije samo stvar zanatske uvežbanosti ruke, ili njene povezanosti sa moždanim
centrima koji tvore i emaniraju nečiji talenat. Da bi taj portret odista „oživeo“,
potrebno je mnogo više, da umetnik ima moć viđenja tajanstvenog plamička života
u nečijem licu. Podjednako i u vlastitom, ako se odluči za autoportret. Potrebna
mu je i moć da svoj uvid prenese, da otrese taj fini prah života sa stvarnog lika
i natruni ga na podlogu,
na kojoj stvara portret. Potpuno je nevažno da li će portretisani lik biti izveden
lakim, brzim potezima krokija olovkom ili perom, ili će slobodni potezi četke žarom
ekspresije baciti gustu pastu, ili će slikar dugo, menjajući fine četke, lazurnim
načinom bravurozno modulirati svako osenčenje, svaku igru svetlosti na izbočinama
lica i čitave glave.
Sergej
Aparin poseduje magično oko, moć koju pripisujemo samo vilama, da doticanjem oka
i svog skrivenog čula oživotvori nečiji lik na svojim platnima. Razume se, tu je
i svesrdna pomoć zanatske perfekcije, koju je stekao zahvaljujući i talentu i odličnoj
školi. Otud je on, kolikogod pažljiv slikar, i veoma brz u izvođenju.Međutim, on
se nikada neće zaustaviti samo na oblikovanju lika, ostavljajući ga bez konteksta.
Shodno potrebi svog stvaralačkog
gena da oslika čitavu skasku, Aparin obavezno prikazuje i stepen svoje emotivne
komunikacije sa predstavljenom osobom, tako što je postavlja u određeni scensko-scenografski
kontekst. On veoma iskreno i rado daje na znanje u kojoj meri dobro poznaje portretisanu
osobu, koju putem tajnih znakova dovodi u neposrednu vezu sa njenim
sklonostima. Obavezno je uokviruje nekim aluzivnim prizorom ili pejzažom, a postavku
dopunjava i zaokružuje predmetima magično-simboličnog značenja i dejstva.
Pažljivim izborom kolorita, koji predstavlja svesnu ili nesvesnu metaforu odnosa
i razmene, odnosno upućivanja svakovrsnih osećanja, Aparin unosi željenu atmosferu,
kojom u meri punog sklada ovija unutrašnji prostor slike.
Svi portretisani
likovi, iz bilo koje kategorije i bez obzira na punu životnost svoje fizionomije,
zadržavaju mirnoću mišićnog sklopa lica – nikad se nijedno lice nije iskrivilo u
bilo kakvu grimasu. Tek prema očima, možemo gotovo do pune preciznosti da očitavamo
osećanja – setu, umor, povučenost u sebe, brižnost, radost i/ili zadovoljstvo životom.
Još jedan od dokaza da Aparin uopšte nije ljubitelj napadne ekspresije i eksplicitnih,
dramatičnih iskaza. Drama, tuga, nostalgija, ljubav, erotika i senzualnost – sve
to vidno postoji u njegovom slikarstvu. Ali, uvek u naznakama i simbolima, usputno, u likovno-značenskom
podtekstu, i konačno, svi takvi sadržaji su u završnici oblikovani odgovarajuće
značajnom atmosferom nebeskog osvetljenja unutar predstavljenog mizanscena.
Aparin
nije naslikao veliki broj žanrovski čistih portreta osoba, sa kojima nije u nekom
od srodničkih odnosa. Prema našem uvidu, nastala su samo dva takva portretska prikaza.
Prvi
je portret nepoznatog čoveka negovane, na španski način oblikovane brade, pognute
glave i sklopljenih ruku u fazi duboke molitve. Otud naziv slike – Molitva.
Na glavi
mu je neka vrsta žičane krune, zatvorene u okrugli oblik – insinuacija na konstrukciju
globusa, možda kao simbol značajne političke i/ili društvene odgovornosti.
Dopojasna figura je smeštena u tondo, interpoliran u oslikanu površinu, koja imitira
ram.
Definitivan
oblik je kvadrat. Čovek je odeven u odeću visokog staleža. Kostim možemo hronološki
situirati, počev od sredine XVI do sredine XVII veka. Sigurnom datovanju najviše
pomažu bogato nabrani rukavi i veoma prepoznatljivi beli, višeslojni, plisirani
okovratnik u obliku zatvorenog kruga – cartwheel ruff. On je osnovni nosilac svetlosti,
koja dopire sa desne strane slike.
Blještava
belina naglašava važnost trenutka potpunog utonuća u molitveni mir i komunikaciju
sa Bogom. Svetlost kao da daje znak da je taj dodir postignut i potvrđen blagoslovom.
Nemamo saznanje ko je neznanac, na njegov pravi identitet samo delimično i u prenosnom
smislu ukazuju opisani detalji. No, i da znamo, to ne bi imalo nikakvog
značaja za naš sud o vrednosti slike i njenog izvođenja. Slika zrači punim skladom
svih svojih elemenata – dobrom kompozicionom postavkom, korišćenjem smisla
svetlosti i različitim aluzijama na minule epohe, tračkom humora koji unose nosati
puti u uglovima oslikanog okvira iznad čovekove glave, pažljivim slikanjem načinom
starih majstora a u duhu postmoderne – šta još više reći za dobru sliku?!
Drugi
portret je zapravo diptih, pod nazivom La Femme & L‘Homme du chateau.
Čitava postavka, sa očiglednim razlogom, pomalo aludira na slikarstvo srednje-evropske
renesanse. Savršeno uglađeno modelovanje lica dalo je, verovatno savremenim fizionomijama,
bezvremeni ton. U iskošenim očima žene, tipičnog oblika za gotiku i renesansu, titra
osmejak lukave samosvesti i (samo)zadovoljstva, natrunjen mrvom dijaboličnosti.
Ova crta je podvučena postojanjem dva mala drveta sa obe strane glave, koji, poput
roščića u produžetku ušiju, povlače prekrivku za glavu ukoso nagore. Mlečno bela
tkanina, tipičan detalj nemačke ženske nošnje XVI veka, preobražava se u snežni,
alpsko-brdoviti pejzaž, kojim dominira figura rasnog bika. Ova životinja, tik iznad
ženine glave, nesumnjivo ima dvostruko značenje: simbola, koji dominira grbom švajcarskog
gradića Bulle, u kantonu Fribourg, ali i nedvosmislenog simbola plodnosti, u muško-ženskom
dvojstvu. Sa druge strane, izraz čovekovog ozbiljnog lica bez traga osmeha, odražava
laku zabrinutost i prisustvo odgovornosti, a mogući razlog je na glavi: na svom
rondelu nosi čitav srednjovekovni grad, te pretpostavljamo kako je u pitanju neka
važna ličnost
iz tog malog mesta, inače značajnog za turizam i ekonomiju čitave Švajcarske. Na
oslikanom ramu, iznad njihovih glava, piše karakteristični izraz Loco Laudato, čime
je diptih svrstan u istoimeni ciklus slika Sergeja Aparina.
Naš put
nas konačno dovodi do portreta bližnjih. Ali, i tu nas očekuje neobično razvrstavanje,
dosledno u svojoj decidnosti. Na portrete, koji to u stvarnosti baš i nisu,
i one koji nose sve najlepše osobine ovoga žanra – istinitost i životnost, što podrazumeva
veliku veštinu izvođenja. I što ne mimoilazi potrebe bilo kog Aparinovog
slikarskog poduhvata. Kao što nijedna Aparinova slika nije nastala bez prisustva
emocije, barem njenog prisenka. No, ove dve kategorije unutar portretskog žanra,
omogućavaju prirodno emitovanje visokog stepena emotivnosti, izraženog doslovce
– ljubavlju.
Ljubav
i nežno, toplo sećanje na porodicu najneposrednije se očitava u dvema, veoma znakovitim
slikama Baka Angelina i U spomen na mog dedu. Obe slike su metafore ovakvog
osećanja, jer „baka“ nije rođena baka, niti je lik dede stvarni portret. Zaista
je zanimljivo da Aparin, tako autoritativan slikar kada su fizionomije u pitanju,
nije načinio nijedan portret svojih najbližih, voljenih srodnika. Kao da je njihove
stvarne likove želeo da ostavi u području sećanja i osećanja, koja će dočarati atmosferom
i elementima stvarnosti. Ali i finim, simboličnim aluzijama na dobrotu i plemenitost,
kao što su anđeoska
krila, čija senka izrasta iz leđa baka Angeline.
Istoj
kategoriji pripada i sunčana toplota ujednačene rumene boje za irealnu kuću iza
njenih leđa, ili polje sočnozelene boje, jer ga natapa poznata reka; jedna žena okrenuta
leđima je personifikacija njegove stvarne bake, a figura čoveka bez lica, na kolima
sa konjskom zapregom, je sećanje na dedu. Sve važne tačke na nervaturi sećanja su
dodirnute.
Likovi
bez lica i delova vlastite telesnosti su čudna pojava, koja nas navodi da pomislimo
kako je vremenska udaljenost „pojela“ likove i tela njemu bliskih ljudi.
Njihove
pokrete i volumene nadomešćuje i oponaša odeća, nešto nalik u priči i filmu o Nevidljivom
čoveku. Pogled na istovetnu pojavu u ostalim slikama, neminovno će dovesti do
potpunijeg zaključka, a o njemu u Epilogu ovog putopisa.
Praćenjem
putnog pravca u smeru portreta, dospevamo na kulminatornu tačku među toponimima
u svetu ovog žanra: pred slike, koje prikazuju lik umetnikove žene. U potpunosti
veran svom uobičajenom pristupu, Aparin veoma pažljivo slika njenu fizionomiju,
bez idealizacije ili stilizacije. Pritom, tokom godina zajedništva, narasta i brojnost
njenih portreta. Ispred nas je već zavidni niz, koji dozvoljava praćenje svih mogućih
mena, a posebno su zanimljiva intertekstualna poređenja unutar različitih tematika,
u koje su pretežno portreti interpolirani. Bogatstvo ovakvog materijala, osim što
otvara prostor za obimnu analizu, inspiriše i na romaneskni pristup.
Bez potrebe
da zalazimo u tajne odnosa, ipak se ne možemo oteti prijatnom utisku da se činom
oslikavanja mnogobrojnih portreta vlastite žene, u različitim kontekstima, očitava
Aparinova kontinuirana, i u biti, veoma nežna izjava ljubavi. Ona izvire iz probrane simbolike
i značenjskog konteksta, koji obavezno prate portrete njenog lepog lika. Među najpoetičnije
prikaze spada onaj sa celom figurom u polju bulki, inače omiljenog cveća umetnikove
supruge. To je veoma značajan podatak iz oblasti lične intime, koji otkriva umetnikovo
dobro poznavanje i poštovanje sklonosti voljene osobe. Sa druge strane, bulka ili
mak, zahvaljujući svojoj jasnoj crvenoj boji, ali i farmakološkim osobinama i dejstvima
nosi čitav spektar simboličnih znamenja, od ljubavi, smrti do vaskrsenja. Ako to
značenje prihvatimo kao sasvim izvesno postojanje etičke ravni, suočavamo se sa zakletvom
na večnu vernost. Kao što ni ostale Aparinove kompozicije nikad ne ostaju na jednostavnom
prikazu, tako i ova sa poljem bulki, ili druga, sa dopojasnom figurom na stepeništu
ispod svetionika, dobijaju dodatke, koji, osim što delimično skreću pažnju sa osnovnog
motiva, imaju nedvosmisleno simboličnog udela u dovršavanju slikarevog poetskog
iskaza. Avion dvokrilac, na horizontu ispod duge, gde se završava polje sa bulkama,
označava i let u prošlost, ali i let ka sreći. Kula svetilja svojom osnovnom funkcijom
obasjavanja puta, izgovara drugačiju vrstu stihova u slavu ljubavi, a svojim faličkim
oblikom aludira na neposredno prisustvo erotičnosti, čime se zaokružuje simbolografija
jednog zdravog partnerskog odnosa. U poetski sublimiranoj likovnoj predstavi ljubavi
prema ženi, naizgled lišenoj svake putenosti, ovo je značajan dokaz postojanja elemenata
senzualnosti u Aparinovom slikarstvu. Njihovo odsustvo bi odista i bilo neobično
za umetnika, koji ima evidentno bogat emotivni lični status. Osim toga, valja naglasiti
da je Sergej Aparin mudro i senzibilno primio pouke iz primera remek-dela u istoriji
svetske portretske umetnosti, posebno iz doba evropskog baroka, gde su bogato
drapiranje i majstorska materijalizacija odevne tkanine od pliša i svile zamenjivali,
ili dopunjavali eksplicitne pokazatelje telesnih izazova. Aparin je učinio
sličan potez, bez insistiranja na punoj preciznosti podatka o vrsti tkanine, ali
je majstorski izveo modulaciju volumena, i haljine i pokrivala za glavu u vidu izrazito
proširenog rondela, koji, zapravo, dominira na pojavi žene u celini. Takvim postupkom
je čitavoj figuri, nevelikoj u odnosu na prostor, dao dominantan položaj. I što
je još važnije, tamnoplava, obla masa rondela, koja se diskretno cakli na polusvetlosti
predela, okružena tamnim crvenilom rascvetalih bulki, ukazuje na duboko intiman
doživljaj skrivene senzualnosti koju emituje vrhunska emotivnost umetnika. Osim
ovih slika, koje su na neki način neposredno posvećene supruzi, njen lik se uklopio
i u drugačije orijentisanu tematiku, kao da je njena lepa glava poslužila za model
u ilustrovanju teme. U tom svojstvu smo je prepoznali u više slika: Taormina,
gde je odevena u starosicilijansku žensku nošnju, profilom postavljena na fon sivog
zida sa ozbiljnim tragovima vremešnosti, slika koja je redak primer u Aparinovom
opusu gde vremenski simptom nadvladava prostor, sabijajući ga „uza sam zid“; Green
Stream, čudesna predstava arkadijskog
predela intenzivno zelene boje, koji ima tendenciju da zatvori
plan neba, dozvoljavajući mu prodor samo na mestu useka između dva brega, odakle
tajanstveno pada slap vode, puneći basen u centralnom delu slike, a žena, nalik
devojčici sa anđeoskim krilima, stoji postrance, ali u prvom planu – slika u čijoj
zadivljujućoj kompozicionoj pročišćenosti očitavamo magijsko dejstvo ljubavi;
Estavayer-le-lac, slika neobično bogate ikonografije, koja se vidno oslanja na dela
holandske renesanse i ranog baroka, na slikarstvo žanr-scena, pritom je jedna od
retkih, koja makar simbolično apostrofira u Aparina ekstremno redak prikaz enterijerskog
prostora, sa starinskom tapiserijom na zidu – citat vrhunskog ostvarenja u svojoj
vrsti i vrlo simbolične, u doba kasne gotike i rane renesanse veoma popularne predstave
Dama sa jednorogom, koja postavljena u bogatim domovima, služi da podseti
ženu na obavezu prema dobrim vrlinama, dok istovremeno nosi nagoveštaj erotičnosti
predstavom vitkog mužjaka, sa isturenim rogom; Aparin tu notu prihvata i nadovezuje
je portretom supruge sa rondelom na glavi, ispod koga je jedinstvena pojava u njega,
diskretno osvetljena jedna obnažena dojka – kao da je hteo prirodnom erotikom da
parira, suprotstavi se njenom nagoveštaju unutar moralizatorske poruke na tapiseriji;
Saint Denis sa scenom situiranom ispred letnjikovca, okićenog lovačkim trofejima,
čija bi se arhitektura mogla datovati u XVIII vek, kao i odeća dame, koja sedi ispred
kuće, sa maskom u ruci; u njenom je liku odražen portret slikareve supruge, nasmešene,
što je retkost, ali je očito u skladu sa atmosferom pred zabavu, ili nakon nje
– spremne kočije, muškarac sa maskom ptice, dame na krovu – štafažni detalji, ali
i simbolični pokazatelji – jasne aluzije na maskenbal i uobičajeni stil življenja
otmenih ljudi, kojima su lov i balovi bili osnovna zabava; slikar pred štafelajem
je citat iz Vermerove slike, dodatni znak istorijske slojevitosti.
Svi ovi
portreti u veoma zanimljivim i potpuno različitim tematskim okvirima, čiji konteksti
ukazuju na pozitivnu liniju jednog emotivnog odnosa, uz evidentno veliko
bogatstvo slikarevog iskustva, interesovanja, emotivnih proživljavanja, ukazuju
na raznovrsna, verovatno i zajednička, barem u mislima, putovanja, na Aparinovu
sjajnu asimilaciju utisaka i podataka i mogućnost neprekidne transformacije iz atmosfere
u atmosferu.
SAN O LETENjU
Naše onirično biće je jedno. Ono
i po danu
nastavlja noćno iskustvo.
Gaston Bašlar, VAZDUH I SNOVI
Pravo
u naš pogled, hrleći odnekud, izranja do pojasa vidljiva, obnažena figura čoveka
raširenih ruku. Pojavljuje se iz vrtloženja zasenčenog, bezimenog zgusnuća neke
tvari, koja skriva slućenu onostranost beskraja.
Očigledno
oslobođen dejstva Zemljine teže, on lebdi. A možda i pluta? Položaj tela i pokret
ruku, pruženih bez grča i potrebe da se za nešto uhvate, kao da bi da progovore
nešto o elementu kojim je okružen. Ne presreće nas nikakav odgovor na bitan upit:
da li on, klizeći telom kroz neimenovani prostor, proseca svilu vodene mase, ili
razdvaja struje vazduha? Ostali bismo prikraćeni za važno saznanje, da se nismo
suočili sa naslovom motiva crtačkog dela Sergeja Aparina – Let.
Aparin
je ovaj crtež-studiju prividne jednostavnosti, a likovno i značenjski složen, izveo
grafitnom olovkom lako i precizno, na način velikih majstora – bez mučenja podloge,
bez ijednog suvišnog ili nedostajućeg poteza, znalačkim korišćenjem njihove prave
dužine i određene
vrste na pravim mestima. Težište figure – poluakt u savršenom skraćenju, umetnik
je postavio u levu, najzasenčeniju stranu. Leva ruka, meko savijena u laktu i pružena
ka najsvetlijem delu crteža, stvara ravnotežu i postavlja čitavu figuru u neagresivnu
valovitu, a ipak dinamičnu dijagonalu. Lepe, pravilne šake su otvorene ka gore,
rastavljenih i blago savijenih dugih prstiju. Ovako istaknute, one su važan deo
značenja čitavog prizora – prizora letenja, koji svakim svojim detaljem polako ali
sigurno klizi u simboliku.
U tom
kontekstu, veoma je značajna glava, podignuta tako da vidimo lice u celini. Oči
i usta – poluotvorena, baš kako zahteva istezanje vratnog mišića – daju ovom liku
upečatljivo živ izraz prisutne svesnosti. Sa svoje strane, mi smo svesni da pravilno
tumačenje izraza lica dovodi do ključa koji će razrešiti ovu enigmatičnu scenu i
objasniti njeno očigledno simbolično značenje.
Otud
je zanimljivo da pogled čoveka, iako se našao u aktivnoj letačkoj poziciji, ne odaje
iznenađenje tom izvanprirodnom činjenicom. Niti bilo čime ukazuje na telesni napor,
kao da je to samo po sebi razumljivo stanje.
Ali,
usredsređenom oštrinom proniče u nešto, nekud ispred, i/ili iznad sebe. Pogledom,
a ne pokretom ruku, želi da nešto dosegne. U tom trenu shvatamo da se upravo u pogledu
nalazi ključ za odgonetanje tajnog razloga leta, i da je time označen i smer našeg
daljeg putovanja.
Kao konačni
prilog uvidu u razumevanje neobične teme, sledi prepoznavanje umetnikovog lika u
crtama lica tajanstvenog letača! Obznana ove notorne činjenice vodi dalje
u zanimljiva tumačenja, koja bi ne samo objasnila ovakvu pojavu, već možda, stavila
pod jednu zajedničku kapu sve letače i leteće objekte Aparinovih slika, personifikujući
njegovo vlastito prisustvo. Ali, i osvetlila pojavu jedinog autoportreta, koji smo
zapazili tokom putovanja. I pored najvećeg truda, nismo naišli ni na jedan drugi.
Što znači da je povod za nastanak dragocenog crteža imao dovoljno specifične težine
da ovog skromnog čoveka, kome je svaki egocentrizam strana pojava, natera da se
ogleda u ogledalu.
Kao i
pojava autoportreta, tako je i tema u njegovom opusu jedinstvena. Doduše, identični
prikaz slikarevog leta je uklopljen u uljanu sliku, nazvanu Morat 3, sa predstavom
umetnikovog noćnog preleta iznad krovova usnulog švajcarskog gradića Morat. Već
sam pomen ovog toponima, kao da je otvorio branu za bujicu uvida u nešto što
je sve vreme bilo nadomak našoj opservaciji.
Nedostajao
je, očigledno, ispravan okidač.
Slikareva
komunikacija sa Švajcarskom, kao što već znamo, ovaplotila se u nizu slika, koji
ne samo što prikazuju ove gradove, već inkorporiraju sve autorove snažne utiske,
saznanja i dnevne i noćne sanjarije. Aparin ni u jednoj sličnoj situaciji nije načinio
toliko bogat opus, nijedno ga putovanje nije tako očigledno zgrabilo, obujmilo i
inspirisalo. Izvuklo na videlo njegovu izuzetnu imaginativnost. U čitavom njegovom
stvaralačkom svetu,
koji se može okvalifikovati postojanjem raznovrsnih poetskih žanrova, nije nastao
ovakav, pravi pravcati ep, posvećen mestima, transformisanim u Loco laudato. Svaka
pojedinačna slika, kompozicijski oblikovana u celishodan, kompaktan prikaz, mogla
se iščitavati sa velikim zanimanjem, kao jedna od glava ovog epa. I uz dužnu pažnju,
jer je svaka glava oličavala jedno od mističnih putovanja Sergeja Aparina. Otud
nikako ne može
da začudi pojava ovakvog dela, sa vlastitim likom koji leti. Obuzet ushićenjem,
slikar doživljava vrhunski preobražaj, i poleće. To je bio poslednji stepenik, koji je trebalo
dosegnuti, nakon svih uzleta emocija, imaginacije i uma. Nakon toga – sve je univerzum.
EPILOG
Provera
valjanosti itinerera za jedno od najsloženijih naših istraživačkih putovanja u umetničke
svetove pojedinačnih umetnika, uspešno je privedena svome kraju. Moglo bi se reći
da je predložena maršruta ovog putnog vodiča ispoštovana do svoje poslednje tačke.
I da je on bio od velike koristi. Ali, neminovno je morao biti dopunjavan novim
stanicama, koje su upisivane u mapu neposredno nakon rekognosciranja na licu mesta.
Otkrića novog su istraživaču uvek predstavljala posebnu radost. Stoji istina, da
postoji niz tačaka koje su nam već tokom putovanja stvarale dilemu u odnosu na mogućnost prepoznavanja
stvarnih vrednosti nalaza. Što je odista dobro, jer će vremensko-prostorna distanca
pomoći jasnoći suda. Ali, istraživačevo vreme je vazda ograničeno.
Nove
provere – nekom drugom prilikom. Ili će se neki novi putnik latiti posla.
Završetak
putovanja uopšte, kao i povratak, uvek izazivaju barem setu, ako ne i iskrenu tugu.
Posebno, ako je mesto boravka dozvalo i čvrsto prigrlilo istraživačevo biće, ako
je hodočašće budilo njegovu punu pažnju razuđenošću izuzetno zanimljivih puteva,
i ako je privedeno plodnom, svrsishodnom cilju. Pozitivna sprega duha i emocija,
radoznalosti i istraživačkih zadovoljstava je obiman kvalitativni splet koji se
ostvario prilikom putovanja
u Aparinov umetnički svet. Ovakva komunikacija je pokazala svojstvo savršenog reciprociteta
poteškoćama prilikom lutanja putićima koji-nikuda-ne-vode, njihovog mimoilaženja
i vraćanja na početnu poziciju. Uz dobru intuiciju i hodočasničko iskustvo, praćeni
su oni, za koje smo smatrali da su pravi. Početna tuga zbog rastanka sa raskošima
Aparinovog sveta, ustupila je mesto dobro poznatoj radosti sređivanja dragocenog
materijala. To uvek predstavlja najlepši mogući način za obnovu i ponovno proživljavanje
svežih utisaka, ali i mogućnost da se njihova velika emotivna snaga
svrsishodno iskoristi za lucidne procene, klasifikaciju podataka, i što je najvažnije
– za uobličavanje pretpostavki i stavova. Svesni smo da kao što pretpostavke mogu
biti potvrđene ili oborene, tako sa druge strane i stavovi mogu doživeti korekciju.
Bilo sa naše vlastite strane prilikom naknadnih provera, bilo sa strane drugih putnika-istraživača,
koji su već doživeli tragalačko iskustvo unutar Aparinovog sveta, ili onih, koji
se tek pripremaju za taj put. Mi novim putnicima svakako želimo sreću, barem upola
onoliku kakvom smo mi bili obasjani.
Većina
pretpostavki našla je svoje logično mesto uz dnevničke opise putovanja iz prethodnih
poglavlja, čiji naslovi odmah upućuju na osnovne teme, već prema tome kako
smo ih uočili.
Valja
reći da je i redosled poglavlja neka vrsta lavirinta. Velike, sveobuhvatne teme
o Vremenu i Prostoru, po prirodi stvari su dobile izvesnu prednost. U sredini
se našla najvažnija „sporedna“ tema – Ljubav, najeksplicitnije izražena putem
žanrovskih kompozicija – portreta, ili, pak, scena koje su metaforična zamena za
portrete. Iako kategorija portreta, barem ne u svom najčistijem obliku, nije odviše
zastupljena, smatrali smo da
životnu važnost ljubavi treba simbolično izraziti centralnim mestom među ostalim
poglavljima. Poslednje poglavlje putovanja, Snovi o letenju, prati temu koja,
ako je suditi po zastupljenosti u Aparinovim delima, zaista jeste najmanja – svega
dva dela, jedan crtež i jedna slika. Međutim, ona je apsolutni crescendo slikareve
pune posvećenosti stvaranju. Aparin svesnu težnju u stvarnoj praksi – uvek ka boljem
sebi, ka višim ciljevima – poetski oblikuje snom. Ovakav san možda jeste, a možda
i nije, odsanjan – ali je umetnik temu iskoristio za likovno oblikovanje prelepe
metafore, koju mi čitamo kao doživljenu metamorfozu duha. Smatrajući je kulminatornom
u odnosu na sve Aparinove misaono-vizuelne procese, temu smo smestili u poslednje
poglavlje, uz opis samog kraja našeg istraživačkog puta.
Sergej
Aparin je slikar, to možemo izgovoriti bez dvoumljenja, čiji veliki talenat objedinjuje
sjajnu edukovanost u svim oblastima likovnog izražavanja, dobro poznavanje
svetske likovne baštine i izrazitu tekuću prijemčivost prema porukama koje ona odašilja
njegovoj poletnoj mašti i otvorenom srcu, i na kraju, što ne znači da je ova lista
konačna, lakoću kojom impulse dobro razvijenog intelekta slaže u bogate, višeznačne
likovne sadržaje. Čitav svoj opus je razvrstao u nekoliko ciklusa, čiji se nazivi
u velikoj meri uklapaju u tematsku klasifikaciju koju smo načinili nakon povratka
sa hodočašća. Razliku vidimo u tome što nazivi Aparinovih ciklusa potenciraju onirični
elemenat sadržaja, dok se naše viđenje zasniva na egzaktnijem modelu analitičkog postupka,
silazeći do gole suštine značenja. Ali, i jedno i drugo je ličan pristup. Međutim,
neospornu važnost postojanja čitavih ciklusa čini brojnost dela koja se mogu manje
ili više temeljno razvrstavati. Kada se toj činjenici pridoda i naša sažeta kvalifikacija
Sergeja Aparina kao umetnika, postaje jasno da je reč o čoveku u punoj stvaralačkoj
snazi, sa svim komponentama lične, a shodno tome, i umetničke zrelosti. A ona se
na prvom mestu manifestuje umetnikovim preuzimanjem stroge kontrole nad slikarskim
postupkom izvođenja i njegovim usaglašavanjem sa obiljem sadržaja i tema, koje mu
neprekidno „dotura“ nepresušna imaginacija.
Aparinov
postupak, kakav najčešće koristi, podrazumeva potpuno poštovanje tradicionalnog
slikarskog zanata, što znači obavezni podslikani sloj, i onoliko tanušnih slojeva
boja, koliko je potrebno da se dobije željeni ton i modulacija oblika, kao i istaknut,
besprekoran crtež umerene grafijske čvrstine. Iako se u nekim od njegovih slika
očitava uticaj slikarskog nasleđa minulih epoha, što je sasvim očekivano s obzirom
na tematiku kojom se bavi, on ni jednog trenutka nema potrebu da ikog kopira. Ustanovio
je vlastiti stil unutar zanimljivog raspona varijanata, čija upotreba ne trpi krutu klasifikaciju
u odnosu na tematiku. Ako i izvede delo najklasičnijim metodom, a njegova tema je
istorijski višeslojna, dodaće savremeni sloj, unošenjem elemenata vremena u kome
stvara: vidno pozicioniran citat starijeg artefakta u duhu postmoderne, proširiće
slikanu temu na ram, ubaciće predmet koji odgovara modernoj epohi, poslužiti se
odnosima boja i diskretnom stilizacijom oblika, koja je osobena za epohu moderne.
Ponekad
će za površine tla koristiti ekspresivniji način gustog nanošenja bojene paste,
ostavljajući četkom vidno reljefne tragove, a onda iznenada preći na lazurnu obradu
nebeskog svoda. Uočljiv je i njegov tretman ponekih fasada i zidova kuća, koji površinu
pretvara u enformel pasaž na slici, konfrontirajući poneku figuru izvedenu finim
islikavanjem. Ima se utisak da je Aparin i na ovaj način spajao epohe. A možda,
naprosto, nije želeo da bude monoton.
U analizi
Aparinovog likovnog pristupa, nikako se ne može zaobići jedna važna pojava, koja
postaje njegova osobenost, nešto što predstavlja opšte mesto za čitav Aparinov opus,
ali i manifestacija njegovog umeća. U pitanju su praznine na mestima gde prirodno
očekujemo nastavak oblika. Praznina umesto lica i tela, čitavog ili njegovih delova,
kojih nisu pošteđene ni životinje, niti anđeli, pa ni razni predmeti, ili naslikane
štafaž-skulpture, a ponajmanje arhitektura, razni stubovi, svetionici ili neke druge
kule. Veština kojom Aparin postiže iluzivnost celine, pritom izjedenu nekom silom
koja ostavlja obrise obličja, u pravom smislu reči je maestralna. Pitamo se, čemu
toliki trud oko stvaranja iluzije
o celini? Želja da prikaže svoju veštinu predstavljanja savršenog poznavanja anatomije
živih bića i morfoloških osobina svakovrsnih objekata, igrajući igru sa elementima
iracionalnog u svom slikarstvu – mali izlet u l’art pour l’art“? Pretpostavljamo
da je u pitanju njegova mala igra, kojom nastoji da relativizuje postojanje svega,
i živog i neživog. Blago humorno naravoučenije o potrošnosti života i stvari u službi
vešto prikrivene moralizatorske pouke, prerasta u Aparinovu duboku spoznaju o univerzalnim
istinama. Praznina unutar obličja prestaje da bude igra dobrog slikara, ona postaje
svesni stav. Ali, doprinos i likovnosti slike. Jer, te praznine nikad nisu grubi
prekid sa ostatkom mase, te vidno olakšavaju konstrukte i tela, dajući čitavom prizoru,
za Aparina osobenu laku iluziju lebdenja.
Ovakvim
pristupom Aparin je još jednom pokazao da mu nikad nije cilj ekspresivna prenaglašenost.
Drama postoji, ali je skrivena u značenjskom podtekstu. Zato se Aparin,
bez obzira na izrazitu poetičnost, nikada ne bi mogao svrstati u romantičare. Posebno
što u njegovom delu potpuno izostaje isticanje nacionalne pripadnosti, prisustvo
patetike, ili povišenih osećanja. Iako ne skriva afinitete i osećanja, temperament
i nemire, sa druge strane ispoljava ozbiljnu i temeljitu upitanost o suštinskim
problemima življenja i opstajanja. U očitom ličnom skladu tela i duha, on je, pre
svega, slikar sklada i kontemplacije. Kada se imaju u vidu čitav opus i sva njegova
likovna preispitivanja unutar različitih medijskih kategorija, u pristupima unutar
bazičnog medija – slikarstva, u kome se, kako smo već naglasili, opažaju različiti
potezi i načini nanošenja boje, od finih lazura do jake paste, od gotovo neprimetnih
poteza, kojima miluje objekte, do jasno vidljivih tragova prolaza širokim četkama,
a pri svemu tome pokazuje nepogrešivost razumevanja, kad šta i kako treba uraditi
– Aparin se prikazuje kao stvaralac u punoj imaginativnoj snazi, u lepoj zrelosti
čoveka i umetnika koji nesumnjivo teži višem – što
je sve bazični preduslov za put ka produhovljenosti, ka traganjima za stvarima duhovnih
ravni.