Vesna Kapor
VERTIKALNE
ISTINE I HORIZONTALNA ZNANjA ILI NEMA
VIŠE NIČEGA, NI BOGA NI GOSPODARA
Slobodan
Vladušić: Forward
Stubovi
kulture, Beograd, 2009.
Neki
rukopisi imaju određeni emotivni nivo preko koga se detektuje sentimentalni čvor
suštinske identifikacije sveta i jedinke, a neki izvanprostornu objektivističku
naraciju koja neminovno reflektuje neprestano ispitivanje vrednosti trenutka u kome
se prelamaju koordinate
kazanog i očekivanog.
Roman
Forward Slobodana Vladušića po prepoznavanju narativne vokacije pripada ovima
drugima, ali ne isključuje ni iščitavanje prethodno navedenog tonaliteta, jer kroz
gusto tkivo ispričanog iskaču pasaži drugog miljea: citati ili asocijacije na najsuptilnije,
najhumanije i osobito emotivne, humanističke ideje i ideale (zablude) civilizacije.
Čitava
priča propraćena je kulturološkim fenomenima, znacima i odrednicama koje ne moraju
biti očigledne: za onoga ko počinje pripovedanje (svevidećoj elektronskoj kameri
najnovije generacije) one su neizbežne kao faktografija nepoznatog sveta, dok se
čitaocu mozaično-sledno
u kontekstu celokupnog istorijskog saznanja, otvara semantika nove obezličene dimenzije
nečega što se zvalo čovek.
Dramatičnost
kazivanja potpuno je proporcionalna načinu funkcionisanja i moći elektronskog sveta,
u kome je jedina verodostojnost glasnogovoreća kutija i u kome se sve vrednosti
iskazuju globalnom TV reality zabavom. Dakle, globalna TV opsena koja je istaknuta
kao noseći plan priče, zapravo elementarni zaplet romana, u kome svi postajemo deo
velike mreže okupljeni oko rešavanja jednog ubistva – samo je jedan od načina na
koji se transponuje moć kapitala i zamenjuju vizure svesti čoveka novog vremena.
U romanu
Forward ništa nije slučajno. Sve je utemeljeno u detalju i svaki detalj je
deo smisla celine. Od odabira Brojglera na koricama i napomene, pre čitanja, da
je đavo uvek u detaljima (the devil is always in the details), do praćenja i zumiranja
tih detalja tokom pripovedanja, zatim od igranja semantikom same naslovne reči do
namerno detektovane žanrovske odrednice – krimikomedija – sve je potpuno kompoziciono
i stilski zaokruženo i dovršeno. I sve ima višestruku mogućnost skeniranja, zapravo
– više paradigmatskih čitanja.
Žanrovska
odrednica romana kao krimikomedije samo je svesno detektovana formula preko koje
se parodira zapravo i sam žanr. Vladušićeve ironično-filosofske aspiracije slojevitije
su od žanra. On je, očigledno, poslužio više kao ključ razvijanja konkretne priče
čija suština je futuristička fikcija dehumanizovanog sveta, nego kao jednoobrazno
razrešavanje ubista novinara Maka Marina.Prizivati bilo koga od detektiva poznatih
u književnosti značilo bi priču odvesti u pravcu klišeiranih razrešenja i unapred
biti pročitan. Tako se već na prvih nekoliko stranica prepoznaje da će roman nadrasti
detektivskokriminalističi kursor.
Naracija
je vođena iz tri različite perspektive. Prva je uvek budno oko kamere koja održava
i podražava ličnost i svest Bože Govedine (genetski modifikovanog za uspeh koji
se pretvorio u antipod), druga je sam Boža Govedina koji se po iznenadnom gubitku
(zapravo, kvaru kamere) potpuno neočekivano revitalizuje i nastavlja da pripoveda, ovog
puta u svoje ime, a treća je tajanstveni imperativnoapokaliptični narator čije kazivanje
je skoro demonski jezivo, tako da čitalac i ne poželi da se on objavi. Njegova rola
je zapravo epiloški profilisana, a objavljivanje ima apokaliptično-biblijsku funkciju.
Pripovedač bez pogovora, egzekutor.
Zgusnut
i nabijen naracijom, kolaž slika koje beleži još neidentifikovan pripovedač, već
na početku, jasno pokazuje nameru da se priča iščitava na više nivoa. Pored nabrajanja
šta se sve dešava u jednom vremenskom odsečku koji može biti detektovan kao sadašnji
ili bilo koji dolazeći, istinski uverljivim jezikom, i koliko je svet u neprestanoj
strašnoj akceleraciji – pisac lagano uvodi i likove iz opšte civilizacijske baštine
(Frojd, Njutn, Niče, Hegel, Demosten...) kao ravnopravne arbitre i ravnopravne krivce
sa onima što će posle njih doći i razgraditi i dehumanizovati svet. Tako, zumiranjem
detalja i iznenadnim ubacivanjem sopstvenih sentenci („Bolje je biti sve drugo nego
čovek. Ako zločin ne zna za granice, za granice ne sme da zna ni pravda“), pripovedač
(kamera) izoštrava vizuru i čini da na tren ceo kalambur i disinantnost neminovnog
novog izblede i učine se potpuno
ireverzibilnim. Utoliko je veće iznenađenje kad se u drugom delu Boža Rakić pojavljuje
u koži čoveka koji počinje da raspoznaje, misli i oseća. Tako se ceo ton romana
iz utopijske katastrofe pretvara u ironijski paradoks i šamar sistemu nevidljive
moći, u čijoj osnovi je proces tvorenja ljudi bez duše.
Između
početne komande „play“ i poslednje „forward“ fabula se razvija filmskim scenarijom.
Kratki rezovi, objašnjenja i slike, sa ponekom didaskalijom. Pri čemu se umesto
termina za oznaku ljudskog roda koriste odrednice: „stvorenja“, „spodobe“, „kreature“,
„humanoidi“… što potvrđuje dezintegraciju ljudskog obličja u „savršenom” novom
svetu.
Poslednje
poglavlje prvog dela naslovljeno kao Forward, dakle i dalje kao komanda za
akciju, počinje rečenicom:
„I čuda
se troše. Nekada sam raspolagala svim znanjima sveta pohranjenim na internet...
Bila sam jezikom ljudi, sam Gospod.” I, kao što se i dešavaju kvarovi u svetu tehničkih
čuda, pripovedač-kamera objavljuje naglo svoju smrt rečima: „Konačno razumem ljude,
ali i dalje ne znam gde se nalazim, i kako sam ovde dospela. Otkud ja na ovoj livadi?”
Ovo je
momenat u kome se ključno prepliću duh mašine i čovekovog sveta. Tačka T u kojoj
se mešaju fikcije jednog lika sačinjenog od dva činioca: kamere i čoveka (Bože),
pri čemu imitativni, obeščovečeni deo, mada se činilo nemogućim, umire. Sa njom
i Boža Govedina, a rađa se novi pripovedač koji je ujedno i dejstvovalac: Boža Rakić.
Čovek koji osvaja život, doduše, ne može se reći svoj, ali jedini mogući. Tako čovek
ponovo postaje istovremeno i determinišući objekat i dejstvujuća sila.
Sve što
čini ima privid slobode, a istovremeno je korak ka ponovnom brisanju identiteta,
što je naznačeno i motom drugog dela: „Rascvetaše se groblja i urvine”... Do sad
strogo i precizno beleženi događaji dobijaju drugačiji tonalitet, izvesnu mekoću
i opuštenost. Narativ dobija stilske odlike duboko promišljajućeg subjekta: čoveka
(„Nebo je bilo crveno kao da je posuto prahom istucanih korala“). Učitava se lektira
i otvaraju tragovi
sumatraizma:
sve na svetu povezano je. Samo što Vladušić svojoj priči dodaje sloj tvrdog poetskog
kazivanja, futura stvorenog u perfektu, koji već jede svoju sadašnjost. Tako se naoko
humanizovani deo priče otvara podsećanjem na potpuno dehumanizovana filosofska učenja
(Šopenhauerova ideja da ljudski rod treba da prestane da se reprodukuje), što ponovo
dovodi u pitanje postojanja granice između hologramskih ljudi nadolazećeg vremena
i ljudskih težnji za perfektnim dostignućima; zapravo, otkriva sistem ogledala kao
refleksije čovekovih željenih i realizovanih ideja. I otkriva, nimalo naivno, kreiranje
novog, apokaliptičnog sveta u samom izvorištu prošlog.
Zgusnuta
sveobuhvatna znanja civilizacije, u prvom delu reflektovana su kao sintetizovane
internetske činjenice, a u drugom kao istorija ljudskog života.
U prvom
delu zabeleženi su zamršeni odnosi i sistemi ubrzanog, novog; kroz ironijski otklon
doveden je do paradoksa ceo sistem jedne epohe: reality show, PR, marketing, silikoni,
seks sa hologramima i sajber seks, demokratija, brendovi, univerziteti i škole nazvani
po korporacijskim udruženjima... sve kroz objektiv kamere koja od ubistva Maka Marina,
rumunskog novinara, pravi globalnu reality sudnicu pod sloganom: „Ako zločin ne
zna za granice, za granice ne sme da zna ni pravda.“ U prvom delu, okom kamere i
mozgom računara objašnjavaju se ljudske emocije, i događaji. Beleže se hladne i
gole činjenice o svemu što je ljudsko. Posebno mesto u tom sloju naracije zauzimaju
fusnote, kao još jedna dimenzija romana (priča u priči). Tu su ravnopravno ubeleženi
i stvarni i fiktivni pojmovi: Bajaga, ironija, Angelina Jolie, Univerzitet Nike,
Hari Poter, Šaban Šaulić, Betmen, Real Madrid...
Tu, okom
i objektivnošću tehnološkog narativa čitamo: „Savremena muzika objavljuje nestanak
priče, na televiziji se pokazuju samo ideje stvari, sto mu stranica humanitarnog
prava, ako su grudi od silikona, srce je obično od kamena...“
U drugom
delu pisac se, kao što je napomenuto, bavi drugačijom perspektivom. Tu se odmotavaju
pasaži sa izvesnim prizvukom sete i nostalgije napisane kao kontrast svetu u kome
se radnja odvija. („U svakoj kući je nekada postojala mala škrinja u kojoj su se
čuvale porodične dragocenosti. Međutim, ovaj lap top nije bio kovčežić, on je bio
kuća, on je bio sve što se sobom nosi.“ Ili: „Porodice su danas mrtve, nema ih više.
Nema više porodica koje bi se okupile oko zajedničkog stola. Nema čak ni porodičnih
svađa. Nema ni porodičnog darivanja.
Ostali
su samo nemi dani, kada se od jutra gleda samo u plafon. I čovek se pita šta dalje.
KO je ubio porodicu?“)
Treći
pripovedač ima kratak dah, kao i svaki egzekutor, prilično brzo i hladno završava
zadatak. Na samom početku naznačeno je novo uređenje, novog sveta. („I sam Bog je
imao nameru da nas svede na izvesnu meru. Smatrao je da je broj od 144.000 jedinki
sasvim dovoljan.“) U finišu, nemilosrdni i precizni narator-egzekutor postavljajući
Boži Rakiću pitanje: „Ko ste, zapravo, vi?” potvrđuje omiljenu ljudsku opsenarsku
tezu da je čovek, ipak, nesagledivo, neverovatno biće.
Roman
Forward može se posmatrati (i to je već učinjeno) u odnosu na mnoge kultne
knjige i autore – ali njegova svobuhvatnost i sistematični raspored priče, uz neverovatno
jezičko uslojavanje i meditativno-poetske pasaže, čine ga potpuno samosvojnom građevinom
koja može nadmašiti mnoga pisma...
Struktura
romana i uređenost pojavljivanja određenih motiva, likova ili radnje dovedena je
do perfekcije. Kao ilustracija može da posluži motiv P. Brojgler na koricama i P.
Brojgler koga Boža upoznaje i koji nikada nije čuo za svog prethodnika, a deo je
tima koji se bavi dizajniranjem video igrica, čime se paradoks dehumanizacije dovodi
do vrhunca. Mak Marino ubijen je u ulici Dina Lipatija, a jedna od poslednjih informacija
koju Boža-čovek dobija jeste da će jedne večeri čuti predivnu neotkrivenu kompoziciju
Dina Lipatija, posle koje čovek prestaje biti čovek – što se stvarno i dešava. Potom, ulica
u Bukureštu sa imenom Miloša Crnjanskog, pa moto iz njegove pesme Himna i ceo niz
motiva potaknutih njegovom poetikom, pa variranje Šopenhauerovih pesimističkih ideja
na nekoliko mesta, i čitav niz sličnih motiva čine roman strukturalno potpuno zaokruženim.
To što
će, možda, čitaoci klasičnih krimića ostati uskraćeni za istinsku žanrovsku dimenziju,
izvan je interesovanja autora. Njegova namera bila je, čini se, da sačini istoriju
civilizacijskih bizarnosti, da razapne šator priče iznad diktata vremena i približi
nam paradoks razvoja ljudskog društva, ukazujući na to da korak napred ne znači
neminovno boljitak. Naprotiv, tek kad ostaje sam u svojoj koži Boža Govedina, mada
ne razume
zbog
čega, pokazuje primarnu empatiju prema Petroviću, koji mu je dotada bio samo saputnik,
što imputira ideju da je tek po odbacivanju svih veštačkih pomagala i proteza,
čovek sposoban da se vrati primarnim emocijama i vezama. Mada, svevideća humana
kamera beleži da je „bolje biti bilo šta nego čovek” i da ima ljudskih bića koja
“nikada neće postati nominativ.”
Interesantno
je i to da se u prvom delu, koji je najobimniji, iz glavnog pripovedačkog toka izdvajaju
još dva podnarativa: kanal P-63 – kao simbol globalne informativne mreže preko reportera
(marioneta) Suzane Ćulafić i Aurora Fitera i opservacije Petra Petrovića (koje
do nas dolaze preko čipa povezanog sa kamerom) moglo bi se reći u datoj konstelaciji,
tipičnog, predstavnika ljudskog roda. Ova geometrija priče – jedan beslovesan (Boža),
drugi inertan (Petrović) dvoje silikonski ostrašćenih, spremnih na bezuslovno podanstvo
zarad stajanja pred tv kamerama (Suzana, Auroro) i daleke centrale Biroula i TV
stanica, te korporacijskih centara iz kojih se tvori novi svet – odraz je civilizacijske
nemoći ljudskog duha. I tu, u toj praznini, između takozvanog napretka tehnike i
mogućeg korišćenja njenih mogućnosti u svrhe humanog, autor učitava trenutke u kojima
se sve to pretvara u nekontrolisanu silu izvan zdravog ljudskog uma. Od svih učesnika
u priči, jedino kamera, sistematski, beleži pukotine tog sveta („Pitam se kako kompanija,
koja je razvila tehnologiju da iz kosmosa emituje hologramske projekcije na zemlju,
ne može da napiše jednu običnu rečenicu podobnu stoletnim pravilima jezika koji
se zove engleski?“) Njena beleženja precizno određuju svet, ali ona je samo tehničko
pomagalo i nema moć delanja. Kroz njenu memoriju i objektiv prelomiće se mnogi,
drugima nevažni „detalji”. Jednakom pronicljivošću zabeležiće i Petrovićevo onanisanje
i Suzaninu glupost i predavanje profesora Lupua sa Nike univerziteta, pomenuti Simeona
Piščevića, objasniti šta je ironija i mnoštvo drugih pojmova i stvari, o kojima
niko više i ne razmišlja. Ona, prosto, u trenucima koje beleži kao nulte tačke,
pokazuje sve osobine svog tvorca koje je on zaboravio (empatiju, promišljanje, ironiju...)
I pre nego što završi na deponiji ispostaviće se da njena personifikacija nije bila
stvar fikcije. Kako drugačije objasniti
njen zaključak: „Niko nije video Boga, ali svi znaju šta je božanstveno. I kako
je Boga sve manje, tako je božanstvenosti sve više. U terminima lingvistike: sadašnje
vreme karakteriše zakonomerno razlaganje imenica na prideve.“ Ili: „Ničega se ljudska
bića ne odriču tako lako kao svog lica“. Ili: „I Petrović misli da, kad se ti profozi
razmašu, iz njihovih usta ispadaju komadići smrskanih kostiju. U pisanom jeziku
tog sveta, te koščurine znače fusnote. Na govornom – erudicija. A na prostonarodnom
– laprdanje.“
U drugom
delu naracija teče bez prekida. Metamorfoza ili personalizacija Bože Rakića, odvija
se kao sled prisećanja i domišljanja. I u ovom delu razvija se ceo luk parabole
sa Crnjanskim, Itakom i Čarnojevićem.
Evokacije
na Crnjanskog su prisutne od samog početka, da bi u drugom delu, dobile jasnu i
simboličku i poetsku i fabularnu potvrdu. Boža na jednom mestu kaže: „Osećam miris
neke vlažne, mokre šume, pod sjajem onog putujućeg monaha i mislim kako je sve zamršeno,
kao u nekoj krimi-priči.“ On je simbolički onaj isti junak iz Dnevnika o Čarnojeviću,
povratnik zatečen ambivalentnošću sveta i sopstva. Samo što je scenografija njegovog
vremena drugačija: virtuelne terorističke grupe, virtuelni sex, play i forward kao
imperativ i ljudska mera... No, suštinske stvari nikad se ne menjaju. Svet je uvek
klanica
i zgodno mesto za vamiprske ujdurme raznih vrsta.
Crnjanski
je beležio vreme preživljenih ratova, Vladušić dopisuje vreme pluralizma sablasne
demokratije (smrt narodu – sloboda demokratiji) koja nije bitno humanija od bojnog
polja. O Rumuniji, kao toponimu važnom i vezanom za Crnjanskog – nije potrebno posebno
govoriti. Paralele među životima glavnih junaka, očigledne su: vreme provedeno u
bolnici, lutanje, osećaj otuđenosti... Ali ono što je najdominantnije i najočiglednije
nalazi se na polju poetskog izraza jasne semantike sabrane u refrenu Himne: „Rascvetaše
se groblja i urvine... Nemamo više ničeg. Ni Boga ni gospodara. Naš Bog je
krv.“
Fragmentarni
poetski pasaži, naracija koja teče odmerenim tonom, prigušena emocija čine aktuelnim
i živim ono što se danas smatra prevaziđenim. Vladušić smisleno pravi paralelu i
pokazuje: suština je u svemu, suština je uvek ista. Njegov junak, usred gungule
svih mogućih novosvetskih integracija, kaže: „Onda sam opušten, vitak i lagan pao
na zemlju. Gledao sam nebo i bele talase kako prolaze iznad moje glave. I tada mi
se učinilo
da nije sunce ono od čega zavisi život na ovoj planeti, već taj vetar koji pomera
planete i oblake, i jedrenjake i ljude, isti taj vetar koji me miluje dok ležim
utopljen u žutom moru maslačaka.“ I postavlja sebi isto pitanje kao junak u Dnevniku:
„Ko sam ja?“ To isto pitanje, kako je već pominjano, na kraju, Boži Rakiću postavlja
egzekutor u obličju humaniste: „Ko ste zapravo vi? To me zanima, ko ste vi?“ I to
je ključno pitanje koje otvara ljudski košmar, ali i detektuje bezmernu radost:
korporacijski inženjering nije svemoguć. Bez obzira na savršena i vrhunska znanja
– čovek nije Bog. Ne mogu se predvideti uvek sve mogućnosti, bez obzira na sva savršena
tehnološka pomagala. I tu se otvara jedan sasvim novi ugao čitanja. I u tome, zapravo,
leži bravuroznost ovog romana. Ceo svet, u njemu, razmrvljen je u najsitnije detalje
(đavo je u njima) i ponovo sagrađen od tih istih komada (detalja) kao mozaik višeg
reda, kritika i opomena da je sve već forverdovano....
Dakle,
ovo je jedan od rukopisa u kome se upotpunjavaju, kao u ukrštenici (o čemu govori
i autor), vertikalne istine i horizontalna znanja, u kome se antiutopija prepliće
sa krimikomedijom, u kome se susreću ljudi sa utvarama, bilo da su one virtuelne
ili mitske, roman čiji jezik je u funkciji saznajnog i estetskog doživljaja, koliko
i raskrinkavanja prošlosti iz perspektive budućnosti. Roman u kome se vrste čitanja
neprestano usložnjavaju.