КОРАЦИ

Vesna Kapor
VERTIKALNE ISTINE I HORIZONTALNA ZNANjA ILI NEMA VIŠE NIČEGA, NI BOGA NI GOSPODARA

 Slobodan Vladušić: Forward
Stubovi kulture, Beograd, 2009.

 Neki rukopisi imaju određeni emotivni nivo preko koga se detektuje sentimentalni čvor suštinske identifikacije sveta i jedinke, a neki izvanprostornu objektivističku naraciju koja neminovno reflektuje neprestano ispitivanje vrednosti trenutka u kome se prelamaju koordinate kazanog i očekivanog.
Roman Forward Slobodana Vladušića po prepoznavanju narativne vokacije pripada ovima drugima, ali ne isključuje ni iščitavanje prethodno navedenog tonaliteta, jer kroz gusto tkivo ispričanog iskaču pasaži drugog miljea: citati ili asocijacije na najsuptilnije, najhumanije i osobito emotivne, humanističke ideje i ideale (zablude) civilizacije.
Čitava priča propraćena je kulturološkim fenomenima, znacima i odrednicama koje ne moraju biti očigledne: za onoga ko počinje pripovedanje (svevidećoj elektronskoj kameri najnovije generacije) one su neizbežne kao faktografija nepoznatog sveta, dok se čitaocu mozaično-sledno u kontekstu celokupnog istorijskog saznanja, otvara semantika nove obezličene dimenzije nečega što se zvalo čovek.
Dramatičnost kazivanja potpuno je proporcionalna načinu funkcionisanja i moći elektronskog sveta, u kome je jedina verodostojnost glasnogovoreća kutija i u kome se sve vrednosti iskazuju globalnom TV reality zabavom. Dakle, globalna TV opsena koja je istaknuta kao noseći plan priče, zapravo elementarni zaplet romana, u kome svi postajemo deo velike mreže okupljeni oko rešavanja jednog ubistva – samo je jedan od načina na koji se transponuje moć kapitala i zamenjuju vizure svesti čoveka novog vremena.
U romanu Forward ništa nije slučajno. Sve je utemeljeno u detalju i svaki detalj je deo smisla celine. Od odabira Brojglera na koricama i napomene, pre čitanja, da je đavo uvek u detaljima (the devil is always in the details), do praćenja i zumiranja tih detalja tokom pripovedanja, zatim od igranja semantikom same naslovne reči do namerno detektovane žanrovske odrednice – krimikomedija – sve je potpuno kompoziciono i stilski zaokruženo i dovršeno. I sve ima višestruku mogućnost skeniranja, zapravo – više paradigmatskih čitanja.
Žanrovska odrednica romana kao krimikomedije samo je svesno detektovana formula preko koje se parodira zapravo i sam žanr. Vladušićeve ironično-filosofske aspiracije slojevitije su od žanra. On je, očigledno, poslužio više kao ključ razvijanja konkretne priče čija suština je futuristička fikcija dehumanizovanog sveta, nego kao jednoobrazno razrešavanje ubista novinara Maka Marina.Prizivati bilo koga od detektiva poznatih u književnosti značilo bi priču odvesti u pravcu klišeiranih razrešenja i unapred biti pročitan. Tako se već na prvih nekoliko stranica prepoznaje da će roman nadrasti detektivskokriminalističi kursor.
Naracija je vođena iz tri različite perspektive. Prva je uvek budno oko kamere koja održava i podražava ličnost i svest Bože Govedine (genetski modifikovanog za uspeh koji se pretvorio u antipod), druga je sam Boža Govedina koji se po iznenadnom gubitku (zapravo, kvaru kamere) potpuno neočekivano revitalizuje i nastavlja da pripoveda, ovog puta u svoje ime, a treća je tajanstveni imperativnoapokaliptični narator čije kazivanje je skoro demonski jezivo, tako da čitalac i ne poželi da se on objavi. Njegova rola je zapravo epiloški profilisana, a objavljivanje ima apokaliptično-biblijsku funkciju. Pripovedač bez pogovora, egzekutor.
Zgusnut i nabijen naracijom, kolaž slika koje beleži još neidentifikovan pripovedač, već na početku, jasno pokazuje nameru da se priča iščitava na više nivoa. Pored nabrajanja šta se sve dešava u jednom vremenskom odsečku koji može biti detektovan kao sadašnji ili bilo koji dolazeći, istinski uverljivim jezikom, i koliko je svet u neprestanoj strašnoj akceleraciji – pisac lagano uvodi i likove iz opšte civilizacijske baštine (Frojd, Njutn, Niče, Hegel, Demosten...) kao ravnopravne arbitre i ravnopravne krivce sa onima što će posle njih doći i razgraditi i dehumanizovati svet. Tako, zumiranjem detalja i iznenadnim ubacivanjem sopstvenih sentenci („Bolje je biti sve drugo nego čovek. Ako zločin ne zna za granice, za granice ne sme da zna ni pravda“), pripovedač (kamera) izoštrava vizuru i čini da na tren ceo kalambur i disinantnost neminovnog novog izblede i učine se potpuno ireverzibilnim. Utoliko je veće iznenađenje kad se u drugom delu Boža Rakić pojavljuje u koži čoveka koji počinje da raspoznaje, misli i oseća. Tako se ceo ton romana iz utopijske katastrofe pretvara u ironijski paradoks i šamar sistemu nevidljive moći, u čijoj osnovi je proces tvorenja ljudi bez duše.
Između početne komande „play“ i poslednje „forward“ fabula se razvija filmskim scenarijom. Kratki rezovi, objašnjenja i slike, sa ponekom didaskalijom. Pri čemu se umesto termina za oznaku ljudskog roda koriste odrednice: „stvorenja“, „spodobe“, „kreature“, „humanoidi“… što potvrđuje dezintegraciju ljudskog obličja u „savršenom” novom svetu.
Poslednje poglavlje prvog dela naslovljeno kao Forward, dakle i dalje kao komanda za akciju, počinje rečenicom:
„I čuda se troše. Nekada sam raspolagala svim znanjima sveta pohranjenim na internet... Bila sam jezikom ljudi, sam Gospod.” I, kao što se i dešavaju kvarovi u svetu tehničkih čuda, pripovedač-kamera objavljuje naglo svoju smrt rečima: „Konačno razumem ljude, ali i dalje ne znam gde se nalazim, i kako sam ovde dospela. Otkud ja na ovoj livadi?”
Ovo je momenat u kome se ključno prepliću duh mašine i čovekovog sveta. Tačka T u kojoj se mešaju fikcije jednog lika sačinjenog od dva činioca: kamere i čoveka (Bože), pri čemu imitativni, obeščovečeni deo, mada se činilo nemogućim, umire. Sa njom i Boža Govedina, a rađa se novi pripovedač koji je ujedno i dejstvovalac: Boža Rakić. Čovek koji osvaja život, doduše, ne može se reći svoj, ali jedini mogući. Tako čovek ponovo postaje istovremeno i determinišući objekat i dejstvujuća sila.
Sve što čini ima privid slobode, a istovremeno je korak ka ponovnom brisanju identiteta, što je naznačeno i motom drugog dela: „Rascvetaše se groblja i urvine”... Do sad strogo i precizno beleženi događaji dobijaju drugačiji tonalitet, izvesnu mekoću i opuštenost. Narativ dobija stilske odlike duboko promišljajućeg subjekta: čoveka („Nebo je bilo crveno kao da je posuto prahom istucanih korala“). Učitava se lektira i otvaraju tragovi
sumatraizma: sve na svetu povezano je. Samo što Vladušić svojoj priči dodaje sloj tvrdog poetskog kazivanja, futura stvorenog u perfektu, koji već jede svoju sadašnjost. Tako se naoko humanizovani deo priče otvara podsećanjem na potpuno dehumanizovana filosofska učenja (Šopenhauerova ideja da ljudski rod treba da prestane da se reprodukuje), što ponovo dovodi u pitanje postojanja granice između hologramskih ljudi nadolazećeg vremena i ljudskih težnji za perfektnim dostignućima; zapravo, otkriva sistem ogledala kao refleksije čovekovih željenih i realizovanih ideja. I otkriva, nimalo naivno, kreiranje novog, apokaliptičnog sveta u samom izvorištu prošlog.
Zgusnuta sveobuhvatna znanja civilizacije, u prvom delu reflektovana su kao sintetizovane internetske činjenice, a u drugom kao istorija ljudskog života.
U prvom delu zabeleženi su zamršeni odnosi i sistemi ubrzanog, novog; kroz ironijski otklon doveden je do paradoksa ceo sistem jedne epohe: reality show, PR, marketing, silikoni, seks sa hologramima i sajber seks, demokratija, brendovi, univerziteti i škole nazvani po korporacijskim udruženjima... sve kroz objektiv kamere koja od ubistva Maka Marina, rumunskog novinara, pravi globalnu reality sudnicu pod sloganom: „Ako zločin ne zna za granice, za granice ne sme da zna ni pravda.“ U prvom delu, okom kamere i mozgom računara objašnjavaju se ljudske emocije, i događaji. Beleže se hladne i gole činjenice o svemu što je ljudsko. Posebno mesto u tom sloju naracije zauzimaju fusnote, kao još jedna dimenzija romana (priča u priči). Tu su ravnopravno ubeleženi i stvarni i fiktivni pojmovi: Bajaga, ironija, Angelina Jolie, Univerzitet Nike, Hari Poter, Šaban Šaulić, Betmen, Real Madrid...
Tu, okom i objektivnošću tehnološkog narativa čitamo: „Savremena muzika objavljuje nestanak priče, na televiziji se pokazuju samo ideje stvari, sto mu stranica humanitarnog prava, ako su grudi od silikona, srce je obično od kamena...“
U drugom delu pisac se, kao što je napomenuto, bavi drugačijom perspektivom. Tu se odmotavaju pasaži sa izvesnim prizvukom sete i nostalgije napisane kao kontrast svetu u kome se radnja odvija. („U svakoj kući je nekada postojala mala škrinja u kojoj su se čuvale porodične dragocenosti. Međutim, ovaj lap top nije bio kovčežić, on je bio kuća, on je bio sve što se sobom nosi.“ Ili: „Porodice su danas mrtve, nema ih više. Nema više porodica koje bi se okupile oko zajedničkog stola. Nema čak ni porodičnih svađa. Nema ni porodičnog darivanja.
Ostali su samo nemi dani, kada se od jutra gleda samo u plafon. I čovek se pita šta dalje. KO je ubio porodicu?“)
Treći pripovedač ima kratak dah, kao i svaki egzekutor, prilično brzo i hladno završava zadatak. Na samom početku naznačeno je novo uređenje, novog sveta. („I sam Bog je imao nameru da nas svede na izvesnu meru. Smatrao je da je broj od 144.000 jedinki sasvim dovoljan.“) U finišu, nemilosrdni i precizni narator-egzekutor postavljajući Boži Rakiću pitanje: „Ko ste, zapravo, vi?” potvrđuje omiljenu ljudsku opsenarsku tezu da je čovek, ipak, nesagledivo, neverovatno biće.
Roman Forward može se posmatrati (i to je već učinjeno) u odnosu na mnoge kultne knjige i autore – ali njegova svobuhvatnost i sistematični raspored priče, uz neverovatno jezičko uslojavanje i meditativno-poetske pasaže, čine ga potpuno samosvojnom građevinom koja može nadmašiti mnoga pisma...
Struktura romana i uređenost pojavljivanja određenih motiva, likova ili radnje dovedena je do perfekcije. Kao ilustracija može da posluži motiv P. Brojgler na koricama i P. Brojgler koga Boža upoznaje i koji nikada nije čuo za svog prethodnika, a deo je tima koji se bavi dizajniranjem video igrica, čime se paradoks dehumanizacije dovodi do vrhunca. Mak Marino ubijen je u ulici Dina Lipatija, a jedna od poslednjih informacija koju Boža-čovek dobija jeste da će jedne večeri čuti predivnu neotkrivenu kompoziciju Dina Lipatija, posle koje čovek prestaje biti čovek – što se stvarno i dešava. Potom, ulica u Bukureštu sa imenom Miloša Crnjanskog, pa moto iz njegove pesme Himna i ceo niz motiva potaknutih njegovom poetikom, pa variranje Šopenhauerovih pesimističkih ideja na nekoliko mesta, i čitav niz sličnih motiva čine roman strukturalno potpuno zaokruženim.
To što će, možda, čitaoci klasičnih krimića ostati uskraćeni za istinsku žanrovsku dimenziju, izvan je interesovanja autora. Njegova namera bila je, čini se, da sačini istoriju civilizacijskih bizarnosti, da razapne šator priče iznad diktata vremena i približi nam paradoks razvoja ljudskog društva, ukazujući na to da korak napred ne znači neminovno boljitak. Naprotiv, tek kad ostaje sam u svojoj koži Boža Govedina, mada ne razume
zbog čega, pokazuje primarnu empatiju prema Petroviću, koji mu je dotada bio samo saputnik, što imputira ideju da je tek po odbacivanju svih veštačkih pomagala i proteza, čovek sposoban da se vrati primarnim emocijama i vezama. Mada, svevideća humana kamera beleži da je „bolje biti bilo šta nego čovek” i da ima ljudskih bića koja “nikada neće postati nominativ.”
Interesantno je i to da se u prvom delu, koji je najobimniji, iz glavnog pripovedačkog toka izdvajaju još dva podnarativa: kanal P-63 – kao simbol globalne informativne mreže preko reportera (marioneta) Suzane Ćulafić i Aurora Fitera i opservacije Petra Petrovića (koje do nas dolaze preko čipa povezanog sa kamerom) moglo bi se reći u datoj konstelaciji, tipičnog, predstavnika ljudskog roda. Ova geometrija priče – jedan beslovesan (Boža), drugi inertan (Petrović) dvoje silikonski ostrašćenih, spremnih na bezuslovno podanstvo zarad stajanja pred tv kamerama (Suzana, Auroro) i daleke centrale Biroula i TV stanica, te korporacijskih centara iz kojih se tvori novi svet – odraz je civilizacijske nemoći ljudskog duha. I tu, u toj praznini, između takozvanog napretka tehnike i mogućeg korišćenja njenih mogućnosti u svrhe humanog, autor učitava trenutke u kojima se sve to pretvara u nekontrolisanu silu izvan zdravog ljudskog uma. Od svih učesnika u priči, jedino kamera, sistematski, beleži pukotine tog sveta („Pitam se kako kompanija, koja je razvila tehnologiju da iz kosmosa emituje hologramske projekcije na zemlju, ne može da napiše jednu običnu rečenicu podobnu stoletnim pravilima jezika koji se zove engleski?“) Njena beleženja precizno određuju svet, ali ona je samo tehničko pomagalo i nema moć delanja. Kroz njenu memoriju i objektiv prelomiće se mnogi, drugima nevažni „detalji”. Jednakom pronicljivošću zabeležiće i Petrovićevo onanisanje i Suzaninu glupost i predavanje profesora Lupua sa Nike univerziteta, pomenuti Simeona Piščevića, objasniti šta je ironija i mnoštvo drugih pojmova i stvari, o kojima niko više i ne razmišlja. Ona, prosto, u trenucima koje beleži kao nulte tačke, pokazuje sve osobine svog tvorca koje je on zaboravio (empatiju, promišljanje, ironiju...) I pre nego što završi na deponiji ispostaviće se da njena personifikacija nije bila stvar fikcije. Kako drugačije objasniti njen zaključak: „Niko nije video Boga, ali svi znaju šta je božanstveno. I kako je Boga sve manje, tako je božanstvenosti sve više. U terminima lingvistike: sadašnje vreme karakteriše zakonomerno razlaganje imenica na prideve.“ Ili: „Ničega se ljudska bića ne odriču tako lako kao svog lica“. Ili: „I Petrović misli da, kad se ti profozi razmašu, iz njihovih usta ispadaju komadići smrskanih kostiju. U pisanom jeziku tog sveta, te koščurine znače fusnote. Na govornom – erudicija. A na prostonarodnom – laprdanje.“ 
U drugom delu naracija teče bez prekida. Metamorfoza ili personalizacija Bože Rakića, odvija se kao sled prisećanja i domišljanja. I u ovom delu razvija se ceo luk parabole sa Crnjanskim, Itakom i Čarnojevićem.
Evokacije na Crnjanskog su prisutne od samog početka, da bi u drugom delu, dobile jasnu i simboličku i poetsku i fabularnu potvrdu. Boža na jednom mestu kaže: „Osećam miris neke vlažne, mokre šume, pod sjajem onog putujućeg monaha i mislim kako je sve zamršeno, kao u nekoj krimi-priči.“ On je simbolički onaj isti junak iz Dnevnika o Čarnojeviću, povratnik zatečen ambivalentnošću sveta i sopstva. Samo što je scenografija njegovog vremena drugačija: virtuelne terorističke grupe, virtuelni sex, play i forward kao imperativ i ljudska mera... No, suštinske stvari nikad se ne menjaju. Svet je uvek klanica i zgodno mesto za vamiprske ujdurme raznih vrsta.
Crnjanski je beležio vreme preživljenih ratova, Vladušić dopisuje vreme pluralizma sablasne demokratije (smrt narodu – sloboda demokratiji) koja nije bitno humanija od bojnog polja. O Rumuniji, kao toponimu važnom i vezanom za Crnjanskog – nije potrebno posebno govoriti. Paralele među životima glavnih junaka, očigledne su: vreme provedeno u bolnici, lutanje, osećaj otuđenosti... Ali ono što je najdominantnije i najočiglednije nalazi se na polju poetskog izraza jasne semantike sabrane u refrenu Himne: „Rascvetaše se groblja i urvine... Nemamo više ničeg. Ni Boga ni gospodara. Naš Bog je krv.“
Fragmentarni poetski pasaži, naracija koja teče odmerenim tonom, prigušena emocija čine aktuelnim i živim ono što se danas smatra prevaziđenim. Vladušić smisleno pravi paralelu i pokazuje: suština je u svemu, suština je uvek ista. Njegov junak, usred gungule svih mogućih novosvetskih integracija, kaže: „Onda sam opušten, vitak i lagan pao na zemlju. Gledao sam nebo i bele talase kako prolaze iznad moje glave. I tada mi se učinilo da nije sunce ono od čega zavisi život na ovoj planeti, već taj vetar koji pomera planete i oblake, i jedrenjake i ljude, isti taj vetar koji me miluje dok ležim utopljen u žutom moru maslačaka.“ I postavlja sebi isto pitanje kao junak u Dnevniku: „Ko sam ja?“ To isto pitanje, kako je već pominjano, na kraju, Boži Rakiću postavlja egzekutor u obličju humaniste: „Ko ste zapravo vi? To me zanima, ko ste vi?“ I to je ključno pitanje koje otvara ljudski košmar, ali i detektuje bezmernu radost: korporacijski inženjering nije svemoguć. Bez obzira na savršena i vrhunska znanja – čovek nije Bog. Ne mogu se predvideti uvek sve mogućnosti, bez obzira na sva savršena tehnološka pomagala. I tu se otvara jedan sasvim novi ugao čitanja. I u tome, zapravo, leži bravuroznost ovog romana. Ceo svet, u njemu, razmrvljen je u najsitnije detalje (đavo je u njima) i ponovo sagrađen od tih istih komada (detalja) kao mozaik višeg reda, kritika i opomena da je sve već forverdovano....
Dakle, ovo je jedan od rukopisa u kome se upotpunjavaju, kao u ukrštenici (o čemu govori i autor), vertikalne istine i horizontalna znanja, u kome se antiutopija prepliće sa krimikomedijom, u kome se susreću ljudi sa utvarama, bilo da su one virtuelne ili mitske, roman čiji jezik je u funkciji saznajnog i estetskog doživljaja, koliko i raskrinkavanja prošlosti iz perspektive budućnosti. Roman u kome se vrste čitanja neprestano usložnjavaju.