Milan Đorđević
GOSPOĐI
JOŠ JEDNOM GOSPOĐI
Zapravo, nisam te video,
okrutna i Svemoćna gospođo!
Odvukla si me u duboki san
i crne vodurine nesećanja.
Možda si mi u šali poželela
dobar dan ili me izložila
nekakvim težim telesnim
ali bolničkim mučenjima?
Udarcima si me uzdrmala,
misleći da me negde odvedeš.
Tvoja mukotrpna delatnost,
gospođo, nije nikakva šala.
A ne znam kako nas odvodiš?
Hvataš nas za mlohave ruke?
Ili prvo poljupcem uspavaš,
pa baciš na vrlo teške muke?
Onda gurneš na dno sanduka?
Možda nam popiješ svu krv?
Ne znam, je li ti od toga muka?
A onda nas otpremiš u nigdinu?
U večnu pomrčinu gde odlaze
oni što se upokoje i što poginu.
A ja nastavljam svoje putovanje.
I traženje moga staroga tela,
mada, evo, prilično sumnjam
da si mi ga ti delimično uzela.
ŽELEO SAM
Želeo sam da napišem nešto
o više ružinih grmova u bašti.
I o njihovoj i našoj ljudskoj sudbini,
o lepoti pupoljaka, o strahu od bodlji.
Ali, evo, slab sam, ležim u krevetu.
Opet mi nije dobro, pa o svojoj slabosti
i mukama ponovo ležeći pišem, pišem.
O, reči, kako se odnosite prema stvarima
koje oko sebe vidim i koje dodirujem?
I opet da se vratim ružinim grmovima
i da njihovim cvetovima ulepšam pesmu.
Mada su za neke bolji zagonetna belina,
tišina ili prljavština plastičnih kesa za đubre,
crnih i bačenih na prašnjavi asfalt ulice.
PONOVO, SEĆANjA
Sećanja potpomognuta fotografijama i stvarima
u nama izazivaju turobna ili drugačija osećanja.
Ali ona se razilaze kao magla iznad neke doline
ili kao dim zapaljene gomile lišća i suvih strnjika.
Pa u nama ostaju sećanja na neka od tih osećanja
kao na crnu, narandžastu, plavu ili zelenu boju.
Onda i to nestane, stopi se sa sivim prolaženjem.
Možda sam i ja samo lutalica kao neki od onih
iz romana Hari Martinsona Put u Klokrike.
Samo što ja lutam od jednog sećanja do drugog
i dobro znam šta i kako me posle sećanja čeka
oštro kao udarac sekire u panj za sečenje drva.
I znam da ovo nije prava pesma, pa nema u njoj
zvuka, ponavljanja, a ni reči koji će se zapamtiti.
Reči u njoj vrlo brzo će se zaboraviti i izvetriti.
NEŽNOST
U knjizi Koža Kurcio Malaparte
detaljno piše o smrti svoga psa Feba
i moram reći da ga jako dobro razumem.
Nisam imao snage da gledam smrt moga psa.
I sad kad ga nema još mi je samo u sećanjima.
Baš je čudna ta nežnost ili ljubav što postoji
između domaćih životinja, ljubimaca i čoveka.
I ona je jedna od jarkih boja koje čine čudesnijim
ovaj svet kojim hodamo između rođenja i smrti,
sveta koji bojimo i svojim bolovima, radostima,
strahom i krvlju, svet bilja, životinja, ljudi i stvari,
svet za koji ponekad čak ni ništavilo baš ne mari.
KOPRENA
Za mene spale su tamne koprene
sa mnogih bića, stvari i događaja.
Sada sve gledam prirodno i golo.
Kao oblo i belo kamenje na zemlji.
Pa osećam njihovu tešku ozbiljnost,
njihovu stvarnost i čak se radujem.
Živ sam kao životinje koje gledam.
I to što sam živ ipak je važno, važno
za mene skoro poput sijanja sunca
sa plavetnog, čistog i vedrog neba.
ROMAN
Čitam Balzakov roman Izgubljene iluzije
i pitam se da li on govori o Francuskoj
XIX veka ali i o našem današnjem društvu
i ovom životu, da, pitam se i o sudbini
jednoga pesnika, o kome Francuz piše,
a tu vidim šta se sve dešava sa ljudima.
Igramo, majmunišemo se, penjemo se,
te padamo na društvenim hijerarhijama
i u pozorištu između rođenja i smrti.
Da, previše ovde govorim književno.
I zato se okrećem, gledam kroz prozor.
Sviće novi dan, pojavljuje se sunce.
Dve šarene mačke sam pustio napolje.
A nebo još uvek nije potpuno plavo.
I početak i kraj svega tu se dodiruju.
OŽILjAK
Taj ožiljak na nozi samo me podseća
na prošlost i žive slike od nje otima.
Ožiljak je smežurana koža i svedok
onog što se dogodilo davnog januara.
Razume se, postoje i ožiljci u dušama,
ono zaboravljeno u ovo doba računara.
No, da li se ljudsko postojanje sastoji
od krhotina sećanja i ružnih ožiljaka?
Jesu li oni kao roj živih pčela ili vreva
mrava, možda gužva uzletelih muva?
Ili gusto jato crnih i đavolastih vrana?
Ožiljci ipak na kraju polako zarastaju.
A ono na čemu su, telo, samo nastavlja,
ovde ipak nastavlja i dalje da postoji.
Ali međutim ovde sve nije sasvim isto.
Ožiljak je došao, stvorio se iz prošlosti
i ovde samo postoji, u svoj ružni izgled
upija sve patnje, jake bolove i gadosti.
I čeka jer zna šta će biti u budućnosti.
PREVOD
Uživam u rečima iz prevoda velikog romana
Aleksandro Manconija Verenici, prevoda
Jovana Đaje, starog pola veka: „dumača, strmenica,
prodol, uzgorica, trpežnjak, mučnjak i glavnjica.“
A ove reči se danas svakodnevno ne koriste
i meni zvuče kao da su poprilično starinske,
čak gledam u rečnik da vidim šta neke znače.
Ali da zbog ovog što ispisujem ne bi izgledalo
da se ovde pravim jako važan i mnogo pametan,
završavam ovu nesavršenu pesmu, pa kažem
da sitna kiša pada i kvasi zemlju, travu i lišće.
Začudo, proleće je, sredina aprila a hladno je.
OPET O NjOJ
I opet govorim o njoj, pa tako čitam u romanu
Đuzepea Tomazi di Lampeduze Gepard: „...smrt je
u njegovim očima bila nešto ‘namenjeno drugima‘.
Ali sad kod mene ona nije više namenjena drugima
pa čekam je kao što se čeka važan gost, koji je rekao
da će doći, no, neko će mi reći da samo govorim o njoj
a ja se, evo, osećam kao da sam u hodniku koji vodi
jedino prema njoj, zlokobnoj i Svemoćnoj gospođi.
Da, igra kao da je odigrana, samo se još čeka kraj.
I gde je ovde uteha što ćemo otići sa ovoga sveta?
Možda jedino u prošlosti, u onome što smo proživeli.
I ništa više, ništa više, ništa više, da, bašništa više.
Đuzepea Tomazi di Lampeduze Gepard: „...smrt je
u njegovim očima bila nešto ‘namenjeno drugima‘.
Ali sad kod mene ona nije više namenjena drugima
pa čekam je kao što se čeka važan gost, koji je rekao
da će doći, no, neko će mi reći da samo govorim o njoj
a ja se, evo, osećam kao da sam u hodniku koji vodi
jedino prema njoj, zlokobnoj i Svemoćnoj gospođi.
Da, igra kao da je odigrana, samo se još čeka kraj.
I gde je ovde uteha što ćemo otići sa ovoga sveta?
Možda jedino u prošlosti, u onome što smo proživeli.
I ništa više, ništa više, ništa više, da, bašništa više.