КОРАЦИ

 Aleksandra Stolić
STVARANjE I UTONUĆE

Jedan vid načina postojanja je stvaranje. Samo stvaranje proizilazi iz haotičnih tačkica nečeg što su nas učili da se zove Univerzum. Tumačenje stvaranja sveta potiče od odvajanja Sunca, Zvezda i Meseca, zatim sledi odvajanje svetlosti od tame i kopna od vode. Tako Gospod stvori svet.

Po neoplatonističkom tumačenju kojim se maestro XVI veka, Mikelanđelo vodio, postojanje ljudske duše je njeno stvaranje, kao one koja je zatočena u telima, i upravo ta tela, koja je Bog stvorio, sklona su pijanstvu koje predstavlja težnju same duše da se vrati u svoju prapostojbinu, u svet ideja.

Dalje, stvaranje iziskuje žutu tamu i lelujavu svetlost, peckanje voska, znoj i oštricu. Imajući na umu pojam stvaranja, ljudi su izumeli i oruđa za sam čin stvaranja. Ta oruđa predstavljaju najrazličitiji sklop materija, misli, materijala, vetrova, tela, zvukova...

Samoća, tuga, hartija i mastilo čin su stvaranja knjige.

Pero, boja, kristalizacija duha i tela čin su stvaranja kaligrafskih oblika. Vetar, mrak i zemlja čin su stvaranja oluje. Kazaljke, tela, miris – čin su stvaranja ljubavi, a um, ruke i nečista krv čin su stvaranja ubistva.

Kroz tanke pukotine prljave površine starog stola, može se uočiti stvaranje godina. Lako se i stvaranje mladosti može sagledati... može, i to putem mirisa kože, njene mekoće koja neprekidno izbija iz svih pora, i onih sitnih belih dlačica po vratu. Zagledate li se malo bolje, uočićete i stvaranje samog osmeha. Pri stvaranju osmeha, usne su glatke, često sjajne, oči se sužavaju i samim tim činom, nagoveštava se i stvaranje zadovoljstva, ukusnog i lepo izobličenog. Pogledajte Mesec... svetli okrugao i žut, kao med... eto vam stvaranja nade koja je isto tako žuta i loptasta baš kao i onaj koji u stopu prati Zemlju.

Pogledajte bolje u sva ta ogledala, eto stvaranja realnosti. Videćete da je realnost u boji, u najrazličitijim nijansama, ali iz kojih se naziru korenčići crno-belog.

Ukoliko budete bdeli malo duže nad osobom koja mirno i nedužno spava, primetićete stvaranje onih sitnih trenutaka nevinog buđenja. U toku dodirivanja ruke voljenog bića, osetićete nežnost somota i pulsiranje vene... e, to je stvaranje života.

Zagledajte se u trepavice deteta, oni ne znaju za stvaranje straha, i vi ćete na taj način sagledati stvaranje iskrene sreće a izbeći strah. Ako budete dovoljno obazrivi uspećete da uočite pomeranje leptirovih krila i uspećete spaziti stvaranje igre, te čudne vrste plesa. Ako se pitate šta je to što vidite, a vidite poderanu belu majicu, mladež na ramenu i puštenu kosu, zajedno sa mirisom retkog velebilja... e, to je stvaranje lepote.

Pomerite se! Gazite razliveni tuš, mokar papir i igru slova i oblika – zar ne vidite da se tu stvara umetnost?

Svi znate da se prelamanjem svetlosti kroz prizmu stvara duga i Pink Floyd, a prelamanjem munje kroz oblake stvara se pretnja.

Velike kazaljke u kombinaciji sa prstima često stvaraju uzdizanje velikog grada, gde neiživljeni ljudi žive iživljeni život i dišu istrošene trenutke koji se osećaju na neki drugi dah. Isti taj dah žvaću mnogi, žvakaću i ja i oni posle mene, noseći teške ogrlice savremenih pogleda i otkucaja srca.

Stvarati ljubav i stvoriti se u ljubavi je kao utonuće u nasladu čudne pojave o kojoj su govorili kroz vekove i o kojoj će se govoriti vekovima. Stvaranje ljubavi je kao stvaranje nečeg što drži vreme, nečeg što daje ravnotežu, nečeg što daje postojanje. Osetiti ljubav je prava pravcijata umetnost, a stvoriti ljubav još je veće umeće.

Ljubav miriše najvrelijim mirisima i ona je ta koja nas vodi.

Međutim, u stvaranju ljubavi morate znati i onu drugu stranu, onu koja uzima i boli... koja ranjava, obeshrabruje.

Nemojte se bojati, ljubav i pored svih tih otrova, pleni i bez nje se ne ide, ne može, ne sme...

Tu je, vidim je, vidite je... dodirujem je, dodirujete je... osećam je, osećate je... lepa je, prava je... ljubav stvara sve!

Ispisujući dugo i iscrpno, vijugava zlatna i teška slova, zografi i pisari su obogaćivali pergamente i slikarska platna, dugim tekstovima i predstavama kojima su beležili gorke i slatke životne niti srednjovekovnog čoveka. Pisari, ili LjUDI OD PERA, pisali su na kolenima pod mesečinom, zaboravljajući na mrak i na krv koja je pekla ruke. Svako slovo značilo je jedan život, svaka oblina tog slova predstavljala je lepotu tog života, a svaka oštrica gorčinu i hladnoću. Tek osušena koža mlade teladi po kojoj su stvarali predstavljala je životno polje.

Mastilo koje su koristili je kao izvor vode koja pokreće sam taj život o kome su pisali. Njihovi pokreti pera, nalik su borbi ljudske egzistencije, neprekidni ples ljudskih duša i plivanje ljudskih očiju u vazduhu koji ih je pekao. Nadahnuti božanskim premudrostima, muzama, željom da pišući pobegnu iz stvarnog sveta, da zaparaju perom gustu tamu i osete novi zlatni svet, onde gde miriše tamjan i onde gde je ljudska put bleđa i iskrenija, oni su doticali savršenstvo oblika, stvarajući kaligrafska dela.

Pored same veštine korišćenja pera, kaligrafi su poznavali harmoniju boja, njihovu melodiju i način na koji su nastajale.

Kombinacije Sunca uz bljesak žita i osmeh device, eto zlatne boje. Reči u kombinaciji tek procvale višnje, uginulog leptira i kapi krvi iz posekotine daju crvenu.

Jutro sa mirisom mokre zemlje, dečiji pogled i – eto zelene. Nebo, nežni dodir, mleko i pesma čine nastajanje plave boje, a noć, krik i pero donose crnu.

Odala sam vam tajnu o stvaranju boja koju mi je jednom jedan kaligraf ispričao. Rekao mi je da, ukoliko bi neko želeo da piše, on se mora pisanju predati, mora u njemu živeti i njemu pokloniti ruke. Taj ko želi da stvara pisanje, mora se odreći svojih ruku zauvek, jer ta slova i pokreti iziskuju preciznost, neumornost i znoj, koji slobodne ruke nikad ne bi mogle postići. Kaligraf mi je priznao da je zaljubljen i da voli... da jako i nezasito voli. Kada sam ga upitala koga to tako silno voli, on mi je odgovorio da je tanana, lepo izvijena, divne zlatkaste boje, nežna, lagana, sama, a tako ih je puno pored njega... upitahga ko je to... i on mi je rekao da je to njegova kičica, njegovo pero...

Da bi bio kaligraf moraš dugo i iskreno da sanjaš, kako bi kasnije te svoje snove mogao da pretočiš na papir, obojiš, i oblikuješ. Moraš silno želeti da svoje snove podeliš i sa onima koji ne znaju da sanjaju... oni samo žive nametnuti život, ne znajući da razlikuju sivu od srebrne...

Kažem vam, nije lako biti kaligraf i stvarati umetnost lepog pisanja.

Umetnost je i živeti, umetnost je i postojati, sanjati i voleti. Svuda oko vas je umetnost. Sve one boje i mirisi, sve što čini harmoniju i sve za čim tragamo naziva se UMETNOST. Pokušajte da ne trepćete često, jer svakim treptajem, propuštate one sjajne niti iz kojih je satkan život. Spavajte manje, ali sanjajte više, hodajte duže, ali trčite jače... Stvarajte sreću, stvarajte uzdahe, stvarajte zagrljaje, i videćete da je stvaranje jedan vid vaše egzistencije u svetu.