Svetlana
Kalezić Radonjić
ZANjIHANE KULE ZVUKA ili PUP GOTOV NA RASPUCAJ
Lidija Đogo: Galušat
Mali Nemo, Pančevo, 2010.
„Ritam je osnovni zakon poezije. Poezija je osnovni
zakon postojanja. Postojanje je osnovni zakon stvaranja.
Stvaranje je osnovni zakon trajanja.“ Najnovija knjiga
Lidije Đogo, Galušat, počiva na ovakvim estetičkim premisama koje se u manje
ili više izmijenjenom vidu pojavljuju u njenom cjelokupnom opusu.
Počev od krunskog naslova, preko naslova pjesama u njoj,
poetska zbirka Galušat govori o stalnom nastojanju pjesnikinje da se izrazi u jednoj
jedinoj riječi. Svojevrsna minimalistička težnja („višesmislenost upesničena u mahovima
ćutnji“, kako sama kaže u jednoj od svojih pjesama) da se određeni pojam proširi
do krajnjih granica, primajući u sebe mnogo više no što se na prvi pogled može učiniti,
prisutna je i u prethodnoj zbirci ove pjesnikinje – u Zreniku (2007) gotovo dvije
trećine ostvarenja funkcionišu po ovom principu. Taj zamah je u Galušatu još očigledniji, gdje od trideset i četiri pjesme,
svega tri ne spadaju u ovu grupaciju. Navođenje ovih podataka itekako korespondira
sa osnovnim poetičkim postulatima oličenim u „tehnici tkanja“, čime ćemo se detaljnije
baviti sagledavajući kako najnovije ostvarenje autorke o kojoj je riječ, tako i
ona koja su mu, iz istog pera, prethodila.
Na formalnom planu Lidija Đogo posebnu pažnju poklanja
broju 33 – i njene prethodne dvije knjige imaju upravo toliki broj pjesama te ih,
bez obzira na (ne)organizovanje u cikluse, krasi slična spoljašnja kompozicija.
U kojoj mjeri pomenuta formalnost utiče na unutrašnju
stranu ovih stihova najbolje se može sagledati iz simbolike ovog broja. Prva asocijacija
na broj 33 jesu Hristove godine, međutim, razložen na tri puta jedanaest ovaj broj
u sebi nosi mnogo više značenja. Tri, kao broj sintetizuje trojedinstvo živog bića
simbolizujući intelektualni i duhovni red u Bogu, kosmosu i čovjeku, ali i potpunu
dovršenost, sveukupnost, kao i tri faze postojanja (rođenje, rast i smrt). Jedanaest,
pak, često simbolizuje neumjerenost, pretjerivanje, a na univerzalnom planu to je
broj individualnog djelovanja nezavisno od kosmičkog sklada, broj nesklada, pobune,
i unutrašnje borbe. Kada se uzme u obzir tematsko-motivski plan sve tri pjesničke knjige Lidije Đogo, može se vidjeti da od
Podoknica (2006), preko Zrenika (2007), sve do Galušata (2010), jednu
od njenih ključnih pjesničkih preokupacija predstavlja upravo odnos prirode i čovjeka,
sticanja i gubljenja harmonije, reda i nereda, smirenosti i pobune.
U prvoj zbirci osjeća se opčinjenost prirodom i potpuno
povjerenje u njenu mudrost – česte su refleksivnoljubavne pjesme u kojima se, naglašeno
koristeći apostrofu1, pjesnikinja, između ostalog, obraća ravnicama, salašima,
njivama, cvjetnim poljanama, ozvjezdanom nebu i sl., ili ih koristi kao jedan od
poredbenih korelata.
Upotrebljavajući fundus uobičajenih literarnih tema,
Lidija Đogo im daruje nesvakidašnju jezičku konkretizaciju koja čitaoca sigurnom
rukom odvlači u nove, dublje slojeve, čineći da mu od jezičkih igrarija čula zabride.
Ako prva knjiga Lidije Đogo predstavlja sklad čovjeka
u prirodi, a time i sklad njegov sa samim sobom, u drugoj se polako pojavljuje čovjek
kao glavni remetilački factor (posljedica toga jeste velik broj pjesama u kojoj
se lirski subjekat moli Gospodu za preobraćenje zlobive ljudske
prirode), da bi u Galušatu dominirao motiv o pokvarenosti ljudi i u skladu sa tim
ironijski postupak kojem do sada Lidija Đogo nije davala mjesta u svojim stihovima.
Nije bez značaja činjenica da se upravo u Zreniku, kao
zametku onih literarnih tendencija koje će svoj nastavak, ali i sasvim nove tonove, dobiti u Galušatu, pojavljuju
stihovi koji se bave problemom stvaranja, kao jednim vidom prevladavanja ljudske
nesreće i trošnosti, što predstavlja naročito zanimljiv segment poetike Lidije Đogo.
Na kraju svoje prve knjige, pjesnikinja se moli riječima
da na tren odlutaju, da bi osvojila trenutak mira i tišine. Međutim, iako se u Zreniku
u nekoliko navrata poziva na isihiju (ćutanje u kojem se sabira energija da bi se
molitvom i duhovnim uspenjem osvojile što veće spoznajne visine), značajan broj
ostvarenja njene središnje knjige govori u prilog tome da se stvaranje javlja kao
jedan od vidova osmišljavanja egzistencije; tu se riječi ne tjeraju, već upravo
prizivaju – jedino one mogu obezbijediti smiraj duše koja se odvojila od prirodnog
sklada.
Sve ovo, između ostalog, svjedoči i prepletenosti poetskih
niti sve tri pjesničke knjige Lidije Đogo, ali i o tome koliko su njihova formalna
sličnost, sa 33 ostvarenja u svakoj od njih, posljedica dubljeg, namjernog tkanja
u kojem slučajnosti nema mjesta (pjesnikinja u prvu zbirku uprede nit, da bi je
kroz drugu vidno provukla, a u trećoj od nje načinila željenu „šaru“).
U Podoknicama poezijom se obuvaju „cipele krilate“,
ali ostaje i pitanje: „Dok igraš se/ delićima lepetavim/ možeš li znati/ sa sigurnošću/
da igra te nije nadigrala?“ (XXXI), na koje se upravo Zrenik nastavlja sa tezom
da je stvaralac „činodejnom poju gospodar i sluga“ (Bard).
Dalje razrađivanje ovakvog stava tiče se odnosa života,
na jednoj, i stvaranja, na drugoj strani, to jest – u kolikoj mjeri život i stvaranje
utiču jedno na drugo? Da li se stvaranjem čovjek brani od životnih boli i osmišljava
vlastito postojanje, ili život sam tjera čovjeka na kreaciju, da bi stavljajući
stradanje na hartiju prikupio snage za novi okršaj sa besmislom? U tom maniru Lidija
Đogo u Zreniku pjeva da „krik gubitka, naboj neizreklog klati“ (Videlica), te da
su u trenutku stvaranja prisutne „plamene boli jezika kipućeg“ (Dusi vetra). Kada,
pak, promišlja ne povod nastajanja pjesme, već trenutak u kojem se rađa, poetesa
pažljivo osluškuje njeno pojavljivanje, od samog početka, nenadano ili očekivano,
kroz tihi nagovještaj ili snažnu opsesiju (Nova, Žud za izvirom, Ni početak ni kraj,
Tajna stvaranja, Svlak, Iščaurenje) svjedočeći da je u tom trenutku stvaralac poput
oblaka iz pjesme Zimska: „Oblaci kapaju/, da nastajanje/, progori ih/ do prozračnosti.“
Galušat u tom pogledu ne donosi nove momente na planu
idejnog, ali na planu izrecivog osjeća se pomak ka novim sferama poetskih visina.
U prvom redu, tu mislimo na pregnantniji i hermetičniji izraz nego u prethodnim
zbirkama Lidije Đogo, dok je izrazita zvučna strana ostala i dalje ključna odrednica
stihova ove pjesnikinje.
Prvo što se primjećuje jeste neobičan naslov knjige
– galušat je skupocjena i rijetka riblja koža koja je nekada služila za oblaganje
škrinja i namještaja. Na prvi pogled može izgledati čudno – zašto baš ovaj naslov
koji nije simboličan „na prvu ruku“. Pažljivije iščitavanje zbirke jasno objašnjava
njegovu svrhovitost – galušat je, zapravo, umjetnost sama: kao što se kožom oblagao
namještaj da bi se sačuvao, ali i učinio vrednijim i posebnijim, tako i umjetnost
„oblaže“ naše postojanje, štiteći ga od ništavila, povećavajući njegovu vrijednost
umnožavanjem smislenosti.
Već uvodna pjesma, po kojoj je zbirka i dobila ime2, dodatno problematizuje
fenomen stvaranja, govoreći o spisateljskoj strasti koja se javlja onda kada se
tjelesna ostrašćenost transformiše u opijenost riječima. Zanimljivo je da Lidija
Đogo upravo tijelo vidi kao posrednika ka stvaranju, što baca sasvim novo svjetlo
na pojam kreacije. U tako shvaćenom fenomenu pisanja plotski zanos se javlja kao
preduslov za silinu, strast i snagu bez kojih nema uzleta i poniranja u nemoguće.
Kada tjelesnost oscilira između „previše želje“ i „nikakve
želje“ pravi put za izričaj kreće se između ove dvije krajnosti – potrebno je „dovoljno
želje“ da bi se stvaralački nagon pretočio u riječi: „previše“ će zatvoriti
Prolaz od Riječi, „premalo“ neće biti dovoljno da se stigne do krajnjeg odredišta.
Sve dok se to ne desi, dok se ne pronađe prava mjera, ili lalićevski rečeno „strasna
mera“, tijelo liči na zatvorenu kutiju punu dragocjenosti koje, pak, unutra neće
ostati nepromijenjene do novog otvaranja. Šta se sa njima može desiti u međuvremenu?
Mogu nestati iza brave, same od sebe, ako predugo budu zatvorene. Ovo uvodi u igru
novi pojam – vrijeme.
Treba pogoditi pravi trenutak kada se stvaralac može
prepustiti nagonu, kao u pjesmi Krstonos: „Baciti se u jezik/ poput mreže/ što alas
zabacuje/ potopiti se u reči/ kao tečnost da su/ u Klepsidri najedraloj/ daviti
se“.3 Kada se ova poetska istina (o potapanju u jezik, davljenju njime) suprotstavi
onoj maločas izrečenoj (o stvaranju koje se ne realizuje sa previše ili premalo)
– vidi se veza sa spoljašnjom kompozicijom i ambivalentnim brojem 11 koji simbolizuje
neuravnoteženu podvojenost.
U pjesmi Viganj Lidija Đogo pojmu kreacije daje nove
tonove – očuđenost, neizbježnost, smirenost,4 što u izvjesnom smislu predstavlja
i „recept“ za stvaranje: bez začudnosti se ne može stvarati, ali ni bez izvjesnosti
i mira koji sigurnom mrežom hvataju željeni izraz.
Pjesma Svevid, po kojoj je prvi ciklus dobio naziv Svevid-biser,
pisana je na rođendan pjesnikinje – jedina je sa datumom ispod stihova čineći ga
dijelom pjesme, jer je dodatno pojašnjava. Bez datuma na kraju pjesma bi se mogla
različito tumačiti, ali kada se činjenica rođenja pjesnikinje Galušata uplete u
razotkrivanje smisla – sasvim je jasno da se u njoj opisuje trenutak dolaženja na ovaj svijet: „Sklupčane/ s čelom uz kolena/ u sepija
vodi/ u svetu neprovida/ kovitlaja/ tutnjave potmule.// Izbavljenje// kroz plamenove/
kroz led/ vode ključaju/ koža se kida// Noći te/ udah/ useli/ u svevid-biser“.5
Naročito zanimljiv segment Galušata predstavljaju implicitni
tonovi srednjovjekovlja koji svoju potku imaju već u Zreniku (Srdačna molitva, Dušak,
Duh je njegov zvezda...). Tako se u pjesmi Sunčanik (koja svojom naglašenom molitvenom
intonacijom, ali i specifičnim ritmom, donekle podsjeća na pjesme iz zbirke Tražim
pomilovanje Desanke Maksimović) zaziva božanska blagost kojom se moli za smirenje hvalisavih, prizemnih i nadobudnih
izgubljenih duša. Takođe, u srednjovjekovlje spada i simbolična slika razgonjenja
mraka na kojoj počiva cjelokupna religijska misao toga doba.
U drugom ciklusu Galušata, nazvanom Igrokaz, pjesnikinja
se bavi odvajanjem čovjeka od prirode što uzrokuje njegovo otuđenje od sebe samog,
„kokotljivim“, „pošmigljivim“ ljudima koji od praznine odjekuju, „prvešinama“ koji
određuju sudbinu svojih nemislećih podanika, rječitim, gustim ćutanjem iz kojeg
se ljubav rađa, prirodom koja obnavlja snage povratnika u njeno okrilje... Zanimljivo
je da i na nivou ciklusa Lidija Đogo pribjegava tehnici tkanja – nit Igrokaza o
otuđenim i otuženim ljudima koji trnovitošću sakrivaju vlastite bezdane nastavlja
se u narednom ciklusu Od reči ogledalo, i to već od prve pjesme Nabodice. Paralelno
sa tom niti, Lidija Đogo ispreda i već naznačenu nit srednjovjekovlja, oličenu u
forsiranju teme prolaznosti (Nedug, Prolaznost, Dušogupka), razlučivanju „ćoravih
staza... od pravih puteva“ (Povijarac), onostranosti (Žive reči), kao i temu umjetničkog
stvaranja koje može otključati „dveri što dva nespojiva sveta dele“ (Golestan).
Dvije pjesme ovog ciklusa stilski se veoma razlikuju od ostalih – Sablazan se na
narativno-ironijski način razračunava sa besmislenostima novinskih vijesti, dok
Hodočašće, u naglašeno nostalgičnom maniru, sa većom komunikativnošću od ostalih pjesama, evocira najranija
sjećanja lirskog subjekta na ljeta u znaku Splita, Dalmacije i Hanibala Lucića.
Drugi dio ove pjesme karakteriše angažovanost6, što nije prepoznatljiva odlika poezije
Lidije Đogo. U ovakvom nastojanju da ciklus učini kompaktnim, da bi ga potom namjerno
„raskrojila“ na mjestima gdje se to najmanje očekuje, vidi se svjesno nastojanje
ove pjesnikinje da simboliku brojeva 3 i 11, kao želju za redom, mirom i smislom,
i uporni prodor nereda, nemira i besmisla u organizovane sisteme ljudske odbrane vlastitog postojanja, prevede i na unutrašnji nivo
zbirke Galušat.
Naredni ciklus Neuvezana stopala već svojim naslovom
simbolizuje nesputanost i slobodu za kojom pjesnikinja žudi u istoimenoj pjesmi:
„Od predmeta svojih/ Želja/ Tražim/ Neuvezana stopala/ Koja bi mogla da me
odnesu/ Gde hoću/ Kao vlaga/ Kao toplota/ Jezik/ Prožima/ Do kostiju“.7 Na taj način Lidija
Đogo donosi novu interpretaciju smislenosti egzistencije – ona je, ni manje ni više,
oličena ne u pronalaženju nekog višeg cilja, već u slobodi zadovoljenja vlastitih
želja, što predstavlja neočekivano viđenje u odnosu na segmente Galušata posvećene
stvaranju kao ključnom sredstvu osmišljavanja ljudskog boravka u ovozemaljskom.
U ovom istom ciklusu mogu se pronaći pjesme koje se takođe bave fenomenom govora
i stvaranja, ali sa nešto drugačije tačke gledišta – uvodna,
Mape, govori o amajliji koja se na jezik pribada, u
čemu se može vidjeti umjetnička konkretizacija stava da će riječ koja preko jezika
pređe, ako je dobra i blagorodna, govornika sačuvati, dok Rutina, kao što se i pretpostavlja,
sugeriše da se kreativni princip pokopava upornom istovjetnošću svakodnevlja.
Pomenuti ciklus donosi i jednu novinu. Naime, za poetski
izraz Lidije Đogo nisu karakteristične lirske minijature, a naročito ne one koje
sa stilske strane predstavljaju vrlo raznovrsne tvorevine. Dok je Domino efekat
sav u znaku ironijskog razračunavanja sa brzinom i ogoljenošću današnjeg življenja
i izražavanja,8 dotle se Telo i Maribu na već „lidijski“ način bave
temama tjelesnosti i duhovnosti, odnosno trenutkom porađanja djela kada se umjetnik
nalazi na granici ovozemaljskog i onostranog.
Kao po pravilu, u poeziji Lidije Đogo, uzimajući u obzir
njen cjelokupni pjesnički opus, uvodna pjesma pažljivim čitaocima nudi rješenje
za otkrivanje „šifara unutar šifri“, dok je finalna pozicija rezervisana za pjesmu
koja ili dijalogizira sa svim prethodno rečenim, relativizujući ga u izvjesnom smislu
– ili jasno poentira
onu nit koju ispreda od početka, nagovještavajući nove
poetske puteve. U slučaju Galušata, posljednja pjesma, Uhleblje ili Osveštenje,
jasno se nadovezuje ne na prethodne pjesme ove zbirke, već na posljednje pjesme
Podoknica i Zrenika, u čemu se sasvim jasno može vidjeti potvrda teze o brižljivom
tkanju ove poezije u cjelosti, ali i o izvjesnim opsesivnim temama kojima se pjesnikinja
nanovo vraća. I ovdje se Lidija Đogo, u izvjesnom autopoetičkom maniru, bavi fenomenom
pjevanja, jasno opisujući vlastiti put po vrletnim stazama kreacije.9
Ako je u Podoknicama bila začuđena silovitošću i riječi
koja se teško može kontrolisati, i ako je u Zreniku lirske uzde odlučno uzela u
svoje ruke – u Galušatu se sasvim stopila sa svojim poetskim pozivom, jasno naslućujući
da se stvaranje kreće između obilja i oskudice riječju, između priznavanja i osporavanja,
između Previše i Nimalo, putem prave, „dovoljne“ želje. Taj put se stalno gradi,
ali i uvijek nanovo pronalazi. Samo rijetkima polazi za rukom da Nestajanje pretvore
u Nastajanje.
Tek tada postojanje Galušata, umjetnosti, ima svoju
svrhovitost – izmiče se gorućim čeljustima paklenog besmisla.
1 Korišćenje
apostrofe najčešće pojačava afektivnost teksta, čineći ga toplijim i naglašeno
emotivnim.
2 Navodimo pjesmu u
cjelosti: „Ima vatre u telu./ Previše želje, nikakve želje/ da se čini išta do
pisanja.// Oblaže retka riblja koža. U dremnom galušatu/ neka druga vrsta
lepote.“ – Lidija Đogo: Galušat, Mali Nemo, Pančevo, 2010, str. 5.
3 Isto, str. 30.
4 Navodimo taj dio
pjesme: „Olovka mi šuška/ očuđena./ Neizbeživo i smirkom/ premostim/ u moje stihove“. – Isto, str.
10.
5 Isto, str. 14-15.
6 Navodimo datu
strofu: „Slutih li da hodočastim/ poslednji put/ livanjskim kršom/ neobjašnjiva
je jagnjetina s ražnja/ uz nepredvidljivu kupus salatu/ maljevi i kame/
najlakomiji su na/ komšijske lobanje i grkljane/ blagim brdima Bosne/ šume su najzelenije
zelene/ svežine svežije od ruža.“ – Isto, str. 44.
7 Isto, str. 50.
8 Navodimo pjesmu u cjelosti:
„Javi se/ Skokni/ Radosno/ Sklizni/ Škljocni/ Uklopi se!“ – Isto, str. 52.
9 „Dobro, a ti radiš/
Šta?/ Pevam - / A to je valjda/ Ništa./ Kao u gradu/ Vajkadanjem/ I danas još/ Pesniku/
Pripadne/ Onoliko zlatnika/ Koliko kadar/ Da natrpa u usta“. – Isto, str. 55.