Vasilije
Milnović
TRADICIJA AVANGARDE I DUH KARNEVALA NA MODELU ZBIRKE OTKROVENjE RASTKA PETROVIĆA
Renesansni smeh, izvan svake crkvene dogme, dalek svim
oficijelnim zakonitostima, smeh narodni, smeh za kolektiv, budi se iz viševekovnog
sna, na istinskom početku dvadesetog veka, u modernom svetu krhotina nakon prvog
velikog rata i počinje odjekivati duž zavijutaka urbanih sredina onoga vremena.
Karnevalski duh1, kome je sve zvanično umesto gore – dole i u kome je
sva negdašnja mnogopoštovana veličina, koja je i dovela do katastrofe, izvrgnuta
ruglu, paradoksalno se obnavlja i ponovo počinje, kao nekoć – u Rableovo vreme,
veselo i neuništivo poigravati po trgovima i kafanama evropskih prestonica, u performansima
novih umetnika, unutar svesti čoveka koji je preživeo teror. Groteskno snižavanje
svega visokog, duhovnog, idealnog, apstraktnog iz prethodnih generacija i njihovo
prevođenje na materijalno-telesni plan, na plan zemlje i tela i fantastične relativnosti
prostora, kultura i tradicija – što npr. u kontekstu srpske književne avangarde,
omogućava simbiozu Hrista i simbola afričkih paganskih verovanja u pesmi Spomenik
Rastka Petrovića, ili travestiju tradicionalno uzvišenih pesničkih žanrova u Lirici
Itake – odsudna je karakteristika ovog novog „varvarskog“ doba.2
Kao i svaka „luda“ koja baca kralju koji se smeje, ne
shvatajući je ozbiljno, istinu u lice, kao i svaka travestija zvaničnog establišmenta
koja traje limitirano, samo u toku karnevala, kao i svaka groteska, što hvata pojavu
u stanju njene metamorfoze – u stadijumu između smrti i vaskrsenja, koja mora biti
rasplinuta i mora ostati nedovršena – i ovaj avangardni zamah evropskog duha ostaće
dugo neshvaćen od strane apostola ondašnje kulture, skrajnut van granica tadašnje
teorije. Doduše, po prirodi neuništivo načelo narodne smehovne kulture, ono „dole“
koje se uvek smeje, sama smrt koja rađa i koja se smeje, koje svoje počelo u evropskoj
književnosti ima u stihovima Fransoa Vijona i koje bi se moralo dovesti u vezu sa
neuhvatljivim i fluidnim projektom avangarde – neće i ne može ni jednog trenutka
dopustiti da ovaj zamah sasvim zamre u evropskoj svesti.
Poetički projekti, nastali u krilu avangarde, koji svoju
snagu, između ostalog, crpe iz, naizgled, potpune negacije pesničke tradicije tj.
„na izvesnoj vrsti radikalnog prevratništva, destrukcije, dekanonizacije i poricanja
svega onoga što je slika prošlosti“3, u klasičnom smislu, danas se u velikoj meri doimaju
kao saobrazni određenim principima karnevalskog duha. Ukoliko pod karnevalom podrazumevamo,
pre svega, inverziju vremensko-prostornih kategorija, pri čemu fenomeni onoga „gore“
(dobro, svetlo, simetrično, dovršene forme, zvanično, institucionalizovano itd.)
i onoga „dole“ (haos, tamno, asimetrično, otvorene forme, telesno, iracionalno itd.)
bivaju izokrenuti – onda se avangarda, po atmosferi koju je sobom nosila, kreće
u duhu karnevala.
Svako ko bi neupozoren kročio u avangardnu lingvističku
arenu, ubrzo bi sebe našao u haotičnom sistemu referenci, u network-u konstantno
menjajućih kodifikovanih imena, slika i simbola, u stalnoj „sinonimici jezika“ i
heterodosiji značenja, u neprekidnoj produktivnosti relativnog prostora, u kome
baš sve uvek može istovremeno značiti i sve ostalo; i gde nam čak i specijalni moderni
rečnici i savremeni leksikoni liste sinonima mogu obezbediti tek par zaključaka.
Istina, moderno je vreme u pitanju, pa je i izvorna
smehovna praksa ovde kontaminirana romantičarskim individualizmom, egzistencijalističkim
strahom (die Sorge), ironijom, sarkazmom i površnom parodijom koja ne otvara puteve
obnove. Prašina modernog zaborava napadala je po izvornom srednjovekovno-renesansnom
smehu, smehu koji oslobađa svet od svega strašnog i zabrinutog i čini ga krajnje
bezazlenim i zato istinski veselim i svetlim, uvek opštenarodnim i prazničnim, smehu
koji je lišen bi-lo kakvih primesa ironije ili sarkazma i, mada se najsvetije vrednosti
izlažu poruzi i parodiji, tada je to bio izraz snage, plodnosti i života, koji sme
sve i koji i u rušenju i smrti vidi novu građevinu i eros.
Upravo je ovakva atmosfera karakteristična za jednu
od centralnih poetskih zbirki srpske književne avangarde Otkrovenje Rastka Petrovića4
– knjigu statusnog naslova, koja je „u vremenu izgrađivanja moderne mitologije
(...) samosvesno sankcionisala sve dotadašnje reintegracije,
od Johanasa Badera do Maldorora“5, inicirajući brojne ostrašćene pamflete: od apsolutne
apologije do potpunog odbacivanja. Nije ni moglo biti drugačije: prvi put u našoj
poeziji pesma je telesnom davala toliko značaja. To je, pre svega, otkrovenje karnevalske
radosti nad tamnom suštinom ljudskog tela, gde iz stihova sve pršti od eksplozije
života, panteističke čulnosti, elementarnog nagona puti, tela i krvi:
Proći
će kroz život misao
Zalogaj
presni mesa kroz telo
Čoveka
koji je toliko pio i disao
Dok
svariti je nije uspeo:
I
to divno preobražavanje hrane,
I
taj zanosni trbuh što je mašina;
Dočekaće
u drhtanju Otkrovenja dane,
Kada
će mu svaki ud zazvučati kao violina
A
on sami biti početak svih muzika.
(Uvodni stihovi za prozni
pogovor Probuđena svest - Juda)
Ovaj karnevalski „uskrs mladića u književnosti”6,
koji se očituje iz stihova Otkrovenja, međutim, pokazuje
i neke znake modernosti, jer u tom zverstvu tela i divljanju mišićne mase nema više
spontanosti, a smeh nije više onaj mitski, staroslovenski. U toj ogromnoj životnoj
radosti koju Rastkov pesnički subjekt sobom obeležava i isijava, ipak je najveća
ona što je izmešana sa strahom od smrti. Zapravo, kako je povodom ove zbirke već
zaključeno, reč je o jednom od najdubljih ponora u „erotiku smrti”. „U Otkrovenju
je smrt toliko blizu, iskrsava oda-svud, da ta blizina goni telo na bezobzirni pir
života.”7
Nema
više želje, već da izbrišem postojanje,
da
ispunim sve sobom, sve razmake, sve šupljine,
nema
više ni duboko plavog ni planine,
samo:
krkati, hrkati, čmavati i groktati,
biti
gnusna, ogromna, drhtava plazma:
i
time prestaje ova pesma i nastaje krvavo otupljenje.
(PUSTOLOV U KAVEZU)
Život, dakle, postaje „krvavo otupljenje“ onda kad pesma
prestaje, odnosno kad se karneval završi i stvari se vrate u uobičajeni red. Na
takav ishod, poetika avangarde – koja je globalno od evropske književnosti zahtevala
radikalni prevrat i predstavljala, s jedne strane opšti „napad na instituciju umetnosti“,
kako je u svojoj liberalnoj sociološkoj postavci konstatovao Peter Birger8, a s druge „nastajanje
jednog neograničenog umetničkog dela“ – jedino još može odgovoriti na način artistički, preko
stvaralačkog načela karnevala. Smehovni princip avangarde tako ruši svaku institucionalnu
ozbiljnost, zakon čini relativnim i oslobađa ljudsku svest za nove mogućnosti. Kako
zaključuje, tim povodom, Bahtin: „...Velikim prevratima, čak i u nauci, uvek prethodi,
pripremajući ih, izvesna karnevalizacija saznanja.“9 Time, duh karnevala
u istorijskoj avangardi postaje jedan apsurdan trijumf principa zadovoljstva nad
najnepovoljnijim životnim okolnostima, predodređen da zadobije odbrambenu vrednost
u epohi u kojoj živimo, ali i generalno u situaciji čoveka–jedinke u životu, krcatom
pretnjama. To je revanš obesnog i buntovnog duha uspostavljenim formama i njegov
pokušaj da se ukinu stroga pravila. Zato se za zbirku Otkrovenje može reći isto
ono što su Anri Bear i Mišel Karasu, parafrazirajući Tristana Caru, u svojoj studiji
Dada: istorija jedne subverzije, rekli za pokret Dada: to je bio jedinstveni „karnevalski
odgovor jedne mladosti koja je, u apsurdnom okruženju, žudela za životom.”10
Zapravo, ovde je na sceni jedna ogromna „regresija u
haos“11 – rasturanje individualnosti i prirode unazad, sve do amebe; dezintegracija
celokupne stvarnosti sve do prvobitnog haosa, odnosno mita, iz koga je i nastala
prvotna (ili postojeća) struktura. Čitav projekat svog opusa Rastko Petrović je,
saglasno zahtevima tadašnje evropske avangardne poetike, u koju je bio veoma dobro
upućen, zapravo zasnovao na razvoju narodne književnosti iz prvobitnog mita, želeći
da izgradi jednu savremenu društvenu umetnost i modernu mitologiju, „jedan moderni
folklor osećanja civilizacije i života uopšte.“12 Njegovo ogoljavanje kao da nastoji, preko
svesnog narušavanja strukture i u formalno-poetskom (kontrapunktska kompozicija
njegovih dela, kao i jezički stil koji razara svaku konačnost sintagmi) i u sadržinsko-poetičkom
i čak, društveno-istorijskom sloju (diseminacija lirskog subjekta i celokupnog postojanja
i konkretno – sveta, na primer onog od pre rata) da ode do poslednje Reči, iz koje
je i nastalo sve! U nameri da, u skladu sa težnjom celokupne avangarde, sjedini
umetnost i život sam, leži poreklo antistrukturne13 koncepcije Petrovićevih ranih
dela. U toj antistrukturnoj organizaciji Otkrovenja, paradigmatičnoj za karnevalski
koncept avangarde, Petrović se služi folklornim nasleđem ovih prostora da bi stvorio
svoju umetnost.14
Naprosto, samo na fonu karnevalskog načela, mogu se
razumeti neprotumačivi Rastkovi stihovi, kao što su:
Ali
heroj sam na drumovima:
Od
svega najviše volim da se opijem, a posle toga još
da
putujem:
Ko
ti reče prijatelju, da ću doći u nedelju, u nedelju
Dunav
teče!
Ko
ti reče Šar planinu, kočijašu, drumovniče moj!
(PUTNIK)
Kada Rastko napiše u istoj pesmi:
Konji kaskaju i ja plačem, velim: to je, ti si Sibinjanin
Janko!
Ne trzaj Crnko, ha, ha! Ne, ja sam Jovanović Ranko,
I sela mi se zovu Rudari; kočijaš sam, bolujem od druma, izvan datuma; onda postaje
jasno da su praznična otvorenost srca i svojevrsni „diskurs ljubavi“ jedini merodavni
prilikom tumačenja.
Ovako posmatrano, avangarda, koja svoju volju za opštim
prevratom, kao što smo videli, zasniva na duhu karnevala, možda se najpreciznije
može shvatiti kao samo načelo stvaralaštva i njegove istorije. Iako je avangarda
najčešće radikalna negacija tradicije, očigledno je da projekti nastali u okviru
tog modela destrukcije, upadaju u svojevrsnu zamku same tradicije i uspostavljaju
neku novu vrstu tradicije. Drugim rečima: avangarda se tradicionalizuje i postaje
tradicija avangarde. Međutim, ona time ne izneverava sebe. Naprotiv, ona time izaziva
nove preokrete i preporađa samo karnevalsko načelo, spremajući ga za buduća pokolenja.
Ona je tako samo disanje čovekovog stvaralačkog bila.
Međutim, u savremeno doba, karnevalski princip je izgubio
tu revolucionarnu odrednicu. Kada se i koriste karnevalski motivi, oni bivaju već
potpuno izmešteni iz svog ritualnog korena, kao i iz svog modernog revolucionarnog
utemeljenja u okviru avangarde. Pri tom, naše doba se pre svega doima kao svojevrsna
siva zona, u kojoj vlada politika pristajanja. U takvom svetu, načela karnevalske
kulture se još jedino mogu sagledavati kao stecišta potencijalnih motiva i kreativnih
rešenja, a ne kao mogućnosti za promenu samoga života.
Avangardi je, u takvoj konstelaciji stvari, pripao najradikalniji
i završni hronološki isečak, u periodizaciji modernog vremena. Odatle se dalje nije
moglo.
Avangarda je, u svojoj karnevalskoj travestiji, najdalje
otišla, u svojim najvišim ispoljavanjima, u pokušaju da uništi granicu između toka
književnosti (i uopšte umetnosti) i toka života, sa opštim razaranjem celokupnog
nasleđa. No, ona je još uvek, bez obzira na sve kritike tradicije, čuvala nit autohtonog
karnevalskog principa.
U tom smislu, poslednja epohalna utopija do današnjeg
dana (nadmašujući po svojoj radikalnosti kasniji pokret hipstera, rock‘n‘roll i
kontra-kulturu šezdesetih) bila je sama avangarda. Stoga se može reći da je avangardna
poetika, budući dobrim delom zasnovana na romantičarskom otklonu od tradicija
XVIII veka, zapravo, početak udaljavanja od koncepta modernog doba, udaljavanja
koje će u savremeno doba postati konačno i, čini se, nepovratno.
Kada, na primer, savremeni pesnik, Ljubomir Simović,
koristi u nekim svojim pesmama karnevalske motive (npr.: Gozba, Pitalica o prazniku,
Veliki ribolov, Balada o Stojkovićima itd.), oni su uvek kontaminirani dodatnim
značenjem, bilo u smislu parodije, ironije ili naprosto nihilizma.15 Tako se, na primer,
slika gozbe u istoimenoj pesmi, u obrtu na kraju, pretvara u metaforu prolaznosti
života: „...i na divanu, pod slikom vila u vodi / u polumraku beli se debela //
Anđelija, i ruža miriše mutna, / i sve nas je manje na velikoj gozbi, / - pojedene
zveri jedu nas iznutra“.16 Slično tome, u pesmi Veliki ribolov, pesnik niže groteskne
slike ribolova, tokom kojih lagano počinje da se gubi granica i da se mešaju oblici
između ljudi i riba, da bi opet usledila poenta na kraju: „Spušta se veče, / sa
ulovom se vraćamo kućama, // ne zna se ko će koga večerati na žaru!“17
Dakle, onaj istinski renesansni smeh, bez ikakvog dodatnog
značenja, bez primese sarkazma, nihilizma ili, uopšte, bilo kakvog poentiranja,
više jednostavno nije moguć. Za poslednji pokušaj ponovnog zasnivanja takve
autentičnosti i nepatvorenosti, avangarda će biti oštro kritikovana od strane postmodernizma.
Zapravo, u samoj avangardi su već sasvim hronični momenti simulacije. Na primer,
prethodno pomenuta Simovićeva pesma delom svakako crpi svoje značenje iz Nastasijevićevih
poznatih stihova: „Korak ih / povazda u lov. //
Zamku to zapinje ruka, / noga u zamci. // Love, / a
ulovljeni. // S večeri, tugo, / ko kome plen?18; kao što je i njegova Rugalica o vinu,
u jednom svom aspektu, značenjski bliska Lirici Itake Miloša Crnjanskog (poigravanje
srpskom istorijom i kulturom, kao i narušavanje „kosovskog mita“).
Pa, ipak, bogati svet ovako stvorenih karnevalskih „slika“
nerazmrsivo se upleo u svest i pamćenje modernog čoveka, čak i njegove popularne
kulture – uprkos činjenici da u ono vreme, kao ni sad, nisu bile deo zvanične ili
vladajuće ideologije, već su nastajale i obitavale na periferijama umetničkih produkcija
svog doba. Pa, ipak, savremena kultura, bilo u svom visokom artizmu ili u popularnom
vidu, kao umetnička kreacija, teorijska nauka ili kao advertising, ne može se više
nikad zamisliti bez hronične kontaminiranosti avangardnokarnevalskim zamahom. Kao
da su avangardni umetnici dosegnuli, makar jednim delom svoga stvaralaštva, nešto
suviše univerzalno, onu „maternju melodiju“ (M. Nastasijević) ili „jezik čiste neposrednosti“
(R. Petrović), da bi ikad više moglo biti zaboravljeno i bezuticajno.
Predstavljena kroz svoje najznačajnije predstavnike,
avangardna literatura – koja se odmah predstavlja zainteresovanom čitaocu kroz svoj
karnevalski sugestivan jezik, bogat u metaforama, kalamburima i jezičkim igrama,
često dat kroz eksplicitnu medijaciju samih avangardnih stvaralaca – imaće ogroman
i do danas neprepoznat uticaj, ne samo na književnost i umetnost novijeg vremena,
njegovu filozofiju i teoriju, nego na čitav svet koji nas svakodnevno okružuje.
1 Videti o ovoj temi
nezaobilaznu studiju Mihaila Bahtina, Stvaralaštvo Fransoa Rablea i narodna
kultura srednjega veka i renesanse, Nolit, Beograd, 1978, naročito uvodno
poglavlje, str. 7-69.
2 Uporedi: „Veliki
pesnici ne javljaju se u epohama u kojima prevladava refleksija, već u onima
koje su bogate imaginacijama, u epohama koje se nazivaju barbarskim, kao što se
Homer pojavio u barbarstvu antike, Dante u srednjevekovnom ’ponovo oživljenom
talijanskom barbarstvu’“, Benedeto Kroče, Estetika kao nauka o izrazu i opšta lingvistika:
teorija i historija, Naprijed, Zagreb, 1960, str. 208.
3 GojkoTešić,Uvodne
napomene, iz: Avangarda itradicija: anketa Književne reči 1980-1982, urednik
Gojko Tešić, Narodna knjiga, Alfa, 2002, str. 7.
4 Rastko Petrović,
Otkrovenje, S. B. Cvijanović, Beograd, 1922.
5 Branko
Aleksić,Otkrivenje u nadrealizmu,Prosveta, Beograd, b. g., str. 52.
6 Miloš Crnjanski,
Otkrovenje Rastka Petrovića, Književnost između dva rata, Nolit, Beograd, 1965.
7 S.V.Janković,
Izabranici, Stubovi kulture, Beograd, 2005, str. 190.
8 Peter
Birger,Teorija avangarde, Narodna knjiga, Alfa, Beograd, 1998.
9 M. Bahtin, Ibid,
str. 59.
10 Anri Bear, Mišel
Karasu, Dada: istorija jedne subverzije, Izdavačka knjižarnica Zorana
Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad, 1997, str. 11.
11 U pitanju je
Bahtinov termin iz njegove već navedene studije o Rableu.
12 Rastko Petrović,
„Mladićstvo narodnoga genija“, u: Eseji i članci, Dela Rastka Petrovića, knj.
VI, Nolit, Beograd, 1974, str. 65.
13 Videti o
antistrukturnoj organizaciji u narodnom stvaralaštvu: Viktor Tarner,
„Varijacije na temu liminalnosti”, Gradina, Niš, god. 21, br. 10, 1986, str.
40-56.
14 Videti o
grotesknoj koncepciji tela i elementima karnevalizacije kod Petrovića u knjizi:
Bojan Jović, Poetika Rastka Petrovića: struktura, kontekst, Narodna knjiga –
Alfa, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 2005, str. 187-213. i
221-235.
15 Videti: Lidija
Delić, Nasleđe karnevalske kulture u poeziji Ljubomira Simovića, Letopis Matice srpske, oktobar
2009, str. 478-487.
16 Ljubomir Simović,
Pesme, knjiga prva, Stubovi kulture, Beograd, 2005.
17 Ibid.
18 Momčilo Nastasijević,
„Reči u kamenu“, pesma IX, Sedam lirskih krugova, Kairos, Sremski Karlovci, 1995.