КОРАЦИ

Li Novak

XXI VEK

 

IME MI JE ĐORĐE

 

Da, prepoznali ste me. To sam ja, već poslednjih 45 godina, čuvar Zapadnog groblja.

Moje snove ne pohode mrtvi. (U vašima se često mogu sresti, zar ne?)

Jedino dane.

Znam ih naizust. Po očima, po nadimcima.

Znam ih ko je od Jovanovića, ko od Stajkovića, a koji od Bezimenovića.

Najčešće mi ništa ne govore, sakriju mrtvačke tajne od mene. Nikada se ne posluže rakijom ni solju. Ne piju za svoju dušu; rekao bi čovek – takvi za dušu ne haju.

Ponekad me dodiruju.

Po obrazima.

Često.

Po butinama.

Nek prestanu.

Po dlanovima.

Mrtvi ništa ne traže, ništa ne žele. Oni su samo tu.

Oni te samo uzmu u čvrsti jadni zagrljaj.

Neki mi diše u uvo imena svoje mrtve dece i nerođenih unučića. Neki mi osloni nadlakticu o ruku, da me miluje. A mene boli.

Kao da im nekad osetim miris znoja, ustaničkog i ratnohuškačkog.

Nisu svi isti. Poneka žena promine, lagano i žalno.

I dete ume da zaplače, uskraćeno, teskobno. Al’ to je retko.

Ratnici su stanovnici mog dana. Nepravedno ubijeni, oterani iz sela, iz sebe.

Ime mi je Đorđe.Ljudi koji navrate zovu me čika Đorđe.

Reci mi, stranče, bez straha i sumnje: da li to mene poharaju mrtvi, ili sam se ja sam, nepozvan i neželjen, umešao među njih?

 

 

XXI VEK

 

U tom haotičnom životu ponegde se uoči zrnce pravilnosti. Recimo: ravnomerne posete psihijatru; recimo: ravnopravni gubici u ljubavi; recimo: smeh koji odjekne po krajičcima vremena.

I kad se okreneš iza sebe, isto ti je što i ispred – pustolina, gladna i suva.

Samo, negde pred spavanje, kad se, nečim volšebnim, nešto pretvori u ništa, samo tad, u predsnu, po usnama actualy osetiš istinski ukus kolačića.

 

 

HIPOTIPOZA NEKE LjUBAVI

 

a) Sklupčan je u svojoj fotelji, kao pospana kućna mačka, u smešnim patičicama opšivenim krznom; njegove oči se naprežu, usne ne prestaju da govore, o nečemu...

b) uzima turpijicu i komadić najtanjeg mogućeg stakla, blago primećujući moje zabrinuto prisustvo; oštrim pokretima brusi kvadratić, sve dok ne zaliči na pravo

pravcato prozorsko okno minijaturnog brodskog salona, samo delića luksuznog malog broda, njegove jedine prave ljubavi...

v) ne čuje najbolje, ne vidi dobro, u ustima mu fale barem jedinica, jedinica i dvojka; malo je pogrbljen; sasvim je sed; mirišljava koža i najbolje usne na svetu;

oblači se odlično, kad mu se hoće

g) brod je jednostavno lep, apsolutno definisan, i možda leden, sa delićem ukradene duše

d) može li dugogodišnja, mukotrpna, predana izrada malog broda, umetnička nadogradnja originala, uz ličnu težnju ka apsolutu i prvom mestu u svetu, može li da ukrade dušu?

đ) ustaje, šeta po sobi ubrzano, sipa uvrede, pa hoće da se mazi, hteo bi mnogo, ne zna šta hoće, mrzi me, voli me, grize zanoktice

e) kotur se okreće, jarboli se podižu; istovremeno padaju drveni poklopci sa puškarnica; maketa broda kojeg poznavaoci zovu ”kradljivac duša”, razbija stakla sobne vitrine, koja štiti od dodira, ne i od pogleda, i otiskuje se u kosmičko more, na svoju jedinu plovidbu, sa punim topovima i puškama na gotovs...

ž) ova vizija je lišena eufemizama i ukrasnih prideva, ona egzistira po sebi, bez imalo optimizma...

aa) da smo mi u šesnaestom veku, u jednoj od četrdeset raskošnih odaja; da je on moj poočim kralj, a ja njegova pastorka; da razmenjujemo fraze na francuskom, uz fortisimo klavira; da je...; bilo bi nešto malo od nežnosti bb) nalazimo se u skoroj budućnosti, zarobljeni u potpalublju minijaturnog broda, on bez duše i bez preostalih godina, ja bez sebe kakve me je bilo

 

RKT: Hipotipoza – opšti naziv za razne vrste opisa, koji se prema predmetu dele na a) dijatipozu (živahan opis nečega kao da je pred našim očima), b) pragmatografiju (prikaz neke radnje), c) efikciju (opisivanje ljudskog tela i odela, d) ejkon (precizan opis nekog fizičkog predmeta), e) karakterizam (opis osobina nekog fizičkog predmeta), f) prozopografiju (opis izgleda neke žive osobe), g) prosopopeju, h) viziju sa podvrstama aa) kronografijom (prenošenje u neko drugo vreme) i bb) topografijom (prenošenje na neko drugo mesto, stvarno ili izmišljeno).

 

 

PONEKAD JE SVE

 

Ponekad u oku sretneš tačan sjaj, jednom dvaput (triput) u životu. Desi ti se retka istinitost, odeš na put, iako nesavršen. Ponekad si ti tačno ti (kao na primer ja sada skoro ja). Ponekad je možda sasvim dovoljno za čitav divan život, a naravno ponekad se rasturiš od užasa što je to sve.

 

 

U SAMOJ

 

Volim biti samna. Iako sam uvek sama. Prijatelji, muškarci, proslave, samo načnu vreme. Zalutam samna.

Vratim se nekud (kući?) samna. Sama sam svoje ime. Po njemu plovim. Zaplešem u blagom ritmu. Otputujem ukrug.

Lebdim u samoj. Noć je tamno samna. I neka važna želja ostane sama. Jedino, leto je negde puno svetlih glasova, srebrne vode, ljudi, u čoveku. Čoveku je biti sam.