КОРАЦИ

Katarina Bugarčić
LICA SMRTI U PROLjEĆIMA IVANA GALEBA

                                            „Ja znam smrt u nebrojenim njenim licima, u vidu teme sa beskonačnim varijacijama”1

 Desničin roman Proljeća Ivana Galeba, bez sumnje, zauzima značajno mesto u srpskoj književnosti XX veka.

Ipak, s obzirom na neosporne vrednosti, osobenosti i novine koje donosi ovaj roman, o njemu nije puno pisano.

Većina tumača bavila se ne pojedinačnim aspektima, već tumačenjem romana kao celine, obraćajući posebno pažnju na tematskoidejni plan i kompoziciju. U ovom radu biće reči o motivu smrti koji bitno utiče na kompoziciju romana, i mogao bi se posmatrati kao čvorište, polazišna tačka od koje je moguće krenuti pri tumačenju drugih motiva. Takođe, baveći se motivom smrti pokušaćemo da ukažemo na iste, ili vrlo bliske ideje koje su prisutne i u Desničinom romanu i kod drugih autora, naročito onih čija dela ne pripadaju književnoumetničkim. Na taj način pokazaće se širi, univerzalniji aspekt ovog romana i mogućnost korespondencije prvenstveno sa nekim filozofskim, psihološkim, antropološkim ali i literarnim delima.

U samom naslovu i podnaslovu romana može se naslutiti najbitnija karakteristika njegovog junaka – večita podvojenost i podela svega postojećeg u dve međusobno suprotstavljene kategorije, svetlu i tamnu. Ivanov život se neprekidno giba između svetlosti i mraka. Podela sveta na osunčanu i mračnu stranu prati ga još iz detinjstva. Opisujući porodičnu kuću, posebno se zadržava na opisu hodnika koji povezuje osunčanu stranu kuće okrenutu ka moru, sa njenom hladnom, neosvetljenom stranom.

U tom hodniku koji povezuje dva suprotstavljena sveta, i u kojem se vodi neprekidna borba između svetlosti i mraka, proveo je najveći deo detinjstva. Borba između dva oprečna principa, između Arimana i Ahuramazda, pratiće ga čitavog života i odrediće njegov osnovni pravac i cilj – izboriti se i osvojiti tu svetliju stranu stvarnosti. U jednom trenutku Ivan Galeb konstatuje da sve iznosimo iz detinjstva, pa njegovo suočavanje sa večnom borbom između svetlosti i mraka, života i smrti, u najranijem periodu života, uticaće na njegovo kasnije neprekidno kretanje između jednog i drugog, čas bliže životu, čas smrti.

Ivan Galeb se još u ranom detinjstvu susreće sa smrću, pa ne čudi što je i ostatak njegovog života smrću višestruko obeležen. Sa smrću roditelja suočava se veoma rano.

Oca ne upoznaje lično (umire pre Ivanovog rođenja) i takav sticaj okolnosti dovodi do stvaranja Ivanovog specifičnog odnosa prema ocu kojeg zna samo sa porodičnih fotografija. Na osnovu tih slika, u Ivanovoj svesti satkan je očev veoma živ i upečatljiv lik prema kojem gaji raznorodna osećanja, od indiferentnosti do ljubavi.

U ovom slučaju fotografijama pokojnika može se dati ono značenje koje Edgar Moren navodi u knjizi Čovek i smrt. One su figurativna zamena pokojnika, njima se ukazuje poštovanje pokojniku, one ispunjavaju želju živih da umrlog zadrže pokraj sebe, ali neminovno upućuju i na njegovo odsustvo.2

Na dečakovu psihu očeva smrt još je jače uticala zbog malograđanske sredine koja oko te, nedovoljno razjašnjene smrti na morskoj pučini ispreda i stvara čitavu legendu.

Zbog toga, dečak počinje očevu smrt da, ili mistifikuje ili negira, i tada sa osećanjem zavisti i izneverenosti, zamišlja tajni očev život u egzotičnim predelima Južne Amerike.

Za razliku od oca, čoveka nemirnog duha sklonog lutanjima, majka je ona koja je dečačke dane nenametljivo ispunjavala sigurnošću i pažnjom. Njena prerana smrt za dečaka značila je veliki gubitak nastao naivnim uzrokom.

„Izgubio sam je vrlo rano, na samom prelazu iz djetinjstva u dječaštvo. Njenim nestankom kao da su se sve stvari oko mene ispraznile, i svi drugi osjećaji izgubili svoj skriveni izvor i svoj pravi osnov: njenim nestankom kao da je nestalo bez povratka i mnogo šta drugo, prividno bez ikakve veze s njom. A umrla je naglo, u nekoliko dana, od upale pluća, poslije jednog izleta na kome smo se lijepo zabavljali i o kome su na povratku stariji neumorno ponavljali da ne pamte ljepšega i da ćemo ga se zadugo sjećati.”3

Ivan Galeb se u detinjstvu ne susreće samo sa stvarnim smrtima bliskih ljudi, nego je još više okružen onima koji se ponašaju kao živi mrtvaci. Tu se prvenstveno misli na dve tetke koje su „skupa sačinjavale samo jedno biće”.4 Usedelice po rođenju, one su usahlih želja, neprimetne, fizički prisutne, ali u suštini nepostojeća bića uvek istih godina za koje je vreme prestalo da teče.

Istoj grupi ljudi pripada i stric, pasivan posmatrač života, pomorski sin koji brodovima ne putuje već ih samo posmatra dvogledom, čovek koji je vremenom poprimio ponašanje neke sobne biljke, pa uspeva i vreme provodi u blagovaonici, savršeno nekoristan čovek koji na kraju gubi kontrolu nad sopstvenim telom i umire.

Sećanje na detinjstvo kod Ivana Galeba podrazumeva i sećanje na blagovaonicu, „hermetičku kutiju za porodična zbivanja”5 koja je takođe povezana sa smrću jednim, moglo bi se učiniti nenamernim i slučajnim poređenjem: „Njenoj lijenoj, ustajaloj draži, koja je sličila na dobrotu topla i ugodna groba, nisu mogli da se otmu čak ni najmlađi”.6 Dedini prijatelji koji su popodneva provodili u blagovaonici nose, takođe, sa sobom nešto umiruće. U njihovim, naizgled uzbudljivim i živahnim diskusijama, zapravo umiru najveći događaji te epohe ili se pretvaraju u beskorisno, mrtvo slovo na papiru nekog telegrama. Ti starci, u suštini završeni i suvišni ljudi, više su mrtvi nego živi, i u životu im nije ostalo ništa više nego da na kraju zaista umru.

„Pušili su i pušili, neumorno pretvarali kilograme škije u oblake dima, i kad bi tako namirili izvjestan broj – tad bi umrli.”7

U Proljećima Ivana Galeba smrt, ili bolje reći umiranje, nije samo karakteristika živih bića – njoj ne mogu da umaknu ni predmeti. Sećajući se blagovaonice, Ivan opisuje i ukrasnu, srebrnu kutiju u obliku globusa i pri tome neposredno predočava svoje poimanje smrti i onog preobražaja koji ona sobom nosi. Smrt postaje sinonim za ništavilo, označava prelazak iz postojanja u nepostojanje; predstava o njoj neminovno je povezana sa pojmom mraka i praznine.

„... Nabubrela punoća oblika naglo se preobrati u šupljinu, u prazan prostor, u jedan mali bezdan mraka, postojanje se odjednom prometne u nepostojanje. Nebrojeno puta, velim, ponavljao sam tu igru, nebrojeno se puta naslađivao i draškao tim spremnim, reskim zijevanjem jedne male, automatske smrti. Sklapao sam oči da bih na tankoj kožici vjeđa osjetio te male zapahe ništavila.”8

U Ivanovim sećanjima posebno je zanimljiv opis tavana i njegova povezanost sa smrću.

„Tavani građanskih kuća – sabiralište ostataka smrti! ... A tavani – te staretinarnice smrti – pohranitelji su i čuvari takvih materijaliziranih uspomena, hramovi tog pijeteta.”9

Tavan je predstavljen kao nekakva kolektivna grobnica u kojoj je pohranjeno mnoštvo predmeta, svedoka nekih prošlih, iščezlih vremena i njihovih, takođe, umrlih vlasnika. Na tavanu Ivan pronalazi staru dečju violinu, nekadašnje vlasništvo bakinog brata, i taj će događaj presudno usmeriti njegov život. I ovoga puta, opisujući pronađeni predmet, prisutna je aluzija na smrt.

„Od njegove smrti ležala je tu, u svome crnom drvenom sandučiću, sličnom djetinjem lijesu.”10

Česti susreti sa smrću koji su započeli u detinjstvu, pratili su Ivana Galeba i dalje tokom života. U zrelom dobu morao se suočiti sa smrću supruge i ćerke. U ženi je video svoju žrtvu, shvatao je svoju zavisnost od nje i pokušavao iskrenošću da isplati sve ono čime ga je ona zaduživala. U smirenom i sređenom porodičnom životu nije nalazio sreću i to je izazivalo trajni osećaj krivice prema supruzi Dolores. Njeno razumevanje i opravdavanje Ivanovih postupaka i u času konačnog raskida, još više je produbljivalo jaz među njima. Njegova iskrenost i priznanje da je kriv zbog takvog razvoja događaja gubile su na značaju. U nemogućnosti da odbaci krivicu, ali i da opravda svoje postupke, razvio je ambivalentan odnos prema Dolores. Sa jedne strane, razum mu nalaže da prema njoj mora osećati ako ništa više, ono bar zahvalnost, a sa druge strane javlja se nesvesna želja da Dolores jednostavno nestane, a samim tim i osećaj krivice. Ne čudi onda što je vest o njenoj smrti doživeo kao olakšanje i oslobođenje.

„Između dva ljudska stvora povezana krivicom ona raste i radi dok su god oni živi, i sama živa stvar. Tek smrću krvnika ili žrtve ona je završena, zapečaćena.”11

Nešto kasnije morao se suočiti i sa smrću ćerke Maje. Povodom njene smrti otvara značajno pitanje odnosa između bolesti i smrti, prihvatanja, odnosno borbe protiv jedne i druge. Bolest je shvaćena kao nešto uvek prisutno, tihi pratilac, stari poznanik sa kojim se veza, ma koliko se to želelo, ne može prekinuti.

„Stari znanac, porodična bolest! Pitoma zmija pokućarka. Ljupka, skladna bolest. Gotovo osoba iz porodice.

Kao neka obazriva bakica ili obudovjela tetka što živi sa nama, tiha, diskretna kao sjena, a ima smisla za muziku i nježan dodir ruke, pa se najradije bavi djecom. Mila, elegična, staromodna bolest.”12

Ivan opisuje čitav put: iznenadno pojavljivanje bolesti, boravak u sanatorijumu, nada da vreme koje prolazi ide u prilog zdravlju i na kraju potvrđivanje onog što se od početka slutilo – saznanje da do izlečenja ne može doći. Blizina smrti, naslućivanje „nevidljivih mrtvih prostora”13, dovodi do preobražaja u Ivanovoj ličnosti.

Njegovu svest zaokupljuje pitanje samoće, on razmišlja o tom nerazdvojnom paru samoća – smrt.

„U mraku sam šaptao: ’Bit ćeš sam! Sam samcat, potpuno sam!’ Pa, ipak, ma koliko te riječi ponavljao, nisam shvaćao šta one zapravo znače. To sam shvatio tek kad je nastupilo. Jer prije nisam znao da i u tome ’sam samcat’ ima stepenovanja, do koje nevjerovatne mjere i kako neizlječivo sam može da bude čovjek.”14

Ovaj problem se može posmatrati sa dva aspekta. Sa jedne strane je samoća koja nastaje posle smrti neke veoma bliske osobe, sa druge strane je činjenica da svaki čovek, bez obzira na konkretne okolnosti, umire sam.

„U svome najprisnijem, i najbitnijem, čovjek je uvijek sam. ... I, najzad, čovjek i umire sam.”15

Samoća nije jednoznačno određen pojam, ona se kreće od osamljenosti do potpune samoće. Dobrovoljno udaljavanje od ljudi da bi nekoliko trenutaka proveo sam, bilo je neizostavan deo Ivanovog života. On poznaje lepotu izabrane usamljenosti, taj „dnevni obrok samoće” koji je neophodan „da bismo saznali našu intimnu misao”.16

Ovoga puta samoća nije nešto što Ivan svojevoljno bira, ona je neminovnost nastala posle ćerkine smrti. Kao što je tokom života upoznao blagodeti samoće, tako sada upoznaje njeno naličje, nemire i muke koje ona sa sobom nosi i koje ga teraju na bezumna lutanja iz mesta u mesto.

Neprekidno kretanje je način da se smrti umakne. Čovek koji je aktivan, u pokretu, iako ga smrt u stopu prati, za nju je ipak neuhvatljiv. Smirenje i pasivnost čoveka čine ranjivim i podložnim smrti.

... Meni je strano, duboko strano svako smirenje. U smirenju se lako zavrgne tačkica smrti kao kužne klice u barskom plićaku. ... Dok sam u neprekidnom kretanju, dok sam u vječitom nemiru, imam iluziju da smrt ne može da stavi ruku na moje rame.”17

Ivan Galeb strah koji smrt i smirenje izazivaju kod njega pokušava da prevaziđe zauzimajući pomalo kozerski stav prema smrti. On sa njom koketira, od nje stvara lik u nekom svom izmišljenom scenariju za balet. Takav odnos prema smrti više puta će se javiti kao pokušaj da se tanatofobija ako ne prevaziđe, onda bar ublaži.

Do sada je bilo reči samo o smrti drugoga, a sada se postavlja pitanje kakvu predstavu čovek može imati o sopstvenoj smrti. Može li se doživeti vlastita smrt? Nije li smrt drugoga jedini mogući pristup sopstvenoj smrti?

Još je sveti Avgustin govorio da čovek počinje da umire čim se rodi. Martin Hajdeger čoveka definiše kao biće za smrt i kaže da je „tek što se rodi ljudsko biće već dovoljno staro da postane mrtvac”.18 Da li bi se, onda, moglo reći da čovek ne doživljava svoju smrt nego svoje umiranje? „Dok sam ja tu, smrti nema; kad smrt dođe, mene više neće biti”,19 govorio je Epikur.

Savremeni čovek, ma koliko to zvučalo protivno logici, kao da pokušava da ospori postojanje smrti; ona ne postoji, u najgorem slučaju postojimo mi koji ćemo umreti.

Nikada se, ipak, nećemo načuditi tome što svi ljudi žive kao da niko „ne zna”.20 Da li je tako zato što u suštini nema iskustva o smrti, a današnji čovek sklon je da prihvati samo ono što je postalo deo njegovog iskustva, samo ono što je doživljeno.MišelMontenj kaže: „Kad bih bio knjigopisac, sakupio bih zbirku sa tumačenjima raznih smrti. Onaj ko bi učio ljude da umru, naučio bi ih kako da žive”.21

Svest o sopstvenoj smrtnosti je ono što čoveka izdvaja od svih drugih živih bića, ali istovremeno unosi razliku i među same ljude. Sa jedne strane stoje oni koji su potpuno svesni svoje prolaznosti, ona im često zaokuplja misli, sa druge strane oni koji se od te spoznaje brane potiskivanjem i ćutanjem.

„Ona, najprisnija dimenzija svih živih bića, je ono po čemu se čovečanstvo deli na dve nesvodive polovine, međusobno tako udaljene, da je između njih veće rastojanje no između orlušine i krtice, između zvezde i ispljuvka.

Između čoveka koji nosi osećanje smrti i onoga koji to osećanje nema zjapi provalija slična ponoru između dva potpuno odsečna sveta; obojica, ipak, umiru, ali jedan ne zna, drugi poznaje svoju smrt; jedan umire tek trenutačno, drugi neprestano...”22

Kako sebi predstaviti vlastitu smrt? Čoveku je nemoguće sebe pojmiti mrtvim, u najboljem slučaju može sebe samo zamisliti takvim. Ali i tu nastaje protivrečnost.

U svojoj uobrazilji čovek može sebi predstaviti svoj samrtnički odar, svoje beživotno telo, ali nikako ne i sebe kako više ne postoji. Kad god pokušamo sebi da predstavimo vlastitu smrt, uočavamo da se tada nalazimo u poziciji posmatrača, što je psihoanalitičku školu navelo na zaključak kako, zapravo, niko ne veruje u vlastitu smrt, i kako svako, u svom nesvesnom, nosi ideju o svojoj besmrtnosti.

„U psihoanalitičkoj školi ... usudili smo se da tvrdimo da duboko u sebi – niko od nas – ne veruje u sopstvenu smrt. Nju uopšte ne možemo da zamislimo. U svim pokušajima da odslikamo ono što će biti posle naše smrti, ko će nas žaliti, i tako redom, primećujemo da smo uistinu još uvek tamo, kao posmatrači.”23

Desničin junak isti taj stav jasno artikuliše i objašnjava. Verovanje u sopstvenu besmrtnost potiče iz perioda detinjstva koje za njega predstavlja „pregršt besmrtnosti”.24 Ali takav odnos prema smrti nije ga napustio ni kasnije tokom života. On jednostavno veruje u apsurd, pri tome ne zanemarujući ni očigledan, logičan sled događaja. Sa jedne strane je činjenica da će svi ljudi, bez izuzetka, pre ili kasnije umreti, iz čega vrlo razumno izvodi zaključak da će i on zasigurno umreti. Ali, sa druge strane misao da bi, samo ovaj put, smrt ipak mogla njega zaobići. Ovakvom poimanju stvari se možda protivi razum većine ljudi, ali je zasigurno, i bez odobrenja racija, u njima ipak prisutan. Kao što Ivan Galeb kaže, dvojnost zasigurno postoji; svest o apsurdu nasuprot veri u njega, pitanje je samo šta će od toga dvoga odneti prevagu.

„Smrt je samo za druge. Ona pripada ne-ja. Ona je svojstvenost, ona je, štoviše, baš najprisnije obilježje onog širokog, prostranog, nebrojanog ne-ja koje naspram nama i svud oko nas stoji. – Smiješno! Čista proturječnost, apsurd! Kako bi se ja odjednom moglo da preobrne u svoju suštu suprotnost – u ne-ja!”25

Smrt je nešto što se dešava drugima, ona je događaj koji nas zaobilazi.

Desničin junak svoja razmišljanja o smrti upotpunjuje i pitanjem šta smrt drugoga može značiti za nas. Da li zaista tugujemo zbog smrti druge osobe? Evo šta o tom problemu piše Toma: „... smrt drugoga ne samo da me podseća da i ja moram umreti, već je ona u izvesnom smislu delimično i moja smrt. Ona je utoliko više moja smrt, ukoliko je taj drugi za mene bio neko jedinstven i nezamenljiv. Dok oplakujem drugoga, ja u isto vreme oplakujem i sama sebe”.26

Ali, ma kolika bol zbog odsustva drugog bila, tuđa smrt se na kraju prihvata kao nešto neminovno, prirodno; sve drugo i dalje nastavlja da postoji, ustaljeni poredak se ne prekida, pojedinačna smrt ne remeti kontinuitet života i postojanja.

Sasvim je drugačije kada je reč o sopstvenoj smrti.

Stav koji o tome iznosi Ivan Galeb ne može se okarakterisati kao egoističan, već duboko ljudski.

„To će biti bolno, to će biti žalosno, ali, na koncu, to je samo nestanak jedne jedinke, i ništa više. To je, najzad, i sasvim prirodno. Sve drugo i dalje traje. I, najčešće, sasvim nepomućeno i neporemećeno traje. Ali, ako ja zatvorim oči, odjednom nestaje sve. ... Jer, na svijetu... ima svega izobilja, pa i beskonačno mnogo. ... Samo je jedna stvar jedincata i nenadoknadiva u svemiru: to je ja.”27

Smrt ne znači samo nestanak jedinke, već ukidanje svega postojećeg, nestanak čitavog neponovljivog sveta.

Sličan stav iznosi i Žak Derida razmišljajući o smrti.

On ovo gledište proširuje sa lične na opštu perspektivu. Ne samo da sopstvena smrt donosi propast jednog sveta, već se to desi pri smrti svakog čoveka, svaki put nastane „jedinstven kraj sveta”.

„Ono što uvek iznova osetim, na vest o nečijoj smrti, i na najintenzivniji, neporecivi način na vest o smrti nekoga koga smo zvali bliskim ili prijateljem, voljenim prijateljem, ponekad čak i kad je ljubav odsutna ili užasavajuće osporena, sve do prezira ili odbijanja, to je da nemam ni ukusa ni snage da to pokažem onako kako bih mogao pokazati u slučaju nekog stava: smrt drugog, ne samo nego naročito ako smo ga voleli, ne najavljuje odsustvo, nestanak, kraj tog i tog života, to jest mogućnost za jedan svet (uvek jedinstven) onako kako se pojavio tom živom. Smrt objavljuje svaki put kraj sveta u celini, kraj sveg mogućeg sveta, i svaki put kraj sveta kao jedinstvene celine, dakle nezamenljive i stoga beskonačne.”28

Zašto misao o smrti kod čoveka izaziva toliki strah?

Smrt znači ukidanje svih mogućnosti. Ivan u jednom od svojih solilokvija kaže da postoje reči koje su bolne same po sebi, na primer nikad ili nikada više. Bolna je pomisao da se nešto u životu nikada više neće desiti ili da se nijednom neće desiti. Ma koliko taj događaj u suštini beznačajan bio, on označava ukidanje jedne mogućnosti, na neki način to je oduzimanje nečeg što već posedujemo. Koliko onda mora biti bolna svest o smrti kojom se ukida ne jedna, nego sve mogućnosti istovremeno?

Ivan Galeb čoveka poima kao jedinstvenu celinu, nema jasno izražene dvojnosti ljudske prirode tj. podele na duh i telo; ni u jednom trenutku kod njega se ne javlja misao o nekakvom zagrobnom životu. Smrt za sobom povlači ništavilo, pa su Ivanu strane utehe koje nude vodeće svetske religije. S tim u vezi, specifično je Ivanovo poimanje Boga. Bog u njegovim razmišljanjima nije imenovan, to nije hrišćanski niti bilo koji drugi bog, već nešto apstraktno, stvoreno u ljudskoj misli sa samo jednim ciljem – da pomogne čoveku da se suoči sa svojom smrtnošću, da prevaziđe, makar i prividno, taj jaz između konačnosti i želje za beskrajnim.

„Bog je naličje Smrti. Jedan oblik borbe protiv smrti, i ništa drugo. (I, dosad, izgleda, jedini koliko-toliko efikasan oblik te borbe.) Gdje nema smrti, nema ni boga.

Tu mu je obilježje i znamen: svi bezumni pokušaji, sve vrele samoobmane snagom kojih čovjek nadrasta i prevladava smrt – sve je to bog.”29

Ali, ni tako shvaćen bog nije večan, već i sam podložan umiranju. Tokom jednog razgovora sa fra-Anđelom, Ivan iznosi tezu da je taj stari bog bespovratno mrtav, „a što je najgore, izgleda da još ništa nije uspelo da ga kolikotoliko efikasno zamijeni”.30

Smrću boga borba protiv smrti ne sme se okončati, njoj se treba suprotstaviti ma koliko taj pokušaj izgledao nemoguć i prometejski.Život je preopterećen smrtima, prepun ih je, i sva ta umiranja se nižu da bi na kraju nastupilo i ono konačno. Nije dovoljno samo boriti se za život, nego i osmisliti borbu protiv smrti.

„Treba mrzeti smrt. Treba pobijati smrt, bez predaha, svim sredstvima, na svakom koraku. ... Jer u životu kao da se i ne radi drugo nego samo umire. Život kao da i ne znači drugo nego nanizati velik, grdan broj umiranja, svojih rođenih i tuđih – pa najzad umrijeti, sasvim umrijeti. Prestati doživljavati čak i umiranja.”31

Može zazvučati apsurdno, ali smrt postaje merilo svačijeg života, ona ga određuje i osmišljava.

„Ima ništavnih, beznačajnih života. Beznačajnih smrti nema. ... Ona je jedino što nam se u životu stvarno događa.”32

Ovde se za trenutak možemo okrenuti Hajdegeru i njegovom poimanju smrti. U Hajdegerovoj filozofiji ona postaje samo jezgro života, dok njeno svesno prihvatanje biću donosi autentičnost i ono tada postaje „slobodno za smrt”.33 Antitezu Hajdegerovom shvatanju predstavlja Sartrovo poimanje smrti. On joj oduzima ona svojstva koja joj je Hajdeger pripisivao. Za njega smrt nikada ne predstavlja ono što životu daje smisao, već ono što mu oduzima svako značenje. Stavovi izneti u Desničinom romanu odlično korespondiraju sa Hajdegerovom filozofijom:

„Ona je pneuma koja sve prožimlje i ispunja. Sve naše misli rastu nevidljivo iz nje, (...) Ona kao da je ono najvažnije, ono najozbiljnije u nama. Sama srž života, njegov najglavniji, najbitniji sadržaj – gotovo sam njegov životvorni princip”.34

Sve ono čime čovek nastoji da ispuni život, svi pokušaji su takođe, načini borbe protiv umiranja.

„Svi naši napori, sva naša djela samo su vidovi borbe protiv smrti, samo ludi pokušaji obmane, očajna nastojanja da se ona zavara, zaniječe, prevlada, zaboravi.”35

Bog, nekada najmoćnije sredstvo u borbi protiv smrti, u današnjem svetu gubi primat tako da su ljudi primorani da iznalaze nove načine kojima će se protiv smrtnosti boriti.

„Veliki su osjećaji jedan oblik borbe protiv smrti, krhki mostovi između konačnog i beskonačnog što presvođuju bezdane mraka.”36

Ali, i veliki osećaji gube svoju snagu, ljudi počinju da ih posmatraju kao zastarelu stvar, mnogi u njima vide sinonim za slabost. Savremeni čovek teži apsolutnoj racionalizaciji, tako da ne iznenađuje što i pri susretu sa nekim velikim ljudima današnjice zapažamo nesrazmernost u razvijenosti njihovih osećanja i ostatka ličnosti.

Pored osećanja, brojna su sredstva koja čovek pokušava da iskoristi u svojoj neprekidnoj borbi protiv smrtnosti – filozofija, religija, književnost, muzika, teatar, tačnije umetnost uopšte. Ipak, nijedna od navedenih stvari nije dovoljna da u toj borbi ljudima donese pobedu.

U trenutku kada borba protiv smrti dostigne poslednji stupanj, ona tada prerasta u borbu za besmrtnost. Tema besmrtnosti prisutna je u ljudskom mišljenju i književnosti u brojnim varijacijama od samih početaka, od mitova i Gilgameša do današnjih dana.

U Desničinom romanu ideji besmrtnosti, tačnije pronalaženju leka protiv smrtnosti, posvećeno je čitavo XLIX poglavlje koje je na momente ozbiljnim, a u pojedinim trenucima ciničnim i šaljivim tonom napisano kao siže „realističkog fantastičnog romana”.37

Pisac na odličan način pokazuje u kom smeru se razvija čovekova želja za postizanjem besmrtnosti. U ne tako davnoj prošlosti čovek je smatrao da svoju prolaznost, na neki način, može prevazići nastavljajući život kroz živote svojih potomaka, da obesmrćivanje nečijeg imena omogućuje delo koje taj čovek ostavlja za sobom. Ali, današnji čovek je uočio ispraznost ili bar nedovoljnost takvih verovanja. Danas, kada rak i smrt postaju gotovo sinonimi, smrt postaje bolest kao i svaka druga. Istina, naučna otkrića još uvek ne omogućuju njeno lečenje, ali ni misao o neumiranju više nije nezamisliva.

„Smrtnost nije, ili bar ne više, nužni atribut čoveka; izraz ’čovek je smrtan’ prestao je da bude sintetički sud a priori. Čovek umire, to je empirijska činjenica, nesrećnim slučajem, zbog nemarnosti, ... zato što nauka još nije pronašla sredstvo da izleči sve bolesti, a posebno starost.”38

Neki autori poput Simon de Bovoar, tačno zapažaju da se više ne umire, umire se samo od nečeg.

„Ali nije tako. Ne umire se zato što si se rodio, ni zato što si živio, niti se umire zato što si star.Umire se od nečega.”39

Šta bi se desilo kada bi lek protiv smrti bio pronađen? Taj pronalazak stvorio bi najveću nejednakost u istoriji ljudske civilizacije – nejednakost pred smrću.

Javio bi se i čitav niz teško rešivih pitanja. Da li je nečiji život vredniji od nečijeg drugog? Ko bi bio sposoban da tu vrednost proceni i donese odluku o nečijoj smrtnosti tj. beskonačnosti življenja?

U romanu izmišljeni lek, Athanatik, pomera granicu između života i smrti i pri tome potpuno ukida granicu između etičkog i onoga što to nije. Athanatik postaje uzrok spletki, zloupotrebe položaja, korupcije, falsifikovanja i zanemarljivog broja altruizmom nadahnutih podviga. Ograničavanje njegovog dejstva, donošenje posebnih zakona kojima bi se regulisala raspodela svespasavajućeg leka, ne popravlja nimalo situaciju. Samo jedna ampula Athanatika dovoljna je da sruši vekovima stvaranu predrasudu da na listi ljudskih dobara novac zauzima prvo mesto. Postaje neosporno da na prvom mestu stoji život. Ljudi se ponašaju kao onaj, na smrt osuđeni, o kojem Raskoljnikov jednom prilikom razmišlja: „...kad bi morao živeti ma gde na kakvoj visini, na steni, i to na takvom uzanom prostoru da samo dve noge mogu stati – a unaokolo da su bezdani, okean, večni mrak, večna usamljenost i večna bura – i ostati tako stojeći na jednom aršinu prostora celog života, hiljadu godina, čitavu večnost, da bi ipak bolje bilo i tako živeti, nego sad odmah umreti! Samo da je živeti, živeti, živeti! Ma kako živeti – samo živeti!”40

Kako bi se roman koji za temu ima sticanje besmrtnosti mogao završiti? Ne iznenađuje što se sve okončava zahtevom da se zalihe Athanatika unište, a ljudima vrati njihova smrt, pozivajući se na nju kao na svoje osnovno, neotuđivo, ljudsko pravo. Alber Kami na jednom mestu kaže: „Između istorije i večnosti odabrao sam istoriju zato što volim izvesnosti”.41 Sartr primećuje da čovek i kada bi zadobio besmrtnost, ne bi umakao konačnosti.

„Čak i kad bih bio besmrtan, bio bih ograničen, prinuđen da se odlučim kakav želim da budem, pa prema tome da odbacim razne mogućnosti radi samo jedne mogućnosti.”42

Čovek kao da se više ne zadovoljava običnom besmrtnošću, on želi da se oslobodi svega što ga ograničava i da kao junak iz Desničine priče Delta pođe svim stazama istovremeno.

Sada je potrebno sa opštih tema vratiti se pojedincu i njegovom individualnom suočavanju sa smrću. Da bi se tema smrti u potpunosti sagledala, neophodno je odgovoriti na pitanje – ko je, zapravo, Ivan Galeb. U kakvom položaju se nalazi čovek čije su misli toliko zaokupljene smrću i čije su kontemplacije o toj temi dosad navođene?

Ivan Galeb je pri kraju životnog puta i svoja razmišljanja beleži u bolesničkoj postelji. On pripada onoj grupi ljudi koji su postali potencijalni pokojnici, oni su biološki završeni, društveno nekorisni, suvišni ljudi koji vreme najčešće provode u samoći očekujući konačan kraj.

Smešten u bolnicu, lišen svog nekadašnjeg položaja i zanimanja, bez prijatelja i rodbine, Ivan Galeb se suočava sa društvenom smrću. Bolnica u kojoj boravi predstavlja predvorje smrti, umiralište, u njoj se društvena smrt pretvara u biološku.

„Kod staraca bez potomaka, lekar bi trebalo da bude samo akušer smrti, spreman da ugrabi prvu povoljnu priliku.”43

Ivan je u potpunosti svestan svog položaja i nepremostive razlike između sebe koji pripada svetu umirućih i drugih ljudi iz sveta živih. On shvata da je nastupilo vreme u kojem on pripada, nazovimo to, grupi živih mrtvaca.

„A mi – mi smo već na drugoj obali.”44

„U potpunoj tišini, na mahove posumnjam da li uopće postojim.”45

Apsurdno zvuči, ali on kao da je već doživeo vlastitu smrt i ima sposobnost da se njegov glas čuje i iza granice smrti. Do umiranja dolazi pre nego što nastupi zvanična, fiziološka smrt, koja se pri tome svodi na ispunjavanje formalnosti. Takvo poimanje stvari ne srećemo samo kod Desnice: ideju da čovek u suštini nadživljava samog sebe iznosi i Emil Sioran.

„Rutineri beznađa, lešine koje sebe prihvataju kao takve, svi mi sami sebe nadživljavamo, a umiremo jedino da bismo obavili jednu uzaludnu formalnost. Kao da je našem životu stalo jedino do toga da odloži trenutak u kome ćemo ga se otarasiti.”46

Ovde se otvara pitanje i kakav stav prema biološkoj smrti zauzima savremeno, zapadno društvo. Ono je sklono njenom poricanju i prikrivanju. Nasuprot arhaičnim društvima u kojima je smrt prihvaćena, bliska, shvaćena kao neminovni deo životnog ciklusa, dotle „zapadno društvo prihvata smrt samo pod uslovom da je dezinfikuje”.47 Higijena je, na primer, poslužila kao izgovor da se groblja izmeste na periferije gradova, da se što više udalje od mesta življenja. U današnjem društvu prihvatljiva je samo čista, nenametljiva, tiha smrt koja treba što je manje moguće da dotiče ili uznemiruje žive. Ma koliko se savremeni čovek ponosio razvojem nauke i svojim racionalizmom, u njemu su se ipak zadržala neka arhaična shvatanja i različiti oblici tanatofobije. Većina ljudi smrt poima kao nekakvu zaraznu bolest koju treba ograničiti, izolovati kako ne bi postala smrtonosna za druge.

Opisujući smrt u susednoj sobi, Ivan Galeb kaže da se ni po čemu ne može zaključiti šta se zapravo u prostoriji pored dešava – mala užurbanost, komešanje bolničkog osoblja koje nosi neku nečujnu obuću – i to je sve. Potom nastupa hitno, i isto tako diskretno uklanjanje leša koji se odvozi na opet nečujnim kolicima sa gumenim točkovima, i sve to da bi smrt prošla neprimećeno.

Desocijalizacija je ono što karakteriše savremeni odnos prema smrti. Oni koji su osuđeni na skoro umiranje se izoluju i odvajaju od živih. Ivan Galeb se u jednom trenutku pita da li zaista postoji „šterbcimer”, posebna soba za umiranje. Od samrtnika se danas očekuje da bude diskretan: da ne zna da će umreti, ili, ako zna, da se pravi da ne zna. Isto se očekuje i od bolničkog osoblja. Pri tom veštom prikrivanju istine, bolničari su dužni da, ma koliko situacija bila loša, daju poneko pozitivno i ohrabrujuće predviđanje, a samrtnik, ma koliko se loše osećao, da ta predviđanja prihvati.

„Postoji, dakle, dva načina da se ružno umre, jedan se sastoji u potrazi za razmenom emocija, drugi da se odbije opštenje.”48

Iako se toliko bavi pitanjima smrti, u razmišljanjima Ivana Galeba nema opisa mrtvačkog sanduka, sahrane, groblja i ostalih pratećih elemenata smrti koji kod ljudi izazivaju grozu.

Na vest da će njegova bolničarka biti odsutna nekoliko dana zbog smrtnog slučaja u porodici, Ivan Galeb u jednoj od svojih „zabavica mašte” stvara sliku sahrane, odnosno događaja nakon nje. Tu nema plača i žalosti za pokojnikom, smrt je shvaćena kao nešto prirodno nakon čega se život nastavlja uz punu trpezu. Vode se isprazni, svakodnevni razgovori. Smrt ne budi razmišljanje o onostranom i metafizičkom, već isključivo o ovozemaljskom i materijalnom, tačnije, većina prisutnih razmišljala bi o pokojnikovom imetku i načinu na koji će biti podeljen.

U romanu se samo na jednom mestu diskretno i kratko opisuje samrtnički odar; to je trenutak kada Ivan prisustvuje dedinom pogrebu. Smatra se da strah od smrti često potiče od njenog povezivanja sa predstavom raspadanja i truljenja. Antropolozi tvrde da ni u jednom jeziku ne postoji reč koja bi označavala leš u raspadanju. Međutim, ovde je ta predstava leša u potpunosti dezinfikovana i lišena naturalizacije. Pre se čini kao da Ivan posmatra neku sliku pa je potom opisuje, nego da zaista stoji kraj dedinog odra.

„Bez trunke ganuća, gledao sam u njegov markantni, energični profil i meditirao otkud na mrtvacu brkovi uvijek izgledaju nekako lažni, kao nalijepljeni, kuđeljni. Piljio sam suha oka u te nalijepljene, inertne brkove i za pokoj njegove duše u sebi brojio do stotinu.”49

Luj-Vensan Toma ističe da su moguća tri načina nadilaženja smrti: poricanje, sublimisanje i izrugivanje.50

Ljudi su oduvek nastojali, na imaginarnom nivou, da smrt poreknu, što se najlakše može uočiti ako obratimo pažnju na reči i izraze kojima se smrt označava – često se ona naziva večnim počinkom ili snom, vezuje se za putovanje tj. seljenje duše. Sublimisana smrt preobražava pokojnika u pretka, ili donosi verovanje u postojanje drugog, zagrobnog sveta. Ruganje smrti pripada mehanizmu njenog prevazilaženja. Tu bi pripadao jezik argoa, pričanje šala, tzv. crni humor, defunkcionalizovanje predmeta koji služe za pogrebne obrede itd.

„Nije li igra smrti i smeha, kojoj se prepuštamo, samo sredstvo da se sakrije strah od smrti i očajanje koje ova izaziva.”51

Cinizam, ironija i humor su česta sredstva koja Desnica koristi govoreći o smrti. Poglavlje XLV, u kojem je opisana sudbina jednog generala, dobar je primer da bi se taj stav pokazao. Zapravo, ovo i naredna dva poglavlja se mogu posmatrati kao jedna celina. Najpre se nižu podvizi pomenutog generala, njegova „evolucija iz vižljastog golaća u trbonju”.52 Činjenica da uvaženoj ličnosti preti smrt, izaziva bitno drugačije ponašanje samog bolničkog osoblja nego kada je reč o nekom anonimnom čoveku.

Cinizam Ivana Galeba dostiže vrhunac u trenutku kada zamišlja generalovu smrt.

„Pomišljam: ako umre, to će biti smrt sa majonezom!

Velike šutnje, katafalci, trodnevni obilasci mrtvog tijela ... I – za prvu hitnu potrebu – jedan prostran trg posvećen njegovom imenu.”53

Nekada veoma važne ljude koji su jedim svojim potpisom mogli odlučivati o životima mnogih, kao da tek smrt svodi na njihovu pravu, ljudsku meru. Istaknute ljude, da bi takvi ostali do kraja, trebalo bi da prate i istaknute smrti. Jedno je javna smrt poput one koja sustiže na bojnom polju, a sasvim nešto drugo ona privatna koja čoveka zatiče u kućnoj haljini i u krevetu. Ta privatna, pasivna smrt kao da oduzima čoveku svu onu njegovu pređašnju važnost i ostavlja ga ogoljenog i uplašenog.

Nasuprot priči o generalu, u poglavlju sa sugestivnim podnaslovom – „daleko od Astapova“ – ispričana je sudbina nekada poznatog glumca. Ivan Galeb u novinama nailazi na kratku vest koja sadrži ime i prezime glumca i saopštenje da je umro. Za razliku od jednog generala, njega je zadesila tiha i gotovo neprimećena smrt. Nekoliko redova u novinama podstiču Ivanova sećanja, i on ukratko opisuje život sada mrtvog umetnika. U kratkim crtama odslikana je profesionalna degradacija – od velikog pozorišnog umetnika do trbušastog, tromog kabaretskog zabavljača, da bi se sve završilo kao neupadljiva vest od dva retka na stranici nekih novina. Posmatrajući sudbine ova dva čoveka različitihživotnih puteva, čini se da se ta razlikameđunjima poništava tek nakon smrti – bučna smrt povodom koje će biti ispisani hvalospevi na naslovnim stranicama novina, ili neprimetna vest na nekoj od središnjih strana – na kraju se svodi na isto: pred smrću svi se ponašaju jednako.

Kada se razmišlja o smrti, ne može se zanemariti pitanje da li čovek ima prava na samoubistvo, da li mu je dozvoljeno da bira mesto i vreme svoje smrti.

„Postoji samo jedan istinski filozofski problem: samoubistvo. Odgovor na suštinsko pitanje filozofije jeste zapravo razmišljanje o tome da li život vredi ili ne vredi da se proživi.”54

Mnogi od onih koji su rešili da sebi oduzmu život, umiru jer su uvideli da život nema smisla, ali postoje i oni koji se paradoksalno ubijaju da bi dokazali i opravdali neku, njima veoma važnu ideju koja životu daje izvestan smisao.

Iznenađujući je i pomalo zbunjujući zaključak da razlog zbog kojeg se živi isto može biti i razlog zbog kojeg se umire.

Kada čovek dođe do zaključka da njegov život nema smisla, da se sveo na izvršavanje određenog broja navika, tačnije kada se zaključi da je postao apsurdan, onda se postavlja pitanje da li taj apsurd zahteva smrt.

„Jer, ništa lakše no zamisliti tuđe samoubistvo.

Pošto smo (...) naslutili sopstvenu uzaludnost, neshvatljivo nam je da i ostali nisu prošli kroz to. Ubiti se – to liči na jasan i jednostavan čin. Zašto je onda tako redak, zašto ga svi izbegavaju?”55

Koji su razlozi zbog kojih bi neko odlučio da sebi oduzme život i koji su to porivi koji neke od potencijalnih samoubica spreče da izvrše svoju nameru?

Vladan Desnica se dva puta u romanu okreće ovom pitanju. U poglavlju koje je poznato i pod nazivom Balkon, junak je umišljeni bolesnik koji veruje da boluje od raka.

Pretpostavka da boluje od neizlečive bolesti navodi ga na ideju da izvrši samoubistvo. Iako svaka smrt plaši, postoje nedostojne, bolne, užasne smrti koje taj strah još više povećavaju. Verovatno svaki čovek ima predstavu o dve vrste smrti – lepoj i rđavoj. Ako već mora da umre, čovek želi da ga zadesi iznenadna, bezbolna, trenutna, drugim rečima, lepa smrt. Junak ove priče uveren je da će uskoro umreti. Zašto se onda odlučiti na samoubistvo – ako je smrt već blizu; zašto taj ostatak života ne iskoristiti što je bolje moguće? Razlog za takvu odluku je strah od ružne smrti, strah od patnje, od moguće fizičke i psihičke agonije. Ovde nastaje apsurdna situacija u kojoj se od neminovne smrti želi pobeći opet pomoću smrti, istina nešto drugačije. Samoubistvo je tada shvaćeno kao mogućnost, kao sopstveni izbor; ono pruža čoveku varljivo osećanje da gospodari svojim krajem.

„Ima li čudnijeg dara od sposobnosti da se potpuno vlada sobom i u isti mah tome opire. Svest o tome da je samoubistvo moguće teši nas i pretvara naše teskobno prebivalište u prostranstvo bez kraja. Pomisao na samouništenje, množina sredstava kojima se možemo poslužiti, njihova dostupnost i blizina raduju nas i plaše; jer ništa nije jednostavnije a ni strašnije od čina kojim odlučujemo o svojoj sudbini. Jednim jedinim trenutkom ukidamo sve trenutke; to ni sam Bog ne bi mogao učiniti, ali mi, demoni razmetljivosti, odlažemo čas svog nestanka...”56

Junak iz Desničinog romana ne izvršava odmah svoju nameru. On se koleba, smišlja najbolji način i mesto da to izvede, razmišlja kakav će utisak ostaviti na slučajne svedoke svoje smrti, i kao da je reč o nekakvoj predstavi, svaki dan vrši probe koje nikad ne izvede do kraja. Jednoga prepodneva je sproveo svoju nameru, bez nekog očiglednog razloga zašto baš tada. Za način samouništenja bira skok sa balkona na prometnu ulicu punu ljudi.

„Samoubistvo u izvesnim slučajevima, iako ima za cilj smrt, nosi u sebi odliku jednog izrazito vitalnog čina, jer se uklapa u shemu opštenja sa drugim, ili čak sa zajednicom.”57

Čovek koji je skočio sa balkona ne želi da ode nezapaženo, želi da neko njegov izlazak iz života, ipak, primeti. Ponovo se susrećemo sa jednom apsurdnom situacijom – samoubica, po pravilu udaljen od ljudi sa kojima ne može da uspostavi kontakt, tek u trenutku svoje javne smrti, kada je već kasno, uspostavlja vezu sa njima, makar to bili i slučajni prolaznici.

Drugo samoubistvo koje se opisuje u romanu, deo je Ivanovih sećanja i bolan je deo njegovog životnog iskustva. Mlada devojka Alda, ćerka Ivanovog suseda Egidija, oduzima sebi život ispivši kiselinu. Razlog njene smrti leži u neuzvraćenoj ljubavi i osećanju osramoćenosti.

Vezu sa Aldom Ivan smatra letnjom avanturom bez većeg značaja, stoga i ne pretpostavlja da će njegov iznenadni odlazak izazvati tako ozbiljnu posledicu. Samoubica želi vlastito uništenje, a ipak njegov čin je nekad uperen protiv drugog koji se želi okriviti. Takav je slučaj i ovde. Samoubistvo predstavlja beg od sramote, društvenog izopštavanja, ali istovremeno znači i osvetu onome ko se smatra odgovornim i kod koga se, kao jedan vid kažnjavanja, želi razviti trajni osećaj krivice.

Ovaj događaj pokreće novu temu – kako se ponaša čovek kojeg prati osećaj krivice zbog nečije smrti. Ivan, obeležen tim iskustvom, misli da do zalečenja nikada neće doći, ali „ i najteži događaji s vremenom gube svoju masu”.58 Ne napuštajući cinizam ni kada o sebi govori, on konstatuje da to beskonačno vreme kalendarski iznosi zapravo samo šest meseci. To ne znači ravnodušnost prema nečijoj smrti. Vreme koje je proteklo zasigurno ne donosi zaborav, to je prirodno prihvatanje smrti drugoga i prevazilaženje osećaja krivice, ma koliko se to nekom moglo učiniti nehumanim.

Još jedno pitanje koje se ne može zaobići kada se govori o smrti, jeste – vredi li neko ubeđenje ili neka ideja toliko da se zbog nje žrtvuje vlastiti život?

U poslednjim poglavljima romana izneta je sudbina studenta Radivoja koji nekoliko dana boravi u istoj sobi u kojoj je Ivan. Mladić je uhapšen na nekim demonstracijama, batinan od strane policije i zbog povreda tako zadobijenih dospeo u bolnicu. Nepoverljiv je prema drugim ljudima, u suštini zaokupljen samo jednom idejom, zbog koje sebi i u časovima bunila ponavlja da mora izdržati. Ta nesrazmernost između njegove mladosti i ozbiljnosti situacije u kojoj se našao, neminovno dovodi do tragičnog kraja, pri čemu on ostaje dosledan svom stavu, ali to plaća životom. Desnica ne postavlja direktno neka pitanja, ali se ona ipak sama nameću. Da li je ideja bila vredna takve žrtve, da li ta smrt nešto bitno menja ili je za druge ljude to, u suštini, besmislena žrtva kojom su sve mogućnosti nečijeg života ukinute? Radivoju se na kraju oduzima i njegova smrt, ukida mu se pravo na istinu o načinu umiranja. Tu se opet javlja nejednakost pred smrću. Nekima je ipak dozvoljeno da prouzrokuju smrt drugoga i da potom uzrok smrti imenuju nekim eufemizmom.

Ivan Galeb se neprekidno kreće između života i smrti i sve je izvesnije da će smrt uskoro odneti konačnu prevagu. Iako napušta bolnicu i pokušava da iznova započne život, jasno se sluti blizina smrti, ona ga u različitim vidovima potpuno okružuje. Na kraju, kod Ivana se javlja nostalgija i želja da još jednom poseti rodno mesto, u čemu i sam vidi slutnju smrti.

„A možda je ta kasna nostalgija prema mjestima našeg djetinjstva, ta želja da se vratimo na ishodište našeg kruga, samo jedan ostatak onog poriva koji životinje pred smrt tjera u njihove loge i skrovišta?”59

Posećujući mesta za koja vezuje svoje detinjstvo, on zapravo traga za jednim nestalim, prošlim, ili, jednom rečju, umrlim vremenom. Ako se čovek neprekidno suočava sa svojim različitim vrstama umiranja, onda su sećanja i potrage za mestima iz detinjstva samo njegovi pokušaji da pronađe i oživi neko nekadašnje ja. Ali oživljavanje ipak ne uspeva i Ivan se još jednom susreće sa mnoštvom smrti – mrtva su nekadašnja prijateljstva, prestala je da postoji dedina pomorska agencija, a kako je jedini živi predstavnik svoje porodice, nakon njegove smrti izumreće i ona. Ni predmeti koje pronalazi u zaključanoj sobi nemaju snagu da prizovu prošlo vreme, oni samo donose spoznaju „da i mrtve stvari umiru”.60

U poslednjem poglavlju romana Ivan napušta bolnicu posle niza dana provedenih nepomično i bez svesti, samo na trenutke naslućujući šta se oko njega zaista dešava.

Nakon vremena provedenog na samom rubu života, on se ponovo suočava sa svetom izvan bolnice. Šetajući polako gradom, čudi se čemu tolika žurba ljudi oko njega. Svestan svoje starosti, on je definiše kao vreme kada se više nema kuda žuriti; tada prestaje ona žeđ za sutrašnjicom i želi se jedno bezmerno danas. Okružen podnevnom vrevom, Ivan shvata da na kraju stoji mir – sa ljudima, sa bolom, sa životom, konačno sa samim sobom.

Smirenje, kojem je tokom života toliko hteo da izmakne – ipak ga sustiže. Ali, ovog puta mu se ne protivi. I, nebez razloga; sve se dešava tokom prolećnog, sunčanog dana: Ivan Galeb ostaje u životu, njegovu smrt pisac ne opisuje, ali se jasno sluti njena blizina. Međutim, verovatno će svaki čitalac, bar u jednom trenutku, pomisliti da nastupanje još jednog proleća, nizasunčanih, toplih dana znači da se Ivanovo verovanje u apsurd, ipak, isplatilo.

 

 1 Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1997, str. 336.
2 Edgar Moren, Čovek i smrt, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1981, str. 168-169.
3 Vladan Desnica, op.cit., str. 35.
4 Ibid., str. 35.
5 Ibid., str. 46.
6 Ibid., str. 46.
7 Ibid., str. 48.

8 Ibid., str. 52.
9 Ibid., str. 62-63.
10 Ibid., str. 64.
11 Ibid., str. 282.
12 Ibid., str. 318.
13 Ibid., str. 322.
14 Ibid., str. 322-323.
15 Ibid., str. 333.
16 Ibid., str. 332.
17 Ibid., str. 186.
18 Luj-VensanToma,Antropologija smrti I ,Prosveta, Beograd, 1980, str. 313.
19 Luj-Vensan Toma, Antropologija smrti II , Prosveta, Beograd, 1980, str. 93.
20 Alber Kami, Mit o Sizifu, Mono & Manana press, Beograd, 1999, str. 40.
21 Mišel de Montenj, „Da filozofirati znači navikavati se na smrt“, u: Ogledi, Valjevo, Beograd, Estetika, 1990, str. 24.
22 Emil M. Sioran, Kratak pregled raspadanja, Matica srpska, Novi Sad, 1972, str. 18.
23 Sigmund Frojd, Mi i smrt, Narodna knjiga – Alfa, Beograd, 2001, str. 41.
24 Vladan Desnica, op. cit., str. 61.
25 Ibid., str. 60.
26 Luj-Vensan Toma, op.cit. I, str. 323.
27 Vladan Desnica, op.cit., str. 60-61.
28 http:// www.nbs.ub.rs
29 Vladan Desnica, op.cit., str. 91.
30 Ibid., str. 179.
31 Ibid., str. 86.
32 Ibid., str. 87.
33 Edgar Moren, op.cit., str. 356.

34 Vladan Desnica, op.cit., str. 86-87.
35 Ibid., str. 88.
36 Ibid., str. 307.
37 Ibid., str. 255.
38 Luj-Vensan Toma, op.cit.. II, str.189.
39 Simone de Beauvoir, Lijepe slike; Vrlo blaga smrt, Naprijed, Zagreb, 1969, str. 263.
40 Fjodor Dostojevski, Zločin i kazna I, Prosveta, Nolit, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1981, str. 178-179.
41 Alber Kami, op.cit., str. 132.
42 Edgar Moren, op.cit., str. 358.
43 Luj-Vensan Toma, op.cit. II, str. 188.
44 Vladan Desnica, op.cit., str. 345.
45 Ibid., str. 351.
46 Emil Sioran, op.cit., str. 53.
47 Luj-Vensan Toma, op.cit. II, str. 106.
48 Ibid., str. 39.
49 Vladan Desnica, op.cit., str. 145-146.
50 Cf. Luj-Vensan Toma, op.cit. II, str. 92.
51 Luj-Vensan Toma, op.cit. II, str. 96.
52 Vladan Desnica, op.cit., str. 223.
53 Ibid., str. 224.
54 Alber Kami, op.cit., str. 25.
55 Emil Sioran, op.cit., str. 28.
56 Ibid., str. 51.
57 Luj-Vensan Toma, op.cit. II, str. 79.
58 Vladan Desnica, op.cit., str. 153.
59 Ibid., str. 325-326.
60 Ibid., str. 327.