КОРАЦИ

Slađana Ilić
O KAKVOM DEZERTIRANjU JE REČ?

Zvonko Karanović: Dnevnik dezertera
Laguna, Beograd, 2009.

Trilogiju Dnevnik dezertera pisca srednje generacije Zvonka Karanovića sačinjavaju romani Više od nule (2004), Četiri zida i grad (2006) i Tri slike pobede (2009).

Na samom početku tumačenja te trilogije trebalo bi razmotriti simboliku naslova koja je u tesnoj vezi sa unutrašnjim svetovima glavnih junaka svakog od romana, a to je i prilika da ukažemo i na propuste nekih od prethodnih tumača, koji su ili pogrešno razumeli naslov cele trilogije ili su ga pogrešno interpretirali u skladu sa svojim ideološkim stavovima.

S obzirom na to da se pripovedanje u romanima plete oko pojedinačnih sudbina tri najbolja druga (Aleksandra Đorđevića Korta, Vladana Mitića Tatule i Đorđa Uzelca), da pripovedano vreme čine devedesete godine XX veka, a pripovedano mesto Niš i nešto pred kraj poslednjeg romana Beograd, zaključujemo da se dezertiranje nije tek tako našlo u naslovu trilogije. O kakvom dezertiranju je reč? Ili bolje rečeno – o kakvom pokušaju dezertiranja?

Dovoljno je da znamo da su tri pomenuta druga nastojala da sačuvaju svoj svet usled sveopšteg raspadanja i pometnje. Činili su to i tako što su pokušavali da pronađu svoj mir van grada u kojem su živeli, van granica domovine. Njihova neprestana čežnja da se izmeste i neuspeli pokušaji da to ostvare, kao i brojni lični porazi, navode nas, naročito nakon čitanja poslednjeg dela trilogije, da zaključimo da je njen naslov ironičan, jer je reč o neuspelom dezertiranju iz zemlje u kojoj je sve izgubilo smisao, iz sveta koji ih okružuje i u kojem se sve raznizalo, u kome su sve vrednosti relativizovane. I to je jedino pravo značenje njenog naslova, oslobođeno bilo kakvih ideoloških konotacija.

Prvi roman – Više od nule – kao i amblematično ime glavnog junaka – Aleksandar Đorđević – sinonim su za optimizam, upućuju na postizanje uspeha u prelomnom trenutku. Čitajući taj roman, kao da posmatramo izuzetno važnu utakmicu u kojoj košarkaš Aleksandar Đorđević postiže trojku u odlučujućem momentu i donosi pobedu svom timu.

Drugi roman – Četiri zida i grad – priča je o najvećem usamljeniku trilogije – Vladanu Mitiću Tatuli – ratnom vojnom invalidu, konzumentu i dileru lakih droga, čoveku koji iz stvarnosti i grada, i pored velikih planova koji su osujećeni spletom društvenih i porodičnih okolnosti, dezertira u svoju sobu, u četiri zida, i koji strada kada iskorači iz nje (u jeku NATO bombardovanja, na niškoj autobuskoj stanici).

Treći roman – Tri slike pobede – priča je o gradskom šminkeru, mladom čoveku vrlo problematičnih moralnih načela, egocentriku, narcisu i iskompleksiranom usvojeniku, koji se sveti i roditeljima koji su ga usvojili i svojim biološkim roditeljima. U svojoj beskrupuloznosti i besu koji je upućen svemu i svima ponavlja tragičnu grešku svog biološkog oca.

Tri slike pobede je roman čiji je naslov takođe ironičan i koji na simboličan način imenuje tri poraza – prvi je navodna pobeda srpske vojske na Kosovu 1999. godine, drugi je povratak glavnog junaka u okrilje grada u kojem je ostavljen i usvojen, a treći je još jedna navodna pobeda – politički prevrat 5. oktobra 2000. godine koji je ubrzo pokazao svoje naličje.

Prvi i drugi deo trilogije čine dnevnički zapisi junaka pripovedača (Više od nule – Aleksandar Đorđević Korto, Četiri zida i grad – Tatula) i oba se zasnivaju na dinamičnoj postmodernoj igri koja predstavlja preplitanje sadašnjosti i prošlosti, stvarnosti i fantastike.

Polifonost strukture romana očigledna je i na prvi pogled – u knjigama su korišćeni različiti fontovi, čija je funkcija da se i grafički naznače različiti pripovedački postupci. U romanu Više od nule nalazimo niz flešbekova i četova. Funkcija flešbekova u tom romanu jeste retrospektivno sagledavanje poslednje decenije XX veka u Srbiji i Nišu. Uvodeći priču o kompjuterima i Internetu, pripovedač motiviše strukturiranje romana i oneobičavanje teksta. Aleksandar Đorđević Korto otvara niški forum u okviru kojeg komuniciraju i polemišu ljudi s tog područja. Jedan od  najzanimljivijih junaka s četa jeste slobodni mislilac grada Niša Duki, Kovalski. On predstavlja prototip Nišlije koji izgovara najveće i najznačajnije istine u vezi sa aktuelnim društveno-političkim dešavanjima. Na kraju svakog javljanja on daje efektan zaključak u vezi sa onim o čemu se na forumu raspravljalo. Njegovi zaključci u romanu takođe su grafički izdvojeni – štampani su velikim slovima.

U romanu Četiri zida i grad nalazimo flešbek koji se odnosi na period iz Tatulinog života 1989–1991, njegov odlazak u Holandiju, upisivanje prestižne likovne akademije u Amsterdamu, povratak u Niš i prekidanje studija zbog očeve smrti. Sadržaj tog flešbeka trebalo bi uporediti s dnevničkim zapisom Aleksandra Korta Đorđevića s početka romana Više od nule. Ono što je tim zapisima zajedničko jeste dekonstrukcija mita o (vele) gradu, kao mestu slobode. Tatula i njegov brat od tetke Mihajlo odlučuju da iz socijalističke neslobode pobegnu u Amsterdam, (vele)grad slobode. Međutim, odlazeći tamo, na osnovu sopstvenog iskustva razgrađuju taj mit.

Iako im mnogo toga u Amsterdamu postaje dostupno, zbog brojnih nevolja koje ih prate, zato što su u toj zemlji ipak stranci, mnogo toga ostaje im uskraćeno. U romanu Više od nule, služeći se ironijom, parodijom, groteskom i aluzijom, pripovedač dočarava američki način života i njegovo naličje. Osim glamuroznih slika Čikaga, dočarava nam i slike sirotinjskih četvrti. U vezi s tim izuzetno je sugestivna groteskna slika krvavog bifteka – klasike američke nacionalne kuhinje. Na tom mestu u romanu prostor simboličkih značenja neverovatno se širi. Aluzija je vrlo direktna – kao što se u luksuznom američkom hotelu služi krvavi biftek, koji posetioci halapljivo proždiru – tako je i svaka zemlja koja nije Amerika tek krvavi biftek na njenom meniju.

U romanu je i nekoliko umetnutih priča – sadržaj prve četiri sveske stripa o superheroju Deksi Pantelejskom: Rođenje Dekse Pantelejskog, Oslobađanje Panteleja, Učenje o ljubavi i TV travestija. Autor tog stripa je Tatula. U funkciji oneobičavanja teksta i podsticanja pažnje čitalaca, pored mnoštva fantastičnih i izuzetno duhovitih epizoda, autor stripa najavljuje još dva nastavka pod nazivom Magična mašina i Avanture iz sobe ljubavi.

Radnja tog urnebesnog stripa smeštena je u budućnost, u 2050. godinu, pripovedano mesto je „Pantelej – najnerazvijenije naselje Niša, koji je najnerazvijeniji grad Srbije, koja je najnerazvijenija država planete Zemlje“, a glavni junaci su Deksa Pantelejski, lažni mesija i Nenad Žabac, student književnosti, vatreni pobornik postmodernizma. Prve četiri sveske stripa o superheroju Deksi Pantelejskom najuspešniji su i najduhovitiji delovi romana u kome su dominantni postupci ironijskog i grotesknog snižavanja. Strip o Deksi Pantelejskom jeste parodija modernih priča o superherojima.

Osim tog urnebesnog stripa, pripovedač u roman uvodi još jednu priču koja je svedočanstvo o surovosti istorije i čija je funkcija da podseti na to da su lične nesreće uvek veće od opštih. To je životna priča o Tatulinom pradedi, ratnom vojnom invalidu iz Prvog svetskog rata. Ukoliko pažljivo razmotrimo nju i Tatulinu životnu priču, uočićemo da je njihov početak različit, ali da im je epilog isti.

Roman Tri slike pobede pisan je realističkim metodom: u njemu je ispripovedana kontinuirana priča u kojoj nema postmodernih igranja s flešbekovima i umetnutim pričama. Na osnovu karakteristika mogli bismo ga svrstati u postpostmodernu. Kao i prethodna dva, izuzetno je filmičan, sastoji se iz niza vrlo dinamičnih epizoda raspoređenih u tri poglavlja. Naslov prvog poglavlja je Blato. U njemu pripovedač, koji je ujedno i glavni junak, pripoveda o sopstvenom iskustvu rata doživljenom na Kosovu 1999. godine, ali iz vizure pozadinca. S mnogo gorčine, služeći se ironijom, sarkazmom, groteskom i – nekada više, a nekada manje – uspelim metaforama, pripoveda o tom besmislenom događaju u kojem su do izražaja došle najgore ljudske osobine. U drugom poglavlju – U prestonici ništavila – pripoveda o Tatulinoj smrti, svom životu po povratku s Kosova, sopstvenom nervnom slomu i njegovim posledicama, svojim obračunima, koji su rezultat nezadovoljstva i sobom i drugima, a koji proističu iz stalnog osećaja odbačenosti. U trećem poglavlju, čiji je naziv Na putu, pripoveda o sopstvenom nastojanju da konačno napusti zemlju i smisao nađe na nekom drugom mestu. Njegov plan se komplikuje, on se zatiče u apsurdnoj situaciji na dan „velike pobede“ (5. oktobra 2000. godine) i gubi priliku da svom postojanju da pravi smisao. Zbog tragične greške koju čini izneverava sve čemu je navodno težio, bežeći od sebe slabog i nevoljenog.

Trilogiju Dnevnik dezertera čine romani čija je poetička organizacija različita i koja je usklađena s prirodom svakog od pripovedača. Ona jeste harmonična celina čiji je kraj otvoren, u kojoj je pripovedani prostor Niš, i tek u jednom segmentu Beograd, a pripovedano vreme poslednja decenija XX veka. Ipak, trebalo bi reći i to da su tematske osnove poslednjeg dela trilogije (Tri slike pobede) izuzetno osetljive, prvenstveno zbog malog vremenskog odmaka od događaja o kojima se pripoveda, i da je autor, služeći se različitim pripovedačkim postupcima, Đorđevu porodičnu priču malo više mogao staviti u prvi plan. Roman Tri slike pobede dobio bi još na dinamičnosti da, kao prva dva dela trilogije, sadrži flešbekove i niz epizoda vezanih za grad – jer Zvonko Karanović, pre svega, jeste pesnik i pisac grada, to je teren u književnosti na kojem on može dati svoj maksimum. Da je u tome u potpunosti uspeo, verovatno bi učinio sasvim apsurdnim različita ideološka tumačenja ovog romana.