КОРАЦИ

Branislav Zubović
TRPEZA

 NE DREMAM VIŠE U HLADU

1.
Ne dremam više u hladu
Već neko vreme ga nema
Zamišljam kako je gradu
Koji po vrućini drema

Ne sanjam slobodu zlatnu
Ne dremam više u hladu
A bilo kroz žilu vratnu
Sažima pakao u hadu

U tom nepomičnom skladu
Čistog božanskog trena
Ne dremam više u hladu
Koji je tek tvoja sena

Ne slušam kišu rosulju
(Zamišljam kako je gradu)
Dok kvasi moju košulju
Ne dremam više u hladu

2.
Visok je zrak što se leska
Tek po nevjesti Jadrana
Ko grudva na zrnu peska
Tvojim okom odabrana

I nedostižan je pogled
Ko da je rukom odnesen
U severna mora pod led
Da ne ostane čak ni sen

3.
Sada znam kako je tami
Kada je svetlost načinje
Dok u praskozorje mami
Budi čula i začine

I kupa zemljino lice
Prahom sa dalekih zvezda
Reskim zrakom sa litice
Prvim pogledom iz gnezda

Ne dremam više u hladu
Već neko vreme ga nema
A mesec još pruža nadu
Iako se na put sprema.


PODSTANARSKA

O tebi se ništa pouzdano ne zna
Dok te komšija u liftu ne prepozna
Na pijaci, parkingu il u dućanu
Kad krene po sledovanje u mehanu.

Uhodim je i u iznajmljenom stanu.
Noću kad se i zlatne ribice zgranu
Tek od ukletog bambusovog parketa
Koji diše kao da je s onog sveta.

I u tišini, tek, kada se sve stiša
Strepim od karakondžula i šišmiša
I još škiljim u nebo – zvezdani zdenac
Dok na me kidiše zadružni kamenac.

A ujutru blenem ko uhvaćen ženik.
Kao da je s ikone i sam mučenik
Sišao tek da mi podmiri kiriju
I pozove na jutanju liturgiju.

Ko da nikog nema u dnu prazne sobe
Nije čudo – spremaju se da me globe.


* * *
Pogledaj u staklenu tepsiju
Šta ti nebeske prilike vele
Tek da li će stravu da saliju
Iz crnog čanka – đavolje zdele…

Poneko se samo čudo glasne
Kada prvim slovom načne celac
I sa onim likom što se gasne
Na krstu ko jednodnevni prelac.

Ko da neko u Božji vrč tika
Mesec grnčar, vetar od tri unce…
A noću od zvezda-doušnika
Osta bledo pomračeno sunce.

TRPEZA

Plitka je ova naša trpeza
I zalogaj majkine dušice
Ko zavežljaj za smaknutog kneza
Kom se spremaju na zadušnice

Tek nije me majčice zapalo
To nad čime je duša strepela
Niti mi je iz oblaka sjalo
Ono što je drugom iz pepela

Zalud tuga i duge molitve
(Da bar iz krhotine prosine)
Već mi se smeše strašila – blitve
Kada već neće iz deteline

I opet u čudu – višnjem žaru –
(Tiho se spremam za svečani čin)
Posrćem ka trpezi – oltaru
Dok mi se iz čorbe pomalja klin.