КОРАЦИ

Ana Božičević
SREĆAN BOŽIĆ U RAJU

    

              O MAJAKOVSKOM

Starim. Čekam da me bude baš briga.
Da varam svoju decu
sa mrtvacima. Reći ću ti otvoreno:
nećeš mi ti pričati o Majakovskom:
uzmi taj skejt i vrati se u predgrađa. I pričaj o njima.
Ona zrače. Ti veliko dete,
nadam se da će ubuduće biti posledica.
Nadam se da ću se stopiti u ono doba kada su ženskim
ljudima
poput mene data kopita, i snaga da navuku polje
preko posinaka, kao ćebe. Bez čestice kiča zovu me
vešticom i
postajem beli kamen u šumi paprati. Kako sam loše
vaspitana,
iz domaćinstva prizivam čuda. Pretvaram
šivaću iglu u jarbol,
krpu u jedro. A kako
nemam ni muža ni sina da ih spasim s dvora Kralja
Morskog, ja krećem!
U potragu za izlizanom-od-spomena, recikliranom
sličnošću semblable –
I nalazim je: grm od morske trave, vrelo
krzno cinika:
blabla… Kako da je zaštitim od
njenog tela od toga što ne piše o meni od mog ličnog
nedostatka
poverenja u ono poverenje iz kojeg niču jabuke?
Razvodom od
Majakovskog. Razvodom
od tuge kao zamene za seks,
poput šume teške muške masti, u mermer pretvorenih
suza
što udaraju teško o moj torzo, čitave te jedne
misterije!
Naravno da možeš da pričaš o njemu. Eto ti ga. On je
sada više ti nego ja, a ja sam
ono belo krdo krava
što klize kao neveste
ka malom zelenom ostrvu u sredini.
Ponekad me voda ispunjava kao duh
čak i dok se moj putnik davi – a pre Božića
dan ili dva sam gotovo bila neko
kome ponekad čak i u opisu stoji:
osoba sa interesovanjima. Čak i lažnim:
zapravo, blatiti Majakovskog, brate,
kako ja to sada činim – boli me...
Ponekad sam kamen, pola u vodi, pola van nje,
zelena iznad, a gorim odozdo. Ali u stvari
ja se to samo trudim da me bude baš briga
kako bih bila brižnija, kao kada sam bila nevesta
Majakovskog
kao kada sam volela onu koja je bila nevesta Majakovskog
kao u vreme kada je čitanje i pisanje
bio prekršaj kažnjiv smrću,
i bilo se odreći, bilo počiniti značilo je smrt,
pa onda i jesmo.


              KONTROLISANjE VREMENSKIH PRILIKA

Uvek se radi o eliksiru brda
u zoru ili u sumrak.
Bilo ozvezdanom, bilo
ne: samo jedna zaobljenost, nežno planetarna.
Radi se o brdu iza štale kad
ne bi bilo drveća. A ja sve
plačem, plačem, plačem, plačem, plačem.
Kao da sam stigla do kraja
neke ekskurzije na kojoj je plakanje zabranjeno.
Tako mi je laknulo da sam se ukipila: samo-istina,
ja i ta oblina i
one u letu ili druge što svetlucaju, sve to
tek naglašava konačnost, sudnji aspekt
koji se poput livade prostire sa druge strane obronka.
Dobro sam shvatila
tvoj san, i kada sam rekla da su
labudove građevine menstrualne kolibe, samo sam
htela da kažem: mi zaista gradimo i označavamo
mesta koja nam ne daju da naselimo.
A čitavog svog života sam želela da budem
linija između tvog otkosa i mog otkosa,
mala uvala
gde kuk dira livadu, a brdo
butinu. Lepo putuj, dragi labude,
svojom unutrašnjom irskom.
Ako stojimo na jednom brdu,
stojimo na hiljadama. Pomisli:
iznad ove visine nijedna ljudska suza
ne može da klizne… Zum. Nakon svih ovih godina,
plačem jer su obline jedno čudo.


               SREĆAN BOŽIĆ U RAJU

Ni blede horske armije postrojene po oblacima
ni rumene zadnjice nasađene na klupe dole, gde zapevaju
istu melodiju kako na zemlji tako i u njoj
Ni boginja koja uživa u sopstvenim prevojima, sa
odrazom u ogledalu, rađajući cveće, mužomorka, nikad
sasvim
gej, Ni
bog koga žena na forumu moli da zatvori usta njenih
cista.
Korenje borova što kao dlanom zatvara usta mrtvih. Ni
„smrt” (čak ni on), razdaljina
koju će svi na kraju preći, niko od njih Ne. Može.
Odgovor. Iti. Na ovu
žutu ceduljicu, starinski sneg kao ukras na kamenu tuge,
tako da
„Svaka ptica svome jatu. Do poslednjeg daha.” Reci
nešto uzvišeno i
nek ti se ne otme da ti ustvari ne… nemoj reći malom
odžačaru.
Nemoj siročetu. Nemoj
reći ruži da ni u jednu od tih stvari ne veruješ
Nemoj pogledati toj ruži u oči i reći joj da ne veruješ
u nju. Te
stvarčice. Lupiće te na
schmaltz i schaum kada
u ruke uzmeš njihovu krhkost i ne povrediš ih. Vidi
kako te držim
kuco i ne boli te. Vidi kako, s druge strane, ti mene
boliš.
Boli me kada te zamišljam
Ne ubiti tvoje maljavo telo stiskom znači da biram da
živim a
to boli. Kuco, ti si Deda Mraz i živ si
Ti si ono siroče koje ostavlja žutu
cedulju na nadgrobnom kamenu: Srećan Božić u Raju,
Tata. Boli me kada te zamišljam, siroče
što je još gore, ti si stvarno. Sneg veje jače, laku noć
Ne, ne neću se predati, još uvek
sam ovde. Volim te a to
boli. I mada su čitave religije
izmislili ljudi
koji nisu mogli da podnesu pogled na siročad
ili da ostave kucu bez zaštite, ja ću pokušati ovo:
da stojim ovde i posmatram te
i ne izmislim ništa.


                 BOG JE PREDSEDNIK, ONA JE RUŽA SVETA

Ono doba meseca je
poput pada unazad kroz „vreme“.
Bog napušta svoju kočiju od stakla,
ona je „mrtva“.
I ivice stvari: talasaste
kao u oku koje samo što nije zaplakalo,
cvrkut što teče niz kičmu…
O Bože, ma nije moguće. (Ovde naricati.)
Bog i vreme, kičma sveta – zev, bla, bla, bla…
Ono što zaista želim da kažem je
teško je biti kapitalista.
Ako je vreme sveta Bog, a ona je cvrkut
ptica, zašto moram na posao?
Odgovor se sam nameće:
da je po mom, prosto bih utonula u zemlju.
Drugim rečima, pisala
s blatom za uzglavlje. U rupi između cvrkuta
mutno se nebo nasumice
cepa. Tako je vlažno.
A usred pakla rastu stolice.
Usred pakla rastu stolice,
i na njima sede ljudi, moje kolege:
to je pomalo kao jahanje na muhari
osim što ne znaš da jašeš, ili
kao da znaš u ono doba
meseca.
Tada osetiš cvrkut, taj blatnjavi drhtaj.
Sanjaš svog strica kako vrti jagnje na ražnju
visoko na zelenoj litici, a oko njega kulja magla
i onda ga nešto natera da guta ključeve, male čekiće –
noktima stružeš ilovaču.
Sad se probudi.
Pokaži mi buket!
Ne, ne pokazuj mi buket.
Pokaži mi buket!
Ako to učiniš, neću te tužiti
ruži sveta. Ona može da učini da te on gore čuje.
Osim toga, nije na litici, nego na stolici.
A ruža je Bog.
Može?
Bože?
Eto zato bi žene trebalo da budu predsednici.


                       EMOTIKON
1.
U mom detinjstvu nije bilo Boga, i sad
mi fali, u beznaručju. Da su mi bar
božje ruke kad već nemam svoje! Ali slušaj: meni je
čovek
u čijem je detinjstvu bilo Boga oduzeo ruke. I sad ima
svoje ruke, moje ruke, božje – koji
kurac?! Bože, zašto mi je lozinka za i-mejl
ime tvog proroka, Isaije?
I zbog čega ja to ukucavam „Isaija“,
„Isaija“, bar dvadeset puta dnevno?
Promeniću je. U „vratitemiruke07“.
Ili u „Lenjin-ništa“. J Ili u
lice zeca što stiže u kasnu
jesen, ne znači „ništa“, i nestaje
u lišću –

2.
Mužu-zeče,
da li se plašiš
ove stvari iza tapeta? To je
tišina. Sve vi, odjednom, skinite tapete! Čim
padnu, telefon vam više neće
zvoniti, vaši muževi se neće vratiti
s posla – – Čekaj, koji muževi?
– Oni koje nikada niste volele, što znači –
mi nikad nismo vodili ljubav. L Kako je tek mene bilo
strah
da zatvorim baštensku kapiju. Nikoga napolju
u tamnozelenom beživotnom sumraku da je ponovo otvori
Seti se one
žene
što se igrala žmurke
na dan svog venčanja, u iznajmljenom dvorcu, i zalupila
za sobom vrata koja nisu mogla da
se otvore iznutra (sistem poluga
ugrađen u zid) – pedeset godina kasnije
pronašao ju je domar, još uvek u belim
rukavicama – stežući džepni nožić –
da li bih ja, na njenom mestu, pojela rukavicu? Ili
ruku? Pa,
oljuštila sam ga,
čak i bez ruku. – Misliš, muža? – Da, imao je
problem. Gubio stvari. Kao senku Petra
Pana: sećaš se, kad ju je izgubio? – Da.
– Pa, bila je Bog.


               LABUD

Ejmi, Ejmi, odavde si miris jetre,
zujanje u uhu što mi ne dozvoljava da zaspim:
tvoja postojanost je sada na probi.
Kako si me samo prihvatila
bez izlišnog škljocanja
ili pokreta: galeb-maramica
što mi creva vezuje za sigurnost
kad zaplivam
kroz noćne slike. Pošla sam u rodno mesto
a ono je bilo nevesta. Pa sam potrčala za njom.
Kad je postala zvezda, progutala sam je.
I od ove muke nastala je
lepa kata.
Ejmi, ja sam u drvenom umu svog dede:
tu je trava finija, a sazvežđa gušća.
Šljive su normalne. Koliko
si šećera kupila
sama u Voldbaumu?
Potočne trske
budi hladno okrilje duše tvoje kose.
Kosa je duša, a trske joj
Telo – same u krevecima,
kao školarke:
diram se i diram te.
Poludele od
cigareta! Ali zečiji neko
poteče iz nasipa
a ja drhtim za tobom, Ejmi
O pegava duga periko:
u disanju ti labud.
Oduvek je tamo.


                     NEKAKVA SE BEZGLAVA KRIVICA RAĐA

Sama sam dok ne zaspim, a onda se pojavljuješ: gola,
hvataš me za ruku: Pssssst! Hodamo
na prstima kroz
tamnoplavu livadu. Do jezerceta iza kuće. (Farmer
spava u slepom prozoru.) Ni jednog cvrčka,
možda samo Danica, možda – i ovo je bilo pre prošle
srede, sad je sve u redu,
hodajući na prstima
zaobilazimo kuću kao bolnu temu – i evo nas kod
jezerceta!
I sad je vreme. Da koristim nejasni govor vrača, kao: ja
sam tek lice u tvojoj ruci, lice tvog oka – krilo-
surogat, reč
kosti –
vreme je za podne, te bledo-bele arhitekture.
Ne, veo. Ništa ne blista. Božić, Božić. Vreme je
da mi oprostiš: bila sam primorana da gutam kovčege
koji se ne bi zatvorili sami od sebe –
to je bio samo san, dobro jutro:
ispovraćaj te zvezde i gar.


                 CITTADINO IN CAMPAGNA DI NEW JERSEY

Zelenilo, samo po sebi, ne znači ništa;
treba oblike da ga ispune.
Dugovečna nada dugovečnog brda –
obronak progovara, a brdo ne.
Na spaljenoj travi, u dnu drveta V
senka ga pretvara u X. – Zar ja, imenilac?
– Ne, ti si linija u razlomku drveta:
prisutna tačka gde je ptičiji život u krošnji
podeljen sa smrću na travi, istovetan duši…
A brdo se ugiba, sad pod zvezdama.
Čini mi se: padam. I da se brdo menja.
– A dužina nade? – Ona ne. Samo duša –
Duša je prebojena, poput utičnice.



ANA BOŽIČEVIĆ (1977, Zagreb), američka pesnikinja. Odrasla (uglavnom) u Zadru a emigrirala u Njujork 1997. Njena prva knjiga Stars of the Night Commute (Zvezde noćnog prevoza) objavljena je 2009. u izdanju “Tarpaulin Sky Press“. Finalistkinja je Lambda Literary Awards za 2010, prestižne nagrade koja se svake godine dodeljuje za najbolja ostvarenja u okviru queer književnosti. Sa pesnikinjom Ejmi King trenutno uređuje antologiju Urban Poetics koja će se pojaviti u izdanju “Factory School Press“ i vodi Stain of Poetry Reading Series u Bruklinu. Posle tri godine provedene u američkom PEN centru, sada radi u Center for the Humanities, City University of New York Graduate Center gde organizuje kulturna dešavanja i seminare. Ovo je prvo objavljivanje njenih pesama na srpskom jeziku.

Izbor, prevod s američkog engleskog i beleška
Željko Mitić