Konstantin Jovanović
ZRNO
Da li ste nekada kokali kokice?
Verovatno jeste. Da li ste se ikada zapitali zašto se sve kokice ne iskokaju istovremeno?
Nego pucketaju i po nekoliko minuta, a Vi ste ih odjednom sručili na vrelo ulje.
Raskokavaju se svaka za sebe i nikada dve u istom trenu. Zašto? Kad je svako zrnce
isto. U stvari, mi mislimo da je isto. Međutim, očito da nije. Zrna samo izgledaju
isto, ali se različito ponašaju. Neko zrno puca pre a neko kasnije. I na kraju,
kad povadite gotove kokice iz šerpe, uvek bar po neko zrnce ostane celo.To su neka
čudna i neverovatno otporna zrna, koja su uspela da istrpe svu tu vrelinu i pucnjavu,
samo da ne bi bila pojedena. Jer, ako se pretvore u lepu belu kokicu, zauvek će nestati.
Ta preostala zrna uvek završe u đubretu, na simsu terase kao nesvarljiva ptičija
hrana a često i u kanalizaciji. Međutim, bez obzira gde završe, ona u sebi nose
život i kad-tad će negde proklijati.
Ovo je priča o jednom takvom
zrnu.
* * *
Jedno zrno sunce je ogrejalo pre mnogo hiljada godina,
negde u podnožju Anda. Jednog jutra, gruba ženska ruka sljuštila je zelene listove
koji su ga do tada čuvali od kiše i sunca. I njega a i stotine njegovih drugara
sa istog klipa, s kojima se u polumraku, mesecima ljuljuškao na vetru. Tog dana
su poslednji put bili zajedno. Ista ta ruka kasnije ih je iskrunila u jedan veliki
drveni sanduk, u kome je bilo na hiljade sličnih zrna. Taj sanduk se stalno drmusao
i iz njega je svake sekunde ispadalo po nekoliko zrna koja su padala na ogroman
kamen, preko koga se vrteo još veći kamen, koji je od zrnevlja pravio prah.
Taj prah je sa kamena padao opet u drveni sanduk, ali ovaj
se nije drmusao. Samo jedno zrno je uspelo da preživi.
Ali – kako?
U onom ogromnom kamenu koji
se okretao i mleo zrnevlje, nalazila se mala rupica. Samo malo veća od zrna. Baš
u tu rupicu je zapalo zrno koje je jedino preživelo mlevenje. Upalo i zaglavilo se. To zrno se zajedno sa kamenom okretalo
sledećih nekoliko stotina godina i prisustvovalo mlevenju miliona zrna.
Jednog dana, zemlja se zatresla i kamen se zaustavio.
Tako je zrno čamilo zarobljeno u kamenu sledećih nekoliko
decenija. Onda su došli ljudi u metalnim oklopima i natovarili kamen na volovska
kola. Putovali su danima, a zrno se ponovo sunčalo, posle toliko vremena. Sa volovskih
kola, kamen je utovaren na brod-jedrenjak i smešten u potpalublje, sa još puno sličnih
kamenova. Za vreme tog putovanja, nekoliko upornih pacova, stalno je pokušavalo
da iščeprka zrno iz kamena, ali bezuspešno.
Posle višenedeljnog ljuljuškanja, brod se zaustavio.
Nekoliko ljudi iznelo je kamen i otkotrljalo ga do nekog
potoka, gde su ga naslonili na jedan stari bor. Ubrzo zatim, na kamen su se sjatili
vrapci koji su ugledali zrno.
I oni su pokušali da iščeprkaju zrno i baš kada je jedan
od vrabaca uspeo da ga rasklimata, sa starog bora je kanula kap smole, baš preko
rupice na kamenu i zatvorila je.
Tako je zrno opet bilo spaseno.
Nakon nekog vremena, pored
potoka je sagrađena nova vodenica i došlo je vreme da se montira kamen. Ovoga puta,
ljudi su okrenuli kamen tako da melje ona druga strana, jer ih je mrzelo da skidaju
smolu od bora. Ali u trenutku kada su navukli kamen na osovinu i kad je on tresnuo
na donji kamen, kora od smole je otpala u komadu i zrno je ponovo prodisalo. Uskoro
je opet počelo okretanje, ali ovoga puta zrno je uživalo na gornjoj strani kamena.
To je opet trajalo godinama, a onda, jednog dana, zrno je jednostavno izletelo iz
rupice u kojoj je bilo stotinama godina i kotrljajući se, vođeno silom okretanja,
upalo u samleveno zrnevlje, koje ga ubrzo zatrpa. Sutradan, zrno završi u džaku
zajedno sa brašnom, koji utovariše na kamion, pa na voz, pa na avion i na kraju
ga iz aviona izbaciše u velikom sanduku sa padobranom.
Vojnici nađoše sanduk u šumi
i odnesoše ga u šator, gde je bila vojna kujna. Istog dana, kuvar je napravio pogače
i razdelio izgladneloj vojsci. U jednu od pogača zapalo je i dalje nesamleveno zrno.
Vojnik je halapljivo jeo, ali već posle nekoliko zalogaja, poče pucnjava. Granate
su padale na sve strane, pa je ratnik strpao pogaču u ranac i dao se u beg sa ostalim
vojnicima. Uspeli su da se dokopaju jedne pećine i
tako spasu od bombardovanja.
Ubrzo se sve umirilo i umorni vojnici su zaspali. Sutradan
su pažljivo izašli iz pećine i videvši da nema neprijatelja u blizini, posedali
po travi da doručkuju.Vojnik kod kog je bila pogača sa zrnom, seo je na samu ivicu
proplanka, na jedan kamen i posmatrao kanjon koji je bio ispod njega. Otpio je nekoliko
gutljaja vode iz čuture a zatim izvadio pogaču iz ranca i zagrizao je. U prvom zalogaju
je bilo zrno, tvrdo kao kamen. Vojnik je zagrizao i polomio baš zub koji je bio
pola pod zlatnom navlakom, a zrno se zaglavilo u zlatnu krunicu. Opsovao je i ispljunuo
polovinu polomljenog zuba. Zrno je počelo da ga žulja i on ustade da potraži neki
špic, kako bi iščačkao zub i izvadio zrno za koje je mislio da je kamen.
Posle samo nekoliko koraka,
pao je kao pokošen. Snajperista ga je pogodio tačno u srce. Ostali vojnici poskakaše,
ali kasno. Mitraljeska paljba, sa obližnjeg brega, sve ih je pokosila. Niko nije
preživeo.
Dvojica mitraljezaca se zatim
spustiše do pobijenih vojnika. Jedan je preturao rančeve, uzimao sve što vredi i
skidao ručne satove, a drugi je skupljao preostale pogače i usput otvarao usta pobijenim
vojnicima, tražeći zlatne zube. Pravim zubarskim klještima je povadio desetak zlatnih
krunica, među kojima je bila i ona sa zaglavljenim osušenim zrnom i sve povađeno
stavio u kožnu futrolu za durbin, već skoro punu zlatnih zuba. Mrtve vojnike su
gurnuli u kanjon i ubrzo napustili mesto krvoprolića.
Vojnik koji je mrtvima vadio
zlatne zube nekako je preživeo rat. Vratio se kući, ali tamo nije zatekao nikog
živog. Poginuli su mu i roditelji i sestra. Pošto je iz rata doneo punu torbu zlatnih
zuba, ubrzo je počeo da ih prodaje i tim parama obnavlja razrušenu kuću. Prvo je
prodavao čiste zlatne krunice iz kojih nije morao da vadi ostatke zuba, a tek kasnije
i one druge, među kojima je bilo i zaglavljeno zrno.
Prodavao je i prodavao i nikako da dođe do
krunice sa zrnom. U međuvremenu se oženio i dobio sina. Svoje blago nije nikome
pokazivao, jer se plašio objašnjavanja. Preostale zlatne krune je stavio u čauru
od topovske granate, koja je stajala u vitrini u dnevnoj sobi i služila kao vaza
za suvo cveće. Tu je zrno bilo sve do sledećeg rata.
Prilikom prvog bombardovanja, granata je pala blizu kuće.
Od potresa, čaura sa zlatnim zubima je izletela iz vitrine i krunice su se rasule
po daščanom patosu. Zlatna navlaka sa zrnom je zapala između dve daske i zaglavila
se. Kada je starac, koji je u prošlom ratu vadio zlatne zube mrtvacima, izašao iz
podruma, prvo je ušao u dnevnu sobu i videvši šta se desilo, na brzinu pokupio rasute
krunice i napunio džepove. Žena i sin su došli kasnije i ništa nisu videli. Ubrzo
su napustili varoš.
Žena je posle nekoliko dana umrla od moždanog udara, starac
je završio u konc-logoru, a sin je regrutovan i nakon rata se vratio u svoju varoš
i očevu kuću, kao narodni heroj, bez jedne ruke.
Uskoro se oženio i na nagovor žene, počeo da renovira staru
kuću. Majstor koji je skidao brodski pod, pronašao je zapalu zlatnu krunicu sa zrnom
i dao je gazdi.
Zbog pokazanog poštenja, majstoru je rečeno da je zadrži
i ako hoće proda. Ovaj je tako i učinio. Već sutra je krunicu prodao prvom privatnom zubaru
i za te pare kupio boks cigara.
Zubar se zagledao u krunicu
i video da je u njoj parče zuba. Uzeo je lupu i tada shvatio da je to zrno sasušenog
kukuruza. Špicastim instrumentom je izvadio zrno i palcem ga ispalio kroz prozor,
razmišljajući: kako se to zrno našlo u zlatnoj navlaci tako zaglavljeno?
Zrno, bačeno kroz prozor,
palo je na betonsku stazu.
Vrana koja je stajala na oluku,
odmah je ugledala zrno i u letu ga pokupila, progutavši ga. Vratila se na oluk,
a predveče je poletela u svoje gnezdo, koje je bilo nedaleko od varoši, usput nadletajući
šumarke i sveže uzorane njive. Zrno koje se
sušilo stotinama godina, nije uspela da svari i izbacila ga je
sa izmetom, iznad jedne njive. Zrno je upalo
po sred brazde, a sutradan je prošao traktor i zatrpao ga.
* * *
Pre neko veče, moj sin, na povratku iz grada, kupio je
kesicu kukuruza kokičara. Samo mi je zavrljačio kesicu, rekavši da znam šta mi je
činiti i zavalio se u fotelju da gleda neku seriju. Ja sam uzeo svoju omiljenu šerpu
sa staklenim poklopcem, nasuo ulje, sačekao da se zagreje, pa po vrelom ulju prosuo zrna koja su prekrila dno i šerpu
poklopio. Voleo sam da posmatram kako zrna pucaju i postaju lepe bele kokice. Dok
je rafal dopirao iz šerpe, spremio sam veliku činiju i so. Prodrmusao sam šerpu
i ubrzo je kanonada utihnula. Izručio sam sadržaj u činiju i posolio pa odneo sinu.
Sutradan, kad sam prao šerpu,
primetio sam da je jedno zrno ostalo celo. Mlaz vode ga je izbacio u sudoperu i
ono je zajedno sa sapunicom nestalo u slivniku...