КОРАЦИ

Konstantin Jovanović
ZRNO

Da li ste nekada kokali kokice? Verovatno jeste. Da li ste se ikada zapitali zašto se sve kokice ne iskokaju istovremeno? Nego pucketaju i po nekoliko minuta, a Vi ste ih odjednom sručili na vrelo ulje. Raskokavaju se svaka za sebe i nikada dve u istom trenu. Zašto? Kad je svako zrnce isto. U stvari, mi mislimo da je isto. Međutim, očito da nije. Zrna samo izgledaju isto, ali se različito ponašaju. Neko zrno puca pre a neko kasnije. I na kraju, kad povadite gotove kokice iz šerpe, uvek bar po neko zrnce ostane celo.To su neka čudna i neverovatno otporna zrna, koja su uspela da istrpe svu tu vrelinu i pucnjavu, samo da ne bi bila pojedena. Jer, ako se pretvore u lepu belu kokicu, zauvek će nestati. Ta preostala zrna uvek završe u đubretu, na simsu terase kao nesvarljiva ptičija hrana a često i u kanalizaciji. Međutim, bez obzira gde završe, ona u sebi nose život i kad-tad će negde proklijati.
Ovo je priča o jednom takvom zrnu.

* * *
Jedno zrno sunce je ogrejalo pre mnogo hiljada godina, negde u podnožju Anda. Jednog jutra, gruba ženska ruka sljuštila je zelene listove koji su ga do tada čuvali od kiše i sunca. I njega a i stotine njegovih drugara sa istog klipa, s kojima se u polumraku, mesecima ljuljuškao na vetru. Tog dana su poslednji put bili zajedno. Ista ta ruka kasnije ih je iskrunila u jedan veliki drveni sanduk, u kome je bilo na hiljade sličnih zrna. Taj sanduk se stalno drmusao i iz njega je svake sekunde ispadalo po nekoliko zrna koja su padala na ogroman kamen, preko koga se vrteo još veći kamen, koji je od zrnevlja pravio prah.
Taj prah je sa kamena padao opet u drveni sanduk, ali ovaj se nije drmusao. Samo jedno zrno je uspelo da preživi.
Ali – kako?
U onom ogromnom kamenu koji se okretao i mleo zrnevlje, nalazila se mala rupica. Samo malo veća od zrna. Baš u tu rupicu je zapalo zrno koje je jedino preživelo mlevenje. Upalo i zaglavilo se. To zrno se zajedno sa kamenom okretalo sledećih nekoliko stotina godina i prisustvovalo mlevenju miliona zrna.
Jednog dana, zemlja se zatresla i kamen se zaustavio.
Tako je zrno čamilo zarobljeno u kamenu sledećih nekoliko decenija. Onda su došli ljudi u metalnim oklopima i natovarili kamen na volovska kola. Putovali su danima, a zrno se ponovo sunčalo, posle toliko vremena. Sa volovskih kola, kamen je utovaren na brod-jedrenjak i smešten u potpalublje, sa još puno sličnih kamenova. Za vreme tog putovanja, nekoliko upornih pacova, stalno je pokušavalo da iščeprka zrno iz kamena, ali bezuspešno.
Posle višenedeljnog ljuljuškanja, brod se zaustavio.
Nekoliko ljudi iznelo je kamen i otkotrljalo ga do nekog potoka, gde su ga naslonili na jedan stari bor. Ubrzo zatim, na kamen su se sjatili vrapci koji su ugledali zrno.
I oni su pokušali da iščeprkaju zrno i baš kada je jedan od vrabaca uspeo da ga rasklimata, sa starog bora je kanula kap smole, baš preko rupice na kamenu i zatvorila je.
Tako je zrno opet bilo spaseno.
Nakon nekog vremena, pored potoka je sagrađena nova vodenica i došlo je vreme da se montira kamen. Ovoga puta, ljudi su okrenuli kamen tako da melje ona druga strana, jer ih je mrzelo da skidaju smolu od bora. Ali u trenutku kada su navukli kamen na osovinu i kad je on tresnuo na donji kamen, kora od smole je otpala u komadu i zrno je ponovo prodisalo. Uskoro je opet počelo okretanje, ali ovoga puta zrno je uživalo na gornjoj strani kamena. To je opet trajalo godinama, a onda, jednog dana, zrno je jednostavno izletelo iz rupice u kojoj je bilo stotinama godina i kotrljajući se, vođeno silom okretanja, upalo u samleveno zrnevlje, koje ga ubrzo zatrpa. Sutradan, zrno završi u džaku zajedno sa brašnom, koji utovariše na kamion, pa na voz, pa na avion i na kraju ga iz aviona izbaciše u velikom sanduku sa padobranom.
Vojnici nađoše sanduk u šumi i odnesoše ga u šator, gde je bila vojna kujna. Istog dana, kuvar je napravio pogače i razdelio izgladneloj vojsci. U jednu od pogača zapalo je i dalje nesamleveno zrno. Vojnik je halapljivo jeo, ali već posle nekoliko zalogaja, poče pucnjava. Granate su padale na sve strane, pa je ratnik strpao pogaču u ranac i dao se u beg sa ostalim vojnicima. Uspeli su da se dokopaju jedne pećine i tako spasu od bombardovanja.
Ubrzo se sve umirilo i umorni vojnici su zaspali. Sutradan su pažljivo izašli iz pećine i videvši da nema neprijatelja u blizini, posedali po travi da doručkuju.Vojnik kod kog je bila pogača sa zrnom, seo je na samu ivicu proplanka, na jedan kamen i posmatrao kanjon koji je bio ispod njega. Otpio je nekoliko gutljaja vode iz čuture a zatim izvadio pogaču iz ranca i zagrizao je. U prvom zalogaju je bilo zrno, tvrdo kao kamen. Vojnik je zagrizao i polomio baš zub koji je bio pola pod zlatnom navlakom, a zrno se zaglavilo u zlatnu krunicu. Opsovao je i ispljunuo polovinu polomljenog zuba. Zrno je počelo da ga žulja i on ustade da potraži neki špic, kako bi iščačkao zub i izvadio zrno za koje je mislio da je kamen.
Posle samo nekoliko koraka, pao je kao pokošen. Snajperista ga je pogodio tačno u srce. Ostali vojnici poskakaše, ali kasno. Mitraljeska paljba, sa obližnjeg brega, sve ih je pokosila. Niko nije preživeo.
Dvojica mitraljezaca se zatim spustiše do pobijenih vojnika. Jedan je preturao rančeve, uzimao sve što vredi i skidao ručne satove, a drugi je skupljao preostale pogače i usput otvarao usta pobijenim vojnicima, tražeći zlatne zube. Pravim zubarskim klještima je povadio desetak zlatnih krunica, među kojima je bila i ona sa zaglavljenim osušenim zrnom i sve povađeno stavio u kožnu futrolu za durbin, već skoro punu zlatnih zuba. Mrtve vojnike su gurnuli u kanjon i ubrzo napustili mesto krvoprolića.
Vojnik koji je mrtvima vadio zlatne zube nekako je preživeo rat. Vratio se kući, ali tamo nije zatekao nikog živog. Poginuli su mu i roditelji i sestra. Pošto je iz rata doneo punu torbu zlatnih zuba, ubrzo je počeo da ih prodaje i tim parama obnavlja razrušenu kuću. Prvo je prodavao čiste zlatne krunice iz kojih nije morao da vadi ostatke zuba, a tek kasnije i one druge, među kojima je bilo i zaglavljeno zrno. Prodavao je i prodavao i nikako da dođe do krunice sa zrnom. U međuvremenu se oženio i dobio sina. Svoje blago nije nikome pokazivao, jer se plašio objašnjavanja. Preostale zlatne krune je stavio u čauru od topovske granate, koja je stajala u vitrini u dnevnoj sobi i služila kao vaza za suvo cveće. Tu je zrno bilo sve do sledećeg rata.
Prilikom prvog bombardovanja, granata je pala blizu kuće. Od potresa, čaura sa zlatnim zubima je izletela iz vitrine i krunice su se rasule po daščanom patosu. Zlatna navlaka sa zrnom je zapala između dve daske i zaglavila se. Kada je starac, koji je u prošlom ratu vadio zlatne zube mrtvacima, izašao iz podruma, prvo je ušao u dnevnu sobu i videvši šta se desilo, na brzinu pokupio rasute krunice i napunio džepove. Žena i sin su došli kasnije i ništa nisu videli. Ubrzo su napustili varoš.
Žena je posle nekoliko dana umrla od moždanog udara, starac je završio u konc-logoru, a sin je regrutovan i nakon rata se vratio u svoju varoš i očevu kuću, kao narodni heroj, bez jedne ruke.
Uskoro se oženio i na nagovor žene, počeo da renovira staru kuću. Majstor koji je skidao brodski pod, pronašao je zapalu zlatnu krunicu sa zrnom i dao je gazdi.
Zbog pokazanog poštenja, majstoru je rečeno da je zadrži i ako hoće proda. Ovaj je tako i učinio. Već sutra je krunicu prodao prvom privatnom zubaru i za te pare kupio boks cigara.
Zubar se zagledao u krunicu i video da je u njoj parče zuba. Uzeo je lupu i tada shvatio da je to zrno sasušenog kukuruza. Špicastim instrumentom je izvadio zrno i palcem ga ispalio kroz prozor, razmišljajući: kako se to zrno našlo u zlatnoj navlaci tako zaglavljeno?
Zrno, bačeno kroz prozor, palo je na betonsku stazu.
Vrana koja je stajala na oluku, odmah je ugledala zrno i u letu ga pokupila, progutavši ga. Vratila se na oluk, a predveče je poletela u svoje gnezdo, koje je bilo nedaleko od varoši, usput nadletajući šumarke i sveže uzorane njive. Zrno koje se sušilo stotinama godina, nije uspela da svari i izbacila ga je sa izmetom, iznad jedne njive. Zrno je upalo po sred brazde, a sutradan je prošao traktor i zatrpao ga. 

* * *
Pre neko veče, moj sin, na povratku iz grada, kupio je kesicu kukuruza kokičara. Samo mi je zavrljačio kesicu, rekavši da znam šta mi je činiti i zavalio se u fotelju da gleda neku seriju. Ja sam uzeo svoju omiljenu šerpu sa staklenim poklopcem, nasuo ulje, sačekao da se zagreje, pa po vrelom ulju prosuo zrna koja su prekrila dno i šerpu poklopio. Voleo sam da posmatram kako zrna pucaju i postaju lepe bele kokice. Dok je rafal dopirao iz šerpe, spremio sam veliku činiju i so. Prodrmusao sam šerpu i ubrzo je kanonada utihnula. Izručio sam sadržaj u činiju i posolio pa odneo sinu.
Sutradan, kad sam prao šerpu, primetio sam da je jedno zrno ostalo celo. Mlaz vode ga je izbacio u sudoperu i ono je zajedno sa sapunicom nestalo u slivniku...