КОРАЦИ

Ivan Lalović
SAVRŠEN BEG

 U DNU HODNIKA

Bili su moleri da kreče,
udarali po zidovima
i plafonu, pili rakiju,
za ručak jeli pasulj,
dom se zabeleo kao rasna
jabuka
na odgriženom mestu.
Sem u dnu hodnika,
gde nisam dao pristup
milosnoj farbi:
odatle Svedržitelj žulja,
opominje i –
plaši.

 ZAVIČAJNI ORAH

Izmestim li zavičajni orah
pod prozor stana
u predgrađu,
dobiću nepovrediv prizor:
gradska svraka načeće
još nezreli plod,
pod krošnjom smeškaće se
ambrozija,
aždaja iz dečijih snova.
Urimovaće se predstava sa
groznim ukusom metala
u ustima,
a da je đavo odneo šalu
kazaće zapušen oluk,
kič zavesa na prozoru kuće
preko puta,
veštačko oko novog komšije
koje gađa kletvom
jače, preciznije
od crne mačke, što iza ugla,
srče mozak mesečini.

 SAVRŠEN BEG

Zaspim na brzaka! Savršen beg.
Ne, to što usnim nisam ja,
nisu moji papci, nemoguće,
nisi ni ti, niti tvoje šiljate
nije ni plesan sa zidova,
ni čaša vode ispijena
do pola.

 IRVASI
                                     Marku Vukoviću

Pisac do pisca
u kafani Lovac.
Između zalogaja pomene se Pavić,
Hazarski rečnik, masoni,
između gutljaja, Kišovo crnogorsko
poreklo, bezvredna domaća literatura.
Kroz dim gledam u nestvarne rogove
raspoređene po zidovima:
ne znam da li je to umetnost rakije,
ili danak prevarenih muževa
što su ovde društvo čašćavali pićem.
Na Deda Mraza ne sumnjam –
iznad stolova irvasi lete li, lete.

 ZIMOVANjE

Stigli smo!
Ali, gde?
Gle, starmalo prase,
eno raspusna ovca,
alpski bik pase
crepove,
žudnju žena.
Neće biti da smo se
ovamo uputili.
Magle na prodaju koliko voliš,
kao hipnotisani punimo kese.
Tu je cirkus, ringišpil, šećerna vuna,
lilihip, vatromet.
Pa, zar nije januar?
Otkud ovolika jara,
ovoliko devojaka golih telesa?
Magarci igraju šah, koze domine,
konj, ispod suncobrana, zove nas
na poker. Gde je šuma, gde je sneg?
Gde je vodič da mu se krvi napijem,
jel’ ovo seno hotel iz kataloga,
a onaj ambar crkva u kojoj bi se
nedeljom molili.
Kako ćemo, draga, kući?
Odakle?
Izvini, gde su nam deca?

          SEM TOGA

Sipi prebrzo pesak u klepsidri
i gasi se, već, najviši prozor.
Čeljad spava, škrguće zubima,
sanja vreme budućih ratova.
Sem toga:
škripi sto, pucketa orman,
zuji zamrzivač
u kome pilići i ćurke
mere ruku mesara.

           DVOBOJ

 
Ne bih se kladio u tvoje oružje,
moćan jesi,
ali pazi, može da te snađe
nešto sasvim podlo, sofisticiranije
od svega što se kuva
po tajnim kuhinjama,
ako ti se raspišem, udarim
sitna slova na bezbroj stranica,
da te bacim u tamnicu besmisla,
da te gurnem u ponor ničega,
da se čudiš čudu neviđenom,
da me moliš da ti kažem
na šta ciljam
dok reči nižem,
da me kumiš da prestanem,
dok, kumeći me, ne pogineš