Tihomir Nešić
SVEDOČENjE IZ KRČME „BALKAN“
Da, ja sam konobarica, tačnije,
šankerica ovde u „Balkanu“, gde navraćaju svakakvi, ponekad pomislim – ološ, a ovi
su došli zajedno, to sam dobro upamtila zato što ovde malo ko ulazi sam, pa ih nisam
odmah odmerila I ocenila, možda i zato što sam baš tada gledala u niz starih i napuštenih
vozila koja su trulila duž ove naše ulice što se zove Moravski put, u stvari je
drum, pa mnogi, ali samo dok su trezni, ovaj naš „Balkan“ zovu krčma na drumu; gledala
sam taj krš i lom, i pitala sam se šta se sve u kojem od tih bivših vozila događalo
(to mi pada na pamet i kad vidim stare kuće); a oni, ovi o kojima me ispitujete,
izvinite, pitate, oni se, mada su se ponašali nekako gospodski, pojaviše kao da
su izašli iz tih krntija, glasno pričajući, i tada su samo dvojica galamili, ne
svadljivo, već onako kako govore ljudi koji pričaju nešto što samo oni dobro znaju,
pa pretičući se upadaju jedan drugome u reč, dopunjuju se i tako uveličavaju zadovoljstvo
što razgovaraju i što pri tom ne misle isto.
Da, bilo je to vreme kada
je „Balkan“ bio miran, nije bio pun, kad su se dnevni gosti razišli a večernji još
nisu naišli, pa je tu u početku bio samo taj smešni Pesnik, koji ponekad nije izlazio
od otvaranja do zatvaranja, neki kažu zato što se zagledao u mene i zato što sam
mu ja, kažu, nekakva inspiracija, mada meni izgleda da on u mene gleda kao kroz
staklo, naročito kad oseti da mi nije mrsko da ga slušam, kao što beše tada, zato
što je bilo zadimljeno kad je pitao da li prodajem dim, meso na dimu ili dimljeno
meso, pokazujući šakama na koje meso na meni misli.
Da, on je pio, a oni alkohol
nisu konzumirali, seli su za sto nasred sale, kao da je njihov, zapalili iste cigarete
(mirisale su otmeno) i naručili voćne sokove, po čemu sam ja procenila, jer nagledala
sam se takvih, da su od onih što izgleda kao da zalutaju u kafanu i sede samo dok
ne završe započetu priču, pa me nije iznenadilo ni kad je taj koga sam, zato što
je, iako mu nije više od trijes godina, bio potpuno ćelav, ja nazvala Maslačak,
prvi put bučno ustao, prišao mi, lupnuo šakom o šank i rekao „Daj mi jedno žestoko
da ga na licu mesta ne ubijem“, i tako mi skrenuo pažnju da, otkad su ušli, samo
jedan priča, pažljivo ga sluša jedino taj treći koji je, kažem, imao belu kosu, pa sam njega valjda
zato krstila Sneško Belić.
Da, o njemu najmanje mogu
da kažem, jer je on ćutao, a jedino je, kažem, neprestano govorio ovaj nesrećko,
uporno kao da cedi suvu voćku, a ja takve daveže – mada mi je nekako bio blizak,
kao da je naš, mislim, stalni gost – ne marim, pa sada mogu da kažem samo ono što
sam povremeno čula, jer sam ga odmah procenila da je jedan od onih što, dok govore,
svim se silama upinju i da izgledaju pametno i da im se stalno vidi kako su im zubi
zdravi, zbog čega sam u prvi mah pomislila da onaj što što sam ga nazvala Maslačak
možda zato nervozno prilazi šanku, da možda i ne glumi ljutnju, kako tajni pijanci
obično čine, da bi predstavili da su trezvenjaci, pred drugima cevče bezalkoholno,
a smisle najnemogućiji razlog da se kao rasrde i priđu šanku, krišom da drmnu ljutu.
Da, i toga što je pričao lako
sam stavila u odgovarajuću fioku, ovde u „Balkanu“ se to brzo nauči, jer tu, kažem
vam, dolaze svakakvi, ali i među njima je, kao što je inače među ljudima, najviše
takvih što misle, uobražavaju ili se pretvaraju da baš sve znaju, sve umeju da objasne,
da oni najbolje razumeju ono što niko ne shvata, da su pametni kako kad niko nije
bio.
Da, njih dvojica uopšte nisu
ustajali, ni makli se s mesta nisu, ni u toalet da odu, taj je samo pričao i pričao
(valjda zato ni ime njegovo nisam čula, niti sam nadimak mogla da mu prikačim) a
ovaj što su ga zvali Sneško Belić naslonio bradu na dlan, samo podiže jednu obrvu,
a kao i da ne trepće, koliko se unosio u slušanje priče čak mu je cigareta dogorevala
do samih prstiju, mada ništa nije pitao, niti je protivurečio, bar kad sam ja prema
njima gledala, prosto, bio je slika čoveka koji nikome i nikada ni za šta ne ume
da kaže: Ne.
Da, ništa o njemu, ni nadimak,
on je za mene i sada samo onaj koji je nepresušno pričao, i to toliko glasno da
sam, samo da mi je bila volja, mogla svaku reč da čujem, jer čak i Pesnik je jedno
vreme ćutao, a nije, kažem, u „Balkanu“, kao obično, bila galama, niti je taj spuštao
glas, krio o čemu govori, jednostavno,
ne znam o čemu se radilo zato što ih nisam pažljivije slušala pošto mi je to što
je on žvalavio ličilo na svakodnevne, kao ih zovemo, „balkanske žvake“, na ono što
svako ovde u Srbiji počne da preživa čim uđe u kafanu, kao da samo zato i ulazi,
a bilo mi je, da budem poštena, zanimljivije ono što mi je Pesnik počeo na uvo,
pa sam se, iako mi je bilo teško da razgraničim da li drugi lupaju veće gluposti
ili on više baljezga, možda kao luda zakikotala, kad mi je šapnuo da su moje grudi
dve namagnetisane lopte koje se istovremeno privlače i odbijaju, pa bi samo on mogao
da pomogne da se konačno smire, kako se ne bi sudarile i eksplodirale.
Da, moram da se upnem da bih
se setila još nečega, jer taj što je previše pričao, za razliku od Pesnika, vrteo
je – činilo mi se, kažem – uobičajenu kafansku priču, na primer, da smo mi govno
od naroda, da mnogo smrdimo, a u stvari smo golema zabluda, i zato sebe i druge,
i kad o sebi mislimo mnogo dobro, zavaravamo, ali varaju se i oni koji misle da
mi nismo ništa, jer važno je da, bar kad sklopimo oči, kad pogledamao u svoj ponor,
vidimo da se prašina diže kad je buka, ali se spušta u tišini, pa je, znači, i naša
glupost slična (jedino tad se pridigao i pljesnuo po guzici) delu tela koji se najmanje
spominje, ali na koji se najčešće misli.
Da, spominjao je i državu
i vlast i uređenje, šta sve ne, pa ja nisam videla Srbina koji u kafani time ne
ispire usta, kao što Turcima, Nemcima, Hrvatima, Bugarima, Šiptarima, svim nacijama
s kojima smo imali neka posla svaki Srbin u kafani čačka zube, i da sam ja sve to
pažljivo slušala diplomata bi’mogla da budem, ali mene to ne zanima.
Da, kad bolje razmislim, onaj
što ga nazvah Maslačak je najviše skakao kad se spomenu promene, kao da ga tad nešto
ubode, dojurio bi do šanka, busao se u grudi i zarivao prste u ono malo kose što
mu je ostalo, škrgutao zubima „Ubiću ga ako ne ućuti, ja ću da ga ubijem“, tako
da sam ga, pošto je, trčeći tako
tamo-ovamo, strusio pet ili šest pića, pitala da li su iz istog preduzeća, da li
se godinama poznaju, vode li ovakve razgovore svakog dana, pa kad mi je sve potvrdio,
postavila sam mu pitanje zašto onda ne sedne i ne naruči piće kao čovek ili zašto,
ako mu je teško, ne ustane i ode
kući; on me je pogledao zabezeknuto, okrenuo se, vratio se za sto i nastavio da
sedi ćuteći.
Da, nikoga pojedinačno nije
spominjao taj što je neprestano mleo, naprotiv, govorio je sve nekako okruglo pa
na ćoše, a kao da je od svih nas tražio da mu, na primer, pokažemo nekoga koji nikada
nije aplaudirao nekome za koga se kasnije pokazalo da je lažov, prevarant, čak zlikovac
ili obična budala, da mu imenujemo nekoga koji nije, makar iz inata, druge ubeđivao
da im nikad bolje nije bilo, a da li smo mi nešto više od ostalog sveta ili da li
smo bar posebni, pitao je, a nije davao vremena da se smisli odgovor, odmah je nastavljao:
„Da, zato, može da se veruje samo onima koji se još nisu rodili, jer i među vama
što ste udarili u zid i glavu razbili – ima onih koji veruju da na ovom svetu, ipak,
ne postoji pravilo da jedni samo dobijaju udarce a drugi da ih uvek dele.“
Da, postalo mi je sumnjivo,
ili čudno, kad je Maslačak učestao trčanje do šanka, pa počeo da naručuje duplu,
i, umesto krišom, ispijao da svi vide, pa i pretio otvoreno, okrećući se svakom
kafanskom ćošku „Ubiću ga, ne mogu više da ga slušam, moram da ga ubijem“; ali ja
sam
se tada smejala, jer umirivalo
me je to što je onaj koga su zvali Sneško Belić, češkajući se po beloj kosi, i dalje
mirno slušao, ne podižući obraz s dlana, ne skidajući oči s govornika, kao da je,
božemeprosti, zaljubljen u njega, a ima i takvih, svega sam se ja u ovom „Balkanu“
nagledala, pa ipak nisam videla da neko, kao on, toliko zaneto sluša da zaboravi
da lizne i sok koji su naručivali, sve tri
čaše je na brzinu, kad kratko zaćuti, ispijao taj što je neprestano pričao.
Da, rekao je, konkretno u
tom trenutku, da smo mi narod koji ne može bez usrećitelja, da nam je na vlasti
dobar svaki koji nam pomogne da se lažemo kako smo veliki, a još bolji ako nam omogući
da što manje radimo, i to samo ono što hoćemo, i obezbedi nam da nikad ne budemo
krivi za ono što ne uradimo, da mi drugima možemo svašta a da nama niko ništa ne
kaže, ali da je krajnje vreme da prestanemo sami da pravimo onoga koji će da nas
jaše, a kad ga ne napravimo i ne nađemo – da ga izmišljamo.
Da, ne mogu da se zakunem
da li je baš to u kritičnom trenutku rekao, upamtila sam da je taj što su ga zvali
Maslačak jedanaesti ili dvanesti put besno ustao, gotovo urlajući „Ubiću ga ovog
momenta“, pa sad obema rukama lupnuo šank, onda stisnuo čašu s pićem, toliko jako
da
je zdrobio, pa sam zato samo
krajičkom oka mogla da vidim, onako kako gledaš kad si mislima negde daleko, a gde
sam tad bila, pojma nemam, zato se kao kroz maglu sećam da je do mene iz daljine
dolazio Pesnikov glas, pitao je da li znam šta je zbrka na zemlji, i sam odgovarao:
„Sve što čovek uradi.“
Da, tresnulo je, ma, da, trgla
sam se kad je stolica pala, ali pomislila sam, prvo, da ovde na drumu na kojem je
Balkan stalno nešto treska, znate, sudari i tako to; ali kad se i Pesnik osvrnuo,
svatila sam da je bapnulo ovde unutra, pa sam mislila da to Maslačak ponovo skače
i sapliće se jer je već pijan, nisam, znači, odmah shvatila šta se događa, samo
sam kao u snu videla kako prvi put ustaje Sneško Belić, da, taj
s belom kosom što je do tada slušao kao nem i oduzet, pa sam i ja kao omađijana
gledala kako razmešta one tri prazne čaše po stolu, pa gura ruke u džepove, u svakom
redom tražeći nešto, pa vadi nož, britvu na rasklapanje, otvara je, s dva prsta
briše oštricu, a i dalje ćutljivo gledajući u jednu tačku koju je samo on video
tamo gde se spajaju zid i tavanica, i naginje se kao da će, konačno, i on nešto
da kaže, pa iznenada, naglo zariva sečivo u grudi onom što je možda se to samo meni
činilo – i dalje pričao, bode ga još jednom negde ovde kod sise, a ja vidim, tako
mi je u jednom trenutku izgledalo, da su i jednom i drugom usta širom otvorena, kao da će nešto isto obojica
jednovremeno da kažu.
Da, ovaj što je srdito jurio
od stola do šanka i pretio, taj se prvi srušio, iako je od njih bio dva metra udaljen,
čim je prva kap krvi prsnula, odjednom je, pre nego što se po podu prostro kao da
su mu iz mesa izvučene kosti, pocrveneo, progrcao „Opet krv, ne podnosim“. A oči
mu se iskolačiše kao da će da iskoče, još više je pobeleo i samo se skljokao, tako
da sam pomislila, božemeprosti, da je tad najviše ličio na maslačak.
Da, onaj ubodeni se još ljuljao
na omekšalim nogama, pa je tek onda pao, i to baš na ovoga koga su zvali Maslačak
i koji se na podu bio zgrčio kao dete u materici; strovalio se preko njega kao da
ga od nečega štiti, s raširenim nogama i rukama, tako da je, božemeprosti, izgledalo
kao da se prsi da bi mu se što bolje video nož zaboden u grudi.
Da, samo Sneško Belić je ostao
uspravljen, jer i ja sam pala na šank, preko kojeg je Pesnik već bio prevešen, ali
je, pijano kao i uvek, prvi progovorio i prvi put kazao nešto što me nije zasmejalo:
„I tako nas naše žrtve ostavljaju u životu mrtve.“
Ne, ne, onaj što je jedini
pažljivo slušao i ovaj što je pretio nisu se ni dotakli, ni jednom; a ja i Pesnik
– on je, dok sam ja smrznuto ćutala, deklamovao neku od mnogih njegovih pesama o
Moravskom putu – važno, on i ja nikoga i ništa nismo dirali.
Sve je u „Balkanu“ i sada
kako je bilo.