КОРАЦИ

Jovanka Vukanović
GRANICE NESTAJANjA
Skica za portret Jovana Radulovića


Prema ocjeni književne kritike, Jovan Radulović spada u red najboljih srpskih pisaca danas. To mu priznanje, bez sumnje, pripada bez ostatka. Pogotovo ako se njegov stvaralački opus sagleda iz vizure geografsko-istorijske toponimije srpskog naroda Dalmatinske Krajine, od njegovih prvih spomenika iz XIV vijeka do sveopšteg egzodusa avgusta 1995. godine. Vizure koja je tražila i konačno dobila svog Singera, Solženjicina, Crnjanskog. Istina, svaka vrednosna skala, prije svega ona čije se procjene odnose na visokoreferentne vrijednosti, ukoliko hoće da izbjegne mogući rizik apologetskog prilaza, mora imati duboko analitičko pokriće. U ovom slučaju ne samo u Radulovićevim djelima već i u paralelnom, širem tematsko-estetičkom kontekstu, prije svega u opusu Sime Matavulja i Vladana Desnice, kao velikih književnih i duhovnih protagonista istog kulturnog i socioistorijskog miljea, iz kojeg izvire i Radulovićeva proza. U njima je ovaj autor pronalazio jaku inspirativnu kopču: kod Matavulja na fonu egzistencijalističko-dokumentarističke
potke, a kod Desnice još i na teorijsko-filozofskom planu – da bi svoj književni talenat ovaplotio punoćom sopstvenog jezika i idejnom zaokruženošću svoje stvaralačke vizije.
Koja su to bazična uporišta Radulovićevog književnog svijeta, iz kakve životne mat(r)ice crpi motive, na koji ih način komponuje i u čemu se reflektuje njegova književna i životna istina? Pitanja se, ovom prilikom, podjednako odnose na Radulovića kao novelistu, pripovjedača i romanopisca (dok njegov scenaristički i dramski opus, koji se najvećim dijelom odnosi na isti problemski krug, zahtijeva zasebnu analizu).
Ako izuzmemo nekoliko drama i novijih priča s urbanim, savremenim motivima, kao i dijela esejističko-dnevničkih zapisa, preostali, veoma zamašni opus (12 knjiga, zavisno od izdavača i izbora) predstavlja jedinstveni tematski kompleks vezan za istoriju, biće i sudbinu Srpske Dalmacije i njenog naroda. Ona je autorova apsolutna i „faktografska tačka“. Takva Dalmacija, ma koliko specifična i jedinstvena po svom socio-etno-kulturološkom biću, bila je višedimenzionalna projekcija ideološkopolitičkog, klasnog i vjerskog ukrštanja, ogledanja, satiranja, žilavog prkošenja, slobodoumnog zanesenjaštva, mitsko-tradicijskog prepoznavanja i urušavanja, istovremeno.
Već prva knjiga Jovana Radulovića – zbirka priča Ilinštak iz 1978 (dopunjena izdanja 1984. i 1991) predstavlja u to vrijeme novi literarni senzibilitet i po građi i po jeziku. Ovim, kao i svim njegovim kasnijim djelima, otvorena je u srpskoj prozi po mnogo čemu izazovna galerija svježih, autentičnih likova, vajanih po mentalnoj matrici dinarske gorštačke psihologije. A ta psihologija, projektovana na bazi individualnog i kolektivnog identiteta, kao najjače konstante u istorijskom pamćenju, u ovom slučaju više usmenom nego pisanom, uspostavljala je različite modele egzistencijalnog opstajanja, kako onog dnevnog, tako i onog dugoročnog, duhovno osmišljenog. Otuda o smislu života, iako sa različitih pozicija, s podjednakom težinom govore škovacin – čistač ulice, pop, narodni tribun, sreski odbornik, čobanin, profesor, cestar, seljak, sluga i najamnik.
Tipološki zrelo fundirani već u prvoj knjizi, Radulovićevi likovi će svoju dodatnu literarnu punoću doživjeti u njegovoj drugoj zbirci priča Golubnjača. Težište autorovog kazivanja izvire iz istog životnog povjesma – posni seoski pejzaž – urvine, kamen, jaruge, dinarske goleti, golomrazice i usred ljeta. Sve to dato je u slikama jednog rubnog, gotovo nadrealnog kosmosa u vremenu čemernog, redukovanog tavorenja u poratnom vremenu (Drugi sv. rat).
Sa tako uvjerljivom literarnom transmisijom života Radulović nastavlja i u istoimenoj drami Golubnjača koja je, nama danas iz dobro znanih razloga, prerasla u politički slučaj, ali sada bez razloga. Bez razloga, jer napadan od strane vrha i baze tadašnjih ideološko-političkih, klasnih i vjerskih konfesija, pa i nekih literarnih djelatnika zbog, kako su isticali, nacionalšovinističkog rovarenja po ujedinjenom bratstvu i jedinstvu tadašnjih nam naroda i narodnosti, Radulović je, međutim, kako je pokazao i najnoviji rat, samo potvrdio svu iluzornost demagoškog utemeljenja jednog društvenog sistema. Mnogi su u to vrijeme previdjeli da je „slučaj Golubnjača“ samo simbolični stepenik u još dublji istorijski koloplet koji je, vjekovima nerazjašnjavan ili definisan na pogrešan način, na nesreću, ubrzo neumitno rezultirao nepojamnom ratnom eskalacijom i srpskom nacionalnom tragedijom. Ali, na svu sreću, i velikom stvaralačkom eksplozijom u djelima ovog pisca.
Za svakog stvaraoca, njegova sopstvena vizija formuliše perspektivnost njegove priče. Otuda on, i kad piše o bilo kojem vremenu, samo otvara njegove buduće slojeve, slojeve „istorije budućnosti“. Međutim, ostvariti takvu perspektivu – ali sada u suprotnom smjeru – „budućnosti prošlosti“, i na osnovu nje izgraditi jaki, plodonosni analitički luk, kroz koji se, u svoj svojoj kompleksnosti, paradigmatski ucrtava egzistencijalni tok jednog naroda, kolektiva – tražilo je, pored snažnog literarnog umijeća, i autorovu posvećenost dokumentarističkom traganju i dešifrovanju građe, njegovo distantno a u isto vrijeme opsesivno uranjanje u provokativni palimpsest istorijskih dešavanja.
Otuda, Radulovićeva stvaralačka kosmogonija počiva, u osnovi, na dubinskoj projekciji građe koju je, gotovo u svakom svom djelu, na jednako uspješan način i kompozicijski pratio, smještajući je u više tokova svijesti, tj. provlačeći je kroz savremenu, veoma sugestivnu, autentičnu poetsku transmisiju. Radulovića čini velikim stvaraocem upravo ta činjenica da je između građe i načina njene obrade uvijek nalazio optimalnu simbiozu, ne dozvoljavajući ni svom jeziku ni temi (koja je, kako je često i sam isticao, pronalazila njega a ne on nju) ni najmanju mogućnost praznog hoda. Takav model priče jednako se ostvaruje u sceni otvaranja lokalnog doma kulture, ili u balotanju pred seoskom kafanom, koliko i u kopanju bistijerne, ili pak u slaganju Žitija Gerasima Zelića, manastira Dragović, u dešifrovanju stvaralačkog portreta Vladana Desnice, na primjer, ostajući čvrsti unkt međaš u filtraciji sudbonosnih događanja jednog kolektiviteta.
Na tom fonu koncentrovane istoričnosti najvećim su dijelom i filmski scenariji, radio i TV drame, ali prije svega knjige Po Srpskoj Dalmaciji, Dalje od oltara, Izgubljeni toponimi i romani Prošao život i najnoviji Od Ognjene do Blage Marije.
Nakon što se iz sadašnjeg trenutka sagleda sav taj univerzum kroz koji je odisejski plovio Jovan Radulović i uspio da ga, sa svim njegovim kadencama, reintegriše i sačuva u čitaočevoj svijesti, ostaje, nažalost, činjenica da je pisao o svijetu kojeg, u stvarnosti, zapravo, više nema. Zato možemo reći da literarna transpozicija toga svijeta kroz opus ovog pisca (ako se izuzmu njegove eventualne muzejske i arhivske realije, kojima će vrijeme, a što se u ljudskoj civilizaciji nerijetko pokazivalo, možda dopisati neku drugačiju „učinkovitost“) predstavlja njegovu izvornu, suštinsku realnost, spomenički biljeg i pisani trag jedne civilizacije u nestajanju.
Pišući o romanu Od Ognjene do Blage Marije, Goran Maksimović je ustvrdio da zadatak pisca nije u tome „da bude istoričar niti da njegovo djelo bude dokumentarni izvor za neka buduća istraživanja ovih događaja“. Sa formalno-standardne strane gledano, Maksimović je potpuno u pravu. Međutim, način na koji Radulović prilazi materiji, kojom poetikom je oživljava i širi i osmišljava njen značenjski spektar, a opet ostajući vjeran originalu, nastojeći, kako je i sam jednom rekao, da njegova priča ne bude „banalno i doslovno prepoznatljiva“, čini da njegova proza bude više od istorije. Da, više od istorije, i to najmanje iz dva razloga, a to su: jezik i leksika Radulovićevih likova injihovatipološka psihologizacija.
Ako je čovjekovo biće u jeziku (polazeći od njegove osnovne sintaksičke do strukturalističke, semiotičke i drugih teorijskih sistematizacija), onda je ono u potpunom sadejstvu i harmoniji sa jezikom kojim komuniciraju likovi Radulovićeve proze. Jezikom koji je u svom dugom dijahronijskom rasponu sažeo u sebe sve iskustvo kolektivne, narodske svijesti, kao etno-socio-kulturološkog specifikuma. Kao takav, on predstavlja autarhični, dobrim dijelom arhaični, nestandardni idiomski fenomen, ukazujući na činjenicu da je život, što je bivao posniji i redukovaniji u svojoj materijalnosti, a takav smo uglavnom i susretali u Radulovićevim knjigama, u leksičkoj verziji njegovih protagonista postajao maštovitiji, sveprisutniji i dalekosežniji. Kroz njihov rječnik pisac je ponudio dimenziju više: hiperrealnost jednog svijeta (Srpske Dalmacije), modifikovanog prema uzusima opore geografije i još mučnije istorije. Jezički fundus toga svijeta nije samo ogledalo metafizičke vibrantnosti, odnosno literarne punoće, već i svojevrsne misaone operativnosti i izrazito spekulativnog prilaza fenomenima života. A sve to izvedeno je kroz precizno osmišljenu kompozicionu strukturu koju čine unakrsna segmentizacija poetičkih modela: čas je to dokumentarni zapis, istorijski datum, čas monološki solilokvijum glavnog lika, ili sentencija iz bogatog mudroslovnog narodskog korpusa, potom prisustvo samog naratora – pisca, čija se priča u trećem licu počesto pretapa u direktni dijalog sa čitaocem ili u retrosnimak nekih od esencijalnih punktova u hronologiji date građe.
Kako autor sagledava svijet iz manje-više filozofske vizure opstanka, on po tom osnovu izgrađuje i svoj životni stav i postavlja gard prema svim mogućim egzistencijalnim izazovima. Upravo u tom segmentu dolazi do punog izražaja Radulovićevo majstorsko vajanje psiholoških portreta. Kod njega, kao po pravilu, u ezopovski sročenoj situaciji svaka epičnost poprima dinamički
tok. Izbjegavajući svaku dužu ekspoziciju u situiranju literarne građe, on s lakoćom usmjerava dijalog, goli, direktni, gotovo bez didaskalija. Otuda u portretizaciji prevladava dinamička likovnost i filmski ritam kadriranja događaja (posebno izraženo u nekim pričama iz Ilinštaka, Golubnjače, Izgubljenih toponima, a najviše u najnovijem romanu Od Ognjene do Blage Marije).
Radulović svoje likove (od fra Mije Kotaraša iz Dalje od oltara do, na primjer, Simeona iz Posljednje igre balota) situira najčešće u svojevrsni, već poznati nam, ambijent „malog mista“ (koji su u svojim djelima maksimalno apsolvirali Marinković, Brešan, Novak, Šoljan), u kojem se njihovi umnoženi solilokvijumi čas međusobno stapaju, čas individualno razabiru, ili kroz dijalošku digresiju ukrštaju i isključuju, zavisno od motivacije. A motivacija se najčešće manifestuje kroz njihovu karakternu matricu, egzistencijalno-statusnu, porodičnu vizuru, opšteduhovnu profilaciju...
I svaki od tih portreta prolazi kroz nekoliko poetikoloških tonaliteta, od kojih je najčešći ironijskohumorni. Njime autor obdržava idejnu perspektivu i balans svoje stvaralačke priče, iskazujući na taj način otklon od mogućeg jednostranog tumačenja života. Simbolički kazano, ovakvom reanimacijom psihološkog kompleksa svijeta o kojem piše i jezika kojim to ostvaruje,
Radulović je, ostajući vjeran originalu, otkrio njegove neslućene stvaralačke varijacije.
Jer, bojati se da će damar dojučerašnjeg svekolikog srpskog identiteta Dalmatinske Krajine, izrasle na vjetrometini rasijanja, tokom čijeg su se trajanja samo umnožavala nova rasijanja ili potpuna kidanja njenog tijela, veoma brzo poprimiti mitski karakter, preseliti se u još jednu priču o pričama i tako, po ko zna koji put, tanjiti i zamagljivati ovovremeni živi teren srpskog bića i njegove svijesti.
Srećom, ostaje proza Jovana Radulovića koja je put do našeg zaborava i nestajanja preusmjerila u literaturu visokih dometa, i kao takva, sama po sebi postaje sinonim za pamćenje kojem se vjeruje.
Po čemu se prepoznaje poetička signatura ovog pisca i na koji se način ostvaruje? Po tome što je Radulovićeva priča uvijek imala stvarnosni istorijski oslonac, a bila daleko od njegovog golog preslikavanja; što je svoju jezičku strukturu i mudrost crpila iz narodnog epskog testamenta a bogatila je i uveličavala konciznom (s)likovnošću i perspektivom; što je koristila čitav kolaž
savremenih postupaka (veoma uspjela dramaturška sinhronizacija pripovijedanja u prvom i trećem licu, uz mogućnost direktnog dijaloga uvođenjem čitaoca u samu priču, na primjer, zatim pismo, i to ne samo kao epistolarna forma, potom arhivski dokument, citat, zapis i slično), a da nije prešla u pomodnu literarnu bizarnost; i što je, pored ostalog, svojom leksikom nanovo
oživjela i sačuvala jedan svijet, rastočen od istorije na najbrutalniji način – govori samo jedno: da je Radulović, kako je i sam za sebe u jednom razgovoru rekao, već sopstvenim rođenjem „sudbinski zatočenik svoje teme“. Otuda, svako njegovo djelo zasebno, i sva zajedno, samo su jedna jedinstvena priča o sveukupnoj životnoj kosmogoniji jednog naciona, razdešenog u granicama sopstvenog krajnje redukovanog egzistencijalizma, i razapetog na geografsko-istorijskoj klackalici između katoličanstva kao prvog „komšije“, s jedne, i velikih sila Istoka i Zapada, s druge strane. Tako je stvarnosni i simbolički doseg moći jačega najilustrativnije ostvaren u priči Linea Grimani. Taj graničnik između dva carstva (koji je u posljednjim ratnoj tragediji devedesetih još bestijalnije ukopavan) obdržavale su iluzije, zanosi, herojstva, strah, inat, nada, ljubav i smrt Radulovićevog svijeta, kroz čiju je personifikaciju, u istoriji srpske književnosti, jedan (dinarski) etnikum najkompleksnije progovorio.
Taj svijet, međutim, koliko god bio uvezan jedinstvenom mat(r)icom, u nekim svojim segmentima manifestuje se kroz diferenciranu osjećajnost, što, u krajnjem, govori o autorovom preciznom i odgovornom vaganju sopstvenog odnosa prema tom istom svijetu: onaj iz Ilinštaka, preko Golubnjače (istoimene zbirke priča i drame) do Izgubljenih toponim“ čine djetinjstvo i odrastanje, sa izrazito gorko-humornom stranom života; novele Dalje od oltara – takođe su u ironijskom, ali nešto oporijem ruhu, dok sama problemska ravan prelazi u šire sociološke okvire (ilustruju to likovi: majka Gavrila Principa – Nana Pepina, narodni prvak Onisim Popović, fra Mijo, katolički preobraćenik...), iz kojih se već pomaljaju sjenke budućeg kolektivnog tragizma; u romanu Prošao život, taj kolektivni sunovrat, prije svega srpske inteligencije u Dalmaciji, poprimio je uistinu tragičnu vizuru. A samu priču autor je modelovao kroz sasvim autentičan, nesvakidašnji poetički rakurs – kroz pisma koja glavni likovi, kao mrtvaci sa onoga svijeta, međusobno razmjenjuju, objašnjavajući u njima svoju i golgotu svoga naroda.
Traumatičnu viziju stradanja i nasilnog iseljenja srpskog naroda sa njegovih vjekovnih prostora Radulović će najsveobuhvatnije ostvariti u romanu Od Ognjene do Blage Marije. Kompleks te odiseje biće sagledan u više nivoa koji, ako je suditi po knjiškoj obradi likova, ipak neće kulminirati krajnjom beznadežnošću, ali su zato aktivirani svi mogući senzori za, prema riječima kritičara – „antiherojsku demistifikaciju rata“. Radulović će svoje likove modelovati po diktatu segmentirane filmske priče, kroz čije će misaone i strukturne sklopove filtrirati i sopstveni odnos prema životu, svijetu i vremenu. Čini se da je ovim romanom načeo novu stranicu svog umjetničkog doživljaja i promišljanja toga svijeta: da se za običnog čovjeka, kao anonimnog pokretača istorije, bilo kao njenog promotera ili žrtve, ta ista istorija odigrava po unaprijed skrojenom modelu. Sve to usmjerava našu svijest u pravcu (retoričkog) pitanja: gdje su razgraničenja, a gdje stapanja moći i nemoći pojedinca i društva? U kom su srazmjeru Dobro i Zlo čovjekove prirode, strah, sloboda i etika njegove promisli?
To su pitanja kojima je Jovan Radulović posvetio sav svoj stvaralački opus. A o njima, kako je često isticala književna kritika, pisao tako da mu se vjeruje. Vjeruje, jer se u svom svjedočenju rukovodio opsesivnom istraživačkom imaginacijom, snažnim literarnim talentom i mudrošću kojom se napajao od rođenja: brušenom jezičkom metaforikom narodnog govora, čvrsto kodifikovanom etikom, po kojoj se znala mjera svakoj misli, situaciji i ideji, svakom pojedincu i svakoj zajednici.
I zato je kroz njegov jezik – koji je fenomen za sebe – progovorilo iskustvo epoha. Takva transmisija zahtijevala je jasnu, autentičnu, sugestivnu stvaralačku viziju.
Srećom, književna kritika, ali i sveukupna književna javnost prepoznale su je u Jovanu Raduloviću koji se, odgovornije od mnogih drugih, rukovodio onom poznatom maksimom da je „lako zapisati ono što se vidi, ali je teško vidjeti ono što treba zabilježiti“.