Žarko Milenić
KAKO SI
Pozvonio je prvi put.
Ništa.
Drugi put.
Isto.
Malo je sačekao, a onda je pozvonio i treći put. Neko je rekao slabašnim glasom:
– Hajde...
Ušao je u stan. Prisjećao se: lijevo je kupatilo, pravo – spavaća soba, desno dnevna.
– Moram li te ja moliti da uđeš?! – javlja se isti onaj glas. U dnevnoj sobi leži tetak i onaj glas njegov je glas.
– Kako si? – pita tetak i pruža ruku. Ruka je tanja nego prošle godine. I sasvim žuta. Kao limun na stolu pokraj tetkovog kreveta. Na limun još više podsjeća tetkova, sada ćelava, glava.
– Dobro – odgovara tetku.
– Sedi, što stojiš?!
Sjeda na jedinu stolicu. I tetkova pidžama je žuta.
– Kako su kod kuće? – opet pita tetak.
– Dobro su. Svi su dobro – odgovara tetku i gleda kroz prozor. Kiša više ne pada. Prozor je zatvoren. Zavidi rijetkim prolaznicima koji udišu čist vazduh.
– Pa, ti si sav mokar! – primjećuje tetak. – Brzo uzmi iz plakara moje pantalone, presvuci košulju, čarape, papuče su u predsoblju, ispod vešalice.
Poslušao je tetka. Pantalone su mu široke, nije našao kaiš pa mu spadaju, košulja prevelika, on je mršav.
Kao sada tetak. Vraća se u sobu i sjedne na stolicu. Opet gleda kroz prozor.
– Šta nije u redu? – pita tetak.
– Nisam položio ispit…
– Koji?
– Poslovna i razvojna politika.
– Ne sekiraj se… Položićeš.
Student ćuti.
– Kad je sledeći rok? – pita tetak.
– Za dva mjeseca.
– Tada ćeš sigurno položiti.
– Nadam se…
– Sigurno!
Student ćuti. Ćuti i tetak. Gleda u plafon. Student gleda u goblen na zidu. “Kosac žito kosi”. Lorkin stih.
“Pada zrelo žito.” A ovaj? Njegov?
– Naspi rakije – kaže tetak.
Student uzima flašu sa stola. Odvrće čep i sipa rakiju do pola čašice.
– Ne štedi – kaže tetak. – Nemam je kome ostaviti!
Student sipa rakiju do vrha. Zadnji put je pio rakiju na Novu godinu.
Ispije malo. Peče ga u grlu. Jaka je. Njemu je svaka jaka.
– Slab ti cug. K‘o da ti nisam tetak!
Student ispija ostatak. Suze mu naviru na oči.
– Hajde, još jednu i za mene!
Student sipa i drugu. Opet ispija malo. Ostatak neće ispiti, ma šta tetak rekao.
Tetak uključuje radio. Vijesti. Bira drugu stanicu.
Isto. I na trećoj. Konačno nalazi muziku.
– Ne volim kad se priča – kaže tetak.
Muzika je studentu poznata, ali ne može da se sjeti imena kompozitora.
Tetak gasi radio. Neće se čuti glas spikera koji treba da kaže: „Bio je to…”
Opet ćutanje.
Onda student pita tetka:
– Kako je tetka?
– Dobro.
– Radi li?
– Drugu smenu.
– A Ivana? – pita student za tetkičinu koja se prošle godine udala.
– Čeka bebu.
Ako bude sin možda će mu dati djedovo ime. I njena baba zvala se Ivana.
– Kako je u penziji? – pita student tetka.
– Dobro za početak.
Student htjede tetka da pita kad će dobiti stan, jer se podebela tetka uvijek žalila kako se u ovom stanu ne može ni okrenuti, ali se predomisli.
– Kako ti je baba? – pita tetak.
– Dobro. Starački.
– Koliko je njoj godina?
– Sedamdeset sedam.
– Puno – kaže tetak koji je tek zakoračio u šestu deceniju. Student se sjeti telefonskog razgovora između tetke i njegove majke. Svi bi je odmah pitali kako je zet. Tetka bi odgovorila: „Malo bolje” ili „Bolje”.
Otac je na to rekao:
– Šta možeš! Pustimo žive da žive.
Majka:
– Još si mlada.
Baba:
– Tako ti je to kad neko ima rak.
Prije studenta u posjeti su bili njegov otac i majka.
Tetak je tada bio u bolnici. Poslije je sam predložio da ga otpuste.
Prvo je otputovao otac. Nije htio da povede i babu.
Zatim majka. Zažalila je što je otišla. Odnijela je punu torbu, a vratila praznu. Sjetila se da joj je prošle godine, poslije smrti njene majke, zaova izjavila saučešće praznih ruku. Na sahranu nije došla. Neće ni ona njenom mužu.
– Jesi li se zaposlio? – pita tetak studenta.
– Nisam.
– Zašto češće ne svratiš?
Student sliježe ramenima. Kaže:
– Vanredan sam.
Zvoni telefon na stolu.
– Imamo gosta – kaže tetak, nakon “molim”. Tetka, s druge strane žice ne kaže na to ništa.
Tetak kaže: “Zdravo” i spušta slušalicu.
– Koliko je sati? – pita tetak.
– Devet i deset.
– Već? Sad će ona… Vreme joj je!...
Student odlazi u kupatilo. Stoji pred ogledalom. Kosa mu se osušila. Uzima češalj. Najveći. Sigurno je bio tetkov. Češlja se.
Davno, kao osnovac, bio je kod tetke u posjeti. Jedno poslijepodne ostali su sami u spavaćoj sobi Ivana i on.
Igrali se žmire. Na petom spratu.
Susjedi su se žalili. Tetak mu je tada zaprijetio:
– Ja ću tebe istuć kako te otac nije istuko!
Zašto se sada toga sjećao?
Neko je ušao u stan.
– Kako si, dušo? – rekla je tetka koja se s mužem često
svađala.
Student se tek tada sjeti da on tetku nije ni rekao „kako
si”, iako ga nije bio vidio punih godinu dana.