КОРАЦИ

Žarko Milenić
KAKO SI

Pozvonio je prvi put.

Ništa.

Drugi put.

Isto.

Malo je sačekao, a onda je pozvonio i treći put. Neko je rekao slabašnim glasom:

– Hajde...

Ušao je u stan. Prisjećao se: lijevo je kupatilo, pravo – spavaća soba, desno dnevna.

– Moram li te ja moliti da uđeš?! – javlja se isti onaj glas. U dnevnoj sobi leži tetak i onaj glas njegov je glas.

– Kako si? – pita tetak i pruža ruku. Ruka je tanja nego prošle godine. I sasvim žuta. Kao limun na stolu pokraj tetkovog kreveta. Na limun još više podsjeća tetkova, sada ćelava, glava.

– Dobro – odgovara tetku.

– Sedi, što stojiš?!

Sjeda na jedinu stolicu. I tetkova pidžama je žuta.

– Kako su kod kuće? – opet pita tetak.

– Dobro su. Svi su dobro – odgovara tetku i gleda kroz prozor. Kiša više ne pada. Prozor je zatvoren. Zavidi rijetkim prolaznicima koji udišu čist vazduh.

– Pa, ti si sav mokar! – primjećuje tetak. – Brzo uzmi iz plakara moje pantalone, presvuci košulju, čarape, papuče su u predsoblju, ispod vešalice.

Poslušao je tetka. Pantalone su mu široke, nije našao kaiš pa mu spadaju, košulja prevelika, on je mršav.

Kao sada tetak. Vraća se u sobu i sjedne na stolicu. Opet gleda kroz prozor.

– Šta nije u redu? – pita tetak.

– Nisam položio ispit…

– Koji?

– Poslovna i razvojna politika.

– Ne sekiraj se… Položićeš.

Student ćuti.

– Kad je sledeći rok? – pita tetak.

– Za dva mjeseca.

– Tada ćeš sigurno položiti.

– Nadam se…

– Sigurno!

Student ćuti. Ćuti i tetak. Gleda u plafon. Student gleda u goblen na zidu. “Kosac žito kosi”. Lorkin stih.

“Pada zrelo žito.” A ovaj? Njegov?

– Naspi rakije – kaže tetak.

Student uzima flašu sa stola. Odvrće čep i sipa rakiju do pola čašice.

– Ne štedi – kaže tetak. – Nemam je kome ostaviti!

Student sipa rakiju do vrha. Zadnji put je pio rakiju na Novu godinu.

Ispije malo. Peče ga u grlu. Jaka je. Njemu je svaka jaka.

– Slab ti cug. K‘o da ti nisam tetak!

Student ispija ostatak. Suze mu naviru na oči.

– Hajde, još jednu i za mene!

Student sipa i drugu. Opet ispija malo. Ostatak neće ispiti, ma šta tetak rekao.

Tetak uključuje radio. Vijesti. Bira drugu stanicu.

Isto. I na trećoj. Konačno nalazi muziku.

– Ne volim kad se priča – kaže tetak.

Muzika je studentu poznata, ali ne može da se sjeti imena kompozitora.

Tetak gasi radio. Neće se čuti glas spikera koji treba da kaže: „Bio je to…”

Opet ćutanje.

Onda student pita tetka:

– Kako je tetka?

– Dobro.

– Radi li?

– Drugu smenu.

– A Ivana? – pita student za tetkičinu koja se prošle godine udala.

– Čeka bebu.

Ako bude sin možda će mu dati djedovo ime. I njena baba zvala se Ivana.

– Kako je u penziji? – pita student tetka.

– Dobro za početak.

Student htjede tetka da pita kad će dobiti stan, jer se podebela tetka uvijek žalila kako se u ovom stanu ne može ni okrenuti, ali se predomisli.

– Kako ti je baba? – pita tetak.

– Dobro. Starački.

– Koliko je njoj godina?

– Sedamdeset sedam.

– Puno – kaže tetak koji je tek zakoračio u šestu deceniju. Student se sjeti telefonskog razgovora između tetke i njegove majke. Svi bi je odmah pitali kako je zet. Tetka bi odgovorila: „Malo bolje” ili „Bolje”.

Otac je na to rekao:

– Šta možeš! Pustimo žive da žive.

Majka:

– Još si mlada.

Baba:

– Tako ti je to kad neko ima rak.

Prije studenta u posjeti su bili njegov otac i majka.

Tetak je tada bio u bolnici. Poslije je sam predložio da ga otpuste.

Prvo je otputovao otac. Nije htio da povede i babu.

Zatim majka. Zažalila je što je otišla. Odnijela je punu torbu, a vratila praznu. Sjetila se da joj je prošle godine, poslije smrti njene majke, zaova izjavila saučešće praznih ruku. Na sahranu nije došla. Neće ni ona njenom mužu.

– Jesi li se zaposlio? – pita tetak studenta.

– Nisam.

– Zašto češće ne svratiš?

Student sliježe ramenima. Kaže:

– Vanredan sam.

Zvoni telefon na stolu.

– Imamo gosta – kaže tetak, nakon “molim”. Tetka, s druge strane žice ne kaže na to ništa.

Tetak kaže: “Zdravo” i spušta slušalicu.

– Koliko je sati? – pita tetak.

– Devet i deset.

– Već? Sad će ona… Vreme joj je!...

Student odlazi u kupatilo. Stoji pred ogledalom. Kosa mu se osušila. Uzima češalj. Najveći. Sigurno je bio tetkov. Češlja se.

Davno, kao osnovac, bio je kod tetke u posjeti. Jedno poslijepodne ostali su sami u spavaćoj sobi Ivana i on.

Igrali se žmire. Na petom spratu.

Susjedi su se žalili. Tetak mu je tada zaprijetio:

– Ja ću tebe istuć kako te otac nije istuko!

Zašto se sada toga sjećao?

Neko je ušao u stan.

– Kako si, dušo? – rekla je tetka koja se s mužem često

svađala.

Student se tek tada sjeti da on tetku nije ni rekao „kako si”, iako ga nije bio vidio punih godinu dana.