КОРАЦИ

Ilija Bakić
BEZVREMENI UNIVERZUM

Miroljub Todorović: Glad za neizgovorljivim
Nolit, Beograd, 2010.

 

Knjiga Miroljuba Todorovića (1940), nesporno značajne umetničke ličnosti druge polovine XX veka, odnosno prve decenije ovog, pod intrigantnim naslovom Glad za neizgovorljivim, obznanjuje se u impozantnom obimu od preko 650 stranica! Kako znatiželjni čitalac saznaje na kraju knjige, u nju su sabrane pesme iz pesničkih zbirki objavljenih u periodu od 1970. (zbirka Kiberno) do 2009. (zbirka Ljubavnik nepogode) a pridodata su i dva poetska ciklusa nastala krajem 2009. i početkom 2010 (Nestorov letopis i Jezik se iz lavine izliva) – sveukupno, raspon od 40 godina aktivnog stvaranja! Todorovićeva potpuna predanost i posvećenost poeziji, kraljici pisane reči, iznova je potvrđena i ovim tomom koji je tek isečak iz sveukupnog umetnikovog opusa. Začetnik, teoretičar i praktičar signalizma – neoavangardnog umetničkog pokreta koji je tragao i nadalje traga za novom osećajnošću, za novim temama i sredstvima prepoznavanja /tumačenja/gradnje mentalnih mapa stasalih u civilizacijskom okruženju kraja XX veka i početka novog milenijuma – Todorović je širokim zamasima (neretko osporavanim od tradicionalista) otvarao mnoge poetske horizonte (od vizuelnih i gestualnih do šatrovačkih i scijentističkih) i utirao puteve njihovog istraživanja koje su nastavljali i razvijali savremenici i istomišljenici širom sveta a nastavljaju ih i nove generacije pesnika.

Zahvaljujući Todorovićevim teorijskim promišljanjima, kao i knjigama koje su napisali teoretičari koji su proučavali bilo pesničku avangardu bilo ovaj pokret (Julijan Kornhauzer, Živan Živković, Milivoje Pavlović, Miodrag Mrkić, Ivan Negrišorac, Zvonko Sarić), struktura signalizama temeljno je analizirana i pojašnjena.

Pesnik, u Napomeni na kraju knjige, precizira da pesme koje su ovde sabrane pripadaju stohastičkoj i apejronističkoj poeziji. Stohastička poezija, kako je sam autor definiše, razbija rečenicu/stih oštrim rezovima a poetske celine formira tehnikom verbalnog kolaža. Asocijativno povezivanje reči, alogične sinteze, neočekivani spojevi i slike, nespojivo i/ili suprotstavljeno karakterišu ovakvo pevanje. Apejronistička poezija (od grčkog ’apeiros’ – neograničeno, beskonačno) delo je imaginacije i stvaralačkog rada jezika sa akcentima na ludizmu i jezičkom samotvorenju/samoostvarivanju; insistira se na jeziku kao složenom sistemu znakova odnosno na njegovoj ontološkoj osamostaljenosti. Oba tematsko-stilska smera Todorović je konstantno promišljao u svojim knjigama, bilo tako što je u različite knjige uvrštavao poneki poetski ciklus ili su čitave zbirke bile profilisane/formulisane kao čisto tematsko-stilske. Otuda je čitaocima unekoliko otežano praćenje pojedinih faza pesnikovog razvoja, pa je Glad za neizgovorljivim izuzetna prilika da se otkriju i spoznaju dešavanja na stohastičkom i apejronističkom polju signalističko/pesničkog rada. Istovremeno, njeno iščitavanje neumitno otvara nekolika teorijska i praktična poetska (i sveumetnička) pitanja/dileme.

Ponajpre se nameće pitanje zaživljavanja koncepta – da li su koncepti primarni u odnosu na njihovu praksu?

Da li inteligentan i intrigantan koncept podrazumeva i uspešnu umetničku realizaciju? Vrlo često se dešavalo (i dešava se) da su dela koja nastaju na temeljima već formulisanih koncepata tek mehaničko, neinventivno preslikavanje teorije na/u praksu. Njihova umetnička neubedljivost povratno se reflektuje na koncept i obesmišljava ga. Iščitavanje Todorovićevih stihova nastalih na tragu koncepta stohastičke i apejronističke poezije primer su, pak, kako se ideja uspešno (neopterećeno slepim praćenjem teorije) pretače u sjajne i upečatljive pesničke tvorevine. Nizanje pesama nastajalih tokom godina/decenija, s druge strane, otkriva kako pesničko tkivo/meso raste i grana se dostižući i nadmašujući ideje koje su mu bile u temelju – tako da je u najmlađim pesmama teško otkriti karakteristike samo jednog koncepta jer su u njima sadržana oba, u specifičnoj sintezi i simbiozi. Ova svojevrsna potvrda maksime da ’pesma zna više od svog stvaraoca’ vraća nas osnovnim misterijama poezije kao rabote koja se racionalno nikada ne može potpuno objasniti.

Mada su stohastičke i apejronističke poetike teorijski različite odnosno njihovi tematski i stilistički tereni su podeljeni (uz neminovne ’sive zone’ u koje obe zalaze pa se unekoliko preklapaju), temelj je obema isti a on je u jeziku kao sistemu znakova i značenja, sistematizovanom i podložnom pravilima ali istovremeno i slobodnom, divljem i neukroćenom. Mada posežu za različitim sredstvima/metodima izražavanja obe poetike insistiraju na sudaru pravila i slobode, potencirajući njihovo rivalstvo i nekompatibilnost. Pitanja izraza, smislenog i nesmislenog, tvorenja iskaza koji su u (ne)skladu sa gramatičkim i (zdravo)razumskim principima jesu dileme obe poetike i jesu polja na kojima one tragaju za nepoznatim ili nedovoljno poznatim poetskim i mentalnim prostorima (jer jezik označava, definiše pa samim time i ograničava, kako bi to psihijatri rekli, određivanje subjekta, u prostoru i vremenu, prema sebi i prema drugim ličnostima). Sama odluka da se izađe, iskorači u stranu od šematizovanog toka jezika/svesti svakako nije laka kao što nije laka ni rabota sprovođenja odluke u delo (jer se bude mnogi otpori i strahovi pred nepoznatim).

Ipak, rezultati takvih napora mogu biti – i u ovoj poeziji jesu – prosvetljujući i katarzični. Čak su i naizgled minimalna odstupanja u obliku prekidanja/razbijanja uobičajenih rečeničkih sklopova efikasna jer stavljaju na probu rutiniranu jezičku (ne)fleksibilnost. Govor ’sa zadrškom’ (kojim se sprečava preletanje preko reči i gubljenje njihovog izvornog sadržaja) neretko je dopunjen poigravanjima sa ’prirodnim’ krajem iskaza za koji se ispostavlja da je, u stvari, već početak novog, odnosno pesmama u kojima su stihovi ’izlomljeni i razapeti’ toliko da liče na paučinu reči. Ritam/puls govora (ali i njegov značenjski nivo) dvostruko je filtriran – kroz ’lomljene’ stihove i kroz odvajanja tačkama kao usvojenim simbolima za zaustavljanje i ’hvatanje daha’ – i pokazuje dinamiku odnosno značenjske varijacije koji ostaju nezapaženi ukoliko se jezik prepusti lakoj rutini. Pesnik insistira na vraćanju temelju jezika – reči kao osnovnoj jedinici; izdvajajući je tačkama, on je (makar i privremeno) izmešta iz rečenica/konteksta i ogoljuje otkrivajući njena samostalna značenja (kojih počesto ima nekoliko). Istovremeno, odvajanje reči u iskazu pokazuje se kao uspešan način za spoznaju postojanja višestrukih načina razumevanja datog sklopa. Promene ritma, uz često sasvim redukovan narativni sloj, potenciraju slike /prizore, produbljuju utiske akcentujući specifične vizure ćutanja, tihog posmatranja i promišljanja, prepuštanja toku stvari i instinktima – što čitaoca vraća na citate sa samog početka knjige u kojima Gotfrid Ben promišlja „moć reči koja razdvaja i spaja“ a Dilen Tomas otkriva da je centar njegove pesme „mnoštvo slika“. Todorović, kao da u (svojim) vrhunskim stilskim vežbama iskušava koliko su slike od reči bogatije od delova/reči koji su ih sazdali, ali i kako se reč tajnovito transformiše otkrivajući nova lica u neuobičajenom okruženju. U ovom kontekstu naslov Glad za neizgovorljivim može se tumačiti i kao svest o ograničenosti jezika kao medijuma za izražavanje ideja ili emocija i kao otkrivanje težnje za iznalaženjem puteva da se ono što je u drugačijim sferama/domenima ’prevede’ u reč. Očito je da će glad uvek biti samo delimično utoljena a da se ’borba za jezik’ nastavlja.

U jezičke provokacije pesnik uvodi, susreće, spaja i razdvaja reči/pojmove koji uobičajeno ne idu jedni sa drugima, izazivajući zbunjenost i nedoumice. Ipak, istrajavanje na ovom metodu otkriće da iza prvog jezičkog sloja (koji podrazumeva ’uprosečena’, svakodnevna tumačenja) postoje nivoi dubljih asocijacija, slika i značenja. Insistiranje na kontrapunktiranju, slučajnom ili kontrolisanom eksperimentisanju, stoga donosi rezultate koji su bliski nivoima začudnog ili (čak) zaumnog. Korene tako ekstremno (inovativnog) pevanja nalazimo još 1969/1970. u jedinstvenom ’izvođenju pesničkih radova’ u kome su učestvovali kompjuter i pesnik, u ulozi onoga ko rečima ’hrani’ mašinu i ’doteruje’ njene proizvode (ovaj provokativan postupak naišao je na žestoke otpore tradicionalista). Spoj tih napora doneo je sveže, nesvakidašnje, duhovite i originalne spojeve reči/pojmova, s jedne strane, i specifičnu metričku podelu, tačkama dodatno ’izlomljene’ stihove što je sveukupno nagonilo čitaoca da zastaje i tamo gde po svom naučenom jezičko /smislenom instinktu ne bi. Ova mikronska provokacija otkriva koliko jezik jeste bogat ako se, makar i formalnim sredstvima, izbaci iz kolotečine koja ga svodi/degradira na oveštale forme i lišava punih značenja. Kada je pesnik (uz potpuno isključenje kompjutera kao alatke/pomagača a zadržanje iskustava lomljenog pevanja) u poeziju uneo retke i stare reči – rezultat njihovog ulančavanja sa ’običnim’ svakodnevnim rečima bile su oneobičene slike i atmosfera, odnosno specifična emotivnost što je ukazalo na moguće puteve subverzije u tradicionalnom pesničkom ključu; ovaj potpuno novi postupak teoretičari (Pavlović, Negrišorac) su imenovali kao ’asintaksički metod’ kojim je Todorović obogatio srpsku poeziju. Nastavak traganja u tom smeru donosi uranjanje, vokabularom i tematikama, u oficijelnu i svojevrsnu pseudoprošlost ovdašnjih prostora i u širine narodnog /mitološkog poimanja sveta. Bitan segment tog postupka je pesnikova jezička kreacija u liku novih reči (tvorenih najčešće spajanjem dveju ili više poznatih reči) koje nose duh starog sveta iz koga potiču njihovi segmenti ali donose i savremenije senzacije. Prastari univerzum epskog, mitološkog i mitotvornog, animističkog i hrišćanskog doživljaja okruženja/sveta/svemira, intenzivno pulsira iz stihova korespondirajući sa mnoštvom lica beskrajne Prirode u okrilju koje se čovek rađa, živi (u mukama i retkim trenucima sreće) i, konačno, nestaje.

Mene prirode, godišnja doba, rast bilja, cvetanja i klasanja, vremenske (ne)prilike odraženi su u isto takvim menama ljudskog bića (kao jedinke, grupe, plemena, naroda) jer, u krajnjem, sve je to deo božanskog nauma koji se jedva može naslutiti, nikako spoznati. Jedinstvo/spoj svekolikog sveta uslov je života čovekovog, opstajanja u kome se spoznaju sopstvene veličine ali i malenkosti.

Bez tog otkrovenja nema izmirenosti sa Prirodom i Tvorcem, izmirenosti kakva se čita u odmerenosti stihova koji spajaju kratkotrajnosti pojedinačnog i bezvremenosti svekolikog Života. Potvrda ovog i ovakvog stava jeste i (ne)postojanje lirskih subjekata u pesmama: naime, pored pesama u kojima je subjekat pojedinac/prvo lice jednine, stoje one u kojima je subjekat grupa/zajednica/prvo lice množine ili pesme u kojima subjekt nije ljudsko biće već entititet sa božanskim atributima ili subjekt uopšte nije biće već je to Priroda/Materija/Sile. Amalgam žive i nežive materije, emocija, intelektualnih spoznaja i fascinacija, mikro i makro svetova gradi neponovljivi totalitet Todorovićevog poetskog sveta. Knjiga Glad za neizgovorljivim može se čitati kao otkrivenje zaokruženog univerzuma nastalog na temeljima arhajskog, razvijanog uz pomoć tradicijskih elemenata i dovršenog uplivom modernog senzibiliteta koji početne pozicije poštuje ali ih kreativno nastavlja, izmešta i dograđuje. Zaključimo da je knjigom Glad za neizgovorljivim nadmoćno i nesporno potvrđen izuzetni značaj dela Miroljuba Todorovića u srpskom pesništvu.