КОРАЦИ

Aleksandra Korda-Petrović
O TRI ESEJA

Skoro da nema značajnijeg češkog književnika dvadesetog veka koji nije pisao eseje. Pripadnici različitih književnih generacija i orijentacija pisali su eseje različite po tematici.

Temelje savremene esejistike vidimo u delu Františeka Šalde, začetnika savremene češke književne kritike, koji je početkom dvadesetog veka pisao o delima češke i evropske Moderne. Naši čitaoci mogu čitati njegove tekstove u prevedenom izboru Šaldini eseji, dok ostali klasični predstavnici ove književne forme, poput Otokara Bržezine, Jiržija Karaseka ili Emanuela Radla nisu dosada prevođeni. S druge strane, evropska avangardna umetnost ne može se zamisliti bez eseja o umetnosti Karela Tajgea, osnivača češke avangardne grupe Devjetsil. Zatim se nižu imena pesnika Vitjezslava Nezvala, Konstantina Bibla, Jaroslava Sajferta, Jiržija Volkera i drugih, bez čijih eseja o poeziji i književnosti teško da možemo steći kompletnu sliku o međuratnoj evropskoj umetnosti. U tom periodu na prestolu češke esejistike sedi Karel Čapek, koji proširuje tematiku sa književno-teorijskog polja (Marsijas ili na marginama književnosti), na putopisne eseje (Put na sever, Pisma iz Engleske, Izlet uŠpaniju, itd.), eseje o baštovanstvu (Baštovanova godina), o umetničkim profesijama (Kako što nastaje), eseje- crtice (Kritika reči) i političke eseje (Zoon politikon). Kako je većina ovih eseja danas dostupna u prevodu, svako se lako može uveriti da Čapekov esej širi granice ovoga žanra i prepliće ga sa beletrističkim i mnogim marginalizovanim žanrovima. Književno-istorijska i naučna esejistika tada doživljavaju svoj vrhunac kroz radove Vaclava Černog, Otokara Fišera i uticaj praške strukturalističke škole (Jan Mukaržovski, Roman Jakobson, Feliks Vodička, Miroslav Červenka).

U vreme cenzurisane češke književne scene druge polovine XX veka, esej je jedna od oaza slobodne misli, patako neki od filozofskih i političkih eseja stižu i do nas (Vaclav Havel: Pisma Olgi; Jan Patočka: Evropa i postevropsko doba i Karel Kosik: Dijalektika krize).

Češki disidenti, poznati našoj publici, kao što su Milan Kundera, Josef Škvorecki i Bohumil Hrabal, većinu svojih filozofskih i umetničkih stavova definišu upravo u svojim esejima. Ako uz njih dodamo mnogobrojne češke kolumniste koji su svojim novinskim esejima rušili ideološke barijere (među njima je nezaobilazan Jan Skacel), onda pouzdano možemo reći da je češka esejistika bila otvoreni prozor u slobodnu misao i stvaranje.

U izmenjenoj i demokratizovanoj kulturi devedesetih godina, kada mnogi književni žanrovi doživljavaju krizu u smislu nedostatka velikih tema ili krizu originalnosti, češki esej razvija svoju raznolikost i kvalitet. Danas je čak kod većine prozaika veoma teško napraviti oštru granicu između eseja i beletristike, te se može reći da se češka proza esejizovala. Karel Sus, savremeni češki književni kritičar, čak tvrdi da je moderno i postmodernističko doba marginizovalo ovaj žanr time što se on retko nalazi u čistoj formi. Osim beletrizacije, prevladavaju naučni, književno-istorijski i filozofski tekstovi, što predstavlja aktuelnu varijantu eseja – iako po karakteristikama takvi tekstovi više spadaju u naučne studije ili se nalaze u opasnoj blizini žurnalističkih oblika i formi. Susove strepnje su možda suvišne, jer tipičan primer aktuelnog eseja predstavlja odlična knjiga Patrika Ouržednika Europeana.

Ova knjiga, prevedena na srpski, svedoči u kolikoj meri pomeranje granica žanra donosi osveženje u stereotip književne produkcije.

Ovaj izbor sastavljen je sa namerom da se prikaže raznovrsnost savremenog češkog eseja. Svesno zapostavljajući ostale vrste, ograničavamo se na književno-filozofske eseje. Pritom ne treba zaboraviti da su publicistički, politički, verski ili spiritualni, kao i pozorišni, filmski i muzikološki eseji – bogato zastupljeni, i čine veliki deo češke kulturne i intelektualne scene. Namerno su izabrani autori različitog profila, kao i eseji koji se bave različitim temama. Publicista i novinar Jirži Drašnar piše polemičan esej na temu moderne umetnosti i kulture. Jedan od zvanično najviše rangiranih savremenih čeških prozaika, Mihal Ajvaz, piše filozofski esej o egzistencijalističkom doživljaju tela. Na kraju, književni teoretičar i kritičar Aleš Haman u svom eseju analizira fenomen fikcije u češkoj savremenoj prozi. Svako od njih na svoj način otvara različita polja na istoj slici savremene češke književne produkcije. Kao i uvek, na češkoj slici jasno se ogledaju obrisi činjenica koje važe i za našu stvarnost.