КОРАЦИ

Zorica Radulović
RENESANSNA OGRLICA OD MEDITERANSKOG PUSTOLOVA I JUVELIRA

Boris Jovanović Kastel: Ručak na hridini
Izdanje autora i prijatelja, Podgorica, 2010.

Zovu me mora.
Kastel

 Sa željom da pronađem školjke u Kastelovim morima i od njih sačinim renesansnu ogrlicu, kako mi je u posveti poželio sam pjesnik, upustila sam se u avanturu traganja i traženja. Lucidna i topla preporuka ovog mediteranskog pustolova učinila mi se strašno izazovnom.

Strasno sam poželjela mediteransku ogrlicu od školjki, pa da ukrašena njome, sa morebojnom haljinom na sebi, dostojno uđem u Kastel (Dvorac). Onda sam se zabrinula: za renesansnu ogrlicu potrebne su školjke sa dna mora a ja nijesam ronilac kao Kastel da mogu uroniti u podmorje i da mogu spoznati unutrašnje more. I ne znam jezditi po talasima kao Kastel, i nijesam moreplovac što pohodi mora, što prezirući kopno i konačno, brodi po besko-načnom, nijesam mistik, filigrant i juvelir. Ne bih imala petlju da nađem sebi novo ime, a on je s nepogrešivom intuicijom prozvao sebe Kastelom, živi i ostvaruje se u harmoničnom skladu sa svojim imenom Namen ost omen.

Kastel je bio slobodan i u izboru svog nebnog zavičaja. Njegov duhovni i pravi zavičaj postaće Mediteran, on će se uvijek i iznova nadahnjivati njime, njemu će se ovaj radoznali morehodac iščuđavati, i Mediteran će Kastela duhovno profilisati. Mediteran će ga i oblikovati u morelikog i moreljubnog hodočasnika, u čvrstu hridinu koja je u vječnom poljubu s morem. Tu će hridinu plime i osjeke, vjerujem, izvajati u statuu jednog lijepog mladića morem osveštanu. Taj mladić će svojim orfejskim zvukom očarati sirene, one će se u njega zaljubljivati i pjesmom uz harfu ga dozivati. Ili će na hridini nići svetionik koji će obasjavati puteve drugim moreplovcima.

To je Kastel. A ja? Ja samo volim more, taj nepregledni plavi beskraj koji negdje u daljini nebo ljubi, obožavam da plivam, da se otisnem daleko – što dalje od plićaka i od drugih plivača. Nošena talasima, često i ne primijetim kako sam se brzo obrela na otvorenoj pučini sama u plavetnilu neba i mora, i ne pomišljajući da bi mogla ajkula da me proguta. Želim otkriti ovdje i jednu svoju slabost. Svi imamo neke slabosti. Moja je – strah od ronjenja. Čini me se da, ako zaronim, odmah ću se utopiti, usvojiće me more i niko me nikada više neće naći. Pretvoriću se u morsku pjenu. I neću imati groba među svojim milima. Ta me misao užasavala. I što da kažem još o  sebi, a što bi imalo veze s morem? Možda to da zaista volim školjke. One me, zajedno sa drvetom, kamenom i cvijećem, nekako povezuju sa prirodom. Imam ih dosta u stanu. Imam jedan neobičan sat u dnevnoj sobi izdijeljen na dvanaest pregrada a u svakoj od njih su drugačije školjkice. Mnogi obrate pažnju na taj sat. Odavno sam kupila jednu korpicu koja stoji na radnom stolu. U njoj imam mnogo školjki i jednu crvenu zvijezdu. Zvijezda je tanka i krhka a školjke su svakakve, ima ih malih i velikih, oblih i čvornovatih pa se uvijek plašim za tu malu zvijezdu, uzimam je u ruke i nalazim joj bezbjedno mjesto među školjkama, najčešće je stavljajući na vrhu. Imam i jednu narukvicu od školjki ali nikad je ne nosim. To su obične školjke iz plićaka a možda su i vještačke. Od pravih, prirodnih školjki dobila sam nedavno ram za sliku i jednu vazu, ručni rad moje sjajne studentkinje Katarine, koja kaže da zna tačno u koje vrijeme dana treba da ide da skuplja školjke i da ih tad najviše ima, ali da to ne želi da otkriva. Za narukvicu, pak, znam da to nijesu Kastelove školjke, one sa dna mora, iz dubina. A ja želim takve, one skupe. Jer, više volim i daviti se u dubini nego praćakati se u plićaku. Stoga, svratiću do Kastelove mediteranske juvelirnice, prepoznaću školjke, s radoznalošću i uzbuđenjem ću ih otvarati, a onda ću posjetiti Kastelov Mediteranski arhiv da tamo nađem uputstva kako od školjki da napravim renesansnu ogrlicu.

Iznajmljujem jedrenjak za krstarenje i evo me pred knjigom Ručak na hridini, još jednoj u bisernoj Kastelovoj ogrlici, nanizanoj Školjci. Otvaram je pažljivo sa željom da iz njene utrobe zasija Biser. I nalazim ga!

Našavši se pred dilemom, da li da kopnom hodi ili morem brodi, pjesnik se i ovdje odlučio za ovo drugo. Jer, prvo je u posjedu većine a drugo mu se učinilo neobičnim, drugačijim, novim, intrigantnijim. A Kastel se ne boji izazova. Naprotiv! S istraživačkim duhom i žarom naučnika, on traga, skrećući pogled od prozirnosti morskog plićaka, on traga, odgoneta, otkriva, dokučuje tajne morskih dubina, revitalizuje, restaurira, konzervira jedan odživjeli svijet, jednu drevnu civilizaciju i kulturu, zapretanu duhovnost „skupljajući je u svoje grlo“ i nagomilanu prašinu sa krhotina potonulog svijeta u „zlatan prah pretvara“. U toj misiji je sam i osamljen, jedinstven i prepoznatljiv. Pa možda zbog toga se tako suvereno i samouvjereno kreće nošen morskim strujama po svom izabranom i izmaštanom Kosmosu. Kastel je neumorni plivač koji se ne boji visokih talasa jer „talas je nad talasima“, ne boji se bure niti morskih vjetrova jer ovi se odbijaju od hridine, kao što se i talasi u sudaru sa njom lome i prskaju; ne boji se Kastel ni gusara, ni morskih nemani, plovi slobodno i bez straha jer zna da je pod zaštitom boga Posejdona. I u ovoj knjizi opet ga je Sredozemlje iskušalo i u njoj pjesnik „ni golim bogovima ne vjeruje/sem moru, i svjetlucav od vatrometa pod kožom, bezbudan pred budnošću drhti.“ Kastel pjeva psalme moreplovca i kao „talas svih talasa“ pita se „kako bez pučine zaglušiti smrt, misliti.“

Kastel je svjestan da je poetizovanje života jedini način da se on podnese, da se spase duša i da se smrt prevari. No, bez obzira na ova stremljenja, postignuća i uzlete, pjesnik uviđa nedovoljnost čovjekovog poduhvata, pa kaže: „Montenegro/znaš li da patuljci viših umova istorije ostajemo/mrtvorođenčad. U bijelom mantilu/stručnjak za obdukciju podmorja”, Kastel je i u ovoj knjizi ronilac „koji brojeći talase/za drugi dokaz postojanja boga nije znao.“ Svjestan da se pred čovjekom nalaze beskonačne mogućnosti, te da samo od njega zavisi šta će izabrati, kojim će putem poći i što će od njega postati, da svako ima pravo na slobodu izbora – jer, pobogu, zašto jedna mogućnost i jedna orijentacija – on bira slobodu!

Jovan Striković kaže da je čovjek slobodan onoliko koliko slobode može podnijeti i ponijeti. A Kastel će reći: „U bratstvu mora/od Pavarotijevog tenora na buri/slobodniji sam/Nakon svijesti o sebi/to je granica nedostižna.“

Kastel je osobena pojava u crnogorskoj poeziji ali i šire, pjesnik južnjačkog strasnog senzibiliteta, čudesne imaginacije, duboke refleksivnosti i fascinirajućih znanja iz domena mitskog i istorijskog koje na sjajan način udijeva u svoj poetski iskaz, i rifiniranog stila.

Tako ovaj autentični morepisac i neprikosnoveni „vuk među roniocima“ proizvodi sljedeće pjesničke slike: „Narednog mjeseca držao je/sunce Istoka na vrhu mača rumenije od mandarine“ ili „Gutljaj madere iz čaše/sa visokom potpeticom i žigom karmina/sem bedara gipkijih od jegulje/na jeziku riba čestitaće slavu.“ Veoma impresivne su Kastelove komparacije i metafore: „gipkija od kobre, hoda po talasima, prosvjetljenje talasa, kapilari Venecije, svevideće sljepilo Borhesa, svemodro slan, da obože čuvstva, požar mora, krvotok Venecije, jata ljeta, tempera vala, pučina lavande, postelja talasa...“

Kao pomorac, odan svim mediteranskim morima, pjesnik kaže: „Između žara i pepela izabrao je ćuteći razgovor sa zvonima bure.“ I u istom smislu: „Krug po krug, ostrvo po ostrvo od jedrenjaka iznevjeren sa istim morem ostaješ. Sve znano i neznano u jednom snu se odvija“, reći će ovaj mudri pjesnik, jasno pokazujući svojim poetskim djelom da sve iz mašte proishodi i da sve u mašti proklija. Sa sizifovskom ustrajnošću, odan svojoj misiji i spreman na nju, on zna da je uzbudljivije otkrivati nego otkriti, odgonetati nego odgonetnuti, tražiti smisao života nego ga naći (ako se uopšte može naći) – jer je u traženju smisla, taj put, kojim se čovjek kreće tražeći smisao, zapravo život. Pri tome se čini da je najbolji put onaj koji nema pravca, jer pravac često natjera čovjeka da izgubi ravnotežu – „da doguraš kamen do vrha/bio bi, kao svi, ispunjen konačnim,/ besciljan, čist pod noktima, beželjan…/Srećan li si, nesrećniče, nadbožni…“ (Sizif)

Na jednom mjestu u knjizi kao da se čuje glas propovjednika: „Množite se, neprijatelji moji, jer vi ste mi najbolji prijatelji.“ Kastel će isto izraziti stihovima:

„Brojali su talase što su ih bez milosti šamarali./Bili su mi prijatelji/da se otrijezne i opstanu.“ I u ovoj knjizi pjesnik „tešku od vlage i buđi/mapu mora bez imena prelistava.“ I ovdje Kastel sa „Istokom sunca pod ruku“ korača preko talasa, kao mjesečar, i sniva snove još nedosanjanog Mediterana. Čini mi se, s geslom: „Ne sanjaj život, živi svoje snove.“

Neobični kastelovski duh u ovoj knjizi ruča školjke na hridini, opija se aromom i mirisom Mediterana, grije se i sunča na žalima južnih mora ali i ovdje sa velikom brigom da „kosmos Sredozemlja ne zaspe od starosti.“

Navešću još neke Kastelove pjesničke razglednice: „Pred osvajačima/mlada zidina/košulju raskopčala ili Saginje se, dlanove puni/morskom pjenom bjeljom od smrti“ ili „Otpivši gutljaj bure“ ili „Mjesec srp puzavicu sna prekida“ ili „Pljuvačkom snijega prekriše kamenopise“ ili „Voskom sunca premazana.“ Sjajni su i stihovi: „Dok je vitkija od Kolumbovog/ spomenika plakala i šaputala /zvučnije od kastanjeta“ ili „Oprosti, tako ti mora/kad se vrati obali pelerina vala.“ Impresivne su i slike iz pjesme Filozofija ljubavi: „Iz mora, guste pjene, izlaziš/sa dvije lune na prsima,/petrovdanskom smokvom pod pupkom/kože od morskih oblutaka/naborana munjama ubogog Juga“ ili iz iste pjesme: „opijena graševinom i cimetom zavodiš nebesa.“

Ova knjiga Kastelove poezije sva je lijepa. A pred lijepim se ne može biti samo gledalac ili slušalac, kako kaže Jovan Striković, već pred lijepim se postaje koautor, lijepo nas angažuje na emocionalnom, duhovnom i intelektualnom planu. Lijepo ispunjava svojim savršenstvom našu egzistencijalnu realnost. Stoga, dovoljna je jedna iskra, jedna varnica, jedan plamen ili jedan žižak iz Kastelove knjige – pa da se razbukti vatra, da ta vatra isija priču, esej ili novu pjesmu. Može vam se dogoditi čak i renesansa, prosvjetljenje, metanoja.

Sa mnom se desilo nešto slično. Zapljusnuvši me, jedan talas Kastelovog mora skvasio me i okupao. Našla sam se u čudu kad sam spoznala da imam peraja i riblji rep. A onda sam pomislila – to je samo Božja milost mogla da učini. Znajući za moj strah od ronjenja, ali i za neutaživu žeđ za biserima, Bog mi je podario peraja.

Svjesna svojih novih, od Boga darovanih moći brzo sam zaronila u dubine modrog mora. Po prvi put. Lako i sigurno. I slijedilo je uskliknuće – moj strah od ronjenja je prevaziđen! Sada mogu u nedogled tražiti školjke i sakupljati bisere. Lov na školjke i bisere je i nečiji životni poziv. Težak i mučan, zahtijeva strpljenje i istrajnost. Jer, bezbroj je školjki a samo rijetke porode biser. I samo rijetki pronađu biser. A još rijeđi su oni što ga umiju prepoznati. Jer, često se dešava da na zrno bisera naiđe Lafontenov pijetao kom bi zrno ovsa bolje odgovaralo.

No, svejedno. Ja ću i dalje tražiti školjke i sakupljati bisere jer, vjerujem, da oplemenjeni Biserom lakše podnosimo život. Takođe, vjerujem da tako misli i Kastel koji „vidio je boga/gledajući talase/čuo ga glasno.“ Sa željom da se u ovom mom eseju nađu probrane Školjke, mada su sve sa biserima, ističem – Epigram, 3. jun 2006. Montenegro, Ručak na hridini, Filozofija ljubavi, Književno veče i More u džepovima.

I, na kraju, poruka Pjesniku:

Pronašla sam Školjke.

I napravila ogrlicu.

Čini mi se da mi dobro stoji.