КОРАЦИ

Maja Rogač
KOELjO, KRIPTOPOLITIKA, DRUGA I TREĆA LIGA

Mihajlo Pantić: Priče na putu
Novi Sad, Kulturni centar, 2010.

U Pričama na putu Mihajlo Pantić pripoveda difuzno kretanje između književne i empirijske predstave, kao dva pola putopisnog i opšteliterarnog iskustva. Svaki novi prostor u koji se autor izmešta povod je da se pomenute predstave na izvestan način uporede ili samo suoče, bez konačnog suda, osim predvidivog ishoda: nepomirljivosti i, istovremeno, nerazdeljivosti ovih pozicija.

Blaga, ironična (i melanholična) dosada simpozijuma i institucionalnih književnih okupljanja predstavlja okvir i povod putopisnih fragmenata. Upravo kontekst književnog ili pseudoknjiževnog događaja spontano određuje opseg tema. To istovremeno naglašava samoironiju autorske pozicije: on pripoveda odnos empirijskog i literarnog u samom književnom iskustvu. Kroz diverzitet iskustvenih i literarnih predstava o književnosti, Pantić se, nepretenciozno i prividno uzgredno, bavi načinima na koje književnost samu sebe afirmiše, u najširem kontekstu. U raskoraku između dva vida iskustva, autor pronalazi prostor za jedan, svesno marginalan diskurs, nearbitraran čak i kada daje sudove. Margina se implicitno potvrđuje kao jedina autentična pozicija sagledavanja. Iako najčešće u ulozi zastupnika književnih i obrazovnih ustanova, Pantić dvosmisleno učestvuje u događajima, pronalazeći način da bude diskretno odsutan u mreži socijalnih i kulturoloških veza. Sagledavajući prikazan kulturni kontekst s naličja, autor demistifikuje mehanizme institucionalizovanja književnosti, kao i sporazumne (vidljive i nevidljive) autoritete na kojima ono počiva. Posebnu vrednost tom naporu daje činjenica da ni sam ne može da umakne sistemu koji ironijski

prikazuje, izuzev, donekle, iskazivanjem svesti o svojoj poziciji.

Priče na putu karakteriše govor iz obe vizure, uz samoironijsko preispitivanje uloge pisca i izvesnu nelagodu, koju autor često iskazuje, obuzet neprijatnim utiskom pretencioznosti nasleđenih predstava o značaju i mestu pisca. U tom kontekstu ilustrativna je situacija razgovora s ruskom spisateljicom Slavnikovom („Ali znam da ću izaći na kraj sa tobom“), za koju pisanje može biti samo „suštinsko“. Nelagoda koju autor oseća pred ovom obavezujućom i unekoliko optimističnom formulacijom proističe iz podvojenosti: potrebe za takvom definicijom i opsegom važenja, a istovremeno i nemogućnosti da se previdi njihov anahronizam i empirijska beznačajnost. Pitanje o takozvanom „suštinskom pisanju“ anahrono je, pre svega, zbog definitivne promene društvenog statusa književnosti. Umrežena u niz determinišućih društvenih pojava, književnost ne obezbeđuje više autentičnost govora ili delanja. Jedno od najdalekosežnijih Pantićevih zapažanja je dijagnoza o gubitku apelativne i moralne funkcije književnosti – sloboda da bude rečeno sve osvojena je na background-u izvesnosti da pisana reč nije više oblik delanja. Samo kroz određeni vid nostalgije može se evocirati nekadašnja uloga literature.

Nevesela slika narcizma književnih delatnika koju, u Pričama na putu, Mihajlo Pantić opaža na svim književnim manifestacijama upotpunjuje iskustvenu predstavu o krizi literarnih vrednosti. Ambicija mediokriteta da „važe preko svih granica“ uslovljena je iritantnom, ali unekoliko dirljivom naivnošću fantazma prosečnog pisca o sopstvenom značaju. Karikaturalni prikaz agilnosti s kojom pisci nude svoja dela doprinosi istovremeno melanholiji, kao i komičnosti ponovljivih prizora.

Pišući o strukturi PEN-a u Vranama nad Kremljom i Tri dana na jezeru, Mihajlo Pantić prikazuje raskorak između deklarativnih i politički (ekonomski) motivisanih praktičnih ciljeva Međunarodne asocijacije pisaca.

Promovisanje intelektualne saradnje, isticanje uloge književnosti u razvoju svetske kulture, borba za slobodu književnog izraza − programski ciljevi PEN-a − poprimaju status diplomatskih figura neizbežne politizacije. Birokratski karakter PEN-a naznačen je diskretno-neveselim autorskim opaskama, a Svetski kongres ovog udruženja prikazan kao kriptopolitički vašar taštine na kojem se „retoričkom pozlatom“, kako autor dobro zapaža, kamuflira mreža najrazličitijih pragmatičnih interesa, prerušenih u veliki dijalog o literaturi. Mihajlo Pantić nepretenciozno komentariše sadržaj pseudoknjiževnog diskursa iza kojeg provejavaju politički mitovi i različite, kulturološki uslovljene, predstave o istoriji.

Knjižare koje autor posećuje putujući često su povod za osvrt na važne pojave književne empirije. Meksička priča dobro ilustruje način na koji autor iskazuje vrednosne sudove o literaturi. Prividno uzgredno, u dve neobavezujuće rečenice, koje, zapravo, mnogo toga definišu, prikazana je meksička knjižara. Pogled na police s knjigama otkriva poznati niz bestselera različitih kategorija čitanosti. Nakon značajnih autora, tu je i „druga i treća liga“ ništa manje poznatih pisaca, za koju je Koeljo neka vrsta zajedničkog imenitelja − figura označavanja nepreglednog kontinuiteta prosečnosti, pragmatizma i duhovnog svaštarenja na literarnoj sceni. Pantićev neveseli uzdah − „sve Koeljo do Koelja“ − produžava se kroz tri tačke blage rezignacije. Perverzno sistematizovano, dezorijentišuće okruženje kanadske knjižare, bugarska knjižara gde je svaki oblik literature koji zahteva određeni čitalački napor, postavljen izvan vidokruga, dobro opskrbljena norveška knjižara – autor nikad ne izostavlja putopisni detalj kritičkog osvrta na izdavačku ponudu.

U Pričama na putu izmeštenost ega, nikada samo prostorna, predstavljena je kao pozicija u kojoj je legitimno biti nešto drugo (neko drugi) i gde fiktivnost identiteta ne može biti shvaćena kao kriza. Zgusnuto vreme putovanja ogoljava činjenicu da subjektivnost ne počiva na iskustvu posedovanja, niti jednoznačnog pripadanja. Ipak, smisao putovanja nerazumljiv je bez dijalektike povratka u odnose pripadanja i posedovanja, koliko god oni iluzivni mogli biti. U svim putopisnim beleškama, povratak je na neki od mogućih pripovednih načina pomenut, bilo kao naznaka sigurnosti izgubljene u činu putovanja, srećni ishod, nema karta još neobeleženog predela ili geopolitički prostor najnestabilnije valute.

Jedan od ličnih mitova Mihajla Pantića, i čest motiv putovanja u Pričama na putu jeste ribolov, doživljen i predstavljen višeznačno – kao jaka priča koja se svojom drevnošću postavlja između subjekta i iskustva smrti, i primordijalna, pretežno ritualna radnja koja osnažuje veze sa elementarnošću sveta. Poetika ribolova je, za autora, zasnovana na prevazilaženju fragmentarnosti i otuđenosti egzistencije, kroz ponavljanje arhetipskog čina, a tipologija ribolovaca, koju pronalazimo u Obredu nad vodom, predstavlja iskustveno saznanje o ljudskim karakterima. Ribolov je i dragoceno vreme osvojene, nasušne dosade dijaloga sa sobom, na vodama, kao mestu unutrašnjeg sabiranja, a može biti i spasonosna misao u nametnutoj i ambicioznoj dosadi književ nih razgovora.

Ribolov i književna aktivnost, dve rivalske jake priče na putu Mihajla Pantića,  predstavljene su kao dva vida fokusiranja ega, u neprekidnom kretanju između literarne i empirijske predstave o svetu.