Ilija Bakić
IZMEĐU
OBALA I PREDELA
Snežana
Minić: Zlato i srebro
Narodna
biblioteka „Stevan Prvovenčani“, Kraljevo, 2009.
Nova
pesnička knjiga Snežane Minić (1958), obimom nevelika, podeljena je u dve celine-ciklusa
Predgovor i Priča o jeziku; no, odeljenost je samo uslovna, čak bi
se moglo
reći da zavarava, jer se glasovi iz ciklusa nastavljaju i prepliću gradeći tkanje
koje je višestruko povezano.
Odabir
pesme koja otvara knjigu Erinije, furije i sl. umnogome je simptomatičan i određuje
njen dalji tok, kako u tonu kojim se knjiga razvija a pesme nižu, tako i u pravcu
kojim će pročitano biti doživljavano i razumevano. Otuda su dve emocije-senzacije
koje prva pesmanudi, ona o idealima mladosti i druga o sredovečnom svođenju
računa i upoređivanju sa drugaricama, najava određene linije – ženske crte – koja
će poeziju voditi odnosno koju će pesme slediti. Mada je taj ženski doživljaj, tokom
knjige, retko eksplicitan, on ostaje prisutan u pozadini i nedvosmisleno određuje
ton pevanja (i njegovog tumačenja).
Ženski
glasovi u savremenoj srpskoj poeziji u rasponu su od robusne siline (u pesmama Radmile
Lazić) do visoke stilizovanosti (poezija Dušice Pavkov); glas Snežane Minić umnogome
je sveden i primiren, te sklon verističkom slikanju prizora (najčešće sa neutralnim
predznakom, mada ima i drugačijih primera) sa metaforičkim uzletima u finalu pesme.
Pesnikinja insistira na prizoru kome ponekad može da prethodi narativni uvod,
kao specifično pojašnjenje, dok se centralna slika razvija u par stihova, ali pokadšto
ume da bude vrlo kratko eksponirana, u bljesku kojim se pevanje zaključuje.
Kojim
god postupkom da se pesma realizuje, vremenski odmak je ono što je njeno (najpre
vidljivo, površinsko) težište; odmak se pretače u analizu i ’svođenje računa’ iza kojih
se nazire tačka (ili više tačaka) prelamanja.
Jer,
jaz između onoga što je bilo (u fizičkom svetu ili u mentalnim predstavama) i onoga
što jeste (realitet događaja i mišljenja) konstantno je prisutan. Suprotstavljanje
pređašnjeg, odnosno onoga što je doživljeno u detinjstvu, i sadašnjeg, razastire
se od rodnog grada, porodice i sitnih dnevnih rutina do trenutaka u kojima se korača
(naizgled) istim ulicama ili susreta sa osobama nekada znanim a sada gotovo potpunim
strancima. Razlike i sličnosti u neprestanom su mešanju i čine se kao dva lica u
stalnom smenjivanju. Ono što je novo, nastalo između dva sretanja sa istim prostorima/ljudima,
lako se otkriva i odvaja. Problem je sa onim što je poznato.
Pojavnost,
ona fizička, otkriva se kao klopka i opsena jer, čak i ako je ulica ista, zgrade
nedirnute (osim površne nagriženosti vremenom), postoji otklon u oku posmatrača;
tako je i sa poznanicima: i njih je vreme naružilo ali je ispod tih ožiljaka isto
lice, telo – ličnost.
Kako
god, posmatrač ne vidi jasno ni ono što je pred njim, jer zapaža razlike koji (objektivno)
nema, niti jasno ’vidi’ svoja sećanja, i slike se nikako ne poklapaju. Ta razlika,
taj zazor posledica je mentalne slike prostora i ljudi koja je, u osnovi, šablon
kroz koji se osmatra svet.
Otuda
izreka o devojkama koje su neograničeno volele „sve predmete, biljke i bića“ ali
su, odlazeći do kraja nekih ulice i vraćajući se iz njih, sada, na prvi pogled,
promenjene. Ili, možda, ipak i zaista, nisu? Jer, da jesu neke druge – zar bi njihove
sadašnje reči, posle svega preživljenog, bile „pesme sirena“? Moguće je da su sirene
izmenile poneke stihove – ali to je i dalje njihova pesma, one su i dalje sirene.
Pesme (i pesnikinja), naravno, svedoče o toj izmeni ali su nedorečene jer u pitanju
su duboke promene u temeljima ličnosti. Mada, skloniji smo da tumačimo kako su u
pitanju samo pažljivija, šira sagledavanja tih fundamenata-arhetipova. Najotvorenije
se izmene u mentalnim vizijama i vizurama mogu čitati/sagledati u dve pesme o Odiseju
(kojoj se pridružuje i ona o Argonautima); žudnja za lažljivim moreplovcem traje,
s jedne strane, dok je, s druge, nedvosmisleno konstatovano da se sve promenilo,
mada je Itaka još uvek ostrvo.Mitski obrazac ostaje, dakle, isti ali se vidi drugačije,
iskosa, pa su i vrednosni predznaci i relacije pretrpeli promene jer su se neke
razdaljine skratile a druge ’odužile’. Konačno, pesma Pred-govor kristalizuje (trenutno)
stanje raskoraka između obala, mladosti sa koje
se krenulo i starosti ka kojoj vodi put. Taj dugi put povređuje biće (telo-duh)
i taloži kraste na njega; no, ispod njih i dalje je nepromenjeno (jednom-nekada
novo) biće, zatvoreno i sputano, ali dostupno – ako se, bolno, sa njega zderu pokrovi
svakodnevice; taj napor nije samo u fizičkim činjenjima već i u onome što pesnikinja
označava kao ’jezik’ odnosno sistem kojim se imenuju i izražavaju emocije i misli;
ukoliko je taj sistem rigidan, siromašan i zatvoren – u njemu neće biti reči kojima
se predstavljaju određena mentalna stanja i procesi; otuda se ne mogu jezički uobličiti
i preneti drugima.
Fenomen
siromašenja jezika koji proizvodi siromašenje duhovnosti intrigirao je brojne umetnike
XX veka širom sveta a izvesno je da će u ovom veku biti još aktuelniji.
Uz pomenuta
promišljanja sredovečnosti kao prostor/vreme između dve obale, kao manje-više (ne)vezani
segmenti nalaze se i pesme-prizori-izveštaji sa putovanja, bilo kroz rodni kraj,
kroz gradove i predele Nemačke, te muzej Dostojevskog u Rusiji. Prostorno-geografske
odrednice, insistiranje na toponimima i pejzažu, potcrtavaju posebni ’dnevnički’
ton koji, u drugom sloju, nosi crte izbeglištva i univerzalnog intelektualnog
tragalaštva.
Pesnikinja se ne zadovoljava nabrajanjima fakata i opisima viđenog već beleži i
slobodne utiske koji su rezultat (posledica) reakcije senzualnog bića na drugačije
izazove. U par stihova se, otuda, uspostavlja veza sa Inkama, Bašoom, spaljenim
vešticama, ledničkim jezerom, kornjačama, potvrđujući tako da se od sopstvene ličnosti
ne može pobeći, da ona određuje šta se vidi i kako se viđeno doživljava-shvata.
Tako se zatvara krug otvoren kontemplacijama o prolaznom, o onome što je nasleđeno,
o ličnom nasleđu, nadanjima (izneverenim), o volji za oslobađanjem iz lavirinta
svakodnevice koja, međutim, vremenom jenjava.
Mada
svoj glas nedvosmisleno određuje polom, pesnikinja, kako je rečeno, bez naglašenih
afektacija, precizno i škrto razvija stihove i zaključuje ih smireno, ostavljajući
otvorena vrata za nove utiske posle ponovljenih iščitavanja koja potvrđuju valjanost
stihova. Kao male poetske egzibicije, uočavaju se, gde-gde fraziranja znanih sklopova
(npr „nisu nam zajedno tekli školski dani“) kao i ponavljanja koja će zaličiti na
refrene. Nakon što se sklope korice Zlata i srebra čitalac će biti bogatiji
za nekolicinu dopadljivih slika, kao i za par pitanja na koja su mu ponuđeni zanimljivi
odgovori.