Čedomir Ljubičić
DIJALOG
PARALELNIH SVETOVA
Aleksandar
Novaković: Dva u jednom
Mali
Nemo, Pančevo, 2009.
U svojoj
Pohvali dostojanstvu čovekovom, objavljenoj oko 1486. godine mladi firentinski humanista
Pako Dela Mirandola slavio je ljudsku vrstu kao obdarenu izuzetnošću i srećom. Jedino
čovek među svim stvorenjima poseduje slobodnu volju, moć da opredeli svoju narav
i sudbinu, te prikladnim vežbama svoje volje može da postigne
anđeosko stanje.
Nekih
osam godina kasnije, Sebastijan Brant objavio je prvo izdanje svog Broda budala,
zbirku pesama u kojima se izruguje ljudskim slabostima i manama. „Ceo svet živi
u mrkloj noći“, jada se Brant, „u slepilu grešnost istrajava, dok po svim ulicama
množina budala obitava.“ Razlika između ova dva koncepta čoveka je ogromna, ali
objašnjiva. Ipak, postojanje ta dva rova kao da su postala prirodno stanje savremene
civilizacije. U jednom obitava optimistična vera u neslućene ljudske mogućnosti
dok se u drugom meškolji mnogo mračniji pogled na ljudsku prirodu. I pored neprestane
i žilave borbe protiv sopstvene sklonosti zlu, čovek je bliži potonuću među zverove
nego uzdizanju među anđele.
Treći
roman beogradskog dramaturga, aforističara, teatrologa, pesnika i romansijera Aleksandra
Novakovića (1975) – Dva u jednom – doneo je pred oformljenu čitalačku publiku
dva unapređena elementa u odnosu na njegova prethodna romansijerska ostvarenja.
Doneo je humor, atipičan i sasvim u dosluhu sa najvećim dometima cinizma
i metaforu malja koja razbija zablude i utopističke sanje vremena u kojem živimo
ali i vremena koje je pred nama. Važno je napomenuti da se ne radi o jednostavnoj
i lako prijemčivoj metafori već o onoj na koju je mislio Lihtenberg kada je ustanovio
da „Pisac daje metafori telo a čitalac dušu.“
Intelektualni
integritet glavnog junaka Vidana Trošića i njegov književno ubedljiv odnos spram
dešavanja u životu – što je, pak, odlika dobre literature čiji je zadatak da objavi
i opiše čovekov sudar sa vlastitom egzistencijom – čine da se lako i neosporno utemelji
utisak da je Novaković, zapravo, opevao hedonizam pedantnim, preciznim i vešto vođenim
narativnim postupkom.
A koren
svakog hedonizma je iskušavanje smrti, u igri sa đavolovim repom, jer nema Erosa
bez Tanatosa. Upravo sa te polazne tačke uobličavaju se Novakovićeve forme savladavanja
sadašnjice. Pitanja poput odnosa stvarne i virtuelne zavisnosti, nepovratnog gubljenja
indentiteta pod prividom proširivanja granica slobode ili, možda, harmonične koegzistencije
lokalnog i globalnog, postavljena su kao plod dubokog promišljanja i suptilnog misaonog
zaključka da je snaga mladosti u preziranju posledica.
Pored
već navedenog hedonizma superiornih, u romanu Dva u jednom kroz dva narativna
toka izneta je i istina o tome kako izgleda tama u kojoj se maske stapaju sa licima a lica
se preoblikuju u maske.
U prvom
narativnom toku glavni akteri su agent izdavačke kuće „PeAr“ Vidan Trošić i Milan
Rajić, sirovi i surovi mladić sa nevesele strane života. Vidan Trošić sa uspehom
obavlja zadatak stvaranja nečega iz ničega, stvara pisca od netalentovanog i neobrazovanog mladića, stvara medijsku zvezdu izvađenu
iz blatnih naslaga koje uokviruju borbu za opstanak u surovim uslovima tegobnog
života u nehigijenskom naselju i rasturenoj porodici.
U drugom
narativnom toku, isplivava na površinu pravo lice ambicioznog i talentovanog pisca
Vidana Trošića, lišenog maske i poze. Trošić, u svom romanu koji predstavlja drugi
tok priče, svrsishodno kanalisanom kreativnom energijom oživotvoruje Ivana, racionalnog
i opreznog mislećeg čoveka i Ognjena, pisca televizijskih scenarija, hiperaktivnog
idealistu ubeđenog da veličinu čoveka ne čine manje strasti od uobičajenih ili više
vrlina od proseka, već veličanstvenost plana koji je zamislio. Ovako postavljena
korelacija dva glavna lika u drugom narativnom toku živopisno oslikava tamnu i nešto svetliju
stranu čovekove težnje da se ne padne među zverove, već da se uspne ka anđelima.
Kao da su se, upravo, Pako Dela Mirandola i Sebastijan Brant ušunjali u tela
Ivana i Ognjena i ušli u roman, ušli u virtuelnu utopijsko-iluzionističku vrtešku
u traganju za smislom postojanja romana. U oba narativna toka, a naročito u drugom,
dolazi do tipično Novakovićevskog ali i Montipajtonovskog i, zašto ne reći, Vorholovskog
raslojavanja zabluda u koju je dovedena velika matura književnosti, pre svega
zbog pohlepe i gladi za slavom nepregledne mase hobista u odsustvu istinskih profesionalaca.
Drugi
narativni tok je prepun brzih, filmičnih obrta i novih zapleta sa skladno postavljenim
odnosom između opšteg mesta i šire slike u kontekstu međunarodnog terorizma, anarhizma,
raznorodne ideološke indoktrinacije, duhovnog i fizičkog razvrata srpskih tajkuna
i političara (za razliku od tajkuna oni su samo bogati).
Prvi
narativni tok zadobija na snažnom dinamizmu i ubrzanju onda kada Milan Rajić postaje
Ognjen Stojanović i kada se pojavljuje njegov roman prvenac koji momentalno postaje
apsolutni hit, vrlo čitano i štedro nagrađeno štivo. Medijska šizofrenija tada pokazuje
svoje pravo lice a neobuzdana želja za senzacionalizmom, kao najefikasnijim oružjem
za odvraćanje pažnje od gorućeg i istinskog problema, pred televizijske gledaoce
ustoličava neočekivano oporavljeni glas naroda i tako sebi zadaje autogol. Pred
televizijskim kamerama i zanesenim auditorijumom Milan se obračunava sa tajkunima, nacionalistima,
anarho-sindikalistima, beskompromisno, žestoko, iskreno i spontano. Ako je Milan
Rajić na početku prvog narativnog toka ličio na znamenite likove crnotalasne kinematografije
iz šezdesetih godina dvadesetog veka, on od trenutka kada postoje Ognjen Stojanović
(usled precizno definisanog ugovora i tvrdo postavljenih poslovnih odnosa) zadobija
nekontrolisanu energiju bunta kakvu je, jedino, mogao imati jedan Sid Višis,
legendarni basista Sex Pistolsa. Posmatrajući Novakovićeve junake kroz prizmu
težnji i snova, može se mirne duše reći da je Dva u jednom, nesumnjivo, pank roman.
Podrobnim
sagledavanjem romana Aleksandra Novakovića Dva u jednom bez naročito velikih
teškoća, čitalac će uočiti i prepoznati autorovu sposobnost (ali i istrajnost i
nepokolebljivost u tom poslu) demaskiranja laži na mestima gde odgovor ostaje prećutan,
zaštićen galamom gomile. Govoreći o laži on joj čak daje tvoračka, kreativna svojstva
i na taj način udružuje dva svoja talenta, aforističarski i dramski. U prvom je,
u potpunosti, usaglašen sa aforizmom Stanislava Jirži Leca: „Savršena laž? Pažnja,
to je već stvaralaštvo“, a kroz drugi poznati talenat na ravnoj nozi druguje sa
Oskarom Vajldom i njegovim pogledom na temu iznošenja divnih neistinitih stvari:
„Umetnost će postati sterilna a lepota će nestati sa lica zemlje.“ Vajld, podrazumeva
se, pri tom ne misli na političke lažove, kao i sam Novaković, jer nikad ne premašuju
nivo izvrtanja činjenica, a za onog
ko je toliko nemaštovit da proizvodi dokaz kako bi potkrepio laž bolje bi bilo da
od početka govori istinu.
Izvrtanje
činjenica ipak postoji. Ono što nije dozvoljeno političarima dozvoljeno je piscima.
Romani koji se uklapaju jedan u drugog kao ruske lutkice matrjoške (kod nas pogrešno
krštene kao „babuške“), svoj epilog nalaze u posebnom odeljku koji se naziva Posle
epiloga u kojem se oglašava i treći autor koji je stvorio prethodne celine. Dakle,
naziv romana je trik: nije Dva u jednom već „tri u jednom“; a šta je kraj
– ostaje da otkrijete sami.
Pažljivom
čitaocu i ovog i prethodnih romana Aleksandra Novakovića nikako ne može promaći
unapređeni, nadgrađeni zdravorazumski humor urbane profilisanosti. Ne vredi se mnogo
opterećivati davanjem odgovora na pitanje šta je humor? Na to pitanje nema preciznog
odgovora i pored mnogih pokušaja da se ta specifična duhovna tvorevina definiše
u par rečenica; jer, što je definicija ambicioznija, humor brže iščili. Prvi je
Andre
Breton,
guru nadrealista, shvatio da je mnogo važnije reći šta humor nije nego šta jeste.
U svojoj antologiji crnog humora razbio je oveštala shvatanja da je humor jeftina
zabava za duhovne dokoličare već je, naprotiv, u pitanju prvoklasna intelektualna
roba. Možda je najlepše
izrečena misao da je humor jedina dozvoljena vrsta zločina iz strasti, a gde ima
zločina ima i žrtvi.
A u romanu
Aleksandra Novakovića Dva u jednom žrtva je, pre svega, generacija kojoj
je bilo obećano da za žrtvom neće biti potrebe. Toj istoj generaciji ne ostaje ništa
drugo do da pravdu traži i ostvaruje putem demaskiranja laži, humorom i iznuđenim
minimalističkim hedonizmom u dijalogu paralelnih svetova. U dijalogu u kojem su i najviši
retorički dometi nemoćni pred razgalamljenom neukom zajednicom, organizovanom i
uzdignutom na nivo fizičke sile. Čini se da duhovnoj superiornosti nezaslađene
književnosti, ipak, nije dorasla.