КОРАЦИ

Vladislava Vojnović
SRCE U GLAVI

         RUPICA

Da ne bude zabune,
kraj je prve decenije XXI veka,
ovo je glavni grad
jedne skoro evropske zemlje,
to što nas nema slavnih kroz istoriju
i što nam knjige izlaze
u tiražima od 500,
nije to ništa strašno,
ništa o čemu treba mozgati,
to je, kažu, tek marketing,
a u tome smo loši.
Bogomdano loši, da,
jednom za svagda.
Valjda.
A ja?
Ja sam tzv. urbana faca,
školovana, načitana, osvešćena.

E, malo zbog nemaštine,
više zbog ljubavi,
sinoć sam na kćerkin zahtev,
po njenom nacrtu
i od materijala koje je izbarala
sašila šarenu, platnenu kesu
za opremu za fizičko;
ima pregradu za patike,
pregradu za šorc i majicu,
malu pregradu za gumice za kosu.
Sa dva ekološka kanapa
uvučena u gornji porub
ta se kesa zatvara i otvara, po potrebi.
E, materijal, takođe prirodan i zdrav,
da ga pojede žirafa
ne bi joj ništa bilo,
a ne one što su uginule
od najlon kesa...
Dakle, materijal, na cvetove
I osipa se.
Zbog toga, u rano novembarsko jutro
pošto sam napravila omlet sa bukovačom
i čaj od nane, za doručak
i sendvič sa slaninom i sirem,
za užinu u školi,
obrađujem rupice
kroz koje kanap izlazi.

Kraj mene, kao što je i red
da kraj vešte žene sedi,
crni mačak.
Uporno pokušava da mi izdene konac.
Dovija se i šapama i zubima i šarmom.
Osmehujem se višku značenja,
a onda se sneveseljavam –
nikom ništa ne smem da kažem.
Raščuje li se, posle kuvanja
koje mi je progledano kroz prste,
jer kuvaju i ispravni,
(ne, naravno paćenički svaki dan kao ja
već kreativno, samo o praznicima),
raščuje li se da šijem
oduzeće mi se urbanost,
osporiće mi se liberalnost,
nakarikaće mi se patrijarhat,
nalepiće mi deseterac,
na ruku će mi staviti brojanice,
u usta će mi se gurnuti Kosovo,
polivenu katranom i posutu perjem
poslaće me suprotnom taboru,
gde, takođe, niko savremen ne kuva,
ali im kuvaju i šiju još žive bake,
domaćinski alat čuvaju deke,
gde svi muškarci, a ne samo gejevi,
više vole muškarce,
gde žena mora biti lepa
da bi bila voljena,
i glupa da bi volela,
gde promaja i virovi ubijaju
sve što ne strada od stranih zavojevača
i domaćih izdajnika,
gde je mačkama mesto na ambaru,
gde ambara više nema,
gde je nemaština najveća u gradu,
a ulice grada ne pripadaju nikome
stoga po njima treba pljuvati i bacati đubre,
a mačke, pis! crkle! neka crkavaju na kontejnerima,
a ne da sede pored neke nosate žene
koja nešto šije
i smeši se.

Sve je stvar marketinga,
i ovo što vam pišem
olupaće mi se o glavu,
tako se ne radi, ili se barem ne priča,
za patrijarhom minuti ćutanja,
dani žalosti,
meseci otimačine za vlast,
ukinuti veseli programi na kablovskoj,
odozgo preporučeno masovno okupljanje
na pogrebnoj svečanosti kao kod sahrane faraona,
kako drugačije napraviti jaku državu
kako bez kulta ličnosti,
učvrstiti vlast kao Staljin posle Vladimira Iljiča
u sred proglašene epidemije gripa
kad raspuštaju škole
jer je zabranjeno masovno okupljanje,
svi, jedan za drugim desetine, stotine,
hiljade, celivajte mrtvu ruku,
pre čudesne vakcine od koje će bolesni ozdraviti,
gordi se razboleti,
siromašni ostati siromašni
(jer lakše je kamili kroz iglene uši...),
a bogati postati bogatiji
(ta kad već ne mogu u carstvo nebesko,
daj šta daš)!

Ali, marketing nije u našoj šolji čaja,
u našem socu kafe-Roršahovoj mrlji,
čaši rakije, smotanom džointu...
U džointu ga još i ima,
posebno u filteru od vizit-karte.
I ja kroz tu rupicu na vreći za fizičko,
kojoj obradih ivice,
evo, izlazim pred vas.
Čitaoci moji,
meni i sebi slični i dolični,
kažem vam – jedan od nas izdaće nas.

                  DA LI STE VEĆ ČULI DA...

1.
Da li ste već čuli da
je škampima srce smešteno u glavi?!

Ja nisam. A ni u celodnevnoj potrazi
po kućnom Bremu i svačjem internetu
ne nađoh ništa o tome.

No, videla sam sopstvnim očima.

U nedeljno popodne
u okruženju familije Nephros norvegicus
s dugačkim pipcima,
nežnim unutrašnjim tkivima,
a jakim oklopima,
među, dakle, sitnima da obrok sačinjavaju sami,
sedela je na taburetu.

I dok su se stariji kamuflirali bojom,
okoštalošću, parazitima i algama,
i raznim tehnikama odbrane klještancima,
mlada škampica pokretljiva i brza,
brzo je i mnogo govorila
o politici – stvarima racionalnim: stvarima glave,
a padajući u zanos, u onu vrstu vatre srca
što priliči zaljubljenima
koje je, na primer, izneverio momak.

„Ah, škampima je srce u glavi!“
pomislih s iznenađenjem,
te stavih glavu u torbu, glavu u srce,
i uzeh da se kamufliram u kamen
što ni u grupi ne biva delom obroka,
sem greškom,
kad svu težinu, hladnoću i tegobu
naplati satisfakcijom
što je alavi kanibal slomio zub.

 2.
Da li ste već čuli da
je ženama nesvojstveno apstraktno mišljenje?

Ja jesam. U srednjoj školi.
Na opšte uveseljenje onih pet dečaka
koliko ih je bilo u celom razredu
opredeljenom za pisanje!
Pričao nam profesor sociologije.

Umro je, laka mu zemlja.
Setih ga se od jutros:

Neko od dobrih ljudi koji ne pišu
nego prepisuju,
prosledio mi je e-mail i u njemu vic
o čoveku koji je na dan sahrane svoje žene
s kojom je četrdeset godina pratio fudbal
umesto na pogreb, otišao na utakmicu.

A ja, umesto da se nasmejem,
udarih u plakanje
dirnuta do dna svoje pismene,
neapstraktne duše,
tim gestom najdubljeg poštovanja,
najčvršće povezanosti.
Dirnuta ritualom
i što dobitnički tim gubi.

Da, zaboravih da kažem,
utakmica je bila finale svetskog prvenstva,
a vic je bio na slovenačkom,
na jeziku koji još čuva dvojinu,
glagolski oblik izumrle uzajamnosti
najveće na svetu.

       KLIZAVICA

 Ona je već velika,
ona više nije mala.
Njoj je skoro dvanaest.
Da pripadamo civilizacijama
koje slave zrelost
imala bi uskoro
prvu pričest, Bar micvu, obukla bi burku
ili šta već sve institucionalno odvaja detinjstvo
od onog što potom biva
kod onih koji razlikuju pre i posle.

No, ovde se bez pompe
tek ubeđenjem i praktikanstvom
nemom preporukom
i rečitim primerom odozgo
slavi večito maloletstvo.
Punoletan je kralj, car, Tito,
vrhovni vojnik, policajac, pop.
Predsednik nije, kao što nije niko
dok mu je otac živ.
A ona nije blesava,
ona čuje, vidi i njuši,
upija osmozom.

I zato, jedan dan
koračajući preko srušenog debla
što vodi s jedne strane
na drugu stranu
romantične baruštine,
u njenoj dvanaestoj godini,
noga joj se oklizne,
zbog hlorele, malene vodene alge,
ona zna, učili su iz biologije,
i, ona se stropošta.
Ne povredi se, samo se iskvasi
uplaši, a zatim ohrabri – nije strašno.

I mama kaže da nije strašno.
I zato, drugi dan, u školi,
izlazeći za vreme časa sa časa,
kao velika,
i trčeći školskom hodnikom kao mala,
ona se oklizne po mokrom podu,
zbog smanjene sile trenja,
ona zna, učili su iz fizike,
i zbog inercije i gravitacije,
pada unazad, udara glavom,
i lomi ključnu kost.
Posle prvog šoka,
straha, bola, i stavljene imobilizacije,
ona vidi da nije strašno.

I mama kaže da nije strašno.

Pa, kad će, do đavola,
već jednom biti strašno!
Kad će taj pravi život,
kad kobne odluke,
jezivi događaji,
nepopravljive greške i užasne posledice.
A možda je život priča
za decu predškolskog uzrasta,
možda su krajevi uvek Disney,
možda su sadžaji uvek Winnie Pooh,
možda je ideologija uvek Mali princ.
A prava strahota tek u prepričavanju?
„Mama, ja neću u školu, teško sam povređena!“
Nisi, dušo, idi u školu,
biće ti teško da nadoknadiš
ono što nema potrebe ni da propustiš.
U svemu ću ti pomoći,
za deset dana
biće kao da ništa nije bilo,
videćeš...

„Mama, ti si najgora majka na svetu,
teško sam povređena,
moram da ostanem kod kuće,
svi koji se slome ostanu kod kuće,
igraću se na kompu,
gledaću TV,
spavaću danju,
blesiću se noću,
svi tako rade...
Već sam velika,
zar nisam!“

Jesi, ali idi u školu jer...

Vrisak: „Ako ja budem terala svoje dete
da ide u školu slomljeno, ti me ubi!
Ubi me!“
I da ne bih umrla
kažem dobro, kažem ne moraš u školu,
ne idi, radi kako god ti znaš
i kako misliš da treba,
organizuj se sama,
velika si.
A na to drugi vrisak. Jači:
„Hoću u školu,
molim te, odvezi me u školu,
pomozi mi,
bila sam blesava kad nisam htela,
ne znam šta mi je bilo
što te nisam sušala,
dva minuta ranije bila sam mala,
sada shvatam...“
I teški, preteški plač.

A ja osećam kako se krunim.
Kao krečnjak pod zubom vremena,
kao mapa kroz istoriju,
kao uvid naliven adrenalinom.
Moja mila, moja najdraža,
moje sve i još malo više od toga,
moje mickavo mače,
moj bicikl i roleri,
i jezero i vrbe i nebo,
i muzika i filmovi i nagrade,
i nes-kafa i viski i Dunhill-cigarete,
i trešnje i zeleni orasi i raso,
i peščane plaže i topla voda
i vodene bojice i miris knjiga,
i glina za vajanje i breskva u cvetu
moja kći, oh, moja kći,
ona hoće što narod hoće:
da bude velika
ali da drugi preuzme odgovornost
puštajući je:
„Pa, mama me pustila da ne idem u školu“,
„Rusiji je trebalo povlačenje preko Albanije...“,
ili „Bila je to odluka Kominterne...“
ili „Evropa to traži od nas...“
Ili da je drugi silom natera:
„Moram, mama me tera u školu...“
teraju glupe međunarodne konvencije,
dosadne povelje, evropski propisi...
Svi ljudi su smrtni.
Sokrat je čovek.
Dakle, moja ljubav hoće da mi bude Srbija,
meni koja, ne znadoh za granice
i ne znadoh za posebno,
samo za opšte i pojedinačno,
tako mi se, eto, konačno
uteruje patriotizam.

         DA SAM KAO

 Da sam kao Klint Istvud!
To sam želela.
Da zadignem pončo
i zapucam,
ili da izvučem magnum 44,
da uzmem stvar u svoje ruke
i sredim ovaj svet
ne obazirući se na ovlašćenja.

A onda, s vremenom,
„malo rukah, malena i snaga“,
ne vredi, ne može se.
Pa, da budem, onda, kao Edi Marfi!
Da se na inteligenciju i šarm
izvučem iz brljotina
jer u haotičnom svetu i sama brljam,
ničim obavezana.

I odjednom skočiše na mene,
ko buve na belinu,
drugi stereotipi
i ona sloboda što je spoznata nužnost.
Da sam kao Morgan Frimen!
Pa makar i u sporednim ulogama
ili u većini slučajeva završavajući mrtva,
kako vo vjeki vjekova svi i završavamo,
osim Jednoga,
raspetog po sredi nas.