КОРАЦИ

Vladimir Aristov
O POETICI MALIH STVARI U „LIRSKOM“ MUZEJU


Šta da radimo sa stvarima? Svaki čovek je „genije postojanja“. To, pre svega, znači neverovatno ispoljavanje postojanja u njemu i kroz njega. Ali i mala stvar, iako apstraktna, iako ništavna, preklinje za našu pažnju. Sve što postoji u svetu ravnopravno je samim postojanjem, ali postoji hijerarhija, koja se sastoji u ispoljavanju individualnog postojanja. Da bismo to primetili, treba početi od malih, najmanjih stvari. Otkriti tu neuhvatljivu stvar, koja zrači kroz pore sveta i bivstvuje u svojoj posebnosti, pa je spojiti sa neprolaznim čovekovim postojanjem. Možda čovek ostvaruje ono što mu je predodređeno, obraćajući pažnju na neprimetno, jer, prebirući peščana zrnca postojanja, mi potvrđujemo sebe na svakom mestu u svetu. Ali mi ne pružamo milosrđe: spuštajući se ka malim predmetima, mi se uspinjemo, mi od grudi povlačimo svetlosnu granicu, u kovitlacu prašine od stvari, koja teži da se spoji sa granicom sveta.

O „LIRSKOM“ (NEFUNKCIONALNOM) MUZEJU
U običnom muzeju stvar je vredna zbog nekakvih svojih funkcija. Umetničko delo, na primer, dragoceno nam je, pre svega zbog svojih estetskih svojstava. Naravno, ovde se može otkriti čitav niz slojeva, nekoliko prozirnih velova dragocenosti, koji okružuju umetnički predmet.
U idealu, to je predmet u kome je osvešćena njegova neponovljivost, njegova bivstvujuća beskonačnost. Izgorelo remek-delo se ni po kakvim kopijama ne može rekonstruisati: osećamo, da se u tom slučaju u svetu stvorila ničim ispunjena rupa u postojanju. Upravo nam pažljivi odnos prema umetničkim delima to pokazuje. Pokušaji da se zamene krljušti uništenog materijala, kako bi se sačuvala celina (restauracija), svedoče o prikrivenom, ali snažnom osećanju svesnosti da se teži ka tom tajanstvenom objektu.
U „lirskom“ (nefunkcionalnom) muzeju, u zbirci individualnih stvari, svaki predmet, čak i najmanji, dragocen je zbog svog posebnog postojanja. (Funkcije stvari nisu nestale, one su samo izdvojene, kao opne: tekstovi, koji idu uz predmete, igraju, u izvesnoj meri, ulogu tih opni i u isto vreme omogućavaju da se kroz njih prođe. Predmet nam postaje bliži, dok prolazimo kroz taj opis, koji predstavlja pokušaj uživljavanja u predmet, i gde samo neudubljivanje u njega može zaštititi od sentimentalnosti).
Predstavljeni predmet ne može da zameni, ma kako to čudno bilo, druge predmete te vrste, klase ili tipa. On nije samo tipični predstavnik (možda je on čak i najbolji). Ne, mi možemo da osetimo odsustvo drugih njemu sličnih stvari, zato što ovde prikazana stvar samo nagoveštava opšte odlike. Gledajući pravo u tu stvar, osećamo odsutnost drugih – množine, koja nas okružuje – to je vrsta minus data stvar, to jest mi osećamo ne samo odsustvo vrste ovde, već i odsustvo upravo te stvari tamo.
Takav osećaj je prvi korak ka određivanju modela uzajamne povezanosti pojedinačno – mnoštvo, koji predstavlja nastojanje da se zatvori krug.
To što vidimo stvar – već je samo po sebi mnogo. I šta znači naša usredsređenost baš na tu tačku postojanja, gde kao da smo se spotakli o maleni prag te stvari?

NAJSITNIJI PREDMETI
Oni su pred nestankom. Zatekli smo ih pred samim nestankom. Komadić brijača i komadić sapuna – šta ih još održava na ovom svetu? Ali, zašto je izabran baš taj žilet i zašto baš taj komadić sapuna? Na hiljade njima sličnih nemo nestaju u nepoznato, ostavljajući samo u sećanju čoveka maglovit trag svog postojanja, koji se zatim isto tako marljivo briše i spira, da sam trag o tim malim istim stvarima ne bi prljao svest. Možda je sećanje na njih najlakše i konačno meta, koje i nama omogućava da se zadržimo ovde, onaj labavi ekserčić, na kome se, kao predivo na vetru, naša duša drži u svetu?

ŽILET
Nema i neće biti pomena kakav. Veličina, vrsta čelika i datum proizvodnje? Ali ja to ne znam. I treba li o tome govoriti, budući da je to samo elementarno znanje, koje je ništa drugo do površinsko pričvršćivanje na neke oznake sveta: ono nas smiruje, otuđuje stvar i futrolu znaka. To skoro da je eksponat za muzej funkcionalnosti, pripadajući nekome ili nečemu; ta stvar je tamo kategorički propala. I u isto vreme, ta polusprana slova i iluzije individualnosti stvari, stroj zubaca na ivici, sevanje iglica nanesenih ogrebotina predstavljaju ono ruho spoljašnjih odlika, koje se ne može apstrahovati i, u svakom slučaju, brzo odbaciti, ono nam ne dozvoljava da odmah prođemo telo predmeta i stropoštamo se u varljivu dubinu njegove suštine. To je ta mutna granična svetlost stvari. U nepreglednom prostranstvu lebde njoj slične. Zaslepljene suncem, razvile su, bez izuzetka, svoje stegove metalnog odsjaja. I kao da se rukom oprezno može izvući taj neotelovljeni izrez iz žileta – on je kao šahovska figura, oborena na stranu, nezamislivo tanana.
Čudna vlaknasta fleka od rđe na levoj ivici, linija pocepanog čelika – sve to mogu postati slojevi spoljašnjeg opisa, koji treba da stvore lelujavo polje odnosa prema predmetu, da bi sa njim bili u ravnoteži.
Da bi nam se stvar pokazala kao takva, treba da je vidimo u kretanju, neodređenu i da nosi u sebi neki „ontološki nemir“. Taj nemir nam govori da je stvar nedovršena i da je kraj postojanja tog predmeta neizvestan.
Upravo u tu neizvesnost spada i naš odnos prema predmetu koji vidimo.
Određenje stvari pomoću pesničke slike očigledno je neizbežno, ali i opasno. Zato što ono tada baca stvar u sveopštu igru jednakih na svetu, i nejaka mala stvar možda ne bi sustigla metaforu, zavitlanu u „toj neobuzdanoj igri“. Međutim, rečju stvorena slika može da postane ona varljiva i čvrsta opna, u kojoj će se sačuvati ta stvar.
Sama stvar nestaje, ali reč koja je okružuje postoji i biće dovoljno snažna, da je održi i vrati u svet.
Taj žilet je na stolu. On je neverovatno slab. On kao da se nalazi na dnu postojanja. I zbog toga oseća težinu uopštenog – postojanja. Sečivo žileta je šareno, kao krilo leptira; s težinom finog čelika. Žilet sa izlizanim, nejasnim natpisima, ispod kojih se razgolitilo njegovo skoro prozirno telašce, dvosekli, okrenut ka nama jednom stranom, u kojoj se reflektuje bezbojno – plavo jesenje nebo, a drugom stranom – ka hladnoći horizonta; sa nagoveštajima rđe, sa gotovo nevidljivom mapom otisaka prstiju na njemu, i sa ovim što ne znam šta je.
Dok još raspolažemo rečju, dok se usne miču i ponavljaju njegovo ime: „žilet...žilet...žilet“ – postoji spokojna granica stvari, postoji obrub, koji se neće prekinuti ni oštrom, nazupčenom ivicom. Otuđiti se i od same reči?
Ali ne, samo ne do kraja. Jer naše autentično postojanje je u reči, jer mi u svetu postojimo – u reči. I šta će nas to, osim nje, spasiti od stapanja sa opštim, izjednačavanja i haotičnog stanja?

KOMADIĆ SAPUNA
Sapunče je čestito. Ono se topi u ruci i spremno je da nestane. Očaj se bliži. Sada taj komad sapuna oproštajno daruje svoj miris, kao polen, svim stvarima. Kako se uhvatiti za njega, kada čak i pogled talasa preko glatke površine tog ostatka sapuna. Dodiri su zbrisali sve tragove: i slova, i ispupčenja. Nema ni naprsline, ni razlike. Ono je svo ovde. Ono je svo pred nama u svojoj krajnjoj jednostavnosti pred odlazak. Ali je strašno, ćuti poput zida. Ono ne skriva samo neki predmet, koji je njime zaklonjen od našeg pogleda – ono skriva sebe.
Jednom smo razmotali mirišljavi omot i pred nama se ukazala varljivo – čvrsta drvena kocka, briket, od koga se može graditi sapunasta, kišom oprana kaldrma. Ali sapun se ravnomerno gubi u ruci, i glas koji se čuje je postojani hor šumeće vode i šta na kraju ostaje u rukama?
– samo raznobojni sloj mirišljave šumske jagode i maglovit, polukružni otisak fabričkog natpisa na njemu; sapun, nestajući, ne čuva čak ni eho svog života, već ostaje samo daleki šum mlazeva tuša, i sliveno, ovalno, vodeno staklo.
Sada ga je neko zaustavio na samoj ivici. Nosi ga u džepu sakoa, umotan u papir, i nikome ne pokazuje. Čudan je osećaj razotkriti taj ostatak sapuna. On se nekako srodio sa čovekom. On je intiman. On je skoro nepristojan u toj svojoj razgolićenoj, upadljivoj funkcionalnosti, koja se sve jače oseća, što je on bliži svojoj propasti. Ogoljena životna misija koja se svugde vidi šiba ga i gura iz postojanja. Slabašni uzdah vode – poslednje zamućivanje vodenog sočiva – i kraj? Ne, posmatrati ga, ne odstupajući, okružiti ga drugim predmetima, ali ga samo razliko vati od drugih stvari sveta i njegove nepoznate vrste – taj oproštajni oval.

POKUŠAJ ZAOKRUŽIVANjA
Sve naše težnje i razmišljanja o apstraktnim stvarima nose i neki značajan odnos prema čoveku. Poklonili smo stvari pažnju, u nastojanju da vidimo i sačuvamo taj atom postojanja. Taj predmet – jedinka – predstavlja malo,
ali duboko ogledalo, u kome želimo da otkrijemo odnos prema sebi i prema drugim ljudima. Da bi se istinski pokazali pred drugima, sada više nisu dovoljne samo spoljašnje veze, krhke i opasno – agresivne. Može se zavoleti opna stvari, ali to će biti samo žmiganje metalnih površina, spremnih da se raspadnu u prah. Istinska veza prolazi kroz srž stvari. Treba ući duboko u sebe. U svesti o vlastitoj neponovljivosti treba iscrpsti sebe kao subjekta, ali ne uništavati sebe i kroz malo, svetlo, jasno dno istupiti pred druge ljude, gde se svet može pokazati u novoj uravnoteženosti množine. Mala stvar nam tiho govori o tome.
Stvar nije mrtva. To je snevanje praha pred buđenje. Mi brojimo stvari, ali zar je taj broj ograničen? Ali, mi moramo da zaokružimo svet – i samo tada se stvar neće izgubiti unutar celine, i moći će da pronađe put do preobražaja koji je neće uništiti, nego će, preobličavanjem, uspeti da je održi... Moramo da se usredsredimo na predmet. Ali ne smemo težiti da preko njega stupimo u neko nepokretno jedinstvo sa svetom. Jer tada dolazi do potpunog slivanja, izjednačavanja. Svaki element treba da osetimo kroz kretanje. Da bi se pokrenula, stvar ne treba da bude izdvojena, već među drugim stvarima. Uz krajnji napor, izborivši se sa individualnošću stvari, ona za nas neće nestati, već možemo dospeti u pokretljivo mnogomonadno mnoštvo, gde svaka monada i jeste, na neki način, čitavo postojanje. Uslov da ona ostane u svetu jeste da se otkrije čitavo mnoštvo drugih, na kojima ona stoji, kao na stubovima. Svet se priklanja svakoj od njih i postaje ona, i samo ona. Svaka stvar će se uzdići kroz drugu stvar.

TELEFON U NAŠEM ŽIVOTU
Zašto odugovlačimo kraj telefonske slušalice? Otkud ta crna krošnja, koja šušti tamo u telefonskom mraku, dok ćute glasovi na krajevima žice? Otkrio nam se novi prostor. Ali ispostavilo se da mi na njega nismo spremni. Čime možemo da ga ispunimo? Glas juri, poput varnice, teži da brže-bolje pređe tu neizvesnu šuštavu tišinu. Mi postojimo samo na dve strane obelodanjene beskonačnosti, kada se spusti slušalica, ona ravno i čvrsto poklapa (vlažna od znojave ruke, mat, kao da je oprana morem od sapunice) tu crnu rupu, kao uzani procep grobnice.
Telefon predstavlja jednu od grančica crnog plamenog žbuna ljudske bezizlazne strasti. Spoljni prostor između ljudi pretrpava se mašinama i delićima mehanizama, kucajućim kazaljkama aparata, čitavom sitnom koještarijom zupčastih predmeta. Ali se iznutra otvaraju nova neviđena prostranstva i šupljine sveta. Tehnički razvoj – sva ta projekcija u materiju neodređene slepe težnje je širenje komunikacije. Upravo to otkriva prazna trenutna prostranstva. Mi se približavamo, ali šta to znači, i šta nam to nosi?Mi nismo spremni na nove prostore i umreženu vezu. Znače li oni išta u našem duhovnom izjednačavanju sa svetom? Oni nam nisu potrebni.
Nama su potrebni samo glasovi koji isijavaju i svetla na krajevima žice. Pa, ipak, ako se u svetu materije nešto suprotstavlja entropijskom morskom spokojstvu, šta to može biti osim tih beskorisnih kablova?
Žica, pažljivo zaodenuta, savijena u meku, elastičnu spiralu u večernjim sobnim nišama. Telefonska krtina prilazi samoj slepoočnici i grli uho. Ona je blizu, kraj same pulsirajuće ivice našeg bežičnog mozga. Produžetak neurona i u isto vreme, pripodignut kažiprst kraj slepoočnice. Gde se završava metal, gde počinje svest?
Ali ta lažna blizina krute, iako i pokretne materije, jedna je od karakterističnih iluzija našeg vremena. Ta skučenost i dostupnost pretvara se ovde u nepotpuni i prividni odnos. Ti ne vidiš oči sagovornika. Ta veza kao da je stvorena za izdavanje naredbi, da bi se zatim brzo mogao prekinuti kontakt. Ili se cinična dostupnost naspramnog aparata pretvorila u monotoni snimljeni eho tvog pitanja – „Sačekajte odgovor...“.Međutim, s druge strane, pauza i prinudna ograničenost telefonskog kontakta doprinosi građenju strogog intelektualnog razgovora. Sokratovski dijalog preko telefona...
Sa ovim aparatom svet je ušao u našu kuću. (Nekad, istina, to liči na provalu). Svet je napustio, zaboravio svoju krunicu, koja katkad, posebno u mraku, počinje da se sekira i da zvoni. Od toga nema spasa. Treba je prožeti svojim glasom, zaokružiti svet sobom, i tada će bol proći.
S pojavom telefona mi smo se prisilno, fizički uključili u bolnu mrežu sveta. Bolnu – ne znači obavezno i bolesnu. Kada je telefon u stanu – mi smo na straži. Kada telefon zvoni, znamo da smo potrebni svetu. Kada on dugo ćuti, u stanju smo da patimo zbog toga.
(U smislu digresije: jedna epizoda iz filma M. Antoniona Pomračenje. Glavni lik dolazi u svoju kancelariju obuzet čudnim osećanjima nakon sastanka. Zazvoni telefon. Čovek se ne miče. U to počinje i drugi telefon da zvoni (a ima ih više u prostoriji) samo na drugi način. Zatim svi telefoni zvone u isto vreme, praveći pauze na različite načine i podsećajući na nekakav prigušeni plač, koji se prenosi iz jednog telefonskog grla u drugo, ali se ne tiče čoveka. On je pokidao vezu u svetu, koja je trebalo da ide preko njega. Samim sobom prekinuo je mir, ovde, u ovoj prostoriji. Telefonska mreža ga naprasno obavija zvukom. Papirni talasi dokumenata dovaljali su se do njegovih grudi i zamrli. Sve se postepeno stišava).
Ako se u tvom stanu začula zvonjava, i ako si podigao slušalicu – uključen si, i dužan. Ali šta možemo reći u ovom nestvarnom beskraju, kad ga ti i ne poznaješ, kako možemo upotpuniti svet? Da nema, možda,zbog toga toliko telefonskog licemerja. Čovek se plaši nepoznatog i krije se iza laži. Jer strah je neznanje, a neznanje obuhvata sve i pretvara u neopisivi haos. Ovde, u telefonu, predlažu nam da zamenimo naše neznanje kratkim lažnim odgovorom. Kada nismo dovoljno samouvereni, kako nam se samo tada koleba svest, kako se koprca u tim crnim nevidljivim krivim ogledalima, bez vazduha pogleda.
U Americi su pokušavali da prodaju video-telefone – mnogi su ih vratili. Ograničena pravila igre sa običnim telefonom daju nam više mogućnosti i pogodnosti i, moguće je, da nas više fasciniraju. Postoji nekakav pomak i u hladnoj materiji – nekakav žalostan osmeh, bez kojih je nemirna čak i potpuno razvijena svest. U oskudnom i ogromnom spisku tehničkih aparata ovog veka, koji su nagomilani pred nama, telefon ima samo jednu, poetsku prednost – taj taman i nežan otvor, odakle struji vazduh, to je otvor koji može da nas povede u nama nepoznate i nepotrebne daljine.
Mi u telefonu čujemo samo glas. Glas nam znači sve.
Vizualnost možemo samo da domišljamo, sa druge strane žice ona će bledim rentgenskim potezima naslikati konture nepomične, ili jedva pomične, čovekove figure. Kažemo da ne volimo telefonske razgovore, a u isto vreme, oni nas privlače. Ta povezanost i elementarnost odnosa prema drugoj osobi, nosi uspomene na usnulo, daleko detinjstvo.
A sada stojiš u telefonskoj govornici, pritiskajući slušalicu ramenom kao violinu, zagledan si u dubinu granitne planine, gde se gubi spiralno uvijeni metalni kabal, i miran si. Tamo si, na drugom kraju, u dalekoj domaćoj dolini, pored sagovornika, i umesto njega, samo ponekad, kroz šare na staklu telefonske govornice, vidiš ledenu noć iza te prozračne pregrade beskrajnog i privremenog doma.
Šta ti radiš, dok tvoj glas govori? Ono što ti radiš se jedva oseća u pokretu glasa. Izbegavaš svoj glas.
Uvijaš se oko njega u svom stanu, može biti da skidaš ili oblačiš košulju, ali suština toga što radiš za tvoj glas predstavlja izlaz u svet, ne možeš se skloniti, već ga prekrivaš kružnim pokretima, i glasu si samo delimično odan. Ali to je, pak, metafora današnjeg života, kada se od čoveka uvek, i svuda, traži nekakva funkcija. Ali funkcija sa visokim kvalitetom i velikim znanjem.
I ovde je prisutan duh te iste veze, kada jedan običan telefonski broj, papirić sa nekakvim znacima, označava čoveka. Ali postoji ovde nekakva tajanstvena novina, koju nije u potpunosti uhvatila vlaga niti prekrila prašina aritmetičke jednakosti. Taj brojčani niz na kružnom disku – obraćanje broju i preko njega svetu. Upetljani, ravnodušni pitagorejci, tragaju u svom pamćenju za osobinama čoveka, pomoću kojih će se setiti njegovog broja telefona. Taj skup cifara je određeni oblik, osnova u kojoj je izliven očvrsli čovekov karakter. Iz sećanja nam izranja nečiji broj telefona, njegova muzika, ali ne uspevamo da se prisetimo samog čoveka.Isprani podvodni tragovi.
Lakše je, a, u isto vreme, i teže, razgovarati samo sa glasom sagovornika, nego sa „živim“ čovekom. Mada ograničenost telefonskog razgovora potvrđuje iluziju koju stvaramo razgovorajući sa „živim“ sagovornikom, jer osim očiju i lika, boje i sjaja u pogledu, možemo dodati još hiljadu osobina, isto kao što se i telefonskom razgovoru dodaje vizuelni doživljaj.
Glas odvaja samo jedan deo nas. Ali, glas zadrhti. To je gotovo neprimetno stradanje celog čoveka, ali osuđenog na podeljenost, okruženog uobičajenim granicama mekane žice. A tu je još i ono očekivano, hladano i mračno prostranstvo, jedva čujno, poput nekakvog šuštanja tišine u telefonu. Glas zadrhti. Ali ne žuri da bilo šta kažeš. Uspori. To nejasno razdvajanje sveta u iščekivanju druge osobe i osećanje prostranstva među vama, označava pravi početak razgovora sa tom osobom. Ti znaš da taj prostor postoji, i ti se ni u jednom trenutku njega ne plašiš. Glas zadrhti.

O METROU
Metro i telefon su u srodstvu. Ista mračna otvorena praznina – ovde, između stanica, tamo – između prostorija u kojima su sagovornici. Momentalno u vozu presecamo to prostranstvo, kao kad telefonski signal proleti kroz žicu. I premda je ovde taj momenat samo imaginaran, svejedno se nalazimo u sasvim drugom vremenskom prostranstvu, nikako nismo povezani sa zemaljskim haosom iza prozora vagona. Ne znamo šta on predstavlja.
Međutim, kada se voz iznenada zaustavlja u tunelu, počinje podzemno doba. Ne radi se samo o posebnoj uznemirenosti. Podižemo pogled i kroz prozore vagona ne vidimo samo mrak koji se spušta, već i površinu čvrstog svoda, obeleženu kukama i kopčama namenjenim za kablove i cevi. Ljudi sada ne gledaju samo jedni druge; duga i meka sedišta kao da su namerno tako postavljena da pogledi formiraju nekakav topli unutrašnji hodnik; a sad je on razdvojen, i besmislenost mračnog prostranstva je u našim rukama, poput višeslojne i jedinstvene praznine koju osećamo i za vreme iščekivanja kraj telefona.
Ali znamo – iako vozovi u novim četvrtima jure po površini zemlje, izvijajući se u četvrtastim prolazima između zgrada – privlači ih i mami tama tunela, i ubrzava njihovo kretanje, i voz pritajenog srca uranja u zemlju, zažmurivši i upalivši svetlo, leti ka podzemnim peronima, gde i dalje vlada isto ono beživotno leto, osvetljeno ravnomernom i jednakom svetlošću veštačkih baklji.
Metro je grobnica svih mogućih arhitektonskih stilova, ostalih na dnu epohe. Metro je porodična grobnica naših snova, ovde, na beskonačno dugim stanicama, na drvenim klupama, zarobljenim u teško mermerno ležište, sahranili smo toplu zimu i prohladno leto naše mladosti.
Pred našim očima vreme tone pod zemlju. Ranije, u našoj svakodnevici, zemlja je, izgleda, bila samo površina sa tankom zemljinom korom, uspomena je mogla da se razveje samo u vazduhu. Sada znamo da je pod našim nogama duboka praznina, ne obraćamo pažnju na to, samo ćemo ponekad čuti prodoran zvuk kroz ploče, i osetiti topao vazduh kroz ventilacione otvore. Ali, zar se nešto u nama promenilo? Zar može takva spoljašnja sila da utiče na duhovni smisao? Zar nam znači nešto brzina prevoza?
Ipak, neprimetan i jedva vidljiv pomak postoji. Od materije do saznanja, i obrnuto – postoji nekakva promena na granici tih dveju suština čiji nam je smisao nepoznat. Može biti da je to promena u komunikativnoj kompaktnosti – u povezanosti sa svetom. Verovatno postoji zajednička jedinica za definisanje nečeg materijalnog i idealnog, zato što ljudska blizina i jedinstvo, i međusobna privlačnost, i različitost tih veza, i stepen razvijenosti svesti (odnosno zasićenosti tim vezama), i nivo razvijenosti saobraćaja, i puta, i žice, i tunela – sve to daje nekakav zbirni koeficijent komunikativnosti, koji možda i jeste jedna od glavnih spoljašnjih (odvojene od individualnosti) karakteristika razvijenosti društva i samog čoveka u tom društvu. Ali na to treba zaboraviti.
Lutajući (zalutali) vetar ispunjava podzemne dvorane. Poneka ptica, koja je uletela da se sakrije od mraza, udara krilima pod tavanicom. Lusteri se njišu od strujanja vazduha. Čemu služe mesta sa konstantnom promajom? Ali, ta mesta postoje i ne možemo pobeći od njih.

Podzemna promaja ovde čadi
Iz crnih pora iz podzemnih domova
Tajanstven hrizolit
Blagi je vetar rudničkih jama
I nanosa iz rudnika uglja
Zašto bledo sviće zora
Venčićem skromnim nas ispraća
Beli se bakar čvrsne čelik
I kamenčići iz latica se rasipaju
I malo jedro na ruci podrhtava

I evo, stojiš, na primer, na ivici perona i čekaš, kada ćeš izdaleka čuti tutnjavu, kada će se pojaviti dva svetleća kruga, koja će se uvećati bez ikakvog osećaja približavanja, odsjaj će se prosuti po opranim mermernim zidovima, i videćeš kako, provlačeći se oprezno, zapinjući za skretnice, i kao dodirujući zidove, dolazi kroz hodnik, kao nekakav poznanik, i zaista, skoro priljubljen uz zidove tunela, na stanicu se probija voz, poput izvrnute tame. Izbačen je iz noći tunela kao iskopana zemlja, iz tih noćnih mora, dok se hvata za šine i napuštene vagonete, lutaš po podzemnim šinama, blago obasjanim na krivinama, kao da je jato galebova na njima, te šine su na užarenoj blizini, u tom barokno-uljanom izbledelom mermeru su piloni i stroge letve podzemniih epoleta.
I evo, stojiš na ivici perona, na samom ulazu u tunel, gde se čuje žamor otpadnih voda; potočić odlazi između šina još dublje u zemlju. Ovo je podzemno kraljevstvo, ali nije kraljevstvo sa lađom na teškim talasima, već sa regularnim i ravnomernim kretanjem. Ovde nećeš naći pikavac pod nogom, ovde je taj žućkasti zemaljski duvan, pomešan sa polenom topola, nepoznat; ta žućkasta zemaljska svetlost je proređena. Ovo kraljevstvo dublje je od grobnica, grobovi se odavde čak i ne vide, na gustom i visokom nebu možemo uloviti samo obrise njihovih prozirnih konstrukcija.
Ovde su prolazi i tuneli – putevi zaborava. Prolazi voz, ostaje tišina i praznina na peronima uz koje dolaze i prvi znaci zaborava. Verujemo da uspomene čuvaju samo zidovi i stubovi – oni ovde kao da su večni. Videćeš svoj odraz u mnogostranom čeličnom stubu, u njegovim uvijenim naborima, u  prašnjavim žlebovima. Kada voz lagano prolazi, utisnuti kvadratići na cevima unutrašnjih svodova tunela, podsećaju na hrskave dečije vafle, koje bi potamnele kad ih umočimo u vodu, vidiš ih, putujući u Sokolnike, kroz prozore vagona. Na tim zidovima odrazio se i naš lik zajedno sa našim vremenom. Drugi će ga već otkriti.

NOVAC KAO STVAR (O METAFIZICI NOVCA)
IMPROVIZACIJA

Novac je providan. Kroz njega možemo videti bilo koji predmet. Samo vodeni znak čuva imaginarnu pripadnost upravo toj stvari koja nema svog ekvivalenta – papirnoj novčanici. Koliko ja znam, svaka novčanica se pravi spajanjem dvaju delova. Ali, ako bismo razdvojili ta dva dela, izgubio bi se vodeni znak, i šta nam tada ostaje? Svaka polovina gubi svoj značaj, kao što ga i novčani znak gubi, ali neobičan je za suštinu sveta, i zar nije moguće da se tako odvojen, od svoje druge polovine, delić, zagubi među bačenim nepotrebnim stvarčicama?
Pare su u potpunosti funkcionalne, jednostavno predstavljaju znak u svetu. Svaka materijalna veza mora biti izbačena iz njih, šta onda može da ostane? Sve ukrasne linije, sve skraćenice, sve šare i grbovi na njoj, samo su prenemaganja države, da se stvar upotpuni sa dveju strana, da između njih ostane samo mali interval, ali ne i više od toga. Svi napori su zarad toga, da ne bi bilo moguće falsifikovati sva ta kaligrafska slova, sve potpise i portrete državnika. Međutim, možemo li falsifikovati tako nešto? Ono što je unutra? Ovde je takvo odsustvo „unutrašnje stvari“ potvrđeno prisustvom vodenog znaka, koji kao da je zamenjuje. Čovekov pogled je usmeren upravo na težinu tog vodenog crteža, i svako bi trebalo da shvati koliko je komplikovano tako nešto reprodukovati; zapravo, nije reč o onome što je na spoljašnjoj strani novčanica, gde preteći natpis (bukvalno na početku te stvari) glasi „falsifikovanje se kažnjava po zakonu“. Ali, nije valjda da se radi o falsifikovanju znaka? O čemu vi to, dođite sebi! Nema nikakve države. Neko drugi šapuće ta slova i o nečem drugom je reč.
Po svemu sudeći natpis glasi: stvar koju je moguće falsifikovati. Zakonom se ne prati reprodukovanje znaka, već se mi upravo na taj način približavamo razumevanju neponovljive dubine stvari, iza kovanih fasadnih rešetaka. A možda još nije došlo vreme. Kako možemo da vidimo tu odvojenost, kada je ovde sve zapečaćeno u jednakosti? Zar postoji nešto u tom čudnom osmehu, već pomenutog vodenog znaka, jedinstvenog u ovom zamagljenom svetu, kada tu stvar na plavičastom papiru pogledamo na uličnoj svetlosti? Jer, ako ugledamo tu stvar, koja se ovde čuva u posebnoj zapečaćenoj i potpisanoj koverti, onda nam pare više neće biti potrebne.
Zato što će neke druge stvari kao takve, postati previše vredne, da bismo ih puštali u teško i neobično putovanje ekvivalentne razmene. Ali, kako možemo videti stvar u novoj, šuškavoj, pomalo zveckajućoj asignaciji zalepljenoj papirnim lepljivim jezikom unutar nje?
I zar je ovde papir jedini? Da i on je, da – ali da bismo osetili to, nije dovoljno skinuti samo prvi sloj sa novčanice. Jedinstvenost ćemo dobiti samo po cenu našeg napora uloženog u tu sjajnu lukavu i spoljašnju “nestvar“. Specifičnost te stvari možda ovde predstavlja jedinstvo naše individualnosti i sirovog i bojažljivog papira, iz kojeg je napravljen taj spoljašnji deo. Možda to i jeste taj autentični primerak, koji se ne plašimo da prosledimo u svet, i koji je ekvivalentan drugim stvarima i parama, samo na osnovu jednog – svoje prave i duboke individualnosti.

Prevod: Danijela Đuričić i Ana Grujić

VLADIMIR ARISTOV (ВЛАДИМИР АРИСТОВ, 1950), pesnik, pisac, esejista. Diplomirao na Moskovskom Fizičko-tehničkom fakul-tetu, doktor fizičkih i matematičkih nauka, naučni saradnik Računskog centra RAN. Član nezvaničnog kluba „Poezija“, prvi put objavio svoje stihove 1987. godine. Dobitnik nagrade Andrej Beli. Objavio: Отдаляясь от этой зимы (1992), Частные безумия вещей: Инструментарий (1997), Реализации: Книга стихов (1998), Иная река: Пятая книга стихов (2002), Реставрация скатерти (2004), Предсказания очевидца (2004), Место рождение (2008), Избранные стихи и поэмы (2008).