КОРАЦИ

Dragana Beleslijin
KA KRUPNOM PLANU


Milan Orlić: Žudnja za celinom
Mali Nemo, Pančevo, 2009.

Rečeno ne označava da je iskustvo postmodernizma jalovo i
prazno, ali, vreme je da postanemo svesni toga da je to
veliko smrtno iskustvo, bez koga savremena kultura ne bi
mogla ponovo da oseti ukus života, ukus budućnosti, ni da
prođe kroz iskustvo vaskrsenja. Sve što živi mora da umre,
da bi iz umrlog nešto moglo da vaskrsne.
Mihail Epštejn

Nikada: niste me prepoznali. U liku deteta, zamišljenog.

Milan Orlić

Treperava estetika, termin koji ruski postkonceptualista Dimitrij Pirgov koristi da označi neraskidivi spoj prvobitnosti i ponovljivosti, originalnosti i citatnosti, a koja dominira poezijom Milana Orlića, rezultat je ogromne erudicije ovog pesnika, erudicije na mahove usamljene u nemogućnosti da, posebno u pesništvu svoje generacije, nađe adekvatnog korespondenta, poetičkog ispisnika. Kroz Orlićeve stihove vrli čitalac kreće se opremljen enciklopedijama, priručnicima, rečnicima stranih reči, ili, pak, jednim mikročipom koji je, iako nama nevidljiv, dovoljan da sažme dobar deo svetskog znanja.
Nova poetska knjiga, Žudnja za celinom, sva je u znaku tog vavilonskog usuda. Ona je, u isti mah, kako uočava Miodrag Maticki „muzički izvedena struktura”, povezana sa prethodnim poetskim knjigama mnogobrojnim, više ili manje vidljivim šavovima.
Žudnja za celinom broji trideset pet pesama, grupisanih u osam ciklusa, s tim što poslednji i prvi ciklus imaju samo po jednu pesmu. Najobimniji je ciklus Rođendanske pesme, sa dvanaest pesama, a drugi, nazvan Večnost i jedan dan, ima šest pesama. Čuvari vatre i Zu den sachen selbst ciklusi su koje, osim istog broja pesama (svaki ima po četiri), povezuje i anafora na početku naslova (ponavlja se naziv ciklusa u prvom delu naslova, koji je od drugog dela naslova odvojen dvema tačkama); njima se, po formalnim sličnostima (četiri pesme, anafora) pridružuju i šesti i sedmi ciklus, Pesme iz plutajućih boca i Godinama, potom), a knjigu zatvara ciklus Možda laste sa jednom, istoimenom pesmom. Početak i kraj knjige dele, dakle, epiforu u imenici laste, kao i eksplicitnu modalnost u naslovu, s tim što je u završnoj pesmi modalnost za možda jedan stepen performativnija.
Ovaj precizan poredak pesama manifestuje skladnu celinu, koja ničim ne bi bila problematizovana, da na izvesnu nelagodu u pogledu celine ne upućuje imenica žudnja, prva reč naslova. Žudnja je dugotrajna, jaka želja. Simetrična prebrojivost i zakonitosti jasnoće i potvrđenog smisla, te nepredvidljiva ponovljivost (12, 6, 4), sadržana u semantici brojeva koji odaju cikluse (godišnje, astrološke i ine), tako postaju predmetom žudnje, istovremeno evocirajući narušeni poredak, harmoniju do koje nije lako doći.
Ako laste prva je pesma u zbirci i jedina pesma koja nije napisana u prvom licu. Pojačan je efekat modalne rečce ako pisanjem u kurzivu, kao i ponavljanjem: „Ako se laste vrate: ako se laste ikada/ više vrate/ u ovaj Grad, zateći će zanemele ljude.”/ Apokaliptičnu viziju Grada iz perspektive subjekta koji se probudio, vraćajući se Gradu tamo gde ga je ostavio u prethodnoj zbirci Grad pre nego što usnim, intenzivira i veliko početno slovo u pisanju ove imenice, čime se na stihove naslanja fina patina diskursa legendi i verovanja u predodređenost. Ljude zanemele kao posle katastrofe, naslućeni stidljivi početak ugasle civilizacije, smeniće lični, usredsređeni pogled retrospektivnog kazivanja u poslednjoj pesmi Možda, laste1, gde se zaziva narušena harmonija detinjstva; plan intimnog, introspektivnog, mogućnost ponovo naučenog govora, naslućenog u pesmi Ako laste otelotvoriće se u poslednjoj pesmi, gde se od subjekta očekuje da ovlada moći govora, ponovnog nalaženja smisla i utehe u narušenom poretku. Lasta, vesnik novog doba, okamenjena metafora proleća i rađanja, ali i prolaznosti, ovde sugeriše i intimizaciju, apostrofira čežnju za detinjstvom, ali i za nepovratno izgubljenom identitetom čoveka u megalopolisu. Lasta je ptica koja podiže gnezdo blizu ljudi, u nastrešnicama nastanjenih kuća. Gledati lastu znači biti u svom domu, spokojan i bezbrižan: „Laste bi/ možda, pomislio sam, ponovo mogle da se/ nastane u tišini, /pod krovovima naših kuća, u mojim budućim sećanjima i snovima.”// U poslednjoj pesmi slika malog gradskog trga intimizira doživljaj, preobilje detalja smenjuje krupni plan, ali je za to vreme potrebno proći put od trideset i tri pesme, put jednak godinama Hristovog života. Potrebno je prevaliti stazu od šest ciklusa, od kojih svaki drukčije meri intimnu istoriju, drukčije sažima i širi vreme koja mu je dato. Ciklus Rođendanske pesme broji jedanaest pesama, a svaki jedanaesti rođendan lirskog subjekta opevan je u novoj pesmi. U prvoj pesmi infantilnim diskursom, slikom rođendanskog slavlja jednog jedanaestogodišnjaka, tretira se svet odraslih, materijalizam, dok mestimična ironija sugeriše da je lirski subjekat sposoban da analizira i vrednosno tretira stvari, a ne samo da reprodukuje tuđe reči i zapažanja. Tako se dobija udvojena, prustovska perspektiva, perspektiva deteta i distanciranog subjekta koji, iako u prezentu priča događaje, to ipak čini sa evidentne vremenske udaljenosti. Istovremeno, ponovimo još jednom, pesnik uvodi ironiju, koja će, u svim nijansama i graničnim prelazima ka dobroćudnom humoru, igri rečima s jedne strane i sarkazmu s druge strane, premrežiti i ovu, kao i prethodne knjige pesama. Nižući rođendanske stihove, pesnik niže i citate i reminiscencije, parabole, autoparodije. Kolažni karakter pesama implicira se mrežom aluzija na postmoderno doba, koja će se naročito proširiti i razgranati u ciklusu Večnost i jedan dan. Subjektivno vreme, viđeno različito očima junaka u različitom starosnom dobu, uz neizostavne detalje peljevinovskog glamura, odaje sve veći učinak kontemplativnog naspram početnog, zatečenog, reklo bi se nasleđenog materijalnog poretka. Citatno preobilje, raskošna lepeza izvora, autoritet pisanog predloška, posezanje za postmodernističkom učenošću, biće dobrovoljni izbor ove poezije, ali će se kroz nju istovremeno parodijski prevrednovati, vratiti na početnu jednostavnost. Mreža citata ustuknuće pred novom sentimentalnošću, novom, nepatvorenom iskrenošću, koja ne poriče svoje postmodernističke korene i svoju tek skinutu košuljicu double coding-a, ali koja baš stoga stvarima i događajima pristupa tražeći u njima samo ono esencijalno, a izbegavajući da ih odredi pozivajući se na njihov kritički, teorijski, filosofski i ini knjiški kontekst.
U dva navrata vratiće se pesnik lastama: u pesmi Možda iz ciklusa Večnost i jedan dan, gde se kretanje lirskog subjekta nagoveštava i slikom leptira, ali i laste u letu, laste koja odlazi, uz istovremeno problematizovanje sopstvenih iskaza rečcom možda, istaknutom više puta tokom pesme. U ciklusu Godinama, potom, ciklusu koji najviše korespondira sa prethodnom pesničkom knjigom Milana Orlića, lasta i leptir kontrasti su opustelom, postapokaliptičnom, „pustoostrvskom” gradu i gradskom trgu, oni postaju žuđeni objekti, rekviziti čežnje, čije se kratkotrajno treperenje krilima čeka godinama, a pamti i sanja dugo potom. Istovremeno, laste su vesnici egzodusa: njihov strah je odraz ljudske nemoći da utiču na stvarnosni poredak: „Ali ti izrecivo neizrecivi/ trenuci, dok smo/ bez glasa napuštali grad, pognute glave,/ osluškujući vlastito/ disanje i bat koraka: dok su laste, u isti mah,/ kao po nemuštom/ nekom dogovoru, poletale iz tišine nastanjene/ ispod krovova/ naših bivših kuća, duboko su se urezala u naša/ sećanja.”
Povratak metafizičkim temama kritički je imperativ poetici postmodernizma, da se ne gubi u materijalnom svetu, u hiper i društvu simulakruma, to je apel za promenu kursa označitelju bez označenog, njegovoj pukoj igri i masturbaciji, da se vrati suštini stvari, da harmoniju u inspiraciju ponovo potraži u malim stvarima.
Sva postmodernistička opsednutost znanjem, bibliotekom, virtuelnom književnošću i barem dvostrukim značenjem termina hipertekstualnost koju, u rasponu od samo dve godine, nudi Mihail Epštejn2, biće tako predmetom osporavanja, travestije koja teži ka ukidanju veštački izazvanog smisla, erudicije koja konkuriše emociji, znanju kao nagomilavanju informacija naspram linearnosti i jednostavnosti poetskog jezika koji želi da vrati stvarima njihova stara, zaboravljena imena i funkcije. Ova ready made umetnost koja svakoj pojavi upisuje još po jednu upotrebnu vrednost, često tek izmišljenu, poetska multifunkcionalnost, spremnost da se u isti mah bude „dvorski baštovan, Poslužitelj vina ili bar/ Kraljeva luda”, sve je to zaustavljeno u pokušaju. Cinizam u zazivanju Novog čitaoca („Njegovo veličanstvo novi čitalac”) i „Krasne čitateljke” (Pismo nepoznatoj čitateljki) raspršuje se u dva pravca: ka narušenoj otmenosti, lepoti, refleksivnosti, starim atributima poezije, ali i ka samoj čitateljki, recipijentu (posebno ciklus Pesme iz plutajućih boca) od koje se očekuje posvećenost i ljubavni čin sa pesmom sa kojom je pesnik svodi („dok tvoji prsti miluju telo pesme”). Nevinih nema, nije mogućno naći takvu čitateljku koja će od stihova otkriti „veliko blago u tajnim odajama knjige”, niti onog kritičara ili priređivača posthumne poezije pred čijom će tobožnjom kompetencijom ustuknuti lirski subjekat. Kao što je Godo, fasciniran internetom, ostao kod kuće, tako je i lirski subjekat ostao zapreten svojom unutrašnjošću, zazivanjem intime, plana potrage za izgubljenom celinom, za odsutnim gostima, za infantilizujućom percepcijom (dečak u ovoj zbirci zameniće lutana i pajaca iz prethodnih), za idealom savršeno nevinog čoveka obolelog od povišene radoznalosti, u svetu i umetnosti ogrezlim u materijalizam lišen ikakvog smisla i vrednosnog utemeljenja.
Možda je tome najbolji svedok uprvo ciklus Čuvari vatre koji lirskog subjekta nanovo, posle ciklusa Rođendanske pesme, vraća u diskurzivni poredak, u samu poetsku esenciju, u pretresanje spisateljskih pitanja, prokleto lepog, ili samo prokletog zanata spisateljskog, ili ciklusi Večnost i jedan dan i Godinama, potom koji svojim mnogoglasjem, melanžom različitih stilova, citata, ukrštenih pogleda na život i poeziju, koji, nimalo slučajno, daje evharističku moć jednom danu u životu leptira, jednom trepetu lastinih krila ili dečjoj igri.
Ako poezija Milana Orlića može da se svrsta u red postpostmodernističkog diskursa, onda je to ponajpre zbog mnogobrojnih montaža, novih kontekstualizacija ponovljenih stihova, semantičkih i sintaksičkih jedinica bremenitih smislom, kojeg često vuku iz prethodog okruženja. To je naočit postupak ulančavanja i umnožavanja, hiperprodukcija koja istovremeno referiše i samu poetsku imploziju kroz, apsurdno, nizanje novih jedinica i njihovo vezivanje, ali i kroz korespondenciju sa lirskim diskursom shvaćenim na dva načina: kao diskurs mogućnog, dajdžest izdanja mini istorije pesništva, formiranog na osnovu afiniteta lirskog subjekta u prvom licu (podrazumevalo bi sve one mnogobrojne aluzije na poeziju shvaćenu u širem smislu, od Homera naovamo, na biblijske teme, svetsku književnost, stihove srpskih pesnika, postupke koje je pesnik primenio i u prethodne tri pesničke knjige: Iz polarne noći, 1995; Bruj milenija, 2000; i Grad, pre nego što usnim, 2005); druga linija ukazivala bi na sinhronijski presek, vodila bi u smeru dijaloga sa pesništvom kao vešitnom, s njegovim filosofsko-teorijskim zasnivanjem, odnosno, pozicioniranjem u vremenu sadašnjem. Pseudoautobiografičnost diskursa pojačana je elementima narativnog, opet nasleđenim iz prethodnih 
zbirki, na šta ukazuju mnogobrojna opkoračenja, duge rečenice, ispovedni ton i smela igra pripovednim planovima. Ako se Žudnja za celinom uporedi sa prvom Orlićevom knjigom Iz polarne noći, u njoj se uočava veća zastupljenost poema (naročito prvih nekoliko pesama iz ciklusa Rođendanske pesme) naspram eliptičnog, svedenog i rimovanog pesničkog pisma, širi tematsko-motivski dijapazon i izvesna početna usredsređenost na ambijentalno, naspram ranije eksplicitnije intimnog plana.
Ipak, njemu se pisac Žudnje za celinom lagano ali sigurno, probijajući se kroz mrežu citata, vraća. S druge, pak, strane, reciklaža pojedinih pesama iz prethodnih zbirki (Pismo čitateljki iz zbirke Grad, pre nego što usnim), ranije rabljenih tropa ili termina, korespondencija na kompozicionom planu (neizostavni prolog i epilog u sve četiri zbirke) ukazuju na tešnje ulančavanje stihova Milana Orlića, na izvesnu storiju stihotvorstva sa njenim dubokim samopromišljanjem (naročito ciklusi Zoon Poetikon iz zbirke Bruj milenija i Čuvari vatre iz najnovije zbirke), sa lirskim i epskim menama  (ili kako pesnik veli, „lirskim zastavama na epskim kopljima”), na izvesnu intertekstualnu uslovljenost oličenu ne samo u hibridizaciji raznorodnih pesnika, već i u sinegdohskom uvođenju pesničkih imena kroz implicitni citat njihovih stihova koji preuzima drugi autor, npr. Pismo Ernestu i Donu iz knjige Grad, pre nego što usnim.
Na samom kraju esejističke knjige Zapisi iz polarne noći možemo pročitati da se sastavnice troknjižja Momo u polarnoj noći, Iz polarne noći i Zapisi iz polarne noći, iako su celina, mogu čitati i odvojeno. Ovakva arhitektonika, pedantna briga za celinu, za svaku reč, svojstvena je malo kojem pesniku. Orlić piše zagledan u prošlost (nastavljajući svoje ranije stihove), zagledan u sadašnjost, u nutrinu stvari, ali njegova poezija je učena ekskluzivistička poezija, ne za svakog i ne za širu upotrebu. Zagledan je pesnik i u budućnost poezije, brižan u pokušaju da je vrati esencijalnim temama, novoj iskrenosti i nepatvorenoj emociji, da postigne onu harmoniju koju su estetike dvadesetog veka nemilosrdno krnjile, pozivajući se na Ničea, pozivajući se na Frojda, pozivajući se na evoluciju, na liberalizam, na Deridu. Ta celina – kao kompozicija rashodovanih stvari, prezasićenja multiplikacijom, kloniranjem i množenjem stihova – i sama je simulakrum, ali onaj detinje nevini simulakrum koji se, budući ničijom imitacijom, napaja samim sobom. Hoće li posle čitanja poezije Milana Orlića biti spremni da tomove enciklopedijskog znanja zamene dvogledom za birdwatching – zavisi od kompetentnosti čitalaca da, između ostalog, prepoznaju i prate ovaj svojevrsni putokaz izlaska iz postmodernističkog mraka, iz istorijskog usuda, iz vavilonske prepoznatljivosti dugotrajnih opsesija dobrog dela srpskog pesništva.

1 Sličan je postupak i u zbirci Grad, pre negošto usnim, gde se poredbena kopula „kao“ na kraju naslova prološke pesme „Pesma u noći“, pojavljuje u epiloškoj pesmi kao modalna rečca „ako“. Ova rečca biće prvi deo naslova pesma „Ako, laste“, koja otvara zbirku Žudnja za celinom, ali i prva reč knjige. Šire posmatrano, navedena reč mogla bi ulančavati dve poetske knjige Milana Orlića.

2 To je hipertekstualnost nastala iz supremacije kritičkog diskursa nad literaturom, tekst u vlasti kritike (tekst Hiper u kulturi XX veka: dijalektika prelaza iz modernizma u  postmodernizam iz 1994) i hipertekst kao rasturanje teksta po virtuelnim prostorima, kada ga je mogućno čitati bio kojim redom i sa bilo kojeg fragmenta prelaziti na bilo koji framgmenat (tekst O virtuelnoj književnosti iz 1996).