КОРАЦИ

Simon Grabovac
VRTAS

1.
Da li je slika drveta u polju
znak moje usamljenosti. Od stabla
odvaljena grana simbol pocepanosti
a neprimećivanje drveća pri
posmatranju šume analogija sa
našom izgubljenošću u svetu mnoštva ili
je to sve prirodno i
normalno samo je u ovoj pesmi
suviše sve blizu nekako zbijeno
i tako ubitačno da počinjemo kao
sumasišavši da buncamo kako
tu ima nešto, mada znamo da
postoje bar tri razloga zašto
je to drvo tu: prvo slučajno je
niklo, drugo niko ga nije posekao
jer nije zasmetalo ili zatrebalo i,
treće nikakva senka nije pala
u blizini da bi izraslo još
nešto.
I da li je ono i u pesmi usamljeno.
Posebno da li je usamljeno dok
je nadrasta, lišće treperi, grane se
blago povijaju a trava džiklja.
Ne. Ni u pesmi ono nije usamljeno
jer toliko reči, zvukova,
boja oko njega uznosi
kovitlac.

1.2.
Ne znam meni je to malo.
Mrvta priroda sa nožem ili
vazom cveća. Nosio sam ja
i veće terete. Džakove brašna,
cementa, melanholije. I nisam se
snebivao. Tovario šljunak,
lopatao. Nisam patio
i nisam se hvalio, nego sam
tražio prave tačke oslonca,
vežbao izbačaje da što jednostavnije
šljunak odleti na odredište.
Što manjeg luka, gotovo
elipsasto da padne a da se
ne rasprši ili odvoji ni jedan deo,
grudvica,
kamičak
zrnce peska
U svaki ugao da stigne
da ne moram da se penjem
i razgrćem kao kritičari
lug ne pronalazeći nikad vatru.
Ne znam možda je prikladnije
mrtva priroda sa
dimom 

031004

1.3.
Malo pomeranje je to bilo. Od
zida se pomeriti da između ideje
i trave prođe list papira.
Ili od prozora da bi vetar
mogao da zanjiše jedva primetno
zavesu reči. Iza svega ovoga
ne krije se ništa više
nego što je rečeno. Dodiri
senki lome se pod uglom
sećanja. Opterećenje raste. Giviti
nataloženih poriva pritišću i
pada drvo izvaljeno sa korenom
sada prvi put pomenuto.                  
Nebitno je više zašto.    
Niko se nije uzbudio, niti
to primio za tragično.
Bili smo na sve i
mala poređenja odavno
naviknuti.
Izmaglica uhvaćenog
prizora odavno nastoji
u idealnu prirodu
bezbolno da prevede
ključni trenutak
i izgubi se
u njemu 

021004

1. 4.
Da je nema
Da nije tako jasna
(da nije) tako prisutna sa
Svim bitnim elementima
Obalama krivudanjem maticom
Muljom
Lokvanjima ribama silinom
Simboličnošću da ne struji
Nabujala i ne nosi
Svašta kroz njegovu pesmu i
Da nije tako jednostavnih
Kao po papiru povučenih
Nesigurnih linija da
Nije tako duboka a
Opet providna
Jača nego stvarnost i
Da nije to i nešto drugo i
da mnogima ne znači tako
mnogo
jednostavno da je
nema trebalo bi
je izmisliti i
nehajno provući
njen opis kroz
neku sjajnu pesmu 

1.5.
Nikada nismo saznali
Ko je i
Kada bacio prvi
Kamen i napravio
Prvi krug talasa i
Koliko je krugova
i kakvih
bilo pre uvek smo
se a i neki pre
nas bavili novim
ili neposredno starim
krugom mada smo znali
da se podrazumevaju ali
ovaj novi je bio
stvarno nov i svi
su samo o tome govorili
dok se nije ispostavilo
da je stari a
već se nazirao novi
sasvim
nov

1.6.
Nije mu bila dovoljna očiglednost
Morao je i da zaviri da vidi
odakle je krenula ta grudvica i
da prosudi da li je odmah
zauzela taj pravac ili
je bilo snebivanja, krivudanja,
lutanja (i te epizode izgubljenog
lutanja sigurno su najlepše, pomišljao je).
Da se uveri nekoliko puta morao
je da proveri svoja zapažanja,
podatke do kojih je došao.
Staviti sve na kocku, odbaciti
pokušati da pronađe drugo
rešenje, mogućnost, konsultovati
knjige rečnike ali i neke
nepoznate pesme: mitove, običaje
porive, strahove
analogije.
Ali ništa nije pomoglo. Čak
ni to što se ogromna grudva
raspala u paramparčad.

1.7.
Uzeo sam pribor alat i otišao
do panja da raščlanim stvar na
proste delove dohvatio sam je i
dugo zagledao sa strane odozgo
i sa boka i kada sam otkrio
njeno slabo mesto čekićem sam
udario po slovu a kleštima
izvukao v testerom posekao
R burgijom probušio t i blanjom
usavršio slovo s i tako obrađene
i pripremljene počeo sam
da kombinujem dobijajući
tvar koja nije mogla
da se plodi zbog izostajanja
s onda se sve pretvorilo u
var koji je pukao po
sredini jer samoglasnik a
nije bio dovoljno jak dok
je strv gluvo svedočila
o nečemu davno zaboravljenom
i kada sam konačno sklopio
vrtas – dobio sam savršenu
kombinaciju koja je
istovremeno skrivala
i otkrivala
suštinu 

1.8.
Koliko puta sam prošao pored te
reke zastajkivao gledao trčao
padao plakao izlazio na njenu
obalu. Ogledao se u njoj. Sedao
na bair. Gledao na drugu
obalu, gradio nevidljive mostove
preko nje.
Koliko puta sam zadivljen gledao
u to brdo divio se njegovoj dubokoj
šumi, gajevima, proplancima, vrletnim
potocima. Koliko puta sam se
izgubio u svojim mislima. Koliko
puta sam se penjao na njega.
Koliko puta sam bio na vrhu i
jednom ili dvaput pomislio
to je to.
Koliko sam puta bio pored puta
kojim ljudi idu tamo amo kojim
život juri. Koliko puta sam
pomislio da znam gde mu
je kraj. I ni slutio nisam
da kraja nema. 

1.9.
Gde ćemo se naći
Ako stanem ispred zgrade
nije sigurno jer ona baca
duboku senku niti možemo
predvideti zemljotres što
je smrtonosna bolest
odvajkada. Vetar duva u
istom pravcu i savija
već uveliko savijeno
drveće. Zato ako stanem
ispred tuge tvoje oči
naviknute na izobličene
slike i pojave
neće biti izložene velikim
krajnjim promenama
biće to utopijska slika 

220104

1.10.
Ako ništa drugo
bar znamo da je početka bilo
inače ni ovog svetlog
trenutka – nastanka pesme –
ne bi bilo
kao i tada i sada je nešto
kvrcnulo i kroz mračne prizore
počela se probijati drugačija
slika sveta i da odmah to
nisam zapisao ni pesma se
ova nikada satvorila ne bi
nekako sve to dođe kao
samo od sebe stvoreno
a ja bio samo prenosnik
ili medij koji je omogućio
jedinstveni prizor reči da
se uobliči tako
je bilo i sa
njim
nije bilo
potrebe da se iko
sa
strane
umeša

1.11.
stalno se preslišavam
pipam džepove prebrojavam stvari
da nisam možda nešto zaboravio izgubio
odlazim brzo na mesta gde sam
neposredno bio da vidim nije li šta
ostalo ali već me progoni
sumnja da treba da se vratim i na
ako ne sva onda na većinu mesta
gde sam nekada bio da proverim nisam li
nešto izuzetno važno tamo ostavio
ili neki mali nebitni deo sebe zametnuo
zaturio
i kada sam se konačno ohrabrio i
krenuo na taj neizvesni put primetio sam da svugde
ima ponešto moje nešto što ne
može da se uhvati i stavi u
džep nevidljivo nešto što
pripada samo meni sada
zauzima i ispunjava davno
ispražnjena mesta
što sam dalje išao
sve sam nestvarniji bio
postajući neosetno
deo
razuđenog pejsaža

1.12.
slika sveta se zgusnula
pretvorila se u majušnu tačku
i u nekoj njegovoj pesmi nestala
ali
ako je to povratna pesma da li
ima nade za nju njen svet šta ako
u jednom običnom ili kritičnom
trenutku sve počne da se vraća i (sve) bude
kao nekada u nekoj klasičnoj pesmi
uspele slike oneobičeni motivi
metafore na kvadrat
da li to znači da će i
prizori onaj svet iz kojeg
je nastala ta pesma takođe
doći k sebi i na kraju
da li to znači da se i
onaj prvobitni takozvani
stvarni svet takođe vratio
u prirodne veličine i odnose
in
eosetno osvestio izašao
iz duboke nesvesti 

1.13.
Dok sam bio manji od sebe
najradije sam kad god sam
mogao, ponekad i tajno, da
niko, čak ni sam,
ne znam, prateći
vijugavi potok, njegove
male slapove, uskovitlanu
penu, zaobilazeći žbunje, ostruge
i guste šikare, povremeno
grickajući drenjine i
gledajući u daljinu,
odlazio u našu šumu
Bređak i tamo pohranjivao
svoje tajne. Mnogo godina
kasnije sa sinom kada sam
posetio duboku šumu on
je hteo da mu pokažem
stablo graba ispod kojega je
veliki ovan razrogačeno susreo
i dodirnuo sebe drugoga
nestajući u strašnom blesku
svetlosti.

1.14.
Reč nebesa prekrili su mrki,
mračni oblaci nostalgije. Cepale svetlice
a grom ju je rastavio na sastavne
delove tako da je slovo s visoko lebdelo
iznad krhotina.
Bujica drugih reči nosila je i ono neimenovano
ili neshvaćeno praveći od toga
ogromne valove koji su se strmoglaljivali
u bezdan zaumlja
ali odronjavala je i neke od
najčvršće imenovanih pojava.
Mrak se rastegao kao žvakaća guma.
Jutro
srušilo iz osnova. Pojedine ploče
pojmova se uspravile. Poletele
pod naletom neizgovorenog
ili, još bolje, nikad.
pojmljenog

190105

1.15.
Takav pejsaž još nisam video.
Izašao sam iz kuće i ni
na šta nisam obraćao pažnju.
Bio sam suviše pod utiskom,
ma bio sam posve obuzet,
osvojen atmosferom da ne
kažem neku približniju reč –
bio sam toliko pod utiskom
da nisam hodao po zemlji,
što je bilo i dobro jer je
sve bilo dovedeno do
eksplozije. 

311005