КОРАЦИ

Zahar Prilepin
TERRA TARTARARA


ONO U MENI
Eto, na primer, živim ja u SAD-u, negde na jugu. Što da ne živim tamo, pa vrlo je moguće.
Tamo žive ogromne crnkinje u ogromnim džipovima.
Tamo ti se svi osmehuju, tamo po ulici možeš bos da šetaš. Ideš bos, a policajac te pozdravlja sa najslađim osmehom na licu – može li to biti u Rusiji?
Tamo još ima i sela – kao u starim američkim filmovima, gde smoreni Jenkiji lagano piju pivo u iščekivanju tuče, i smoreni barmen za zarđalom kasom broji kusur, a onda pristiže dugačak stari automobil.
To sam ja stigao. Sada će me prebiti, verovatno.
Uostalom, mogu da živim i u Njujorku, tamo me uopšte niko neće primetiti, tamo ima mnogo ljudi: sećam se kako sam se ushićeno šetao iz kineske četvrti u italijansku i zatim, pa da tako kažem, u rusku četvrt svraćao, pa dalje, i još dalje...
Učlaniću se tamo u stotine raznih udruženja, sekcija i grupa, protiv raka, za homoseksualce, protiv homoseksualaca, za rak, imaću mnogo različitih prijatelja. Ja ću sve vreme marširati sa njima po ulicama – trčati kroz ceo Njujork sa brojem na leđima; svašta sam video u Njujorku, tamo je sedam hiljada ljudi trčalo kroz čitav grad u znaku protesta protiv zaostalosti njihovih prijatelja. Svi su imali brojeve na leđima. Da bi dobili pravo da pretrče čitav grad oni su dali po 50 dolara.
Veoma bi mi se svidelo u Njujorku. Ali sam zavrteo globus i pao u Delhi, jednom sam živeo tamo, i prvog jutra, tek što sam izašao iz aviona, prešao sam deo Indije na putu za Tadž Mahal.
Tadž Mahal nije izgledao kao čudo svetlosti, nego kao ogromna porcelanska školjka, samo sa pokojnikom unutra.
Ali, kako je samo bilo čarobno putovanje po Indiji!
Putem sam video nekoliko miliona ljudi. Gustina stanovništva na indijskim ulicama je kao u moskovskom ili pariskom metrou u špicu.
Ljudi su prvo spavali duž puta, zato što smo mi krenuli u pet ujutro. Zatim su ustali i svi su istovremeno krenuli na različite strane, a takođe su vozili bicikle, mopede i nekakve neverovatne dreševe. Svi su svirali jedni drugima, slobodno presecali puteve, namerno sekli džipove i brze autobuse; osim toga, ponekad su se na putu sretale kamile, samo slonova nije bilo, ali kažu da tamo ima i slonova. Takođe sam video mnogo krava, ali na njima niko nije putovao. Rekli su mi da ako izađem iz autobusa i ubijem Indijca, onda ću za hiljadu dolara izaći već u policiji, ali ako ubijem kravu, iskidaće me na komade za nekoliko minuta pored mrtve govedine, i niko me neće zaštititi. Nisam poverovao, ali nisam ni proveravao.Moj deda je, pak, ubio nekoliko desetina krava za svog života (i nijednog Indijca, uzgred, samo Evropljane), i mnogo se nadam da neće dospeti kod indijskih bogova.
Duž indijskog puta nalazile su se građevine toliko jezive i strašne da nikakav Radiščev na putu iz Peterburga u Moskvu sa posetom Sibiru slično ne bi video ni u košmaru. Shvatio sam odakle su Jenkiji preuzeli svoje gradove budućnosti: sa pacovima, sa vatrama, džipovima i kamilama istovremeno. Pa videli su sve u Aziji, tupavi futuristi.
U indijskim kućama i pored kuća, kada smo se noću vraćali kući, dimile su se vatre, na vatri se pržilo nekakvo meso od koga se širio tako neobičan miris, da sam hteo odmah da sakrijem glavu u kesu od celofana.
Ali su zato lica nekoliko stotina hiljada Indijaca, koje sam uspeo da vidim tokom puta, bila dobrodušna i nežna. I njihova deca, uvaljana u prašinu, smešila su se belim turistima. I putem, do đavola, nije bilo nijedne nesreće, što je izgledalo potpuno fantastično.
I onda sam zamislio kako ja živim tamo, na dvesta kilometara, na primer od Delhija, iznajmljujem za sebe ceo sprat u jednoj od neverovatnih polurazrušenih građevina, jer sve to košta samo sedam dolara mesečno – i već sam navikao na ovo meso, i osetio sam i dušu ovog naroda (bolje rečeno, mnoštva naroda), i odomaćio se tamo, a zašto i ne bih. Pa i žene su im lepe, ako ih slučajno vidiš, i da su uz to i umivene.Mnogo su lepše, na primer, od Amerikanki, koje retko kad imaju manje od 120 kg, izvinjavam se za ovo opšte mesto, ali ja sam, istina, tražio – u smislu, tražio očima – tanane Amerikanke.
Uostalom, toliko su ogromne porcije, u toj Americi, da bih ja takođe ubrzo postao ogroman, a Amerikanke bi mi se činile zgodnim, mnogo zgodnijim od mene.
... Ne, ipak tamo isuviše mnogo žderu.
Ama šta mi je, pa ja sam u Indiji, i indijska deca stalno prosjače od mene, ja ću čak da naučim da ih teram – zato što do sada, dok sam živeo u Delhiju, nisam uspeo da pravim svirepu facu.
Ili da se, ipak, vratim u Evropu? I još ću dobiti neku gadnu bolest i umreću za nekoliko dana u dalekoj Aziji, paklenoj i bučnoj.
U Evropi sam ja takođe nekako bio, svraćao tamo, razgledao, dirao rukama, naslanjao se. Finsku napuštamo odmah, tamo je dobro, ali je sporo i hladno. Svidelo mi se jako što se na malom ostrvu pored Helsinkija nalazi spomen-ploča u čast finskog vojskovođe, koji je predao tvrđavu i garnizon ruskim trupama. Ja bih često dolazio do te ploče s flašom votke i nazdravljao.
A zatim bih se, ipak, preselio u Poljsku.
O, moja noćna Varšavo, šetao sam po tebi. Varšava je u trenutku mog dolaska bila pusta i mračna. Svi mladi Poljaci su otputovali u Nemačku da zarade, zemlja je u krizi.
Sećam se, ulazio sam u kafiće i restorane, i nigde nije bilo posetilaca. Zamislite, svratite u moskovski kafić, negde u samom centru, u 12 sati noću – a tamo nigde nikoga. Uđete u naredni – tamo opet nikoga. Sledeći – tamo
pijanista svira, ne pogađajući uvek dirke, jadan neki pijanista. I opet nema nikoga. Ili neki jadnik, tužnog poljskog lica, sedi i mašta da udari pijanistu hoklicom u potiljak.
Retki su Poljaci, koji ne ulazeći u kafić, meni traže sa ulice, i jedva bacivši pogled na njega, brzo pobegnu. A ja sam pogledao, i šta – normalan meni. Sasvim običan.
Mi smo tamo isprobali pola alkoholnih pića, i svakakva mesa, i supe, dobra kuhinja... ali je u Indiji bolja. Ako u Indiji odeš u restoran – tamo možeš umreti ili od sreće, ili od nečega poput gorušice, zato što je tamo sve 
strašno začinjeno. Ali ja papreno volim, umro sam od sreće. Ipak sam uzalud otišao odatle u Varšavu.
A onda u Berlin. Pa u Rim. Pa u Madrid.
I svuda je bilo veselo, rodbinski, izuzetno dobro.
Ali kao svaki ruski ludak, ja sam se zaljubio samo u jedan grad, da, poručniče Rjaževski, u pravu ste, to je grad Pariz, najbolje mesto na zemlji. Tamo sam bio već nekoliko puta, i svakom svojom posetom – ponovo, potpuno primitivno, bivao očaran njime, mojim Parizom.
Svi Rusi tako govore – „moj Pariz”.
Zamislite Pariz koji kaže: „Ovo je moj Rus!”
Pariz nije voleo nijednog Rusa, mada je ponekad nudio kaldrmisani obraz za poljubac. Hoću da verujem da je to bio obraz, kada sam ga ljubio.
– „Pa, šta, ravnodušni Parizu“ – govorio sam ja, idući pijan kroz grad – dobićeš i ti svoje! Čekaj samo!
U tami sam video crkvu Notr Dam – i najzad je ličila na sebe. Danju – nije nešto, često sam je viđao danju: nije nešto. Ali, zato, noću – sva njena čudovišta zaista su postala čudovišna, i uronila je u visinu mračne teskobne dubine u koju možeš na strašan način da potoneš.
Zbrisao sam užasnut, i zaduvan, popeo sam se na most, a tamo su svirali violinu, svirali su gitaru, a lica već nisam prepoznavao u noćnoj tami.
– Daj mi gitaru! – rekao sam. – Giv mi gitar.
Oni su mi dali instrument, i ja sam zapevao pesmu:
„Ona se nije udala za hromog Arapina!”
Zatim sam vratio instrument i otvorio oči, uvek ih zatvaram kada pevam – kao Grebenščikov, evo ovako. Otvorio sam ih i video, najzad, da okolo stoje sami Arapi, mnogo njih.
– O čemu je pesma? – pitali su, u smislu, zis song – abaut šta?
Rekao sam da je to ruska pesma o ljubavi, i oni su se složili.
Zatim sam se izgubio i poželeo pivo, kod mene su ta dva procesa direktno povezana. Na kraju sam našao noćni kafić i popeo se tamo. On je bio bez stolova – ali sa šankovima, tamo je stajalo nekoliko desetina ljudi, svi neobično visoki, i crnci.
Setio sam se jednog ruskog filma, gde pahuljica ulazi u crni bar, i svi zaćute i blenu u belog kretena.
Tako je sve, uostalom, i bilo.
Ja sam se na trenutak zadržao kod ulaza, ali sam se ohrabrio rečenicom „Ruski pesnici se ne predaju”, prišao barskom šanku i zatražio pivo.
I ništa se, znate, nije desilo. Zato što je to Pariz, a ne neki Harlem. Uostalom, u Harlemu nisam ni bio, možda je tamo takođe Pariz.
I ceo svet, shvatio sam odavno, i azijski, i evropski, i američki, i latinoamerički, i afrički, gde nisam još bio – svuda se on sa lakoćom otvara tebi u susret, i možeš mu se na vreme prilagoditi, i probati sve što je običaj da se proba: veliko otvaranje ljudskih duša, pulsiranje tuđih kultura, muku izgnanstva.
Ali, znate – ja ne želim.
Rusi su, doduše, strašno dosadni.
Ja, uistinu, ne znam koliko su dosadni ostali, ali nisam radoznao mnogo.
Više mi se ne dopada da putujem zato što su mi ljudi interesantniji od geografije, i uglavnom su ti ljudi Rusi.
Ja uopšte ne volim da posećujem različita mesta, već, naprotiv, sviđa mi se da se sve vreme vraćam na jedno te isto mesto i da sedim tamo satima. Neću reći na koje mesto, jer možete i vi odmah tamo da dođete. Ja tamo volim sam da sedim. Još sam tamo voljenu dovozio, sina i prijatelja. Tamo je lepo, i više mi niko nije potreban.
U ovom delu teksta mogu da kažem da je Bogu svejedno gde se nalazi čovek, ali ću slagati, jer o Bogu ništa ne znam, a meni uopšte nije svejedno gde sam se smestio.
Da, ja ništa ne znam o Otadžbini, kao što ne znam ništa o tome kako izgleda moje srce, kuca li zaista ono, gde mi je jetra, i da li se ja zaista sastojim iz kostiju.
Ali, pretpostavljam da je sve baš tako. I na tuđi skelet se nikada neću navići.
Na ovome se moja razmišljanja o Otadžbini završavaju.
A inače me bilo kakva razmišljanja o vlastitom organizmu nerviraju. Šta me se tiče šta je u meni.

Prevod: Jelica Ekmedžić
Redakcija: Mirjana Petrović

ZAHAR PRILEPIN (ЗАХАР ПРИЛЕПИН, село Иљинка, Рјазанска област, 1975). Pesnik, pisac, esejista, urednik. Diplomirao na Filološkom fakultetu NNDU, dva puta finalista nagrade „Nacionalni bestseler“, finalista nagrade „Ruski buker“, dobitnik nagrade „Boris Sokolof priz“, „Udahnuti Pariz“, „Jasna poljana“, nagrade časopisa Литературная Россия, nagrade „Roman-novine“, dobitnik kineske nagrade „Najbolji strani roman godine“. Generalni direktor „Новой газеты в Нижнем Новгороде“. Objavio: Патоло-гии (2005), Санькя (2006), Грех (2007), Ботинки, полные горячей вод-кой. Пацанские рассказы (2008), Война (2008), Патологии (2008), Я пришел из России (2009).