КОРАЦИ

Balša Rajčević
STAKLENA TRAVA


Tanja Kragujević: Izabrane i nove pesme
Agora, Zrenjanin, 2009.

Izbor pesama je sačinio i pogovor napisao književni kritičar i pesnik Nenad Šaponja. Pored mogućeg tematskog nehronološkog ili primerenog stilskog poetičko-problemsko razvojnog pristupa, moguć je i hronološki – po redosledu nastajanja zbirki i izborom iz svake najboljih pesama po ličnom subjektivnom osećanju i promišljenom sudu priređivača. Mislimo da je Šaponjino opredeljenje za treći metod potpuno opravdano, jer slojevitom i obimnom štivu poezije Tanje Kragujević (17 objavljenih zbirki!) ne bi odgovarala nikakve spolja nametnute podele i razvrstavanja.Moralo bi tako da se nešto žrtvuje, da se jedno pretpostavi drugom ili trećem, tako da bi zbog načelno postavljene teorijsko-naučne teze njena poezija na ovaj ili onaj način, manje ili više bila oštećena.
Ali, pošto je i izbor svakog mogućeg pojedinačnog recenzenta, u krajnjem slučaju, imanentno subjektivan i predstavlja samo jedan mogući ugao njegovog ličnog viđenja i osećanja vrednosti (i pored pretpostavke o mogućoj objektivnoj naučno-teorijskoj aparaturi vrednovanja), mislimo da je trebalo (kao što je uobičajeno u knjigama izabranih pesama) i u ovoj knjizi objaviti i tekstove, bar one najbolje, drugih pisaca o Tanji Kragujević; tako bismo, u nemogućnosti istovremeno različitih izbora, bar dobili različita mišljenja i tumačenja – što bi samo upotpunilo napor da se dublje i šire dosegne smisao i značenje njene slojevite i raznovrsne poezije. Šaponja je naveo probleme sa kojima se suočio: trebalo je postići reprezentativnost izbora iz svake od sedamnaest zbirki i istovremeno održati krajnji utisak koherentnosti cele knjige, i sve to – iz tematski i značenjski raznovrsnog gradiva.
Nenad Šaponja je izvršio izbor na sledeći način: 12 pesama iz pet zbirki ranih pesama, 15 pesama iz zbirke Autoportret sa krilom, jednu pesmu iz zbirke Slovočuvar i slovočuvarka, jednu dugačku iz dvanaest delova iz zbirke Pejzaži nevidljivog, 16 pesama iz zbirke Godine pesme, 22 pesme iz zbirke Pismo na koži, 17 pesama iz zbirke Njutnov dremež, 18 pesama iz zbirke Žena od pesme, 18 pesama iz zbirke Plavi sneg i 15 novih pesama.
Pošto smo rekli da izbor nije ni tematski ni problemski – već hronološki, on zato sam po sebi rečito govori o poetičko-umetničkim kriterijumima recenzenta i selektora.
Da se nadovežemo odmah na uvodne rečenice o poeziji pisca pogovora i selektora pesama za ovu knjigu: „Van sumnje poezija razotkriva onu najdublju istinitost egzistencije o kojoj možemo svedočiti...“; mi dodajemo da je poezija: i mnogostruko umnožena egzistencija, i nevidljiva egzistencija, i egzistencija imaginacije – samo prividno nestvarna a, u stvari, često toliko stvarnija od stvarne. I da mi nikad ne možemo reći o poeziji ni delimično onoliko koliko poezija sama priča o sebi. Poezija, kao i muzika, stvorena je da se sluša a možda i više od drugih umetnosti traži da se čita strpljivo i predano, u dubokoj koncentraciji i tišini a sa predispozicijama urođenog i stečenog, razvijanog afiniteta, kao i podrazumevajućim uslovom ličnog poetskog dara čitaoca. To 
vam je, otprilike, kao govoriti i razumeti kineski jezik, koji većina nikad neće ni hteti ni moći da razumeju. Za poe-ziju je potrebno i strpljenje u kopanju što dubljeg bunara, volja da se ne zadovoljimo plitkim površnim prodorom i ostajanjem na površinskom sloju. A to zahteva vreme i odustajanje od materijalnog, profitabilnog odnosa prema stvarima u našem „novom svetu“, u kome je tako očigledna prevlast samo brze, neposredne i opipljive koristi.
Sve ovo opšte razmišljanje o poeziji bilo nam je potrebno – jer u njemu prepoznajemo brojne realacije i srodnosti sa poezijom T. Kragujević. Razmahnutu imaginaciju, umnoženu, proširenu i produbljenu egzistenciju, otkrivanje nevidljivog u vidljivom, dubine iza površine, beskrajnih prelaznih odnosa i veza između predmeta i bića, bića intelekta i bića čula, uopšte različitih i oprečnih stanja i svetova, materijalnog i duhovnog postojanja, fizičkog i duševnog, profano svakodnevnog i svetog, jave i sna, večnog i prolaznog, kao i mikrokosmosa i makrokosmosa. U tom svemiru reči sve se prepoznaje u svemu, sve se povezuje sa svim, priroda, stvari i bića su u neprekidnom međusobnom prožimanju. Bogato se granaju i razvijaju njihove gotovo bezbrojne asocijaciske veze u neograničenom i višesmernom vremensko-prostornom kretanju.
Tanja Kragujević je pesnik izrazito moderne i uravnotežene misaono-lirske osećajnosti. U njenoj poeziji latentna misaonost stalno zrači iz drugog plana, kroz gustu mrežu osećajnosti i koprenu nadstvarnog vizionarnstva.
Ona je gotovo primer misli koje se postižu jezikom prave poetičko-lirske izražajnosti. To je poezija trajnog dijalektičko egzistencionalnog nemira bića u svetu, trajnog treperenja duše raspete između krajnjih granično prelaznih stanja jasnosti i nejasnosti, stvarnog i nestvarnog, sadašnjeg i prošlog, prirodnog – čak, ruralnog i urbanog. Dok čitamo ovu poeziju, krećemo se istovremeno kroz svet prividno jasnog i prividno nejasnog, kroz razgranatu strukturalnu mrežu asocijacija u bliskim, manje bliskim i sasvim dalekim vezama i kroz svet bogate i začudno slobodne poetske metaforičnosti. Potvrdu o izrečenom vidimo i u stihovima prve strofe odštampanim u kurzivu cele prve strofe pesme Kazanovina večera: „/Reč u poeziji nije puka reč/ ona vuče za sobom desetine/
i hiljade asocijacija/ delo je prožeto njima/ kao peterburški vazduh snegom / za vreme vejavice/.“ Navedeni stihovi gotovo da se mogu shvatiti kao program u malom Tanjine poezije. Kroz opštu bitnu odrednicu poezije u njima je sažet progovor i o sopstvenoj poeziji, sopstvenom poetičkom pristupu potencijalnoj višeznačnosti reči, asocijacijskoj inicijalnosti koju nose u sebi, po sebi, kao i u dodirima sa drugim rečima.
U tom zgusnutom stihovnom „programskom“ iskazu upotrebljene su i dve reči, simbolički vrlo značajne u njenoj poeziji: „sneg“ i „vejavica“. Pošavši od mišljenja Gotfrida Bena da specifični rečnik ključnih reči pesnika čini „pesnikovu genetičku opremu“, u ovoj poeziji smo popisali (106 puta) upotrebljenu reč „sneg“, kao i blisko srodne reči izvučene iz njene osnove.
Vidimo da je i sam recenzent u samom naslovu pogovora upotrebio, ne slučajno, jedan od tih učestalih značenjski nosećih pojmova – „vejavicu“: „Strasna vejavica između unutrašnjih i spoljašnjih granica“. Navedene često ponavljane reči, u kontekstu cele poezije, možemo sagledati u funkciji simboličkog izraza neprestanog treperavog nemira krhke i osetljive duše pesničkog subjekta, raspete između prividno postojane zbilje i večne i teskobne metafizičke strepnje.
Nemamo nameru da prebrojavamo učestalost svih ključnih reči simbola Kragujevićkine poezije. Ali, prisetimo se samo još nekih koje zapamtismo kroz naše iščitavanje zbirke: stakleno, staklo, hladno, belo, plavo, zvezda, cvet, srce, inje, ruža, suza, papir, pena, noć, luna, oblak, svetlost, tišina, san, srebro, grlo, oko, oblutak, pukotina, vetar, voda, vazduh, praznina, samoća, bol, kamen, trn, nebo, trava, kap, zvono, zrak, smet, mećava, svemir sl.
Mada je jezik Tanje Kragujević veoma bogat i raznovrstan, pa izvući iz njega često ponavljane karakteristične reči ipak ne može imati u potpunosti ono značenje koje ima u poeziji sažetog rečnika, recimo nekog pesnika izrazitog simboliste – ipak, približno pomaže boljem razumevanju njenih opštih duhovno-duševnih svojstava.
Prisetimo se i zaključkaMajkla Robertsa: „Primarno poezija je istraživanje mogućnosti jezika“. Ono što je već toliko poznato možda ne treba citirati, ali i iskaz M. Pavlovića potvrđuje značaj jezika u poeziji: „Teško da će danas neko kod nas osporiti da je ono što čini prosede pesničkog stvaranja umetničkim zapravo to, što se jedna duševna konstelacija (koja se nameće kao poetski aktivna, ali ne još kao poezija) rešava u jeziku, postaje tek u jeziku umetnički ovaploćena, kao svaka stvaralačka zamisao u svom materijalu.“
Tanja Kragujević uglavnom piše u dužim pesničkim formama, od kojih su neke svojevrsne poeme podeljene na više sastavnih delova jedinstvene pesme kao objedinjavajuće celine. Poput pravog modernog pesnika, uglavnom piše u slobodnom stihu, bez interpunkcijskih znakova, a samo u retkim izuzecima rimovanim stihovima – i to uglavnom isprekidanom, dalekom ili delimičnom rimom. Zbog traženja slobodnog i složenijeg ritma i sadržajno nesputane izražajnosti u pesmama koristi stihove različitih dužina, od sasvim kratih do dugačkih. Zbog istih razloga i strofe pesama su joj različite dužine.
Određene razvojne i ključne promene, možemo pratiti u ovoj poeziji: od završetka ranih pesama 1966-1986 (koje su bile sažetije, kraće forme i jasnijeg manje prenosnog iskaza), u odnosu na sledeće zbirke (u kojima često dominira duga pesnička forma i zasićena metaforička naracija) sve do ciklusa novih pesama 2009, u kojima pesnikinja svoju formu redukuje u funkciji sasvim sažetog, više simboličkog poetskog govora.
Iako sa rečnikom tako malobrojnih reči, ove svedene kratke pesme sadrže mnoge od reči koje smo popisali kao često ponavljane (vatra, kovčeg, kamen, cvet, dete, srebro, oblak, praznina, zrak, oblutak, suza, san, duša...). I, da zaključimo: ne samo brojnost određenih reči, nego, pre svega, njihovi odnosi i veze čine pesmu i značenje njenih stihova, i značenje nje kao celine. Iz tog aspekta, i mi, slično N. Šaponji, te nove pesme sagledavamo kao specifično osvetljavanje, esencijalnu retro-spekciju celokupnog opusa.