КОРАЦИ

Maja Stanković
NEMOGUĆNOST OČUVANjA IDENTITETA ILI ESTETIKA GLOBALIZACIJE


Međunarodni projekat nemačke umetnice Hani Goldhard okupio je umetnike Istočne i Zapadne Evrope oko pitanja identiteta; posle premijere u Ingolštatu 2007. godine, a pre postavke u Kragujevcu, izložba je gostovala u Poljskoj i Sloveniji.
Govorimo o identitetu kao osobenom, specifičnom obliku ispoljavanja, izražavanja, ponašanja, delovanja unutar zadatog, propisanog, formiranog modela određenog tradicijom, životnim okolnostima, usvojenim navikama. Opiremo se pokušajima da nas na bilo koji način generalizuju, a ipak smo deo sistema, funkcionišemo kao celina, kroz celinu nas prepoznaju, pre nego što individualnost svakoga od nas istupi i iskreira sliku o sebi; izmešteni pogled iz sopstvenog sveta okrenut ka sebi samom, pokušaj da sebe, svoj život, individualnost, sagledaš drugim očima. Šta mislimo da jesmo, a kako nas drugi vide? Taj međuprostor, ogromna praznina protivurečnosti, kompromisa, želja, namera, htenja i stalnog sudaranja sa nemogućnošću da budemo onošto nismo, da iskoračimo iz sebe, da promenimo genetske, biološke, psihofizičke, geopolitičke i druge karakteristike, koje nas profilišu u određenom trenutku, ispunjavamo maštom, sposobnošću da se snagom mentalnih slika, prebacimo u drugačije prostore gde ćemo živeti drugačije živote.
Identitet se ispoljava kao znak prepoznavanja jedinke u odnosu na druge, i kao određenje skupine u odnosu na globalnu sliku, pa i na Univerzum u krajnjoj instanci.
Subjektivna i objektivna predstava, pogled ka sebi i od sebe, takođe su različite relacije u sagledavanju ovog problema. U sve ove i još mnogo drugih prostora moguće percepcije prebacili su se umetnici istočne i zapadne Evrope, da bi svoje odgovore na zadatu temu identiteta, pretočili u video projekcije, instalacije, skulptureobjekte. Koordinator projekta Hani Goldhard, ma koliko imala u vidu razlike u mentalitetu, životnim navikama, standardu, okruženju, ekološkoj svesti ljudi o kojima bi oni eventualno progovorili kroz svoje radove, postavkom nije ostvarila raznolikost i originalnost koje je tražila. Opšta slika na ovu temu, bila je važnija za pojedince umetnički orijentisane od obeležja naciona ili aluzija na političke prilike, na primer. Ispostavilo se da umetnici uglavnom razmišljaju o sopstvenom identitetu i onda se to svodi na lični, mikro plan, ili sebe identifikuju kroz masu-grupu ljudi, slučajnih prolaznika, koji su se sticajem okolnosti, našli u istoj situaciji i dele istu sudbinu; ne zbog toga što pripadaju istočnom ili zapadnom bloku, već zato što se gužva u tramvaju u određeno doba dana, jednostavno, ne može izbeći – ma gde živeli na kugli zemaljskoj. Umetnici su samo ljudi, i još posebnog kova, koji čini se, mnogo manje od drugih, pristaju na traume obespravljenih, uniženih, neshvaćenih. Genijalci koji stvaraju nove, drugačije svetove, računaju jedino na to da oni lično neće biti shvaćeni od širokih masa, ali ih ni to ne pogađa suviše, jer su se još mnogo ranije uzdigli u sferu nedodirljivog. Na ovoj izložbi svi zajedno su pokazali da je različitost među narodima veštački izvedena kategorija, a da je pojava koje znače identitet – onoliko koliko ima talentovanih pojedinaca da ga u sebi i drugima prepoznaju i izraze kroz umetnost. Jedinke, svaka za sebe, različito shvataju pojam identiteta i različito sebe identifikuju, čak i u istim okolnostima i istom okruženju. Njihove percepcije se razlikuju, načini mišljenja, senzibiliteti, pa onda i načini izražavanja.
Treba imati u vidu i to da je od premijernog obraćanja na ovu temu, u Ingolštatu 2007. godine, prošlo prilično vremena. Ono što se u jednom trenutku učini pravom slikom – vrlo brzo zameni nova. Tehnologija takođe krupnim koracima grabi napred, pa i u tom smislu, treba hvatati korak sa vremenom. Naravno da je dogovor na daljinu u ovom slučaju bila još jedna otežavajuća okolnost, kao i potreba mobilnosti radova i njihovog relativno lakog postavljanja u različitim prostorima. Posle Ingolštata, izložba je bila otvorena u Sloveniji i Poljskoj, pre nego što je stigla u Srbiju. A identitet, razložili smo, podrazumeva mnogo toga. 

* * *
Likovni umetnici su se u jednom trenutku postmoderne opredelili za nove medije. Video instalacije, objekti i ambijentalni koncepti, već pripadaju istoriji umetnosti, ali se, u odnosu na klasičan likovni izraz (slikarstvo, grafika, skulptura) smatraju naprednijim, kako u umetničkim, tako i u krugovima laika, iako se radi o dva potpuno različita entiteta koji se ne daju upoređivati iz razloga što su im prirode sasvim drugačije.
Naime, likovni čin – koji podrazumeva neposredno prenošenje kroz delo energije, emocija, misli stvaraoca, pa i dodir kao prenosioca unutrašnjeg – treba razlikovati od mentalne gimnastike koja uz pomoć tehnologije oživljava neku ideju i stavlja je u službu umetnosti. U tom slučaju najčešće imamo naraciju, bavimo se filozofskom dimenzijom, pratimo tok neke akcije ili učestvujemo u njoj. Delo-predmet, uslovno rečeno, nastalo u umetničkom činu, pre svega odgovara zahtevima estetike i likovnosti ili te zahteve negira, ali opet – likovnim sredstvima.
Na jednoj strani je dobra ideja, na drugoj rukotvorina, rečeno krajnje uprošćeno. Da li je veći izazov iskontrolisati ruku i povući potez bojom na platnu na primer, ili pritisnuti dugme na foto aparatu i naučiti par trikova koji će učiniti da obična fotografija zavara svoj trag i preobrati se, u vizuelnom smislu, u nešto sasvim drugo? Ovakvo pitanje i poređenje nemaju nameru da diskvalifikuju uslovno rečeno nove, sada već stare tehnologije i medije na likovnoj sceni, ali itekako traže da se pojave nazovu pravim imenima i da se jedna postavka poput ove na temu identiteta, okvalifikuju na pravi način.
Ovde je u pitanju koncept kada se radi o postavci u celini, a umetnici su pokušali da svima razumljivim jezikom, pa i prilično uprošćenim rekli bismo, odgovore na dati zadatak.

* * *
O identitetu govori sama naša pojava i gotova slika kroz koju smo projektovali sebe, i sam čin stvaranja. Stepenište kojim se penjemo do svog stana, gužva u tramvaju i pokretna traka u tržnom centru – znaci su identiteta, govore učesnici izložbe, kroz svoje radove.
„...U realnom svetu, gde je pojedinac podložan opštom aktu i opštim faktorima“, objašnjava svoj rad Željka Momirov, umetnica iz Srbije, „nemoguće je prepoznati i zadržati lični identitet“. I to je suština. Ona multiplikacijom istog motiva (užurbane mase na pokretnim stepenicama u tržnom centru) daje maglovitu viziju u koju se individue stapaju i gube. One se identifikuju kroz identitet gomile.
Samo kroz sopstveni identitet, Romuald Jeziorowski iz Poljske, ima odnos prema okruženju. Simbole svojih intelektualnih i umetničkih aktivnosti razastro je na gomilu. Ivan Gračić iz Kragujevca (Srbija), sebe poistovećuje sa činom stvaranja. Bojan Krstić (Nemačka), postavlja video animaciju, koja prostranstvima zemlje i neba suprotstavlja tragove ljudskih stopala, alegorijska kontemplacija o hodu civilizacija u razmerama filozofskog.
Umetnici Goran Rakić,Marina Perić-Stojanović, Thomas Neumaier, Gabriele Neumaier, Maren Strack (Nemačka), kroz fotografije u pasošu, sopstvene ili zamenjene greškom sa tuđim, kroz sopstvene likove ili pokrete, bez umetničkog dela kao posrednika, direktno izražavaju svoje subjektivne etičke, političke, duhovne i egzistencijalne stavove. „Zamisao govora umetnika u prvom licu ukazuje na pomeranje interesovanja sa umetničkog dela na umetnika, na situaciju u kojoj on telesno, psihološki, socijalno, intelektualno i duhovno, postaje subjekat i objekat delovanja u svetu umetnosti“, tumači takav vid umetničkog izražavanja kritičar Jerko Denegri. Vrlo bliski ovakvoj umetnosti su i gestovi, pokreti tela koji se realizuju kao umetnički rad. Gest izražava emociju, koordinaciju očiju, uma i pokreta, unutrašnju nužnost; sve što je u osnovi jednog ekspresionističkog izraza u slikarstvu, prenelo se u savremenim uslovima na svojevrsnu umetnost pokreta, body art. Osobeni pokreti, izrazi lica, smeh i grč – znaci su identiteta za ove umetnike.
Konverzacijom objekata u prostoru, odnosima površina, svođenjem otiska stopala na mere, njegovo prevođenje u geometrijsko telo koje zauzima određenu zapreminu, bavili su se Milica Belić (Francuska) i Mateja Berbakov (Srbija). Oni su relativizovali pojam ljudskog i postojanja uopšte, tako što su predmetima oduzeli iskustveno i sveli ih na matematičke vrednosti. Formama, ravnima i linijama, odredili su mesta unutar sistema, razmerili rastojanja, doveli u nekakve relacije. U međusobnim odnosima oblika, materije, geometrijskog, razvili su poredak koji u krajnjoj instanci može da korespondira sa društvenim. Identitet se za njih stvara u odnosima interakcije. On se ispoljava i ostvaruje u predmetnom, u svetu misli i ideja, apstraktnih oblika, samo što su ga ljudi na svoj način osmislili i sveli na iskustveno, opipljivo, na pojam koji sam po sebi nosi svest o različitosti, osobenom, specifičnom.
Postavka na temu identiteta, koja je trebalo da simbolizuje i demonstrira toleranciju i otvorenost ka drugima – nije, čini se, uspela da da odgovor u onom drugom (iz sadašnje perspektive gledano, više protokolarnom) delu koji se tiče potrebe zaštite i očuvanja sopstvenog identiteta unutar sistema različitosti u Evropi i svetu, jer se umetnici nisu osetili ugroženim u tom smislu.
Ako i postoje, razlike nisu predmet za razmišljanje u krugovima intelektualne i umetničke elite. One su, pre, izazov i inspiracija u ispoljavanju – sopstvene individualnosti.