КОРАЦИ

Slobodan Žikić
MAJSTOR KRATKE FORME


Zoran Spasojević: Moj čovek
Alma, Beograd, 2010.

Stvaralaštvo Zorana Spasojevića poznatije je onima koji prate elektronska izdanja satiričnih i drugih časopisa, nego čitalačkoj publici koja prati štampane medije. To se delimično može objasniti njegovim velikim interesovanjem za elektronske medije i stvaralaštvo koje spada u domen mejl-arta, gde ostvaruje zapažene uspehe, i za političku satiru, gde je beskompromisan u svim formama umetničkog izražavanja kojima se bavi (jednu njegovu knjigu karikatura Žikišon je prolasio najboljom u 2009. godini), ali se može pojasniti i sveopštom beogradizacijom Srbije! U Beogradu uspevaju i neuspešni, a majstori kratke forme, poput Zorana Spasojevića ostaju skrajnuti i za neprobojne beogradske „pozorišne krugove“ – nepoznati!
Priznajem da sam bio zatečen svežinom i originalnošću komedije za koju je dobio nagradu na „Danima komedije“ tačno pre deset godina, kao uostalom i iskusni pozorišni kritičar, tada predsednik žirija Muharem Pervić. Bilo je to pravo osveženje za nas koji smo pratili savremeno dramsko, naročito komediografsko stvaralaštvo koje je, čini se, tih godina krenulo retrogradnim putem. U beskrajnim dijalozima i monolozima gubili su se pisci i „pisci“ komedija. Svežina rukopisa koji je sadržao i neke Spasojevićeve mejl-art razglednice, grafite, citate iz dnevnih novina, parole i aforizme, još u prvom čitanju izdvojila je njegov rukopis iz mase klasičnih „dugometražnih“ komedija. U maniru iskusnog dramskog pisca, u formi takozvane rasute dramaturgije, Spasojević je napisao satiričnu komediju, resku, preciznu i jasnu.
„Nemam vremena da ti pišem kratko“, rekao je jedan od najvećih svetskih pisaca. U sveopštoj sve kraćoj komunikaciji, ako se, recimo Facebook može smatrati komunikacijom, gde svako može jednostavno da „klikne“ na „sviđa mi se“ – kratka forma dobija centralno mesto i u dramaturgiji. Ako verujemo citiranoj misli, onda komunikacija u stilu Fejsbuka i drugih elektronskih novotarija uopšte i ne postoji! A, dramaturgija podrazumeva komunikaciju između pisca, odnosno teksta, čitalaca, i na kraju gledalaca! Spasojevićeva dramaturška osnova, ili njegov dramaturški sistem ne može se svrstati u dosadašnje pravce i izme. Kao da je, da parafraziram jednu rečenicu slavnog Gabrijela Lauba, bio suviše lenj da proučava kako su drugi pisali, pa je stvorio sopstvenu dramaturšku matricu, i to se pokazalo delotvornim!
Lagana komedija, kako je pisac u podnaslovu označio svoju komediju Moj čovek, veoma je komunikativna. Ona komunicira sa sadašnjim stanjem u društvu, dakle sa većinom običnih ljudi. Radi se o oštroj satiri, o veoma teškim problemima u kojima se bar polovina stanovništva Srbije može prepoznati! Da se i ja, kao Spasojević, poslužim svojim aforizmom: „Da je rad zaista stvorio čoveka, u Srbiji bi bilo više majmuna, nego ljudi“!
To je osnovna tematika komedije Moj čovek. Već izbor likova govori o osnovnoj tematici i radnji koja se događa sada i ovde: počev od Viktora, besposlenog politikologa, svi njegovi prijatelji, pa i devojka, takođe su nezaposleni visokoobrazovani mladi ljudi. Viktorova devojka Marija je nezaposleni farmaceut, njegov drug Adam je nezaposleni filolog, a Petar je nezaposleni mašinski inženjer.
Kad se tome dodaju Viktorov otac Avram i majka Olga, koji su takođe voskoobrazovani stručnjaci koji su, ne svojom krivicom, ostali bez posla, pa sada torbare, prodaju bofl robu po buvljacima – slika savremenog intelektualnog sveta je slika polusveta i bede!
Na drugoj strani su najgori ili nesvršeni đaci, koji su postali biznismeni i menadžeri, koji kupuju rasne konje, hipodrome, kladionice, televizijske stanice preko kojih „legalno“ čerupaju već osiromašen i zato lakoveran narod, kupuju fudbalske klubove i ponašaju se nadmeno prema svojim vršnjacima, intelektualcima, učenim ljudima koji i posle završenih fakulteta, i to sa odličnim uspehom, i dalje žive sa roditeljima i prinuđeni su da prihvataju svakakve fizičke poslove da bi preživeli!
Kad se tome dodaju i nadobudni „gazda“, homoseksualac, pa ministar, narkoman i homoseksualac, slika naglavačke izvrnutog sistema vrednosti je potpuna! U takvom „sistemu“ najgori šljam je isplivao na površinu kao, uostalom, posle svake poplave ili „revolucije“!
Istina, u dvadeset scena, prepoznajemo i neke Spasojevićeve kratke drame (scena 2. Biro rada, u stvari je Spasojevićeva kratka drama Čovek koji voli da radi). Ali, jednostavno ređanje kratkih drama predstavljalo bi samo knjigu kratkih drama, a ne celovitu dramu, u ovom slučaju komediju. Sve kratke drame povezuje vreme sadašnje, tematika koju prepoznajemo svi, jer svi živimo u sadašnjem vremenu bahatih neznalica i smernih i mirnih, letargičnih intelektualaca! Sa te strane, klasična dramaturgija je zadovoljena. Nedostaje samo jedinstvo prostora.
Ali, u vreme sveopšteg napretka novih tehnologija, jedinstvo prostora i nije neophodno za dramski tekst. Uostalom, Spasojević nigde nije napisao da se radi o pozorišnoj komediji. Čak i da jeste, savremena tehnologija omogućila bi da se prostor i dekor u kojima se odvija radnja brzo i efikasno za nekoliko sekundi promeni.
Zanimljiva je tehnika drame Zorana Spasojevića. Bolje rečeno, originalna je. Komedija Moj čovek počinje, na primer, bez reči. Glavni junak, Viktor, spava. Čuje se samo narator, koji opisuje nekoliko Viktorovih „radnih“ dana, i radio-voditelj koji izgovara aforizme. Jedina radnja je, ako se izuzme spavanje, dizanje tegova pred ogledalom. Ekspozicija, dakle, bez reči. Nekada je piscima trebalo bar desetak strana za upoznavanje čitalaca ili publike sa glavnim likom i osnovnom radnjom. Ovde je i bez reči sve odmah jasno! U drugoj, već pomenutoj sceni, opet Viktor ništa ne govori. Govore čovek u redu ispred njega, pred šalterom biroa rada, i službenik tog biroa.
Viktor samo sluša muziku sa slušalicama na ušima i žvaće žvaku. I treća scena je bez reči. Viktorova baba Danica i deda Mihajlo sede za stolom, odguruju tanjire, i na kraju ih razbijaju.
Prvi pravi dijalog čitalac nalazi tek u četvrtoj sceni u kojoj, u automobilu, Viktor i Petar razgovaraju o birou rada i zaposlenju. A, zatim, posle još jedne dijaloške scene, Danica i Mikailo, u najkraćoj sceni u komediji, bez reči sede za stolom u kafani, dok im konobar sipa pića, a njih dvoje starih se gledaju zaljubljeno! Tako se do kraja komedije smenjuju dijaloške scene i scene bez reči, što stvara specifičnu atmosferu, ukazuje na vreme sadašnje, ne samo na nezaposlenost mladih stručnih ljudi, nego i na nedostatak komunikacije i ljubavi među mladima, nestvaranje porodica, pa i na sukob generacija!
Deda Mikailo, na primer, kritikuje Avrama, „visokoobrazovanog torbara“, da je njegova generacija unazadila ne samo starije Avramove generacije, nego i sadašnje mlade generacije, generaciju njegovog unuka, Avramovog sina Viktora, razgrađujući, zajedno sa „belosvetskim mangupima“ jednu sređenu državu, da bi sada te iste mangupe molili za osnovna ljudska prava!
I scena pod nazivom Žurka, govori o potpuno izvrnutom i unakaženom sistemu vrednosti, i o nepostojanju normalne komunikacije među mladima, zaluđenim sredstvima masovne komunikacije, i televizijom koja im servira šarene laže, dok se u šesnaestoj sceni prvi put pojavljuje prilično dugačak monolog! Marija, diplomirani farmaceut, iznervirana situacijom u kojoj nepismeni imaju firme, kladionice, političke funkcije, dok školovanima kada traže posao, ironično govore da su „suviše kvalifikovani“. Svestan dužine monologa, pisac odmah ubacuje radnju bez reči, u kojoj GDIN IZ KUTIJE u parku, izlazi iz te kutije i uz pomoć čaršava pokušava da se obesi. Očigledno, dijalog između njega i GOSPODINA S TAŠNOM je iz druge mini-drame, ali se ovde dobro uklopio! Gospodin, koji očigledno nema ništa osim te kutije, odgovara na pitanja GOSPODINA S TAŠNOM nebulozno, samo sa „imam“, „nemam“! I to ne deluje apsurdno. Naprotiv, ukazuje na svu zbunjenost, psihološku nestabilnost i materijalnu bedu mnogih koji su nekada imali nešto (stan, kuću, posao), a sada nemaju ništa! Ostali su na ulici, na kojoj se ne snalaze kao oni koji su na ulici odrasli i ispekli zanat.
Svestan svojih zabluda i činjenice da se većina ljudi koji su se borili za demokratiju sada bori za opstanak i za goli život, dok su samo pojedinci postali multimilioneri, Viktorov otac se izvinjava sinu, dok oca, koji i dalje sve svaljuje na Amere i imperijaliste bezobzirno vređa! Konačno, Viktor umesto „poslova za intelektualce – utovar, istovar i istezanje gvožđa“, dobija slučajno konkursMinistarstva inostranih poslova koje traži deset pripravnika! Na redu je, opet, pisanje CV-a, i na kraju poziv na „intervju“! Srpska reč „razgovor“ više ne postoji. Uostalom, za svako radno mesto traži se odličan uspeh, odlično poznavanje engleskog jezika, i odlično poznavanje rada na računaru. Sve ono što ministri ne znaju! U toj poslednjoj sceni dovodi se do vrhunca blaziranost, ciničnost, izopačenost i poročnost ljudi na najvišim funkcijama u državi! Na ministarskom stolu nalazi se vutra (loša albanska trava, za neupućene – kanabis), i da bi bio primljen za pripravnika Viktor mora da popuši jedan džoint i da popuši – sekretaru ministarstva!
To je kulminacija, vrhunac bezočnosti i beskrupuloznosti na brzinu obogaćenih i po partijskoj liniji postavljenih neznalica na visoke državne funkcije! Zoran Spasojević znalački gradi i dovodi komediju do vrhunca apsurda. Svaka scena, doduše, ima poentu, koja ističe u prvi plan apsurd i paradoks. Počinje od lokalnog moćnika koji se obogatio, mada je neznalica i mućkaroš, zatim u igru uvodi državne službenike (Biro za zapošljavanje), privrednike koje fakultetski obrazovane mlade ljude angažuju za utovar, istovar i istezanje gvožđa, da bi komediju, ili tragikomediju, završio scenom u – Ministarstvu inostranih poslova!
Osim glavnih likova, tu su i sporedni, oni koji su ravnodušni, oni koje tuđe muke ne zanimaju, oni koji podučavaju kako i čime čovek može da se obesi; tu su i prepoznatljive scene u kojima već ozbiljni ljudi moraju da žive u istom stanu sa ocem, majkom, babom i dedom, kada moraju da vode ljubav u vikendicama koje su nasleđeno vlasništvo tetaka svojih drugara...
Tako čitalac dobija kompletnu sliku sadašnjeg stanja u društvu, u kojem vladaju beznađe i apatija, obrazovani ljudi pišu godinama CV-e (srpski rečeno, biografije), bez ikavih izgleda da se negde zaposle u svojoj struci, „demokratski prvoborci“ lutaju ulicama i preprodaju gaće i čarape na buvljacima i po kućama, a beskrupulozne neznalice dominiraju i materijalno, i politički (jedino im nedostaje obrazovanje i ugled, što se, na sreću, ne može kupiti), dok ljubav vode jedino babe i dede, penzioneri! I sve to, na malom prostoru: u Srbiji, i na malo
stranica u knjizi!
Kratka forma je, jednostavno, postala obavezna! Skoro je nepristojno pisati dramu ili komediju koja bi trajala dva-tri sata, kao što je nekada bilo obavezno, i to u pet činova, sa pauzom između dva čina! Majstor kratke forme Zoran Spasojević izgradio je, to se posle komedije Moj čovek slobodno može reći, sopstvenu dramaturšku matricu i jedan je od retkih srpskih pisaca koji na malom prostoru može da izvede takav „dribling duha“ (kao u aforizmu), da se u njemu može prepoznati svaki savremeni čitalac! Ostaje, jedino, da aktuelnost i inovativnost ovakvih pisaca prepoznaju reditelji, režiseri, producenti...
Sudeći po stanju u društvu, kakvo u komediji verno opisuje Zoran Spasojević, to se zasigurno neće desiti. Jer, i u kulturi, umetnosti, pozorištu, filmu i na televiziji, važi sve ono o čemu Spasojević piše u komediji Moj čovek! Ostaje nam samo da se nadamo promenama, u kojima će originalan, samosvojan i duhovit pisac, koji sledi svoj stvaralački impuls, a ne masmedijske manipulacije i populističke strasti, dočekati postavljanja njegovih drama i komedija na pozornice prestoničkih i drugih pozorišta (o filmu ili televiziji da i ne govorimo)! Ili će, bar, moći da se nada da će konačno biti prepoznat njegov kvalitet. Dotle će i dalje prolaziti kao genijalan – svaki pisac ili pisac koji je „moj čovek“!