КОРАЦИ

Ilija Bakić
NENADANI SUSRET DVEJU POETIKA

 

Dušan Patić: Snovi i dodiri, Rubikon, Novi Sad, 2010. i

Đorđe Kuburić: BlueMoon, Kulturni centarNovog Sada, 2010.

Tekuća izdavačka produkcija donosi retkom zainteresovanom čitaocu svakovrsna iznenađenja u rasponu od pojave knjiga mladih autora (od kojih se očekuju da donose sveže glasove) do pojave novih dela znanih i oprobanih autora (koji slede dotadašnja interesovanja i poetike ili, istina ređe, odstupaju od njih). Avanture upoznavanja književne ponude ne iscrpljuju se samo na rečenom jer, ukoliko postoji volja, pogled se može širiti na preovlađujuće literarne pravce i mode odnosno na generacijske i međugeneracijske sličnosti, razlike pa i sukobe. Jedna od takvih opcija jeste i mogućnost da se, sticajem (izdavačkih) okolnosti, prilika i neprilika, istovremeno iščitavaju nova dela generacijski bliskih autora raznorodnih literarnih naklonosti. Koristeći se takvim sretnim spletom okolnosti (jer objavljivanje pesničke knjige, ovde i sada, jeste sretan događaj) bavićemo se, ovog puta, susretom dveju knjiga – Snovi i dodiri Dušana Patića i Blue Moon Đorđa Kuburića. Pesnici pripadaju istoj literarnoj generaciji, Kuburić je rođen 1958, a Patić 1962 – 1988. g. obojica su prvi put ’oknjižili’ svoje radove. No, sledeće dve decenije Patić pesnik je ćutao dok je Kuburić objavio još pet zbirki. U 2010.g. njihove su se nove knjige i poetike ponovo srele i stale jedna kraj druge.

Patić na kraju svoje knjige kaže da je zbirka Snovi i dodiri, nastala u periodu 1988-2010, „svojevrsno (...) zaokruženje pesnikovih pletitama“. Ovakva tvrdnja svakako intrigira i provocira jer nije uobičajeno ispisivati pregršt stihova više od dve decenije u vremenu kada je sve, pa i poezija, podvrgnuto imperativima brzine. Naravno, stvaralački proces krajnje je individualan i ne može se meriti bilo kakvim standardizovanim jedinicama ali ta zadrška ipak ne umanjuje respekt prema pesnikovoj posvećenosti i samodisciplini. Autor u podnaslov knjige stavlja zanimljivu odrednicu – „pljusak stihova“, što će čitaoca upozoriti na otklon od verizma i sličnih mu poetskih ’ključeva’ odnosno na sklonost/naginjanje slobodnijim/alternativnijim vizurama.

Stihovi koji slede, počev od uvodne pesme Ples (sa gotovo programskim stihovima „Dim izdaje / Više od reči“), za kojom sledi duga pesma/poema Vodeni cvet (poetički patetično-naturalistički crtež), preko ciklusa Snovi i dodiri i Dodiri do finalnog Kad dođem do kraja i zastrepim, potvrdiće početni podnaslov i njegove konotacije jer Patić kontinuirano iskušava kvalitete realnosti (pojavne i snolike) koje modelira i propušta kroz filtere raznorodnih emotivnih obrazaca, jednako spreman na poigravanje slikama i značenjima, odnosno stihovima/rečima kao materijalom od koga se poetske konstrukcije grade. Pesnik koristi različite strategije za postavljanje poetske pozornice i dešavanja na njoj; naime, spreman je da početnu postavku precizno odredi (npr. kao emotivnu vezu) ili da ostavi čitaocu na zaključivanje o čemu je reč (o čemu se peva), zadovoljavajući se ovlašnim skiciranjem prizora/stanja. Pesme se nadalje razvijaju u pravcima nadogradnje početnog položaja ili njegove razgradnje/dekonstrukcije, a nije retko da se pesnik istovremeno kreće u dva pravca menjanjem vizure objektivno-subjektivno, potvrda-negacija. Efekat relativizovanja vrednosnog stava/suda umesto da bude otežavajuća okolnost (jer je otklon od ustaljenog), obezbeđuje lepršavost stihovima darujući im zvučnost i začudne, efektne zaključke. Patić se ovim pesmama iskazuje kao sledbenik tragalaca za novim poetskim postupcima kojima se određuju ’sadržine’ pojedinca i sveta oko njega, postupcima koji podrazumevaju i iskušavanje samog jezičkog instumentarijuma.

Naslov Kuburićeve zbirke pomognut i potvrđen sti-hom („... You saw me standing alone...“) koji služi kao moto (uz stih Branka Miljkovića „Poezija je pobeda nad pesnikom“), iscrtava koordinate na kojima su nastupajuće pesme utemeljene. Rok i pop kultura odnosno mentalni sklopovi i vrednosni sistemi koje nose, mada nisu otvoreno prisutni (ako se izuzmu posvete Hendriksu i Milanu Mladenoviću), tinjaju u zaleđu gotovo svake pesme.

Biće da je pesnik smatrao da se ikonografija kojom se služi podrazumeva i nije na njoj insistirao što je svakako doprinelo intrigantnosti njegovih pesama (ali i sužavanju ciljne grupe, s obzirom da je rok za većinu pripadnika novih generacija deo prošlosti, odnosno potpuno i definitivno istorijski fenomen). Poetski subjekt ovog (jednog od dva) smera zbirke je tipični rokerski anti-heroj, otpadnik od malograđanske matrice/kulture, dakle – gubitnik u svakodnevnoj borbi za uspeh koji se ogleda u sticanju javnih priznanja i trošenju materijalnih dobara. Njegova stihovima iscrtana kretanja kroz životni pejzaž, obojena su melanholijom i tihom rezignacijom, svešću da su godine buntovne mladosti prošle, da su mnoge (ili sve?) prilike propuštene, da su neki dragi ljudi izgubljeni i nestali, konačno, da su se gotovo svi segmenti življenja promenili. Poslednja oaza i sklonište pred svim udarcima svakodnevice jeste ljubav, nežna i strastvena, dignuta na ravan iskupljenja za promašaje. Kuburovićevi ljubavni stihovi puni su opijenosti, telesnosti ali i eteričnosti, i po svom poletu jedini su kontrapunkt prevladavajućoj otupelosti i mirenju sa beznađem. Drugi smer zbirke (pretežno grupisan u ciklusu Na pustoj ledini) bavi se samim pesništvom kroz pesme okrenute stihotvoračkom zanatu odnosno kroz pesme posvećene velikim poetama Lazi Kostiću i Vujici Rešin Tuciću.

Atmosfera potonjih stihova unekoliko je veselija – ako se pod veselošću podrazumeva slobodno parafraziranje i laka ironija. Mada je knjiga sačinjena od pesama okrenutih dvema temama, pesnik je uspeo da ih preplete i poveže (ponajviše korišćenjem/insistiranjem na ’liku’ nepripadajućeg pojedinca) tako da, u konačnom sagledavanju, one čine zaokruženu, funkcionalnu celinu. Svakako treba zapaziti i pesnikovu težnju da bude što je moguće neposredniji u iskazu, da, umesto raspevanosti bude škrt (čak i kada peva o emocijama), pridajući tako rečima i frazama značaj koji bi se izgubio u izobilju metafora.

Nekolike su sličnosti i razlike ovih dveju knjiga.

Poetske razlike najočiglednije su u stihovima posvećenim istoj temi, kakva je ljubav. Patić je uzdržaniji i tajanstveniji, Kuburić intenzivniji i otvoreniji; na delu su, dakle, mistifikacija i razotkrivanje emocije/duhovnog stanja. Početne razlike u načinu poimanja

teme, nadograđuju se drugačijim stilom – Patić je spreman da se poigra, da izvrće uobičajeni smisao pojma/fraze, dok Kuburić slike gradi težeći i insistirajući na jasnoći i svedenosti. Ovakva postupanja, pak, čini se da su izraz različitih poetskih svetonazora strategija.

Naime, kod Patića nema definisane ikonografije, nema podrazumevajućih postavki i nizova, on situacije gradi i razvija nevezan postojećim/naučenim. Stoga je slobodan, neopterećen očekivanim, da slike oblikuje i određuje im vrednosti. Kuburić kreće iz drugačije pozicije – on podrazumeva određenu ikonografiju, znanu njemu i čitaocu.

Odatle pesnik počinje da stvara svoje slike produbljivanjem i prekrajanjem materijala koji je odabrao, njegovim senčenjem ili posvetljavanjem. Ipak, umesto kretanja poz-

natim stazama i zaustavljanja na određenim kotama, Kuburićeve pesme ili nastavljaju dalje nego što su prethodnici ikada stigli ili skreću u nenadanim pravcima.

Osnovna sličnost obeju knjiga svakako je u naporu da se bučno prevlada muk i oslobodi samosvojan, uverljiv i ubedljiv glas koji otkriva jedinku u trenu njenog fizičkog/duhovnog življenja. Otuda slične teme i preokupacije, naravno, uz pomenute različitosti u pevanju (kao dokaz potencirane samosvojnosti).

Konačno, autor ovih redova ne može se oteti utisku da obe knjige nose u sebi i plemenitu patinu proteklih decenija u kojima je poimanje sveta i poezije bilo bitno drugačije od onoga koje izražavaju nove generacije stasale u ratnim (misli se na ratove iz devedesetih) i poratnim godinama. Obe knjige kreću se stazama negdašnjih ideala, bili oni iz sfera rokerskog bunta ili tragalaštva za drugojačijim (pesničkim, umetničkim) izrazima, koji su, u međuvremenu, zaboravljeni (ali nisu zamenjeni drugima, već su taj prazan prostor osvojili defetizam i nihilizam). I mada bi se moglo prigovoriti da je praćenje bivših ideala/principa deplasirano, uverljivost ovih knjiga govori suprotno. Tako je nenadani susret dveju knjiga i poetskih svetonazora potvrdio da poneke ideje ne zastarevaju.