КОРАЦИ

Sonja Atanasijević
SCENE

Kroz ogradu od crnog kovanog gvožđa, ispod navučeneštraftaste tende, posmatram svet ispod sebe, sa terase prvog sprata. Da li je drugačiji ako se pogled provlači kroz te vijugave ornamente, da li je oštriji ako ga uokviriš?

– Ne mogu da verujem da smo zaboravile alkohol da ponesemo – gunđa moja majka.

– Kupićemo ga, mama, pobogu, i u Grčkoj prodaju alkohol – odgovaram.

– Kupićemo ga, ali vidiš kako ga još uvek ne kupujemo, zaboravimo čim siđemo.

– Tek nam je treći dan.

– Ne mogu da verujem da smo sele na šolju a nismo je prebrisale alkoholom – nastavlja. – Doduše, prešla sam je papirom i tečnim sapunom. Imale smo sreće da je čisto. Baš smo imale sreće, i divno miriše posteljina, odmah sam videla da je čista žena, ona Atanasija, gazdarica, je l se tako zvaše? Zna Koka gde da odsedne, prelepo je – kaže, pokušavajući da iščupa najsitniju dlačicu ispod linije obrva koju godinama održava. Čudi me kako uopšte i vidi te dlačice, već joj je skoro sedamdeset. Ne da se moja majka. Dobra je u tom ignorisanju starosti. Baš je dobra.

Dok čupa obrve, a ja oštro posmatram gradić, sve što mi je dostupno pogledu, a toga je mnogo, ta Koka kao da nas je smestila u samo središte sveta – mama i ja ispijamo kafu. Doduše, malo smo zakasnile sa plaže, tako je ona rekla, zakasnile smo za kafu. Tata i ona piju kafu u tačno određeno vreme, mene već teže uglavljuje u sopstvene navike. Zamislih oca na terasi, za stolom, kome je već prazna šolja, on je svoju kafu popio na vreme, pored nogu mu je njihov labrador koji drema, pa pogledah mamu kako prinosi šolju usnama. Njena mala izdaja. Em je došla na more bez njega, em kasni s kafom.

Svaki put pre nego što dodirne usnama ivicu šolje, karakteristično skupi usne, nekako previše, kao da se boji da će se opeći, praveći slovo o, oko koga se svije splet sitnih bora – eto još jedne izdaje – i onda usrkne malo napitka, u slast. Obožava kafu, a mislim da, zapravo, još više voli sam ritual, počev od pripreme šoljica, uvek malih, kakve su izašle iz mode, uvek istih, uparenih, za nju i oca, nikada bez tacni, to bi bilo skaradno, i obavezno prebrisanih. Na poslužavniku je čista, ispeglana šustikla, da ne bi skliznule, a i da bi bilo lepše, tako da mojoj majci nikada nisu klizile šolje po poslužavniku i nikada joj se kafa nije prosula zato što ona nikada ne prepuni šolje. E, sada, nemamo tacne! Eto, dogodilo se. Inače, apartman je sasvim dobro opremljen, uključujući i kuhinju, ali šolje su nešto veće nego što bi trebalo, što je najgore, jedna ima cvetić, a druga je potpuno bela, i eto, nedostaju tacne. Znam da je to nervira, mada moja mama ima odlične živce, tačnije bi bilo reći da joj to remeti potpuni užitak, mogla bih da siđem u samoposlugu i potražim da kupim dve tacne. Bila bi jako srećna, to znam, da je tako iznenadim. Ali, mrzi me. Prosto me mrzi da joj ugađam. Pogotovu što smatram da bez tih tacni baš možemo. Dovoljno je što sam pristala da krenem s njom na more, da zamenim oca. Bili su očajni kada je doktor kazao da zbog visokog pritiska ove godine nikako ne bi smeo ići na more. Isključivo banja, što su odmah prezrivo odbacili, fuj, to je za stare i bolesne, što oni nikako nisu. I dovoljno je što sam pristala da vozim njihovog „renojka“, kako ga oni zovu iz milošta, starog ne-znam-ni-ja-koliko, tako da više i nije stvar već član porodice, drhtim nad njim sve vreme, ne daj bože da ga negde ogrebem, pazi, pazi, stalno je gunđala moja mama putem, de, polako, kud juriš, i sve tako. Čuvaju ga kao dete. A nema ni klimu, naravno. Prokuvale smo usput.

Mada, mama kaže da svejedno ne bi dozvolila da se uključi klima zato što joj smeta, a u stvari znam da time samo brani svog „renojka“, da ne bude kao da ima neku manu. Sve vreme tokom puta držala je nakvašene platnene maramice oko pulsa, na nadlanicama i vratu.

Kad smo od poznatog letovališta na istočnoj obali Kasandre krenule preko brda ka našem mestu, videle smo drveće sprženo od nedavnih požara o kojima smo čitale u novinama, baš pre puta. Beše to potresan prizor drveća sa golim crnim grančicama koje su se zabadale u mekano nežnoplavo nebo. Ličilo je na kosture, to drveće. A ceo prizor na ratno zgarište. I priroda ima svoje boli, reče mama, setno.

– Pogledaj, strašno! – a onda je još dugo coktala i uzdisala.

– Au, ja luda, skrećem ti pažnju – dodade – a ovakve krivine!

Samo ti vozi, šta imaš i da vidiš, sve sprženo. Međutim, čim se popesmo na vrh brda, zaboravismo na požar zbog prelepog pogleda na grad koji nas je čekao, sa tri strane okružen zelenilom, prilepljen uz obalu mora, a kako se obala i nije videla, izgledalo je kao da kuće niču iz vode. Neposredno iznad kuća pružala su se polja s maslinjacima, pravilno raspoređenih stabala, kao da si ih nacrtao.

Apartman nam je obezbedila Koka, mamina prijateljica, javila se iz tog gradića sa juga poluostrva i predložila mami da joj rezerviše i da uskočimo odmah posle nje i njenog muža. Oni su tog jutra, kad su kretali za Srbiju, prilično poranili, tako da se nismo videli, ali čini mi se da sam osetila karakterističan miris bolnice i zubarske ordinacije, nešto od toga, ili pomešano, jer Koka je glavna medicinska sestra, doduše u penziji, ali su joj ormari i dalje mirisali na bolnicu, govorila je moja mama, a Borko, njen muž, je zubar.

– Kako li samo nađe ovo divno mestašce? – pita se mama – je l ti vidiš da ovde uopšte nema Srba? A i šta će nam.

U mirnu uličicu na koju gleda naša terasa, inače jednu od glavnih koje vode pravo do peščane plaže omeđene molovima od naslaganog krupnog kamenja, na svega pedesetak metara od nas – iznenada ulete turistički voz.Šaren i nakićen, ličio je na nestašno mladunče nekog velikog sivog voza koji negde daleko, na kraju pruge, mrgudno drema, čekajući svoju vožnju. I ne zna kuda je već dospelo mladunče koje se u cik zore proteglo na šinama kao mačka, zatim nakinđurilo, napunilo turistima sa šeširima i razjurilo po čitavom poluostrvu. Iz veselog vozića poiskakaše još veseliji turisti, ovoga puta samo deca. Lice moje majke se sve ozari, dok ih je posmatrala, vidi, vidi, reče, sve same devojčice. Kako stupiše nogama na trotoar, tako se zaori pesma. Neka vedra dečja pesma lakih nota, s jasnim refrenom. Sve složno otvaraju usta. Već su se poređale u kolonu po dve, stoje pored vozića, spremne da na znak neke od dveju vaspitačica, krenu.

Ali stoje još uvek, kao da čekaju nekoga. Različitog su uzrasta, od 5 do otprilike 13-14 godina. Pesma je prilično glasna i razliva se duž cele ulice, sve do obale. A tamo, u levom uglu plaže, uočavam devojčicu u žutom kupaćem kostimu, ruku skoro do laktova zavučenih u pesak, već je nekoliko kula pored nje. Kasno je popodne, tako da su suncobrni sklopljeni, inače ne bih mogla da pratim šta se dešava. Kroz drugi ornament na ogradi primećujem jednu devojčicu u koloni, na ulici, u crvenoj haljini, uredno očešljanu, staru možda pet ili šest godina, kako zadivljeno posmatra vaspitačicu koja peva, dok ona tek pokoji stih stiže da uhvati. Mali dečak na plaži protrčava pored devojčice u kostimu i ruši joj jednu kulu. Zaključujem da joj je brat, devojčica se žali majci. Pitam se šta će majka uraditi.

Ništa, ostaje na ležaljci, dečak je već otišao u vodu. Možda joj je rekla da nije bilo namerno, a bilo je, videla sam.

Žuti kostim u jednoj gvozdenoj alci, crvena haljina u drugoj, troma, krupna figura majke na ležaljci, ljutit pogled žutog kostima ka njoj, vitka figura vaspitačice, zadivljen pogled

crvene haljine ka njoj. Tako svet izgleda kada ga oštro posmatraš, sav ti se razlomi, pa onda vidi šta ćeš sa delićima.

Iznenada se prisećam kako sam jednom davno, na plaži, u istoj situaciji, udarila brata koficom po čelu, tada su kofice bile metalne, plastika je kasnije osvojila svet. Pričam to sada mami dok ona, jednako oduševljena, posmatra devojčice, komentarišući kako je koja obučena.

– Da li se sećaš? – pitam je.

– Da, kako da ne – odgovara, ne gledajući me. – Baš je bila grozna čvoruga, crvena, pa modra, posle zelena, strašno.

– A je l se sećaš da mi je namerno srušio zamak? – pitam.

– E, toga se, mila, ne sećam – kaže, srknuvši kafu, pogleda i dalje uprtog u kolonu raspevanih devojčica.

Sad više ne čujem zrikavce od te pesme, baš je potrajala, razmišljam. A upravo sam se zabavaljala osluškujući, odnosno vrebajući trenutak kad prestanu, baš kao da ih isključiš iz struje, ili kao hor koji završi nastup, pa ti se čini da je odjednom zavladala potpuna tišina, skoro da bi mogao da se umetne aplauz, što da ne, sitno lepetanje krilcima nekih drugih insekata, tu dole u travnjaku. Ali, tišina u ušima potraje svega nekoliko sekundi, i onda postaneš svestan da u daljini, druga grupa zrikavaca, nastavlja svoju muziku, svoj nastup. Pitam se šta ih natera da počnu, a šta da prestanu, ko je dirigent, i kako su tako složni.

– Kažem ti, mnogo je Verica pogrešila – nastavlja moja majka svoju priču, još iz auta, od pre tri dana, a sve gledajući u kolonu devojčica. Jako ju je pogodila vest da se moja Verica razvodi. – Tačno sam imala predosećaj da taj brak neće opstati, pa, sećaš se koliko sam ti pričala, ama i Veročki sam rekla da ga se mane, taj čovek ne gleda u oči kad priča s tobom, strašno je sujetan, znaš kako mu rekoh ono kad nas je vozio svojim autom, pa se svaki čas zagledao u retrovizor, ama, ’oćeš li ti da voziš da se ne slupamo negde ili stani i natenane se ogledaj, pa kad završiš da krenemo. E, rekoh mu, vala. Je l’ se sećaš? A on pocrvene. Ma, sav je ko petlić, Verica je sto puta lepša od njega, i on da nađe drugu... A sećaš se kako me je Milanka mrko pogledala kad sam Veročki rekla da on nije za nju, ostaće joj ćerka neudata, gluposti, jedva da je imala trideset, eto joj sad...

Pomislih kako će sledeće što će reći sigurno biti dobro je samo da nemaju dece, i ona to i kaza, udubljena malo u ogledalce, malo u devojčice.

Ne mogu reći da moja majka nije nikada predviđala stvari. Tačno je, dešavalo se. Ali, saopštavala je to suviše jednostavnim glasom, kao da priča o nekim svakodnevnim stvarima, a inače je govorila mnogo, ponekad imaš utisak neprestano, kao da žubori, kao da i ne može da prestane, te se nekako činilo da se stvarnost suviše meša s tom njenom vizijom budućnosti, tako da nismo puno obraćali pažnju na njene reči, naravno da ju je osećaj često i varao, ali je u tim prilikama ćutala, dok je onda kada se ispostavljalo da jeste bila u pravu, nama trebalo baš dosta vremena da se prisetimo njenih predviđanja, predosećaja, slutnji, ali je bila toliko uporna da smo često i priznavali da se sećamo, tek da bismo joj udovoljili i da nas dalje ne bi gnjavila. „Da, mama, sećam se, bila si u pravu!“, rekla bih.

Klimam i sada glavom dok priča o Verici, ne slažem se s njom nimalo, Verica je zbog svoje svojeglavosti jako povređivala Časlava, ali nemam volje da joj se suprotstavim. Trajalo bi. Više mi prija da posmatram. Sa našeg središta sveta vidi se sasvim dobro i centralni trg, popločan žutim pločicama. I glavno šetalište uz more duž kojeg se pruža red palmica. Odavde izgledaju kao da ih je neko u toku noći poređao kao ukrase. Baš kad smo stigle, i otišle na plažu, zatekle smo radnike na trgu kako postavljaju binu. Ležala sam na pesku i gledala pravo u mračnu unutrašnjost bine, čeličnu konstrukciju već prekrivenu platnom, posmatrajući nekoliko radnika u fluorescentnozelenim prslucima kako četvorononoške puze kroz taj mrak, kao krupni svici, pričvršćujući platno koje sa tri strane obavija binu. Sa zadnje strane na koju gledam je drveno stepenište kojim će se penjati glumci. Sve je dobro ušuškano kako bi se pothranila iluzija da ispod pozorišnih dasaka nema ničega, ničeg ružnog. Ovo je vazdušni jastuk u boji mastila koji ovlaš dodiruje zemlju, a sleteo je odnekud u grad rano ujutru, najavljujući Nešto. Nešto će se tu, na njemu, kad Sunce zađe,dešavati.Šta, tek ćemo videti, čitav dan će ga turisti obilaziti i posmatrati kao divnog, dobroćudnog uljeza. Podeljene uloge, pomislih iznenada. Puziš pod daskama i postavljaš platno, ili se šepuriš na njima napuderisanog nosa, govoriš, gestikuliraš, mnogo očiju odozdo uprtih u tebe svetluca u mraku, ili sediš među gledaocima na beloj plastičnoj stolici i pljeskaš rukama, ili prođeš pored bine i svih tih ljudi nezainteresovano, baš kao da se ništa ne dešava, sa spakovanom mrzovoljom, ili čak tugom u sebi koju si doneo sa sobom. Naravno, nepotrebno. Sve druge stvari si raspakovao i ostavio u hotelu, prsnuo parfem i izašao da prošetaš mestom, ali nju nosiš sa sobom. Pa, onda vidi koju ćeš ulogu da zgrabiš. I kažeš, to je moj život. I da li ti se isplati da šetaš tugu, kao devojku. Dok se ljudi oko tebe raduju u zanosu, i oni na bini, i oni  ispod nje što pljeskaju.

Iste večeri mama i ja ćemo zastati na trgu, bacivši pogled na predstavu. Glumci su bili baš bučni, bio je tu pop, pa devojka koja je mogla biti kućna pomoćnica, ljutitog lica, podignutog nosa, čovek koji je sedeo na stolici, raščupan, na koga je nekoliko žena i muškaraca vikalo, dok je on pritiskao dlanovima uši, a pop mirno posmatrao prizor. Uprkos svoj toj buci, uspeh da čujem tihi, nenametljivi šum mora, na nekoliko metara od bine. Ako si dobro skoncentrisan, uvek možeš čuti ono što želiš. To sam naučila na jogi.

– Da sednemo malo i pogledamo predstavu? – predloži mama.

– Ali, ništa ne razumemo! – usprotivih se.

– Nema veze, malo da ih pogledamo, eno, tamo ima mesta – dodade.

– Ne mogu – kazah. „Ako ti pravim društvo sedam dana, ne znači da ću ti svaku želju ispunjavati“, pomislih i krenuh dalje.

– Ih, kakva si – progunđa ona gegajući za mnom. Baš se dosta ugojila poslednjih godina, razmišljam. Tata kaže da krišom nosi suknje krojačici Mari da ih proširi. Bi mi žao što nismo zastale i sele malo, ali nije mi davao inat da se vratim.

Kroz gvozdenu alku ugledah sada na plaži – i plaža je scena na kojoj tek mrak spusti zavesu i glumci nestanu – spazih, dakle, kako jedan tata naduvava mišiće malom sinu glatke, sjaktave kože. Izgleda kao da je od gume. Zatim mali gumeni dečak trčeći odlazi u vodu; deca nemaju vremena da hodaju sporo, baš kao da se tim trkom nesvesno spremaju za trku kroz život; eto, tako će leteti taj život, ali ne dok su mali, već kasnije, baš od trena kad ih kosnu prve takve misli.

Mama neprestano gleda u devojčice, sa smeškom na usnama. Sad istražuje njihova lica, čini mi se. Ja se vraćam plaži. Pogled mi zaokupljaju galebovi, ne sećam se da sam ih ranije videla ovako postrojene duž celog mola. Sviđaju mi se ta dva mola udaljena oko 150 metara jedan od drugog, volim da preplivavam to rastojanje, zgodno je imati cilj u vodi, u moru, koje inače izgleda poražavajuće beskrajno, dobro je inače imati cilj u životu. Galebovi liče na stražu, na male bele vojnike, vrlo blisko poređane, i baš kao da osmatraju sa utvrđenja. Deluju odvažno. S vremena na vreme njih nekoliko napravi više krugova nad vodom, verovatno da izvide da li je sve u redu, i ponovo se vrate na svoja mesta. Dok kruže u letu, pomišljam kako nikome tako dobro ne pristaje nebo kao njima. Prisetih se kako su prethodnog dana, predveče, tada smo baš dugo ostale na plaži, tim molom hodala dva dečaka. Bila sam u vodi, sunce na zalasku bilo mi je pravo u oči, najpre sam se zabavljala pokušavajući da odredim boju vode, odsjaj je bio toliko jak da je to bilo gotovo nemoguće, baš kao da su boje najedanput nestale, čitav svet se obezbojio, nisam mogla da vidim ni lica dečaka, ali su se jasno, suviše jasno, kao u animiranom filmu, ocrtavale njihove tamne siluete kako se oprezno kreću po vrhu mola, verući se krupnim žutim kamenjem, povremeno posrćući, na pozadini od ružičastog neba, dok je sunce, baš kao da je odmah iza njih, nečujno izdisalo. Prizor je bio nestvarno lep, scena bez tona, poput istočnjačkih igri senki – crveno platno po kome klize dve crne figure dečaka – ali je prizor krio i opasnost koju je sama lepota nečujno gutala. Potražih pogledom majku, ili majke, da li su i one opijene, te će  zaboraviti koliko je avantura dečaka opasna, i đavo voli lepotu, u to nema sumnje, ipak, deca bezbedno stigoše do kraja mola i tu sedoše, u neposrednoj blizini tamne figure pecaroša sa štapom kao nacrtanim lenjirom, uprtim u nebo. Povratak dečaka nisam pratila. Okrenula sam leđa molu i ponovo zaplivala. Istog časa kao da se svet preobukao. Boje su ponovo oživele. Nebo intenzivno plavo, more tirkizno.

Ugledah već poznato lice devojke oko koje smo se mama i ja čitavo popodne prepirale. Šta joj se dogodilo, te je skrenula s pameti. Mama je potegla svoj predosećaj i složila priču.

Devojka razrogači oči kada nam se pogledi sretoše, ja okrenuh glavu, ali mi njeno lice ostade u vidnom polju. I dalje je pravila grimasu koju je neprekidno izvodila već drugi dan, kako je viđamo na plaži, s majkom i ocem. Grimasa se sastoji od plime i oseke, od naizmeničnog osmeha i mrštenja. Razvuče usta u osmeh, lice se ozari, na tren, i odmah zatim se usne skupe, čelo brčka. Osmeh, pa mršt, osmeh, pa mršt – kao da živi zahvaljujući jednom jedinom osećanju koje narasta i povlači se, i tako joj upumpava život. Ili je u pitanju sećanje na neki prizor, doživljaj, kao slika koja blesne i gasne. Devojka se održava na vodi čudno mlatarajući rukama.

Majka je i uvodi i izvodi iz vode, ali je ostavi samu, vrati se na plažu i sedne na prostirku. Devojka ostaje u vodi i gleda u pravcu majke. Majka gleda malo u nju, malo okolo u ljude i zdravu decu, doduše nestašnu i neposlešnu. Devojka je savršeno poslušna. Majka joj pomaže pri presvlačenju, maže joj kremu za sunčanje po čitavom telu, ne samo po leđima, vodi je do tuša, tušira se sama, ali uglavnom zaboravi da zavrne tuš, majka je opomene, ona se vrati i okrene ručku, neprekidno izvodeći istu grimasu. Hoda sitnim koracima, ruku čudno ukrućenih, što su sigurno učinili lekovi. Kao dirigovani predmet. Sa jednom emocijom u sebi, i možda još i kratkim, silovitim sećanjem koje baca senku na razum, te je njeno biće zapreteno između preplašenog, skvrčenog razuma u tami, i bleštavog, ali suviše kratkog sećanja na Nešto.

„Incest!“, tvrdi moja majka, odnosno, njen predosećaj, dok gleda devojčinog oca koji se, kako ona kaže, drži vrlo čudno distanciran. To jeste tačno. Ima svoju stolicu na rasklapanje u koju se zavali, prosed je, nizak, osetno sitniji od žene, pa i ćerke, postavi se uvek na skoro dva metra od njihovih prostirki. Sedi i bulji u more ispod crnih naočara.

Nisam ga ni videla da ulazi u vodu. – Vidi ga, vidi, samo ga posmatraj – kaže moja majka. Na sreću, pa imamo tamne naočare. – Učinio je neko zlo devojci, ja ti to tvrdim, zato tako beži od njih.

– Možda se stidi ćerke, zbog ljudi.

– Ne, nije stid, kad ti kažem – uporna je moja mama. Osećam joj po glasu da polako počinje da mrzi tog čoveka. – Stid bi prevazišao – nastavlja ona – a ovo je nešto što ne može da se prevaziđe, nešto strašno. Zato je jadnica skrenula s pameti, vidi je! Bože, da li i dok spava radi to s licem...– gunđa moja majka dok sklapamo prostirke i navlačimo papuče prethodno ih istresajući od peska, prateći čudnu porodicu kako već odmiče šetalištem. Otac nekoliko koraka ispred njih dve, majka i ćerka nogu pred nogu za njim. Majka je vodi za ruku.

Kolona devojčica se konačno pokrenu na znak vaspitačice. Pesma se i dalje neprekidno orila, uhvatih sebe kako za njima ponavljam refren. Iskrivismo glave da ih otpratimo pogledom, ubrzo skrenuše levo, te ih zakloni jedna palma. Dva-tri šeširića još neko vreme belasala su se kroz lišće kao krupni leptirovi. I onda nestadoše. Pesma se još čula, ali sve tiše. Tada pogledah mamu. Lice joj se najednom namreška, osmeh nestade, oči joj se napuniše suzama.

– Šta ti je? – pitah je, zapanjena.

Ona neko vreme ne progovara, nastojeći da ne brizne u plač.

– Ama, mama, šta ti bi, odjednom?

– Ne znam – progovara – odjedanput mi je strašno žao tih devojčica.

– Ne razumem.

– Ni ja, čekaj, ne znam, tek tako, žao mi ih je – ponavlja isprekidano. – Šta si navalila, čekaj malo – kaza, brišući suze.

Čekam.

Lice joj se zatim naglo uozbilji, oči joj sinuše. – Znam! – reče sigurnim glasom – znam zašto mi ih je žao. Iz sirotišta su! Tačno su iz sirotišta!

– Zašto tako misliš?

– Vidiš da su različitog uzrasta, nije škola, nije škola sigurno, pa i ja sam vodila đake na more, zašto bi bile samo devojčice, šta je onda drugo? Da, da – reče i, pridigavši se sa stolice, krenu unutra, noseći svoju ispražnjenu šolju. – Ti, jesi li popila? – pita usput, vireći mi u šolju. – Ne nisam, rekoh. Uvek me malo požuruje s kafom. – Da, da, to je, ništa drugo ne može biti. Iz sirotišta su – čujem kako mrmlja u sobi. – A tako su vesele.