Jelica Kiso
OVO UDARANjE U ZIDOVE
NAŠEG KAVEZA JE SAVRŠENO I APSOLUTNO BEZNADEŽNO
POŽAR
Zgodno bi bilo razdeliti sve svoje bogatstvo.
Duhovno se spasiti (spaliti).
Vatra pročišćava, uzvišuje (rečeno u Crnoj sreći).
Vatrom ispunjavam vid; konačno, kao da vidim istinu
oslobađanja.
POSVEĆUJEM
Posvećujem se jedinstvu, onome „ja”, u redosledu poimanja.
Šta je uistinu stvar, stvarsko biće, („stvarskost”)?
Muze su iščezle, muškarci poginuli, smrt i sud – to su
zadnje stvari.
Kamen, staza, list, bunar, jastreb, kos, lipa i golub.
Misao, bivanje, teža, pad, uzlet, sagorevanje, čekić i
časovnik.
Od života koji se prikazuje kao beskonačan
biram one kojima se posvećujem jer se imenom stvari
označava čak i ono što se samo ne pokazuje.
„Ja pevam savremenog čoveka.”
Pevam Hajdegeru, Vitmanu, Kasireru,
onome koji se sav izgubio u pesmi,
Kalvinu, praskozorju, Prustu, tanjiru kuvanih puževa.
Pevam zemlji koja se ni na šta ne oslanja, temeljenju,
stanovanju,
onome neskrivenom. Jednostavne i suštinske odluke na
putu kroz pevanje, kroz pesmu, ne posvećujem jer ne
postoji zbirka poezije.
Transcendentno telo, svet bića i stvari, fizičko telo,
podešeno za proizvođenje.
Nosim se mišlju da napišem naučno-fantastičnu
poeziju.
Pogledati daleku prošlost. Misterije telesnog: džungla,
putevi, stomak i kuhinja. Pogledati avangardu.
Ne postoji zbirka poezije, zato što se preliva.
Prelivanje, paralogički kontinuitet, arhitektura u
pokretu.
Veliko delo stvoreno za vizuelnost.
Rasturač misaonih navika, pomak.
Poliespressivita. I to je zastarilo.
Za zbirke s posvetom. Posvećujem je onome koji se
pojavljuje iza vrata. Ulazi, spušta novine, skida kapu.
Onome koji nikada ni muvu nije zgazio.
TREBA BIRATI
Ili živeti ili pripovedati. Čovek, uostalom, uvek
živi od priča.
On traži da svoj život živi kao što bi ga pripovedao.
Ali kada se živi, ne dešava se ništa.
Nema početka. Dani se dodaju danima,
jedno beskonačno i monotono sabiranje.
U izvesnim trenucima – retko – čini se kao u romanu,
uvidiš da si se zapetljala s nekim muškarcem,
uvukla se u neku gadnu stvar. To traje kao blesak.
A posle, povorka se nastavlja: časovi, dani, godine...
BITI SAM
Taman onoliko koliko je čoveku potrebno da se
rastereti verovatnosti.
Biti sam, sam za stolom, srkati supu, posmatrati
ukrasni fenjer nad glavom:
kako se pali, kako se gasi.
Opet, u blizini ljudi, na samoj površini usamljenosti,
u slučaju uzbune, čvrsto rešena da im promaknem.
RANO PRE PODNE
Počelo se uvlačiti rasvetljenje, postajalo je sve
snažnije, sve gušće,
dok se nije oblikovalo u nekoliko savršenih snopova,
kroz prozor je doprlo do kaktusa, kaktus se bio prenuo,
istisnuo iz sebe neku končavu radost.
PUKA ARABESKA
Senovitost, iza kuće, nekoliko osušenih jabuka
na prizemnom balkonu susetke. Fasada, geografska karta
sveta.
Malo podalje iza prvog prozora, početak vijugavog i
uskog stepeništa.
Ako ne idemo gore, odmah ispred, nalazi se stara
vešernica obezbeđena sa nekoliko nabacanih blokova i
trošan zeleni krov.
S druge strane, pak, s ulice, podignut je visoki zid,
tako da se to malo uvučeno dvorište činilo kao kakav
toplik
gde su se negovale svakojake čudne i savršeno
beskorisne biljke.
DANI SU TADA BILI
Dani su tada bili dugi. Sestrica je obično sedela u tremu,
moj prijatelj u unutrašnjosti stana, slutim da je slikao.
Nezaboravan razgovor s majkom,
kada je majka sve moje oduševljenje polila hladnom vodom.
Od tada, samo sedim i pišem, ne dižem glavu.
PONIŠTAVANjE NEKIH ČINILACA
Od svoje najranije dobi, izabrala sam da osporavam svoje
prisustvo u svetu.
I opet, nisam sprečila postojanje,
zapravo, nisam izbrisala mučnu očiglednost slobode.
Moj ljubavnik je tako postao ozbiljan čovek.
On kao da se uporno oslobađa svoje slobode;
puneći se težinom – postaje biće.
Besmisao življenja ili slutnju tog besmisla,
on opravdava stvaralačkim činom. Moj ljubavnik, tiranin.
Od svoje najranije dobi, u neprisustvu,
bila sam radosna primajući na sebe bezrazložnost te
radosti.
O TELU
Negujem telo u sebi sa većim zadovoljstvom nego ranije.
Krećem se sve više, treniram, osećam, ne moram nazad.
Telo shvata svoje zadatke. U pratnji uma, tega,
koji može svakoga časa da pukne.
Pomereno središte bića, razmer više nije isti,
nekakva osrednja veličina, između apsolutnog i
relativnog,
o delima, ne o delima, to su mrtva čuda,
to je nekada bilo, sada je sve drugačije,
izrezuckano, smlačeno, bledo, izmešano, a oveštalo,
opšte.
TELA
...Prolaze pored mene tela i, muvajući se,
deluju kao olakšanja.
R.B.
Mala, pognuta, nikakva, crna, sićušna, umrljana,
troma, kriva, iskrivljena, grgurava, čvoričasta,
mršava, čak isuviše, vitka, vretenasta, ikarasta,
trupasta, nogata, rukata, ćelava, debeljuškasta, trbušasta,
zanosna, spiritualna, tanke linije, plava, plava,
stišana, apolinerovska,
i kratka, grbava, u sakou, u pantalonama na štirk,
tela puna zime, bolesna, mlada, šućmurasta,
kvantitativna, kvalitativna, bleda, uniformisana,
žigosana, spaljena,
uvek velika, i mala, ritmična, bassična, zelena,
zatvorena, otvorena, ukrštena, tarot,
dugog koraka, ipak zaboravljena, zaboravljena, upamćena,
crvena, crvena, tela, ona koja jedu, koja nose naočari,
koja trče,
bradata, brkata, dlakava, falusna,
ah ta tela, neuredna, prljava, masturbativna, prljava,
prljava,
crna.
Tela, sumnjičava, analitična, bistra, ozbiljna,
razvijenog čela,
od učiteljskog mira, tela podučavanja, onih što čitaju
poeziju iz fotelje,
Majstorsko pismo onih što ne potcenjuju čitaoca,
otečena, dojkasta, valurozna, transmisionih procesa,
telefonogramska telesa, sahranjena, oživljena, mrtva,
živa,
crna, bela, bela, ponovo beskonačna, bibliomanična.
STARANjE DA SE PRONIKNE U SKRIVENE NAMERE PRIRODE
Računica je površna i izlišna, jer se da zamisliti
unapred.
U njoj vlada zakon, pravilo, najkraći potez.
Priroda je nešto drugo.
Priroda je plot, plođenje, razmnožavanje, životodavno
micanje,
čak i mrcvarenje, čak i jedan vid čovekove
iscrpljenosti.
Priroda je smrt: ružna, strašna, nečista, jeziva,
nečastiva, demonska, demonski lepa, lepša, slatka smrt.
Slast smrti teče rekama u kojima se kupamo, u kojima
smo se kupali.
Smrt umnožava, proizvodi život. Priroda, tj. smrt,
zemni oblik, javka, gola poput isukane sablje,
kratka poput komande, personalna, personalna.
Oka priljubljenog uz špijunku, mi gledamo cev, cev.
Cevi, cevčice, creva, nervi, žilice, ušni kanali,
oživljena slika jednog koji je mesto brokatne marame,
oko vrata, nosio konop.
REKAO JE NEKO KO NISAM JA
Zašto tek sad? Jer – majka mi je uvek iznova...
Jer sam ja, kao onda kada se nebo spustilo, bože me
sačuvaj,
hteo da vrištim, ali nisam mogao...
Jer, jedva nešto više od tri reda...
Jer tek sad... Jer, naime, ja uopšte samo slučajno živim.
DUŠA
Uvek nošena, nepomična, ponekad ekscentrična,
ne ni centralna, s boka, ukalupljena, izmiče svakoj
topici,
ona koja je prvo bila bez tela, čista instancija,
nejasno navaljivanje, uporna molba bez argumenta.
Mana. Nejasnoća.
Zatim je stekla ideju da hoće da napravi nešto.
Buduća radnja je zatreperila, nalik na apetit.
Član pomagač, telo, obući telo, otelotvoriti se,
poprimiti izgled,
bez želje da se skine košuljica, telo je član, ud,
orgasmus venereus,
muzički instrument, orgulje, organum, organ.
Duša je, pak, zvuk, širenje, glasilo, list, časopis.
Duša otiče, napušta plan. Rađanje, to je odsustvo
predmeta,
uprkos bolu. Krajnji stupanj deobe ćelije. Cepanje.
Usled zvučnog šarma, uprkos tvrdoći rađanja,
simile stvara simile, vari se, probavlja,
a priroda je varljiva i partitivna, priroda je odsečna.
Život obolelog tela, jer je nasilno navučeno,
živost stišnjene duše, nastrane.
POSMATRANjE PREMA SUNCU
Pincetom razmiče latice, pilji duboko u linije i
fakture,
u kraske, u materijalne činioce boje.
Stopica tučka, falusa, rast u sredini, u središtu,
onaj koji ide prema suncu, koji povezuje misli, čini
manevar.
Organski cvet. Cvet rasečen oštrim mačem,
nit, koren, boja je pronašla svoj koren.
Latice, široko razgrnute, od kože, nežne poput paperja,
od bronze, starinske i načete,
čas podsećaju na glatku površinu zaleđenog jezera,
čas na jaku dlaku kakve divlje zveri.
GOSPODIN
Ne može se opisati.
Gospodstvo se velikim delom odražava
u nemanju izrazitih osobina.
NAVALNI SYMPOSION (gozba)
Leto je naglo bilo iščilelo, vreme,
strast da radim od jutra do mraka i,
gotovo bukvalno, od mraka do jutra,
neka vrsta opijenosti pronađenom unutrašnjom
slobodom,
opet sam mislila o rečenicama, nicala sam sa svakom
iznova,
duboko uvlačila u sebe, udahom, disanjem nad poslom,
nad papirima, duboko uvlačila zrak mogućeg izlaza,
i to nije bila samo strast, nego i jedna vrsta buržujskog
parazitiranja, štreberski za veče prešla sam dve glave,
i što je najgore,
uopšte nisam osećala stid zbog te moje sreće,
najzad, nisam imala šta da jedem,
što me je i teralo da budem u strogoj ilegali,
biti srećan značilo je ne javljati se na telefon,
uvučena u persone, iz jedne decenije u drugu, švrljanje,
klizanje,
skakutanje, zidanje, i što sam tako duže disala nad
poslom,
nad papirima, to su zidovi više rasli,
uverena da ne smem propustiti ni jedan trenutak, ni
jedan čas,
u tim godinama koje su odmicale, kada sam se znala
smrzavati,
i kada sam stvarnost, koja me je načinjala,
shvatala sa silnim zakašnjenjem.
MONOCIKL
U prerušavanju, osokoljena naočarima na nosu,
sigurnije sam, dalje, skočila u jutro.
Već na ulici dočekala me je gužva, pa sam morala,
uz sve veštine, i one koje se domišljaju, da vrludam, da
pravim osmice,
da održavam ravnotežu.
Umotana u tamnu debelu maramu, kupljenu od neke
seljanke iz Klenja, prerušena, dakle ozbiljna i avetna,
tiha,
u danu koji se nazvao nedelja, i koji je, slično meni,
odmicao podozrivo i sporo,
uprkos činjenici da šetnje nedeljom znaju da budu duge i
krepke,
vraćam se u svoju sobu, skidam debelu marametinu,
izuvam blatnjave cokule i zavlačim se u krevet. Prema
pribežištu.
Još je bilo dosta mračno, morala sam da upalim lampu.
Svetlost je u krugu obasjala drveni stočić,
ustala sam i krajem suknje obrisala ostatke prašine.
PREOKRET
Čudesna lepota njegova, dok ga gledam,
učinih jak napor da osmislim boju njegovih očiju,
razmer njegovog tela. On me je pogledao,
i ja shvatih u tom pogledu smešnu radoznalost moga
pola.
PODLOGA IZREČENOG
U neobjašnjivoj kombinaciji naprezanja,
lica užarenog i nagnutog napred,
nadjačati glasom neujednačenu paljbu žamora i brbljanja,
reći, istupiti, pustiti čist glas usađen u grlo,
otključati ga,
biti srećan od neke vrste rešenja, klinički razrešen,
rečima situiran,
i gorak, donekle, gorak i aktivan, pune svesti o značenju,
biti nafilovan, špikovan, sočan, zreo...
Crna odeća, tesno prikopčana uz grlo, gušila je,
otvarala usta, širila oči, pok! pok!, začulo se, izleteo
je zapušač iz boce.
TELO LjUBAVI
Iskreno i gordo, na rukama, iznad tamnih jesenjih ulica.
Držao me visoko iznad života. Iznad blata.
Udisao je moje grudi, obnevideo.
Heroj, stradalnik, sladostrasnik, kavaljer, napasnik, otac,
muž, brat, ljubavnik, zaverenik, frakcioner, lažni
umetnik,
milosrdan tip, mek, prost, odbačen, srodan.
Glas koji se štedro razliva po sobi, knjige u krevetu,
pod knjigama,
na jastucima, i sa slikama među butinama;
po prozorima suton, plav, modar.
Na slami, kraj velike krave, uzdasi, disanje, „nemirni
su ti prsti, dragi.“
Jezik trune u dnu duplje od svečanog ćutanja,
cepamo se zbog boli, pravimo mesta jedno drugome.
Kao psi, razdražljivi, sebični, gladni,
isparenje večernje supe i duvanskog dima.
Kasnije smo grickali batak uz čašicu rakije,
opijali se dosta tih dana.
Nabreklo vime se klatilo, noga je zarivala u tesnac
između naših prilika.
Po ćoškovima šušte neznane bube, usamljeni pauk u
sopstvenoj mreži,
dok podmećemo sami sebe... samima sebi.
Ne zaviruj u moje papire, to je tajna nastajanja!
‘’Šta ima jedan, to drugi voli.’’
Tamnoljubičaste mrlje, to su moje stvari, zaboravi ih,
počni da ih zaboravljaš!
Veš prostrt, razapet na podu. Zašećerena kafa na
poslužavniku.
Pušili smo pre doručka. Neopranih tela. Nečistih.
Omekšalih.
Ispovedaonica za dvoje, ponornica do poslednjih zvezda.
Dva ručna rada, gravurice, dve prljave ruke,
dva uvoda za čitanje, za pripremanje nepripremljena.
Beznadežni plamičak ulične sijalice koja delimično
osvetljava
sručenost naših tela koja silaze, silaze.
MRTVA PRIRODA I ŽIVA PRIRODA
Internirani, ekspulsirani predmeti. Tih i pasivan otpor
u vidu neposlušnosti. Izdržljivost materijala, zapis
u vremenu,
nužnost izrecivog i stvarnog, zadanog,
a van kadra – sve što se nalazi van kadra
daje drugi pravac mojim mislima...
Neumirenost predmeta i moje misli, sukob,
vašljivost, zgnječena rasperjanost.
Prvi uzroci našeg nesporazuma,
kao nešto nesložno i kao simpatija,
sve veliko što postoji, postoji uprkos nečemu,
predmeti stoje uprkos mojoj misli, u obostranoj
usamljenosti,
koja je tako prodorna, jaka, tako nejasna.
Nedopuštenom avanturom preko predmeta,
okupljenih oko smelosti mojih doživljaja.
Osećanje – odmor u savršenome,
to je čežnja onoga koji se trudi da stvori ono što je
izvrsno.
NAJFINIJE LUKAVSTVO
Onaj kojiljubi bliži je božanstvu od onoga koji jeljubljen.
KAD POZNAJEM SAMO OČIMA
A susrećemo se svakoga dana, čak svakoga sata,
posmatramo jedno drugo,
prinuđeni da se ponašamo kao ravnodušni tuđini.
I taj nemir, prenadražena radoznalost,
histerija jedne nezadovoljene potrebe za izmenom misli,
i neka vrsta poštovanja,
„čežnja je proizvod oskudnog saznanja“,
ne sudim, posmatram.
LUČNA SIJALICA
Umetnost je rad, pomišljam, vrtim novčić među
prstima,
borba koja iznurava, trepćem s onim oprezom koji
naslućuje prevaru,
i za koju danas retko ko ima dugo snage, šapućem vetru
koji tuče.
Okrenula sam lice, bilo je osvetljeno belom sijalicom,
gore ka velikoj terasi gde se izležavalo banjsko
društvo.