КОРАЦИ

Lidija Mustedanagić
KAKO SE UTOPITI U OKU KONjA ILI VIDETI OMAJU

 

Milenko Bodirogić: Prognana bića – srpska mitologija

Orfelin izdavaštvo, Novi Sad, 2010.

Milenko Bodirogić se knjigom koju potpisuje kao urednik i izdavač, pre svega predstavlja i kao pisac basnolike istorije srpskih mitova koja za temu imaju postojanje zlih, manje ili više, nepodobnih bića, koje njegovo istančano pero vidi i kao produženje onih čovekovih posebnosti instrumentalizovanih u njegovoj mračnoj strani i osećanjima koja se tog mraka boje i od kojeg se brane. Nesumnjiva je erudicija i etnološko-istorijska građa od koje pisac polazi gradeći tumačenje svakog „prognanog bića“, spašavajući ga od zaborava, te nedođije koja je najveća kob progonstva. Ispostavilo se ovde postojanje velikog broja kategorija neobičnih prikaza, od demona voda, šuma, nepogoda, sudbine, bolesti do kućnih, ljudskih i ostalih demona, čiji broj fascinira isto tako kao i poznati, manje poznati ili sasvim nečuveni njihovi nazivi: vodenjak, rusalke, šuman, šumska majka, ala, ćorava Anđelija, usud, suđenice, čuma, babice, uslužni duh, talason, zmija čuvarkuća, mora, zduhač, nekrštenci, vukodlak, divovi, patuljci, karakondžule, psoglavi, babaroga, omaja, todorci, aždaja.

Svaki „element“ po kojem se kategorišu bića, a zatim i svako biće prati uvodno, ponekad i jedino poglavlje, kojim se utemeljuje njegovo postojanje u nizanju značenja koje mu pripisuje na prvom mestu etnologija, potom istorija i lingvistika, a u koje pisac unosi svoj duh i interpretativni nerv, a obrađuje i sažima u skladu sa stilom kojim polako gradi svet neverovatnih bića: ide od podatka ka fantastičnom, izmaštanom, zatim ka istorijskom i filozofskom komentaru, psihološkoj opservaciji, aluziji, moralističkoj poduci i humanističkom zapažanju, protkanom istančanim humorom i visprenim rasporedom građe.

Većinu bića prati i povest nastala koliko na potki koju prepoznajemo kao eruditni sloj, toliko i na „dopisanom“, izmaštanom, izmišljenom i fantastičnom svetu Milenka Bodirogića, koji je sagradio za svoja neverovatna bića. Jedno od opštih mesta tih bajkolikih pripovesti, koje povremeno imaju crtu basne, narodne priče ili legende, jeste prisustvo ljudi. Bez njih ni demoni svakovrsnog porekla ne bi imali svoje mesto niti svrhu. Rusalke prati Priča o divnom utorku i prokletom utorku oko Duhova, alu Priča o alosanom Velikom županu Stefanu Nemanji i njegovom izbavljenju, usuda Priča o Usudovom Usudu, Usudu jednog čoveka i Usudu jednog magarca, čumu Priča o Čumi i o dečaku sa nasmešenim psom, moru Kratka priča o dugoj ljubavi, zduhača Priča o poslednjem boju Mate Glušca i njegovoj ljubavi prema lišću, patuljke Priča o Henricusu Teutonicusu koji je zaboravio svoje ime, todorce Priča o noćnim konjima i njihovim jahačima. Većina ljudi u njima doživljava preobražaj, na gore ili na bolje, a većina demona nije toliko ni zaposednuta zlom, i pisac nam uspostavlja ravnotežu sila dobra i zla kroz igre moći, dogovora i preobraćanja koje prate zapleti, fantastično motivisani i nekad pavićevski iznevereni radi jačeg efekta i prodornijeg uvida u načelo, pouku, poduku. Knjiga je kako za odrasle, tako i za mlađe naraštaje i njegov stil pogoduje brojnim naraštajima, te familijarnost tona, dečja zapitanost i setnost, kao i ponekad naivna formulacija pouke jesu mesta kojima pisac pravi ustupak mlađim naraštajima.

Višeslojnost i struktura naracije evidentna je u povesti o poslednjem saskom patuljku koji se zvao Henrikus Teutonikus (Henricus Teutonicus). Inspirisana je srednjovekovnom srpskom istorijom, dubrovačkim izvorima koji su govorili o Sasima, nemačkim došljacima koji su sa sobom doneli rudarsko umeće, te rudarstvom i bogatstvom po kojem je Novo Brdo bilo poznato i odolevalo sve do najezde Turaka i njihovog osvajačkog pohoda nad Srbijom u XV veku. Patuljci su tu u pratnji Sasa, a Henrikus, kasnije Henrik ili Domaćin izrastao je, iako takođe patuljak, u mitskog, narativnog džina koji je od mračnog zemaljskog utočišta rudara, od dubokih jama i od rudarskog okna napravio mali raj, izgubljeni Eldorado, u kojeg, nakon turskog naleta, nikog više nije pratio povikom „Srećno!“ (na nemačkom) već je tugovao zaboravljajući i osnovno. Tako je bilo do prvih zbegova ljudi i do njegove pogibije, posle brojnih izvojevanih bitaka i odmazda nad Turcima, nakon skoro 300 godina svog dugog života. Priča je nadahnuta ne samo istorijskim izvorima, mitovima o patuljcima koji nisu samo dolazili sa Sasima i pomagali im u rudarskim poslovima, ostajali i stapali se sa okolnim stanovništvom, već i o patuljcima koji su postojali mimo Sasa i došljaka na tlu Srbije i koje je autor, spretno stapajući nepoznate mitološke potke, satkao u srećan ekumenizam: „Mislimo da su obe teze istinite i ispravne i da su domaći patuljci, odgovorni kao što su bili, rado prihvatili nemačke došljake, kao iskrenu i dobrodošlu ispomoć na jednom obimnom i za čitavu zemlju važnom poslu, kome se nisu smele postavljati granice.“

Bogatstvo stila i pristupa prepoznatljivo je i po interpolacijama koje zadiru u istoriju i reminiscencije na nju, u uvodnom delu koji, kao i o svakom biću u ovoj neobičnoj knjizi, otvara dato poglavlje, ali se naracija rasplamsava udelom fantastike koja dominira u ilustrativnoj Priči o Henrikusu Teutonikusu koji je zaboravio svoje ime, a interpolacije drugog i trećeg reda, koje prate opise i dopunjuju sveznanje o malim ljudima, obogaćeno je komentarima o patuljcima koji ubijaju lepog viteza za kojim nariču renesansno putene vile, čime humor odagnava težinu istorijskog nasleđa, a naročito digresijom o Baba Dojdi, potomku žene i patuljka, koja je bila poznata po travarenju i lečenju životinja i trudnica, a nadasve po zaraznom i zvonkom smehu zbog kojeg je rastinje bujalo. Tu je i portret Henrikovog dede Gotfrida Teutonikusa u svojoj 343. godini, koji pomalo likom priziva Ajnštajnov portret.

U samoj priči zanimljiv je moderan pristup koji psihološki osmišljava bajkoliki život patuljka, pre svega namera da se rudarskom poslu, na jedan pristupačan način, u jezičkom smislu, priđe i da se taj nikad omiljen i večno potplaćen posao približi sluhu savremenog čoveka: „Jer rudarski je posao čudan, pun strepnje, koja se uvlači pod kožu, u meso i kosti, zajedno sa onim mirisima zemlje, onom tamom i nepojamnom tišinom koja zavlada kada se odlože alatke. Kao da čovek svakog dana umire silazeći u zemlju i diže se iz mrtvih kad iz nje izlazi, s tim što se dugim vremenom ta dva osećaja tako pomešaju da čine sam život, kojeg ne bi bilo bez svakodnevne smrti i uskrsnuća.“

Fantastični sloj priče odgovara onom sloju narodske mašte koji se uvek vezivao za raskoš i bogatstvo, usled neprekidnog siromaštva i Milenko Bodirogić znalački tka na narodnu slike donjeg sveta pretvorene u volšebne oaze i riznice, koje ujedno i štite i teše mogućnošću boljeg života, ali i života koji neće zaboraviti da je negdašnja mukotrpnost potekla od teškog posla, kakav je rudarski, koji preživljava u svojevrsnom zlatnom muzeju, jer su tu svi potrebni predmeti za kopanje bili izrađeni od plementiog metala i povešani na zid: „Kao da je neko želeo da pokaže kako treba da izgleda svaki pojedini predmet rudarske veštine, i ako jednom sav svet nestane u požaru i nekim čudom se nanovo rodi ti prikazi će biti tu da iznova izgrade veštinu.“

Opisi zbegova, skrivanje ljudi u oknima, uslovili su metaforičku upotrebu slika i pojmova, jer su rudari postajali i oni koji su kopali po sebi, „po oknima vlastitih sećanja, tražeći tamo tragove voljenih, a prerano iščezlih“, što je slutnja tragedija koje se od srednjeg veka do novije istorije ponavljaju na našim prostorima i na šta autor nenametljivo aludira.

Daleko je direktniji u aluzijama u kojima neprikriveno zaziva vreme, mesto i aktere i neke savremene događaje prevodi na jezik „čuda“, onih ne-dela koja zla bića umeju da učine ljudima i da ih pokvare, ako već ne šta gore.

Tako je volšebni uticaj omaje (osenje), tj. osenjenosti viđen u raško-prizrenskom episkopu Artemiju, pred kraj 2010. godine, a osenio ga je njegov sekretar arhimandrit Simeon Vilovski, tako da su obojica „u dugom vremenu prisvajali novac za obnovu crkvi i manastira“, što po piscu dokazuje da je osenjenost pohlepna i gramziva, „daleko je od zavođenja s puta i lutanja po šumi, daleko je od vašarskih šala“.

Ono što kod ove knjige prvo upada u oči, a što sada tek spominjemo jeste dakako i njen format u koji je smešten veliki broj ilustracija, slika i crteža, petorice umetnika, do te mere inspirisanih Bodirogićevom naracijom da prepoznajemo psihičke muke čoveka obolelog od vukodlačenja, da u očima bića i ljudi mučenih njima čitamo strah, glad, bolest, zlobu, ljubav i slično, a da u kompleksnim prizorima vidimo groteske ravne onoj kod Brojgela ili Tisnikara, ili pak humor koji iskri u parodiji Borbe petlova Paje Jovanovića kojom je propraćen deo povesti o divovima. Za ovu knjigu ilustracije potpisuju Miloš Vujanović, Dragan Bibin, Ivica Stevanović, Vanja Todorić i Petar Meseldžija, a lepota njihovih fantazmagorija dovela je do organizovanja izložbe koja prati ovo već više puta nagrađivano izdanje (Najbolja dečija knjiga Sajma knjiga 2010. i Najbolja knjiga za mlade Politikinog zabavnika).